Pismo profesoru Ivi Frangešu u povodu 100. obljetnice rođenja: osobni dug

Odlučila sam se profesoru Frangešu napisati pismo jer mi se to čini jedinim načinom da mu izrazim dva svoja velika duga. Jedan je osoban, a drugi profesionalan. Osobni je dug prema profesoru Frangešu zahvalnost za bavljenje Antunom Gustavom Matošem od mojih znanstvenih početaka, a profesionalni je dug napisati nekoliko riječi o njegovu neprocjenjivu opusu koje sam do sada propustila napisati. Svoj profesionalni dug nastojat ću našemu nezaboravnom profesoru vratiti na skupu u Hrvatskoj akademiji znanosti i umjetnosti koji će se održati u povodu profesorova 100. rođendana.

Ovo je dio pisma u kojem profesoru Frangešu pokušavam vratiti svoj osobni dug.

Poštovani i dragi profesore Frangešu,

vjerujem da se ne sjećate svih okolnosti u kojima sam Vas upoznala, pa ću Vam ih u ovoj prigodi ukratko izložiti.

Nisam bila Vaša studentica, ali sam bila Vaša bliska suradnica i magistrandica. Upoznala sam Vas u jesen 1969. U to doba tekli su razgovori između tadašnjega Instituta za nauku (od 1970. za znanost) o književnosti Filozofskoga fakulteta i Slavka Goldsteina o osnivanju nakladničkoga poduzeća vezanog uz Institut. Taj ste institut osnovali upravo Vi 1959. u jeku konstituiranja Zagrebačke stilističke škole kao jednu od institucija škole i bili ste prvim njegovim predstojnikom sve do 1965. Ideja o osnivanju nakladničkoga poduzeća vezanog uz Institut za znanost o književnosti bila je dio širih potreba Zagrebačke stilističke škole za sustavnim objavljivanjem radova nastalih na zasadama tzv. unutarnjega pristupa ili, rečeno terminima Thomasa Kuhna i Hansa Roberta Jaussa, na paradigmi imanentizma.

Predstojnik Instituta tih je godina bio Stanko Lasić, a u užem vodstvu uz Vas i moj profesor Aleksandar Flaker. Preporuka profesora Flakera bila je dovoljna. Čim se dovrše sve formalnosti oko osnivanja novoga nakladnika Libera, osoba koja će povezivati dvije institucije, Liber i Institut za znanost o književnosti, bit će njegova studentica koju ste nedavno upoznali. Formalni ugovor između Libera i Instituta potpisan je u svibnju 1970., a ja sam se zaposlila u Institutu u jeku Hrvatskoga proljeća, u jesen 1971. Te godine, 1971., bili ste ne samo glasoviti profesor na Filozofskome fakultetu u Zagrebu nego i član brojnih društava i ustanova, među ostalim i dvostruki predsjednik: predsjednik tadašnjega Društva književnika Hrvatske i predsjednik Saveza književnika Jugoslavije.

Kada je ugušeno Hrvatsko proljeće, a Liber se nakon nekoliko godina osamostalio kao Sveučilišna naklada Liber i preselio u znamenitu baraku uz željezničku prugu na Savskoj cesti, počela su opadati moja zaduženja u Liberu i jačati organizacija znanstvenoga rada u Institutu, pa i vlastiti znanstveni rad. I tu sada počinje priča o Zavodu za znanost o književnosti, o našoj suradnji, o Vašemu mentorstvu i mojemu trajnom poštovanju, zahvalnosti i divljenju.

Institut za znanost o književnosti, od 1977. Zavod za znanost o književnosti, bio je punih dvadeset godina, od početka 1970. do početka 1990., središnja institucija za organizaciju znanstvenoga rada i znanstvenih projekata svih književnih katedara na Filozofskome fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Zavod je prijavljivao znanstvene projekte, organizirao znanstvene i stručne skupove, a s odlaskom Libera sve više razvijao i vlastitu nakladničku djelatnost. Nalazio se u maloj prostorijici A-015 od samo nekoliko četvornih metara u sjevernome prizemlju Fakulteta, no to nije priječilo utemeljitelje Zagrebačke stilističke škole da oko sebe okupe sve sudionike škole, suputnike i nasljednike.

Zbog velikoga i raznolikoga znanstvenog, organizacijskog i nakladničkog posla u Zavodu je uskoro zaposlena još jedna suradnica. Bila je to Dubravka Ugrešić. Stvorila se sinergija utemeljitelja i sudionika Zagrebačke škole te mlađih kolegica i kolega. Nepisani dan i vrijeme okupljanja bila je srijeda između 10 i 13 sati. Stalni su gosti bili predstojnici Zavoda u različita vremena, Vi, dragi profesore, pa profesori Aleksandar Flaker, Miroslav Beker i Viktor Žmegač (Stanko Lasić u to je vrijeme već bio u Parizu i Amsterdamu). Redovito bi navraćale mlađe kolegice Živa Benčić, Dunja Fališevac i Magdalena Medarić, pa kolege Zoran Kravar, Josip Užarević, Krešimir Nemec, Zvonko Maković i brojni drugi. Stalni gost, koji je ujedno provodio i cijelo to vrijeme u Zavodu, bio je Aleksandar Flaker. Od mlađih kolegica i kolega najdulje bi u Zavodu boravio Pavao Pavličić, pa se katkad činilo da je profesor Flaker zbog mladih i lijepih žena koje su se okupljale u Zavodu na njega i ljubomoran. Obojica su pušila cigaretu za cigaretom, tako da se teško stvarno disalo, ali, citiram Ujevića, intenzivno »bitisalo«. Taj dim i nije bio običan dim koji zagađuje zrak i škodi zdravlju, nego poticajno duhovno ozračje koje pospješuje cirkulaciju nevezane konverzacije i razmjenu ideja.

Tih godina, nakon sloma Hrvatskoga proljeća, Zavod je bio najsigurniji i najljepši rezervat znanstvene misli i ljudske idile odvojene čvrstim zidovima Fakulteta od ideološkoga terora i stvarnoga svijeta. Profesor Flaker zvao je dvije Dubravke u Zavodu od milja po boji kose, »žuta« i »crna«, a Vi ste, dragi profesore, zbog ukupne idilične duhovne atmosfere po dvjema Dubravkama nazvali Zavod citatom iz Gundulića – »Dubravom«. Za razliku od profesora Flakera koji je sjedio i pušio, Vi biste se pojavili elegantno na vratima, pitali stojeći što ima novo, prozborili dvije-tri uljudne riječi i isto se tako elegantno povukli.

U drugoj polovici 1975. najavili ste nakladniku Liberu i prijavili u Zavodu projekt koji će postati edicija Kritički portreti hrvatskih slavista. Nisam nikada vidjela konciznije i preglednije napisan projekt, samo na jednoj kartici teksta, poput Einsteinova teorema. Cilj je projekta bilo pisanje malih monografija od stotinjak stranica mješavinom klasične filologije i interpretacije teksta koju je promovirala Zagrebačka škola. Vi ste bili autor prve u nizu monografija, posvećene Vašemu prethodniku na Katedri za hrvatsku književnost, Antunu Barcu. Monografija je objavljena uoči 8. međunarodnoga slavističkoga kongresa 1978. u Zagrebu i Ljubljani. Godine 1979. pokrenuli ste projekt i ediciju Enciklopedija hrvatske književnosti po istome modelu malih monografija na tradicijama klasične filologije i interpretacije teksta Zagrebačke škole. Objavljene su ukupno 33 monografije, 10 u nizu Kritičkih portreta hrvatskih slavista i 23 u nizu Enciklopedija hrvatske književnosti.

Na monografijama koje izlaze do 1990-ih Vi ste zapisani kao voditelj projekata, a ja kao Vaša suradnica s titulom »tajnika« (tada još nije bilo rodne korektnosti u pisanju ženskih oblika). Na monografijama s projekta Enciklopedija hrvatske književnosti koje izlaze 1990-ih Vi ste i dalje zapisani kao voditelj projekta, a ja kao »urednica« monografija (kulturna mijena osjetila se i u ženskim oblicima titula). Početkom 1990-ih projekti su postali individualni, vezani uz svoje nositelje znanstvenom i financijskom odgovornošću te je Zavod izgubio ulogu centralne institucije za organizaciju znanstvenoga rada književnih katedara na cijelome Fakultetu. Ne sjećam se trenutka kada po novim pravilima Vi kao profesor emeritus niste mogli biti voditelj projekata, pa je Enciklopediju hrvatske književnosti preuzela Vaša najbliža suradnica. Sjećam se međutim svoje dileme bih li prijavila projekt pod stvarnim imenom teme koju predlažem obraditi ili bih sačuvala ime Vašega projekta. Odlučila sam se sačuvati ime projekta Enciklopedija hrvatske književnosti iz poštovanja prema Vama, a promijeniti mu opis i lik.

Vi ste otišli u mirovinu 1984., a ja, Vaše znanstveno dijete, otići ću u mirovinu trideset godina poslije, 2014. U tome se vremenskom rasponu puno toga promijenilo. Nema više imanentnoga pristupa književnomu djelu, ali ima ono što ste istaknuli već u svojoj prvoj interpretaciji Matoševe pjesme Jesenje veče. Književna analiza treba poći od pojedinoga teksta, ali uvijek stići do društvenoga i kulturnoga konteksta. Upravo te nove kulturološke vizure danas prakticiraju unuke i unuci koji na Filozofskome fakultetu sjede u istima sobama u kojima su sjedili očevi i djeca Zagrebačke stilističke škole, i Vi i Vaša učenica koja Vam piše ovo pismo. To su, dragi profesore, činjenice koje su provjerljive i u naše današnje »postčinjenično doba« 2020., kada obilježujemo 100. obljetnicu Vašega rođenja.

A što je za mene značilo Vaše mentorstvo na mojemu magistarskom radu o Matošu? Šturi odgovor na to pitanje glasi: više od mnogo.

Tijekom pisanja magistarskoga rada odnosili ste se prema meni kao pravi gospodin. Riječima gospodin, gospar, conte nazivali su Vas mnogi i u razgovorima i u literaturi, a ja sam to doživljavala pri svakome susretu u Zavodu kao Vaša suradnica i napose s Vama kao svojim mentorom. Vi, koji ste napisali najslavniju interpretaciju jedne Matoševe pjesme, Jesenje veče, i najvažniju stilističku studiju o Matoševoj novelistici, postavljali ste mi tijekom rada na magistarskoj temi samo jedno, uvijek isto pitanje: »Mladosti, kako ide?« I ništa više. Nijednom me niste pitali da Vam donesem odlomak ni kakvu sam literaturu konzultirala. Danas sam sigurna: htjeli ste me pustiti kao pticu na slobodu, a ne zakriliti svojim autoritetom.

Bila sam sretna što sve tako lijepo teče, ali kada je došao dan obrane, eto nesreće. Vaše je prvo pitanje bilo: »Što Vas je potaknulo da odaberete upravo temu pejzaža u Matoševu djelu kada o tome problemu nema dovoljno literature?« To prvo, posve jednostavno i dobronamjerno pitanje bilo je za mene u tome času kobno, a u konačnici, iz današnje perspektive, odlučujuće za moje cjelokupno bavljenje Matošem. Zbunila sam se i odgovorila: »Zato što volim Matoševe krajolike«. Znala sam da to nije znanstveni odgovor, Vi ste se pravili kao da je sve u najboljemu redu, povjerenstvo je blagonaklono prešlo preko neuspjela odgovora, ali ja se nisam mogla utješiti ni odgovorima na druga pitanja, ni ukupnim tijekom obrane, ni preporukom da se rad tiska kao knjiga. Danima sam patila zbog toga odgovora i danas mi se čini da je moje bavljenje Matošem bilo traženje odgovora na to prvo neodgovoreno pitanje. Moj magistarski rad objavio je Nakladni Zavod Matice hrvatske 1980. No ni to me nije zadovoljilo ni smirilo. Vaše iskonsko pitanje i moj naivni odgovor bili su za mene crna rupa iz koje je rastao moj Matošev svemir.

Svoje dugogodišnje bavljenje Matošem zaokružila sam daleke 2013. u knjizi Čitanja Matoša. Vi ste, dragi profesore, upisani u tu knjigu u svim njezinim porama, od strukture i metode do odgovora na Vaše prvo neodgovoreno pitanje.

U literaturi o Matošu uvriježena je i često ponavljana teza o njegovoj kontradiktornosti, o »dosljednosti samo u nedosljednostima« (Albert Bazala). Međutim, kada se očima teoretičara ideje nacije koje su se razbuktale na kraju 20. stoljeća (Benedict Anderson, Eric Hobsbawm, Anthony D. Smith i dr.) iščitaju Matoševi politički feljtoni, razabire se vrlo dosljedna troslojna koncepcija nacije izgrađena na temeljima Starčevićeve državnopravne ideologije. Ta se Matoševa originalna, a danas, u doba Europske unije i globalizacije, vrlo poučna koncepcija nacije sastoji od tri sloja: političkoga modela (državljanstvo i sva prava i dužnosti koje iz toga proizlaze bez obzira na etničku, rasnu, vjersku i koju god drugu pripadnost), kulturnoga modela (pripadnost etničkim tradicijama, simbolima, vrijednostima) i primordijalnih elemenata (ljubav prema krajoliku i jeziku). I tek tu, u tome primordijalnom sloju Matoševe ideje nacije, našla sam odgovor na Vaše davno pitanje i svoj profesionalni mir. Matoševa je ideja krajolika zajedno s jezikom treći, najdublji sloj ideje nacije koji pripada u temelje hrvatskoga nacionalnoga i kulturnoga identiteta.

Dragi profesore, hvala Vam za svaki susret u Zavodu za znanost o književnosti Filozofskoga fakulteta u sobici A-015, za sve razgovore u hodniku pred Zavodom i u Vašoj sobi na prvome katu B-trakta. Hvala Vam za moju knjigu Čitanja Matoša i studiju o Matoševoj ideji nacije. Jer ni te knjige ni te studije ne bi bilo bez Vašega pitanja zašto sam za svoj magistarski rad odabrala temu pejzaža i bez moga naivnoga odgovora da sam to učinila iz ljubavi.

Međutim, kada malo bolje pogledam, ni moj prvi odgovor nije bio posve netočan. Krajolik i jezik, koji po Matošu utemeljuju svaku, pa i hrvatsku naciju, pripadaju istodobno i ljubavi i ratiju. Vi ste, dragi profesore, u svojim knjigama udružili krajolike hrvatske književnosti, ljubav prema pisanju i ljepotu riječi i tako nas trajno zadužili.

S poštovanjem i ljubavlju,
Vaša Dubravka

Matica hrvatska, u Zagrebu, 20. veljače 2020.