Patrijarh hrvatske intelektualne emigracije

Zbornik radova koji su uredili ugledni splitski znanstvenici i sveučilišni profesori Ivan Bošković i Marko Trogrlić sabrao je 15 radova, autora iz Splita, Zagreba i Slavonskog Broda, uglavnom s naših znanstvenih i kulturnih ustanova. Radovi pokrivaju oba područja – povijesno i književno. Neki su članci na granici – zahvaćaju književno s povijesnog očišta i ono povijesno s književnoga. Zbornik obuhvaća 296 stranica, s izvrsnim kazalima imena i mjesta. Lijep prijelom, prekrasan uvez i naslovnica te nadasve vrhunski znanstveni članci – plod su marnog rada Književnoga kruga i njegovih suradnika. Ovo je još jedno u nizu njihovih uzornih izdanja.

Zbornik otvara rad Marina Sopte »Bogdan Radica od Jugoslavena do hrvatskog nacionaliste«, koji daje Radičin idejni portret. Poseban osvrt posvećen je njegovoj pisanoj riječi u hrvatskom emigrantskom i stranom tisku. Autor razlučuje mladog Radicu zanesenog jugoslavenstvom od onoga zrelijega, kada se nakon boravka u Titovoj Jugoslaviji 1945. uvjerio da je živio u iluziji. Sopta ističe da je Radica pišući za najuglednije američke novine otkrio strahote i zločine Titova komunističkog režima i njegov totalitaristički karakter deset godina prije Milovana Đilasa, najpoznatijega Titova disidenta. Autor također ističe Radičino značenje u povezivanju hrvatske političke i kulturne emigracije, njegove izvanredne osobne kontakte te ono najvažnije, programske postavke ustroja buduće suverene Hrvatske.

Zdravko Milišić analizira Radičinu viziju tragične, i za njega osobno traumatične 1945. godine. U prvom dijelu članka donosi Radičina zapažanja o stanju u raspetoj Domovini, a u drugom prikaz utjecaja komunističkog režima na društvo, posebno Split, koji je zatekao u ozračju komunističke strahovlade. Navedena godina predstavlja onu otrežnjenja kod Radice, nakon koje prekida s mladenačkim iluzijama jugoslavenstva te se vraća u tuđi ali slobodan svijet i počinje djelovati na afirmaciji hrvatskog pitanja.

Vrlo je vrijedan rad onaj iz pera prof. Iva Banca o Radici i »proljećarskoj« emigraciji, u kojem je sumirana sudbina tisuća onih koji su iz političkih razloga napustili Domovinu. U središtu su članka Radičina reagiranja na fenomen te »treće« emigrantske generacije u kojoj su prednjačili Bruno Bušić i Zlatko Markus. Prateći njihovu borbu u emigraciji, kod Radice se izmjenjuju osjećaji divljenja i velikih očekivanja od došljaka do oštrih prijekora i odbijanja nekih njihovih iluzija. Zajednička je crta »proljećara« borba protiv velikosrpskoga hegemonizma, a nedostatci nemar za stečevine zapadnoga demokratskog pluralizma, isključivost – u tradiciji revolucionarnoga komunističkog monizma i konačno iluzija da se hrvatsko pitanje može riješiti bez potpore Zapada. Kroz Radičine opservacije autor daje psihologizaciju navedenih vodećih »proljećara« te oslikava točke sukoba sa starijom emigracijom. Autor prilaže Radičin komentar na dramatičnu otmicu američkoga putničkog zrakoplova TWA 355, dana 10 rujna 1976. Članak predstavlja Radicu kao »patrijarha« hrvatske liberalne inteligencije u egzilu koji je povezivao konce emigracijskoga hrvatstva do uspostave suverene hrvatske države. U ovom je dinamičnom radu sažet čitav inventar hrvatske emigracije i njenih struja; rad je stoga nezaobilazna podloga za pisanje povijesti hrvatske 1971. i njezina nastavka u emigraciji.

U radu Wollfyja Krašića o Hrvatskoj akademiji Amerike osnovanoj 1953. predstavljena je ta znanstvena institucija koja je okupljala američke državljane hrvatskog podrijetla sa svrhom znanstvenog bavljenja hrvatskom kulturom i poviješću. Navedena se Akademija koristila znanstvenim radom u promociji Hrvatske u svijetu i kao podlogom za dodire s hrvatskom inteligencijom u Domovini. Jugoslavenske su je vlasti pomno pratile. U članku je među ostalim istaknut susret Radice, djelatnog člana Akademije, s biskupima Šeperom i Kokšom u Rimu 1971. godine. U radu je još detaljnije predstavljena veza Akademije sa Zlatkom Tomičićem, urednikom popularnoga Hrvatskoga književnog lista te s Franjom Tuđmanom, koji je za posjeta SAD-u 1966. predlagao sugovornicima da se učlane u Hrvatsku bratsku zajednicu radi njezina jačeg naglaska hrvatskog identiteta.

Isti autor priložio je i članak o nastanku, radu i gašenju prvoga Hrvatskoga narodnog vijeća – krovne hrvatske emigrantske udruge koja je nastojala spriječiti podvajanja i mrvljenje hrvatske emigracije. Nastala je s idejom da se prevlada nesretna ratna baština koju su u emigraciju donijeli bivši poglavnik Ante Pavelić, s jedne, i Vladko Maček, s druge strane. Dio političke emigracije koji je napuštao te dvije velike, potrošene matice, uspio se 1962. u New Yorku ujediniti u Hrvatsko narodno vijeće (HNV). U članku je autor Krašić pregledno dao povijest naših emigrantskih organizacija, dinamiku njihovih odnosa te iznad svega psihologiju hrvatske političke emigracije osuđenu na tuđinu s neprekinutim snom o obnovi hrvatske države.

Albert Bing u članku o Bogdanu Radici i »kulturi neslaganja« analizira Radičine priloge na stranicama Hrvatske revije u kojima je promicao demokratsku kulturu dijaloga kao neophodnu paradigmu suprotstavljenu emigrantskoj isključivosti. Autor ističe Radičinu zaslugu u promicanju demokratskog mentaliteta oblikovanog na zasadama zapadne političke kulture koja je, njegovom nemalom zaslugom, ipak tijekom vremena preobrazila hrvatsku emigraciju. Radičini su darovi našoj emigraciji bili mnogobrojni i jedinstveni: neopterećena svijest, jetki kriticizam i vrhunska analitika, dalmatinski šarm te plodne veze s američkim intelektualnim establishmentom. Svojom je publicistikom emigraciju, opterećenu ustaškim i onu noviju komunističkim nasljeđem, protkao demokratskom sviješću. U tome je dijelio viziju urednika Hrvatske revije Vinka Nikolića pa je časopis ostao otvoren, slobodan i kritičan. Autor zaokružuje idejni profil Radice primjereno ga nazivajući »aristokratom duha«.

Stjepan Matković donosi važan prilog o Radičinu dopisivanju s Antom Smith Pave­lićem, sinom Ante Pavelića zubara ili starijega, te Pavlom Ostovićem, hrvatskim pravnikom, političarem i publicistom, obojicom bivših pripadnika predratne jugoslavenske diplomatske službe. Autor predstavlja tridesetak privatnih pisama što su ih u razdoblju od 1949. do polovice 60-ih godina Radici slali njegovi navedeni poznanici; ujedno nas upozorava na bogatu Radičinu ostavštinu odnedavno pohranjenu u Hrvatskom državnom arhivu u Zagrebu. Autor je navedeni trojac na čelu s Radicom uvjerljivo predstavio kao predstavnike hrvatske liberalne emigracije, malobrojne ali utjecajne u emigrantskim krugovima. U pismima raspravljaju o suvremenim političkim problemima, ratnom nasljeđu te odnosima u emigraciji. Ističe da su obojica, za razliku od Radice, i nadalje naivno zagovarala jugoslavenski okvir ali odbacujući komunističku prevlast u korist demokratskog rješenja. Djelatno su pridonijeli stasanju Hrvatske revije u krovni časopis intelektualne emigracije, koji je širio obzore među emigrantima, zagovarao politički pluralizam i poticao afirmaciju hrvatskog pitanja na međunarodnoj fronti. Radica, kao najistaknutiji predstavnik te liberalne struje, brusio je privrženost prema političkoj kulturi zapadnog tipa, odnosno prema parlamentarnoj demokraciji kao njezinu političkom izrazu.

Povijesno-političke ali i književne tematike jest rad Stipe Kljajića o Radičinu odnosu prema Krleži i krležijanstvu. Autor otkriva da su Radičina neodgovorena pisma Krleži i brojni članci i osvrti koje mu je posvetio imali za cilj utjecati na Krležu da postane disident poput Đilasa, kako bi Hrvati dobili Titova otpadnika s ljevice, i to mnogo snažnijega od Đilasa. Radica prokazuje otrovne ideološke utjecaje koje je Krleža ostavio na podizanju predratne i poslijeratne generacije marksističke inteligencije u Hrvatskoj, a kao najveći mu grijeh pripisuje što je kod hrvatske inteligencije rušio kult prema Zapadu, razvijajući snažno protuzapadnjaštvo. Radicu, koji je vjerovao u pobjedu Zapada u hladnoratovskom okršaju s komunističkim svijetom, to je posebno zabrinjavalo. Njega se pozitivno dojmila Krležina uloga u samim početcima Hrvatskog proljeća, ali je nakon njegova sloma izoštrio stav da je Krleža bio Titov diktatorski pandan na području intelektualne i kulturološke zbilje, ideokrat koji je zaveo totalnu prevlast nad kulturnim životom. Krleža se nije preobrazio u pobunjenog disidenta, zadovoljio se šutnjom te je za titoističkog režima zakržljao u literarno neplodna pisca, s malo napisanog uz obilje ideološke frazeologije.

Slijede radovi književne tematike koje predvodi članak Vinka Grubišića o pripravi za tisak Radičina Sredozemnog povratka, koji je taj hrvatski emigrant, književnik i jezikoslovac dogovarao osobno s Radicom za njihova druženja u Toskani u ljeto 1969. godine. Autor iznosi osobna iskustva u nastanku navedene zbirke Radičinih eseja objavljenih u Knjižnici Hrvatske revije 1971. godine. Navodi da je Radica prikazao Sredozemlje kao rasadište kulture i mjesto stalnog povratka, istovremeno okrenuto tradiciji i inovacijama. O tome je imao iskustva iz prve ruke jer je živio u Grčkoj, Španjolskoj, Italiji i Francuskoj te je pisao o duhovnim veličinama tadašnjeg Mediterana poput Kostasa Kavafisa, Elefteriosa Venizelosa i Miguela de Unamuna. U knjizi su također uvršteni eseji o Turskoj i kulturnom položaju Dalmacije u Sredozemlju, o Svetoj gori Atosu, o Turskoj Mustafe Kemala paše Atatürka te na kraju njegov najbolji – amblematski tekst »Vječni Split«. Autor u članku iznosi Radičina razmišljanja o pojedinim esejima koji su ušli u izbor i tako uokviruje tu jedinstvenu knjigu.

U skupinu građe pripada i rad Ivana Mužića o Radičinu svjetonazoru izraženu u njihovim susretima i pismima koje mu je uputio. Autor navodi da je Radica rado recenzirao njegove tekstove te da ga je držao oporbenim intelektualcem, pripadnikom nove struje u hrvatskoj historiografiji koja utire novi put u tumačenju i rasvjetljavanju hrvatske političke prošlosti i sadašnjosti. Autor donosi Radičina pisma te osvrte na Mužićeve knjige Hrvatska politika i jugoslavenska ideja (1969), Masonstvo u Hrvata (1984), na monografiju o Radiću (1985) te o podrijetlu Hrvata (1989). Temeljni je zaključak Radičinih komentara da s Mužićem naša historiografija napušta službeno i propagandističko, unitarističko tumačenje i postaje stvarnija, znanstvenija i političkija. Autor završno prilaže svjedočanstvo o Radičinu političkom instinktu, odnosno njegov odnos prema Franji Tuđmanu, u kojem je prepoznao čovjeka koji će Hrvate voditi do pobjede.

U analizi Radičina eseja »Vječni Split« Irma Kovačić podsjeća na tematsku širinu Sredozemnog povratka. Naglašava da esej tematski pripada književno-dokumentarnom opusu karakterističnom za Radicu, u kojem je središnja tema topli ljudski hedonizam isprepleten kroz priče o Radičinim splitskim međuratnim suvremenicima: don Frani Buliću, Tartagli, Meštroviću, Trumbiću, Smodlaki ali i ostalim – tzv. malim Splićanima. Radicu ubraja u najboljeg portretista grada, a navedeni esej u najmediteranskiji i najekspresivniji spomenik-portret Splita.

Polazeći također od Sredozemnog povratka, koji prikazuje kao sintezu, repetitorij ili brevijar sredozemne misli, Tonko Maroević razrađuje Radičinu temeljnu ideju o Jadranu kao plodonosnom hrvatskom kulturnom pročelju. Nakon boravka na Jadranu Hrvati su upravo povlašteni, jer su više od ostalih Slavena primili i usvojili te kreativno dogradili nasljeđe antike, srednjeg vijeka i renesanse. Radica nas je o tome osvijestio, a na nama je to već nagriženo pročelje sačuvati.

Suurednik Zbornika Ivan Bošković predstavio je Split kao veliku kulturološku temu u kojoj je istaknuo Radičin Vječni Split i Splitski triptih Davora Velnića kao najznačajnija ostvarenja. U radu je autor naznačio odrednice splitske prepoznatljivosti i identiteta. Komparativno je prikazao dva velika opusa »splićanistike«, pri čemu je onaj Radičin detektirao stanje od početka do sredine 20. stoljeća, a onaj Velnićev u sadašnjosti. Zaključuje da su oba superiorna portreta grada potvrdila nepresušni potencijal Splita kao književne teme.

Edi Miloš i Charlotte Nicollet priložili su rad o odnosu Bogdana Radice i Charlesa Maurr­asa, istaknutoga francuskoga književnika i mislitelja. Između dvaju ratova Radicu je put često vodio u Pariz jer se nadao se da će u njemu pronaći odgovore na posrnuće Europe. Maurrasa je kritizirao zbog sukoba sa Svetom Stolicom, otvorenog 1926., jer je u integralnom nacionalizmu Maurrasa i njegove Francuske akcije vidio prijetnju katoličkom univerzalizmu. Maurras je s Radicom raspravljao o biti ali i o mračnoj budućnosti zapadne civilizacije koja je počela svoju dekadenciju s raskolom Crkve i nastavila s reformacijom i Francuskom revolucijom. Obojica su držala da je Francuska kao sinteza atenskog, rimskog i kršćanskog duha morala braniti kršćanski humanizam protiv barbarstva, protiv civilizacije kvantitete, odnosno protiv ispraznog antropocentrizma, onog bez Boga. Taj vrlo kvalitetan rad predstavio nam je Maurrasa kao nostalgičara srednjovjekovne kršćanske republike i njenih neprolaznih vrijednosti od kojih je pali zapadni čovjek počeo zazirati – na vlastitu štetu.

Zbornik zatvara rad Anđelka Vlašića o Radičinu viđenju Atatürkove Republike Tur­ske, kojoj je posvetio sedam putopisnih člana­ka objavljenih u zagrebačkom dnevnom listu Novosti u prosincu 1930. i siječnju 1931. godine. U Turskoj je boravio kao dopisnik jugoslavenske novinske agencije Avala i kao dopisnik za tisak u poslanstvu Kraljevine Jugoslavije u Grčkoj. Hrvatskim je čitateljima želio prenijeti svoje spoznaje o tektonskim promjenama koje su se dogodile u Turskoj. Radica nije bio impresioniran »preporođenom« Turskom držeći da se radilo o fikciji stvaranja nečega novog i nevezanog, točnije nasilnom iskorjenjivanju tradicije. Držao je da većina puka nije imala korist od modernizacije, da je išla prebrzo, da je produbila socijalni jaz i pogodovala gradu, pogotovo Ankari, na štetu sela i Carigrada. Modernizacijske je Atatürkove napore uvjerljivo usporedio sa zahvatima ducea Benita Mussolinija.

Ako zaključno saberemo bogati sadržaj Zbornika, autori su Radicu sagledali kao interpretatora modernoga Splita, kao europskoga kulturtregera te konačno kao patrijarha hrvatske građanske emigracije. Kao pisac o Splitu fasciniran je njegovom životnošću i simbolikom. Splitska je komuna, kao svaka mediteranska, povlašteno mjesto za život. Radica je kao takvu veliča, no za razliku od splitske autonomaške perspektive od Tome Arhiđakona do Bajamontija, koja gradu pripisuje ekskluzivnost i superiornost nad hrvatskim svijetom otoka i zaleđa, Radičina je perspektiva otvorenog Splita koji prima i susjedne gradiće i otoke i Zagoru i koji se njima obnavlja. Vječni je Split Radica napisao u maniri talijanske commedie dell’arte; na otvorenoj gradskoj pozornici igraju tipizirani likovi: Pantalone i Dottore, Arlecchino i Buffetto – kod Radice su to Stipe Igre, Bračanin, Zagorac i Poljičanin i mnogi drugi. Split je pak poseban i jedino vječan po mističnoj drami sučeljavanja svetog Dujma i Dioklecijana. Toje drama Božanskog i ljudskog, vječnosti i prolaznosti, nebeskog Jeruzalema i zemaljskog Babilona, dublja od antropoloških crtica plošnog citadinizma. To je stariji Radica poslije shvatio, o čemu svjedoče njegovi memoari Živjeti-nedoživjeti, koji kulminiraju njegovom rječitom nazočnošću u bazilici sv. Petra u Rimu 1970. godine na proglašenju prvoga hrvatskog sveca Nikole Tavelića. To je drugi Radičin povratak: nakon 1945. u izraženiji hrvatski, a 1970. i u izraženiji katolički stav, čime je potpuno zatvorio jedan istoznačni krug.

Mnogi od navedenih radova naglašavaju ulogu Radice kao kulturtregera, osobe koja u našu sredinu donosi svježe ideje sa Zapada. Tu valja spomenuti njegovu dragocjenu i impresivnu Agoniju Europe, u kojoj je objavio razgovore s najvećim međuratnim europskim intelektualcima od kojih spominjemo tek Guglielma Ferrera, Paula Valeryja, Thomasa Manna, Benedetta Crocea, Nikolaja Berdjajeva, Giovannija Papinija, Françoisa Mauriaca i Luigija Pirandella. Kao dopisnik Hrvatske riječi, Obzora i Avale, kao djelatnik jugoslavenske delegacije u Ligi naroda u Ženevi imao je doticaj s najvećim intelektualnim imenima međuratne Europe i s intelektualnim gibanjima koja je prenosio u našu sredinu i preko njih upozoravao na prijeteću pogibelj života u Europi bez Krista koja se uskoro očitovala u ratnim strahotama.

Konačno, kao spomenuti patrijarh hrvatske građanske emigracije okupljao je u New Yorku hrvatske intelektualce, povezivao ih je i savjetovao. Na stranicama ovoga izvrsnog Zbornika zbog kojega iskreno zahvaljujemo njegovim urednicima prof. Boškoviću i prof. Trogrliću kao i njegovu izdavaču Književnom krugu Split na trudu koji su uložili u njegovo uređivanje i objavljivanje, napeto svjedočimo o njihovim stavovima i karakterima, zabludama ali i likvidacijama. Ovdje su posebno dobro osvijetljene hrvatske emigrantske organizacije te izbjegli »proljećari« koji su nakon gušenja maspoka pobjegli na Zapad. Radica ih je upozoravao na odnose snaga te je kod njih nastojao korigirati provincijalizam osjećajem za realnost i svjetska gibanja, kako bi Hrvatska u kronosu uhvatila kairos; u tome je uspio i to je konačno doživio.