Otpor jugoslavenskom totalitarizmu

Na otočiću, u moru

S prozora naše kuće na zadarskom Donjem brigu gledam Ugljan i njegovo Preko te otočić Galevac sa starim samostanom i crkvicom franjevaca trećoredaca glagoljaša u moru ispred Preka, i zamišljam kako je ondje živio fra Rudi Jerak. Pedesetih se godina skupa s dvadesetoricom drugih mladih ljudi odlučio na djelatan otpor Jugoslaviji i komunizmu u korist samostalne i demokratske Hrvatske. Poznavali su oštrinu diktature, znali su kakvim se opasnostima izlažu. Fra Rudi je znao i da krši crkveno načelo o tome da svećeniku nije mjesto u političkoj borbi. Uz to, Crkva je već bila doživjela ničim izazvane masivne progone, svojim je postupcima svoju redovničku zajednicu dodatno izlagao. Udba ga je, i njega i prijatelje, uhitila u srpnju 1959. Sudci spremni suditi u političkim postupcima osudili su ih u siječnju 1960., fra Rudija kao prvooptuženoga na kaznu strogog zatvora u trajanju od 15 godina.

Fra Rudi Jerak, lijevo u prvom redu, pjevački zbor župe Preko, Preko 1954.

Da je sada susresti fra Rudija da nam kaže kako je bilo! Ovako preostaje da sliku sastavljamo od rasutih komadića. Najobilniji je izvor dosje dostupan u Hrvatskom državnom arhivu u Zagrebu, tisuću stranica dokumenata jugoslavenske Službe državne sigurnosti i uprave Kazneno-popravnog doma u Staroj Gradiški u kojem je fra Rudi služio kaznu. Dokumenti se, razumije se, moraju čitati s krajnjim oprezom, sastavljali su ih vršitelji represije. Dragocjena su stoga sjećanja još živih prijatelja i članova obitelji kako god blijeda već bila, nekoliko fra Rudijevih osobnih zapisa i dokumenata, rani zapisi supatnika.

Dječak, želi biti svećenik

Fra Rudi je na Galevac prvi put došao u svojoj dvanaestoj godini, 1935., iz rodnoga Debeljaka, sela iznad sjevernih rubova Sukošana. Bio je vrlo siromašan i vrlo prestrašen. Imao je sedam godina kad se u brodolomu u Biskajskom zaljevu, 1930., utopio njegov otac Šime, ložač na parobrodu. On i njegova dva brata – Ante, rođen 1921. i Božo, rođen 1927. – s majkom su ostali u potleušici na pola jutra zemlje. Majka je jedva mogla prehraniti djecu i općina je odlučila Rudija smjestiti u dječji dom, u Sirotište »Josip Šilović« u Korčuli. Dom su vodile sestre dominikanke, nije bilo oskudice, ali je bilo strogosti pa i šiba. Rudi je ondje živio pet godina potpuno otrgnut od obitelji, majku je nakon povratka u Debeljak jedva prepoznao. S majkom je zatim razmišljao o daljnjem školovanju, spominjao je da bi želio postati svećenikom. Sjećao se dobrog vjeroučitelja u Korčuli koji ga je u teškim djetinjim danima hrabrio, zbog pristojna ponašanja i izvrsna školskog uspjeha. Pomišljao je da bi i on jednoga dana mogao pomagati siromašnoj djeci.

Franjevci su ga doista primili, u samostan i u školu koju su vodili na otočiću. U Zadru su vladali Talijani, škole su bile talijanske. Rudi se odmah pokazao izvrsnim učenikom, jako je volio čitati. Ali je i na Galevcu bilo suza. Đaci su bili iz siromašnih obitelji, ali njemu se činilo da je on iz najsiromašnije. Majka je obično bila u dugu i s malim doprinosom koji su u ta vremena franjevci još tražili i do Rudija bi došao i koji prigovor.

Rudi se s vremenom osjetio prihvaćenijim, zadobio je više čvrstine i više vedrine. Ipak, tijekom 1937., tada u četvrtom razredu gimnazije, razmišljao je i o odlasku. Da je bilo moguće, rado bi se bio priključio starijem bratu Anti. Ante je naime kao najbolji učenik sukošanske pučke škole bio dobio malu državnu stipendiju i u to se vrijeme školovao u državnoj gimnaziji u Šibeniku. Ovako, Rudi se na Galevcu trudio dalje. Redovničko je odijelo obukao 1941. Maturirao je 1943., ali je zbog ratnih prilika skupa s drugim maturantima morao ostati učiti na otočiću. Studirati je počeo 1946. na Visokoj teološkoj školi u Splitu i nastavio 1947. na Teološkom fakultetu u Zagrebu.

Zadarska mladež u posjetu, fra Rudi Jerak krajnje desno,  šetnja Šestinama,  Zagreb 1957.

Zadnje godine na otočiću bile su za fra Rudija obilježene novim teškim osobnim patnjama. Najbolnija je bila smrt majke, strijeljali su je Talijani 2. srpnja 1943. Majku su sukošanski talijanaši prijavili da je pomagala osobi koja je navodno pripadala komunističkom pokretu, zapovjednici slabih hrvatskih posada u obližnjem Zemuniku nisu stigli ni pokušati intervenirati, ni za nju, ni za više drugih nedužnih ljudi. U ožujku 1944. fra Rudi je i sam gledao smrti u oči. Partizani su zavladali otokom Ugljanom, galevačke su bogoslove i profesore odlučili ubiti, istjerali su ih iz samostana i svezane ih povezli na pučinu da ih bace u more. Svećenici su jedan drugomu, i mladićima, dijelili odrješenja, ali jedan se od progonitelja likvidaciji suprotstavio i svi su internirani na Dugi otok. Kraj rata redovnici su dočekali svi vrlo zabrinuti, fra Rudi na osobit način. S braćom Antom i Božom bio je izgubio svaki dodir. Danas znamo da su obojica, i Ante i sedamnaestogodišnji Božo, u svibnju 1945. krenuli na povlačenje prema Austriji.

Fra Rudi je za svećenika zaređen u Zagrebu 18. siječnja 1948. Poslije će spominjati da je bio jedini ređenik kojemu nije došao nitko od obitelji. Na Teološkom fakultetu u Zagrebu diplomirao je 1949. Tijekom sljedeće dvije i pol godine obnašao je nekoliko svećeničkih dužnosti i služio je vojni rok u Pirotu u Makedoniji. U srpnju 1952. Provincija ga je poslala u Preko, ovaj put na službu pomoćnika župnika, odnosno župnika.

Preuzimanje odgovornosti

Fra Rudi je na dužnosti u Preku bio od srpnja 1952. do rujna 1956., od 29. do 33. godine života. Pastoralnom se radu posvetio velikim žarom, osobito radu s djecom i mladeži, baš kako je u djetinjstvu zamišljao. Prečani su cijenili njegovo zauzimanje, nekadašnja ga djeca i danas pamte, osjećaju da se nesebično trsio za njihovo dobro, da im je usadio duhovne vrijednosti na koje su se mogli oslanjati cijeloga života. Samo su pojedini župljani u ono vrijeme međutim znali da je kod fra Rudija počela sazrijevati odluka o političkoj borbi. Istina, mnogi su prepoznavali njegov opozicijski stav, ali opoziciji su i sami pripadali.

Zadarska mladež u posjetu, fra Rudi, na stubama crkve sv. Franje Ksaverskoga, Zagreb 1957.

Fra Rudi je dakle odlučio djelovati proaktivnije. Započelo je tako što je s mladima sve otvorenije razgovarao o teškom položaju u kojem su se Hrvati našli. Uz to ih je odvraćao od bijega u Italiju, od koraka na koji su se pedesetih godina odlučivali vrlo brojni mladi ljudi. U krhkim su čamcima nastojali preploviti Jadran, samo da okrenu leđa represiji i oskudici. Otvorenu fra Rudijevu političku komunikaciju mladi su dočekali kao žedni vode, u svim su je krajevima bili željni, posebno su je očekivali od svećenika.

Fra Rudi se na osobit način povezao s Prečaninom Ivom Mašinom, koji je već bio otvoreni politički disident. Bili su sličnih godina, Ivo je bio samo tri godine mlađi. Oko njih se dvojice ubrzo počela oblikovati čvršća skupina. Družili su se, zauzeto su sudjelovali u životu župe, pjevalo se. Ali i sve su zauzetije razmišljali o mogućim oblicima političkog otpora. Ivo se odlučio sastaviti i vrstu programa i pravilnika, a skupini je dao i ime – »Tomislav«.

Članovi skupine željeli su, razumljivo, doći do vijesti iz slobodnog svijeta. Nastojali su uspostaviti veze s izbjeglim Prečanima, ponajprije s Veljkom Mašinom, Ivinim bratom. Veljko je već bio prebjegao preko Jadrana, živio je kao izbjeglica u Rimu, priključio se talijanskoj grani »Hrvatskoga narodnog odbora« dr. Branka Jelića. Fra Rudi i Ivo vezu su nastojali uspostaviti uz pomoć rijetkih poznanika koji su tada mogli putovati u inozemstvo. Tijekom vremena na taj su način uspjeli dobiti nekoliko pošiljaka s primjercima lista Hrvatska država i nešto promidžbenog materijala, letaka. Materijal su, koliko ga je bilo, dijelili dalje. Sa svoje su strane u inozemstvo nastojali proslijediti informacije o političkim događajima o kojima se u Jugoslaviji moralo šutjeti, primjerice o prvom studentskom proturežimskom prosvjedu u listopadu 1956. u Zagrebu. Za događaj su bili saznali od studenta medicine Šime Mihatova, također Prečanina, koji je sam bio sudionik prosvjeda i koji im je posvjedočio da je milicija studente brutalno premlaćivala, jednu studenticu ubila, a mnoge uhitila.

 
Fra Rudi Jerak, KPD Stara Gradiška, 1960.

U rujnu 1956. uprava Provincije premjestila je fra Rudija u Zagreb, u samostan na Ksaveru. Vjerojatno je da se gdje već što i čulo te da je namjera bila fra Rudija isključiti iz opasnih aktivnosti. Povjerili su mu dužnost ekonoma kuće i zadužili ga da ispomaže u pojedinim biskupijskim župama u Podravini, posebno u Kloštru Podravskom i u Pitomači, u mjestima u kojima su franjevci i prije ispomagali, za darove u hrani. Ali fra Rudi se istovremeno dragovoljno posvetio i brizi za mladež, posebice brizi za djevojke i mladiće iz zadarskoga kraja koji su u Zagrebu studirali ili radili. U Zagrebu je bio i Ivo Mašina, studirao je povijest, i njihovo se političko savezništvo samo nastavilo, a aktivnosti su se i razgranale. Skupina u Preku i dalje je djelovala, a nova se oblikovala u Zagrebu. Ali fra Rudi je istomišljenike nastojao okupljati i u Podravini i stvorio je nekoliko čvršćih političkih skupinica.

Uhićenje, istraga, suđenje

U ranim jutarnjim satima 15. srpnja 1959. samostan i crkvu na Ksaveru opkolili su milicionari s podignutim strojnicama u rukama, njih pedesetak. Lupali su na vratima, redovnike su grubo rastjerali s jutarnje molitve. Predvodili su ih zloglasni šefovi Udbe za Zagreb Joža Guštin i Joža Drpić. Pretresali su samostan i crkvu, zakutke od podruma do tavana. Fra Rudija su uhitili i uvečer su ga odveli, redovnicima su prijetili zatvaranjem samostana.

Tijekom sljedećih dana Udba je uhitila ukupno više od stotinu ljudi, fra Rudijevih prijatelja i poznanika – u Zagrebu, Preku, Zadru, Rijeci, Pitomači i Našicama – i sve su ih podvrgnuli teškim istragama. Fra Rudija su ispitivali u istražnom zatvoru na Savskoj cesti, poslije u Petrinjskoj i u Đorđićevoj, danju i noću, tijekom pet mjeseci. Suđenje je održano u siječnju 1960. na Okružnom sudu u Zagrebu. Sudac Branimir Rački i članovi sudskog vijeća Frane Benković, Katica Stolac Matijašić, Kazimir Strunjak i Branka Stapar presudu su izrekli 27. siječnja 1960. Na zatvorske kazne osudili su šesnaestoro optuženika – fra Rudija, Ivu Mašinu, Krunu Gregova, Antu Dunatova, Antu Fabulića, Zvonka Jerkušića, Josipa Dunatova, Josipa Antičeva, Marka Antičeva, Kazimira Dunatova, Miru Košta, Nadu Lončar i Krešimira Zuraka. Fra Rudi je dobio najtežu kaznu, Ivo Mašina je osuđen na strogi zatvor u trajanju od 11 godina, Kruno Gregov u trajanju od 8 godina, a drugi u trajanju od po nekoliko godina. Vrhovni sud Narodne Republike Hrvatske, predstavljen sudcem Slavkom Balašom i članovima sudskog vijeća dr. Dragutinom Pavićem, Marinkom Đurićem, Vladom Ranogajcem i Stevanom Tomićem, 26. srpnja 1960. kazne je potvrdio.

Isti sudovi u Zagrebu su na zatvorske kazne osudili i Mladena Petranovića, Miljenka Petranovića i Zvonka Obermana. Ali vodili su se i sudski postupci u Virovitici i u Rijeci. A Sekretarijat za unutarnje poslove Socijalističke Republike Hrvatske sedmorici je mladića izrekao takozvanu administrativnu mjeru. Veljko Peroš, Ante Benzija, Šime Dujmović, Ivan Gregov, Ive Livljanić, Šime Mihatov i Joja Ricov bez ikakva su sudskog postupka upućeni na po dvije godine u logor na otoku Sveti Grgur. Pojedini među njima nikada nisu bili ni u kakvu dodiru s fra Rudijem i prijateljima, odabrani su vjerojatno prema činjenici da su možda gdje izgovorili koju kritičku riječ a bili su iz zadarskoga kraja.

Iz dosjea Udbe, izvještaji suradnika

Iz dosjea Udbe, prisluškivanje razgovora s odvjetnicima

Iz dosjea Udbe, o prestanku prvog boravka u samici

Iz dosjea Udbe, praćenje u župi Kotari

Fra Rudi je, govorimo li jezikom današnjega demokratskog društva, zapravo osuđen zbog otvorenijih razgovora s političkim istomišljenicima i zbog komuniciranja s istomišljenicima u Italiji. U presudama su aktivnosti te 1960. međutim nazvane »rušenjem političkih i ekonomskih odnosa Federativne Narodne Republike Jugoslavije« i »stupanjem u vezu s emigrantskim političkim neprijateljskim grupama u inostranstvu«, inkriminacijama za kakve su se u Jugoslaviji redovito dobivale godine zatvora. Ali, Udba je fra Rudiju natovarila i »tešku operativnu aktivnost«, da je u svibnju 1958. skupa sa studentom prava Josipom Antičevim organizirao paljenje vijenaca na grobnici narodnih heroja na zagrebačkom groblju Mirogoju. Teško je danas reći je li se takva akcija doista dogodila. Udbini su istražitelji u istragama primjenjivali nasilje, okrivljenici su pod pritiskom potpisivali istražne zapisnike. Na suđenjima su međutim izbjegavali govoriti o proživljenim mučenjima opravdano očekujući da će nakon povratka u ćelije dodatno platiti. Hrabrost je ipak prikupio primjerice Tomislav Antičev, u sudnici je opisivao da se nad njim izmjenjivalo trinaest istražitelja, da su ga ispitivali i danju i noću, da su ga udarali, da su mu uskraćivali san, prijetili da će ga objesiti, slamali ga do mjere da uopće nije znao što potpisuje. Sam fra Rudi paljenje vijenaca prvoga je dana suđenja poricao, ali poslije je priznavao. U izjavama nakon izlaska iz zatvora, a kojima bismo jedinima mogli potpuno povjerovati, bio je nedovoljno jasan, primjerice u razgovoru s Jakšom Kopićem objavljenim u Političkom zatvoreniku (12/13, travanj/svibanj 1991).

Djelatnici Udbe u potpunosti su kontrolirali i sam sudski postupak. Okrivljenici su odvjetnike smjeli susresti tek kratko uoči suđenja, a djelatnici su sve razgovore potajno snimali. U dosjeu nalazimo transkripte, a uz pojedine i bilješke o tome jesu li odvjetnici pokazivali suosjećajnost i pretjerano davali korisne savjete. Udba je strogo nadgledala i ponašanje publike u sudnici, osobito ponašanje članova obitelji. U dosjeu je primjerice pisana odluka o tome da će se na obavijesni razgovor pozvati Ljubo Gregov, brat optuženika Krune, kojega su čuli da je komentirao da će »iz ovakve države prvom prilikom pobjeći«. U dosjeu je sačuvana i kritička bilješka o samom državnom tužitelju (!), koji da se »opasno zaletio i odustao od progona Vjekoslava Dražića«. Dražić je bio četkarski obrtnik iz zagrebačke Heinzelove ulice, uhićen i optužen da je fra Rudiju davao novac za financiranje ilegalnog rada. Ali majstor je uspio ostati pri tvrdnji da je novac davao fra Rudiju kao svećeniku, za siromašne, pa i za pomoć za Božu Jeraka, brata fra Rudija, koji je u vrijeme o kojem je riječ upravo bio izašao iz zatvora u Lepoglavi, gdje je služio kaznu kao politički zatvorenik.

Odakle hrabrost

Tijekom godina postojanja komunističke Jugoslavije ljudi su se bojali kritički glasnije i govoriti, znali su da zidovi imaju uši. Uvijek stoga ushićuje hrabrost svakoga pojedinog disidenta, i fra Rudijeva hrabrost. Riječ je o velikoj hrabrosti! Neobično je što ju fra Rudijeva subraća nisu uvijek uočavala. U razgovorima danas saznajemo da su fra Rudija uvijek doživljavali dobrim čovjekom, ali više tihim negoli glasnim i više povučenim negoli energičnim, kao da nikada nije bio nadvladao tešku ranu biografiju. Prijatelji i subraća obično spominju i fra Rudijevu sitnu tjelesnu građu. Svakako, u redovničkoj ga zajednici nisu brojili u svoje najjače. Redovito se čuje mišljenje da mora da je Rudi bio samo sljedbenik, a Ivo Mašina inspirator i motor. Doista, Ivo jest bio osobit čovjek, nadaren, pametan i vrlo drag. Bio je cijenjen među vršnjacima i među odraslima. Profesor Filozofskog fakulteta Jaroslav Šidak bio mu je namijenio položaj asistenta na Katedri za noviju povijest. Vrata trećoredskih samostana Ivi su uvijek bila otvorena, ne samo zato što je Ivin stric fra Ignacije Mašina bio ugledan član Reda.

Ivo je bio rođen u Preku 1927., kao četvrto od devetero djece roditelja Ive i Marije rođene Gregov. U obitelji je vladao snažan vjernički duh, a sve je članove vodila želja da Hrvatska bude samostalna, da ljudima u Hrvatskoj bude dobro. Ivo se počeo zauzimati već kao dječak, u svojim je dnevnicima i drugim pisanim radovima – koje danas najlakše nalazimo u velikoj monografiji Mašina (Matica hrvatska Zadar, 2000) – opisivao da je kao desetogodišnjak na prečkim zidovima bojom ispisivao slova ŽH, za Živjela Hrvatska, nakon što bi vidio kako žandari premlaćuju mladiće, pa i zbog Marjane, Marjane. Kao gimnazijalac, u Dubrovniku, sudjelovao je u radu đačkih katoličkih udruga, ali i u radu političkih udruga hrvatske mladeži, redovito protiv talijanskih okupacijskih vlasti.

U svibnju 1945. Ivo je kao sedamnaestogodišnji mladić preživio povlačenje prema Austriji i prošao kroz zagrebački zarobljenički logor Prečko. Već 1947. ponovno se suočio s jugoslavenskom tajnom policijom, u istražnom je zatvoru proveo nekoliko mjeseci, ali je tom prilikom bio pušten. U lipnju 1952. udbaši su ga pak pretukli u zagrebačkoj Masarykovoj ulici, kratko nakon što je izišao iz Hrvatskoga narodnoga kazališta s predstave Nikola Šubić Zrinski, tijekom koje je uz pojedine prizore i arije jače pljeskao. U lipnju 1954. bili su uhićeni i on i brat Veljko zato što su s nekoliko drugih studenata posjetili grob dr. Ante Starčevića u Šestinama. Bio je osuđen na 18 mjeseci zatvora, kaznu je izdržavao u zatvoru u Staroj Gradiški. Brat Veljko uspio je pobjeći preko granice, a nešto kasnije pobjegao je i brat Kruno, nakon što su on i sestra Marija odležali zatvorske kazne zbog sudjelovanja u masovnom prosvjedu Prečana 26. prosinca 1956. protiv nacionalizacije polovice franjevačkog samostana na Galevcu.

Ali, osobita snaga karaktera Ive Mašine, smatramo, upravo je čvrst dokaz fra Rudijeve snage! U opasan je pothvat Ivo krenuo skupa s fra Rudijem zato što ga je držao hrabrim. Zato što fra Rudi jest bio vrlo, vrlo hrabar! Očito, fra Rudijevo je srce mnogima iz njegove najuže blizine ostalo nevidljivim, gledali su ga samo očima.

Motivi

Izvori pokazuju da je fra Rudi od ranih dana, baš kao i Ivo Mašina, osjećao potrebu da se zalaže u korist svoga naroda, u skladu sa svojim uvjerenjima. U policijskim istragama u kaznionici u Staroj Gradiški fra Rudija su silili da piše o »razvoju svoga nacionalističkog stava« – preslušavanja političkih zatvorenika nastavljala su se i tijekom izdržavanja kazne. Pisao je pod pritiskom, ali sadržaj se može uspoređivati s drugim izvorima. A fra Rudi je opisivao da mu je već kao petnaestogodišnjaku bilo jasno da je Hrvatima sreća u samostalnoj Hrvatskoj, nikako ne u Jugoslaviji. Opisivao je, slično kao i Ivo, da je bolno proživljavao represiju tijekom stare Jugoslavije. Naveo je svoje živo sjećanje na dolazak prvaka HSS-a u Sukošan tijekom ljeta 1935. i osjećaj ponosa što je za tu priliku na glavi nosio crvenkapu s izvezenim hrvatskim grbom, dar svojih ujaka. Opisao je i da se potkraj tridesetih u zadarskom kraju opažalo kako u narodu jenjava oduševljenje za Vladka Mačeka a nada se okreće prema nacionalistima, te da je i on sam slično osjećao. Pisao je da su na Galevcu »svi profesori, osim Stjepana Sorića koji se za politiku nije zanimao, bili nacionalistički orijentirani«. Također da su studenti iz Preka koji su iz Zagreba dolazili kući govorili »o vrenju na Sveučilištu, o opredjeljenju za napuštanje Jugoslavije«. Pisao je o ljudima koji su na Galevac dolazili iz Šibenika i iz sjeverne Dalmacije, »svi frankovski orijentirani«. Posvjedočio je da je »10. travanj 1941. u Preku dočekan s oduševljenjem«, da su se »isti dan pojavile hrvatske zastave na svim kućama«.

Nakon rata fra Rudija je sigurno pokretao i bol zbog stotina ubijenih svećenika te zbog teških gubitaka u obiteljima. Sigurno je patio i zbog stradanja vlastite braće. U Udbinu se dosjeu na više mjesta navodi da je Ante Jerak bio »u neprijateljskim, ustaškim redovima« i da je »1945. nestao«, ali nema tragova da bi od fra Rudija tražili da o bratu govori. Danas znamo da je Ante nakon mature u Šibeniku započeo studijem medicine u Zagrebu, a da je 1942. preuzeo časničku dužnost u hrvatskoj vojsci. Također znamo da se brinuo o mlađem bratu Boži, koji je kod njega u Zagrebu stanovao i školovao se. Danas također znamo da je Ante preživio Bleiburg i da je poslije živio u Austriji. Nigdje međutim nema vijesti o tome, ni u sjećanju živih članova dalje obitelji u Debeljaku, je li fra Rudi prije uhićenja znao što je s Antom i je li se Ante ikada javljao bratu. Što se brata Bože tiče, bilo je moguće saznati da je preživio križni put i da je u poslijeratnim godinama robijao u Lepoglavi. Nažalost ne znamo zbog čega su ga progonili, ni kako je dugo bio u zatvoru. Iz Lepoglave je pušten 1959., a već u kolovozu 1960., u prvoj godini fra Rudijeva robijanja u Staroj Gradiški, Božo je umro, u bolnici u Zadru, u 33. godini.

Slične, i teže, udarce sudbine doživio je i Ivo Mašina. Ivina brata Melkiora na križnome putu su i ubili. Melkior je bio rođen 1924., u Zagrebu je studirao ekonomiju. I Melkior Mašina je kao i Ante Jerak bio pripadnik elitnih hrvatskih vojnih postrojbi, PTS-a, kako je to u slučaju studenata koji su bili na strani državne samostalnosti zbog same školovanosti redovito bilo, i što je nažalost, danas znamo, razlog iznimno velikog broja žrtava među studentima. Popisi u postojećim žrtvoslovima pokazuju da su jugoslavenski partizani 1945. ubili najmanje tisuću studenata, petinu ukupnog studentskog naraštaja iz akademske godine 1943/1944., kada su na Sveučilištu u Zagrebu, u to vrijeme jedinom sveučilištu na hrvatskim prostorima, bila upisana 4493 studenta. Inače, vjerojatno je da su se Ante i Melkior i osobno poznavali. Bili su studenti na malom sveučilištu, a bili su zemljaci. Vjerojatno je i da su fra Rudi i Ivo o poznanstvu među braćom i znali te da su ih uspomene snažno vezale.

Uništavanje ljudi

Udba je već od početka pedesetih uputila brojne doušnike da fra Rudija slijede i potkazuju. A imala je vojsku potkazivača. Korumpirala je mnoge ljude koji bi u normalnim prilikama, da nisu živjeli u diktaturi, vjerojatno sačuvali čistu dušu. U fra Rudijevu dosjeu su desetci i desetci pisanih izvješća saradnika, naslovljeni na Opunomoćstvo UDB-e za Zadar, na UDB-u za Grad Zagreb, i na druga središta tajnih službi. U Preku su fra Rudija pratili i potkazivali »Aco«, »Stari«, »File« i »Lastavica«, u Zagrebu »Jasna«, »Zvonko«, »Sipa«, »Zvijezda«, »Smilja« i »Ivica«, u Pitomači »Crni« i »Grob«. Pojedine identitete potkazivača možemo i sami prepoznati. »Lastavica« je M.R., redovnica Družbe Kćeri Milosrđa iz Blata na Korčuli, bila je na službi u Preku i imala je uvid u život i rad svećenika, poslije je napustila redovništvo i u Zadru radila na vrlo dobrom radnom mjestu, iako neškolovana.

Moguće je prepoznati, s osobito velikim bolom, i identitete suradnice »Smilje« i suradnika »Ivice«. »Smilja« se doista zvala Smilja, bila je Smilja Bosnić, sestrična braće i sestara Mašina, kći očeve sestre udane za oficira JNA. Ne znamo što je mladu djevojku navelo na prljavu suradnju s političkom policijom, samo vidimo da je zadaću obavljala vrlo revno. Smilja je za Udbu napisala najveći broj izvješća, s najrelevantnijim podatcima. Braća Mašina Smilju su jako voljeli, a i fra Rudi je u nju imao povjerenja. Studirala je u Zagrebu, fra Rudi joj je našao smještaj, posjećivala ga je u samostanu na Ksaveru. A Udba joj je u dva navrata dala priliku da putuje u Italiju, tobože na studentsko putovanje, samo zato da joj fra Rudi i Ivo povjere pisma za Veljka Mašinu u Rimu. Ali fra Rudija su pratili i profesionalni agenti, osobito kad bi ga dužnosti vodile na putovanje u koji od drugih samostana Reda, primjerice u Split. U Rimu je Udba imala profesionalnog agenta Miroslava Varoša, koji se tijekom godina uvukao sve do mjesta predsjednika »Hrvatskoga narodnog odbora«, i to upravo u vrijeme kad je Veljko Mašina postao tajnikom – o slučaju je iscrpno pisao Ernest Bauer u svojim izvrsnim sjećanjima Život je kratak san (Knjižnica Hrvatske revije, Barcelona/München, 1986). Smilja Bosnić i Miroslav Varoš na kraju su iz stana Veljka Mašine u Rimu ukrali Veljkovu ukupnu privatnu dokumentaciju s pismima iz Hrvatske i ta je dokumentacija uhićenike u Jugoslaviji teško opterećivala. Suradnik »Ivica« bio je pak V.P., fra Rudijev subrat, svećenik trećoredske franjevačke provincije. U njegovu slučaju znamo da ga je Udba ucjenjivala poznavanjem sjenovitih strana njegova privatnog života.

Pakao

U istražnom zatvoru i u kaznionici u Staroj Gradiški fra Rudi je prošao kroz pakleni oganj, kao i drugi politički zatvorenici. Pojedine zastrašujuće postupke zatvorska uprava je i sama bilježila. U dosjeu nalazimo rješenje državnog SUP-a iz ožujka 1961. o »mjeri osamljenja« a također i rješenje o prestanku izolacije iz kolovoza 1962., pa vidimo da je fra Rudi u tom razdoblju u samici proveo sedamnaest mjeseci. A o kakvim je uvjetima bila riječ možemo danas vidjeti u dokumentarnome filmu redatelja Borisa Krstinića, snimljenom 2008. u napuštenim zdanjima starogradiške kaznionice, dostupnom na mrežnom sustavu YouTube. U filmu govore svjedoci, prijašnji politički zatvorenici, Krešo Parać, Marko Veselica, Dražen Budiša i Đuro Perica. Oni pokazuju »normalne« ćelije veličine dva metra na metar i pol s krevetom ili bez kreveta, zatim samice-mračare bez i tračka svjetla, ali i ćelije s rijetko postavljenim podnicama ispod kojih je voda pa i okovi učvršćeni u betonskome dnu.

Najuvjerljiviji pisani dokaz o strahotama kojima je fra Rudi bio izložen, pa nam dok o tome čitamo i danas zastane srce, jest pismo sačuvano u Udbinu dosjeu, a kojim se fra Rudi nakon sedamnaest mjeseci samice obraćao Cvetku Krajini, pomoćniku upravitelja. Fra Rudi je pisao: »Dobri druže Pomoćniče, premda moje psihičko stanje nije normalno, ipak vas molim da me primite u redove graditelja socijalista. […] Sve ću reći o ljudima koje poznajem. […] Razmišljao sam o svome životu, želim biti vaš suradnik […]«.

Postoje stotine objavljenih radova i knjiga o stradanjima političkih zatvorenika u zatvorima. Primjerice, dr. Anđelko Mijatović, prijašnji politički zatvorenik, pisao je o tome kako je u Staroj Gradiški na kraju prošao Ivo Mašina (Bertošin zbornik, Sveučilište u Puli, Državni arhiv u Pazinu, 2013), da su ga ubili. Dr. Mijatović je posvjedočio da su utamničeni politički zatvorenici rano uočili da se stražari prema Ivi odnose posebno sadistički, da ga često tuku. U arhivi kaznionice našao je i pisane dokaze, primjerice prijavu stražara Branka Pavlovića od 25. svibnja 1961. Stražar je napisao: »Kažnjenik Ivo Mašina slabo je ribao svoju ćeliju samo da se vidi da nešto sa rukama radi. U ovakvim slučajevima dovede do takove situacije da se mora upotrebiti i palica, a sa druge strane mora se i voda proliti po samoj ćeliji da bi ga se prisililo da mora pravilno oribati«. Dr. Mijatović je rekonstruirao i kako je upravo stražar Branko Pavlović bio taj koji je Ivu na kraju i ubio, 20. studenoga 1961., uz pomoć višestrukog ubojice Marka Kozarca, s kojim je uprava u sličnim slučajevima tijesno surađivala. Sam fra Rudi je nakon 1990. pisao: »Noću, u muku, čuo sam dolaziti stražare koji su mučili Ivu, čuo sam njegove jecaje ali jauk nikada, kao što ni ja nisam jaukao ni plakao kad su me tukli. Ali jesam, plakao sam kada su mučili Ivu« (Politički zatvorenik, 12/13, travanj/svibanj 1991). Inače, dr. Anđelko Mijatović je u kaznionici u Staroj Gradiški bio izravnim svjedokom ubojstva jednoga drugoga političkog zatvorenika, studenta kiparstva Vjekoslava Balina, 25. rujna 1958., o čemu je objavio više iscrpnih svjedočanstava.

U Hrvatskom društvu političkih zatvorenika u Zagrebu čuvaju podatke o četrdeset tisuća političkih presuda u slučaju muškaraca i o tri tisuće političkih presuda u slučaju žena. O političkim zatvorenicama iscrpno je pisala Kaja Pereković, sama dugogodišnja politička zatvorenica (Naše robijanje, hrvatske žene u komunističkim zatvorima, Graftrade Rijeka, Hrvatsko društvo političkih zatvorenika, Rijeka, Zagreb, 2004). Stvaran broj političkih zatvorenika bio je veći od sto tisuća. Samo u kaznionici u Staroj Gradiški robijalo je trideset i pet tisuća političkih zatvorenika. Baš ubojstva istraživao je dr. Augustin Franić. Opisao je više od sto slučajeva ubojstava u lepoglavskoj kaznionici, počinjenih većim dijelom u vrijeme upravljanja Josipa Špiranca, zloglasnoga prijašnjeg majora KNOJ-a, a sve u suglasju s republičkim šefovima tajnih službi i KPJ-a (Lepoglava, Hrvatsko društvo političkih zatvorenika, Središnjica Zagreb, Zagreb, 2010). Dr. Franić je također opisao više od sto ubojstava političkih zatvorenika u kaznionici u Staroj Gradiški (KPD Stara Gradiška, Hrvatsko društvo političkih zatvorenika, Podružnica Dubrovnik, Dubrovnik, 2009). Stradanja u drugim kaznionicama nisu istraživana, pa ni ona u zloglasnoj kaznionici u Zenici. Posebno područje su Hrvati žrtve čistki u KPJ-u potkraj četrdesetih, koji su stradavali u logoru na Golom otoku, ali to ovdje nije tema.

Spremni pružati otpor, u svim krajevima

Državni teror ni u kojem razdoblju nije uspijevao zaustaviti otpor ljudi. Teško se odlučiti čije junaštvo i žrtvu istaknuti. Divimo se svakom pojedinom disidentu, osobito mladim ljudima. Eto, uvijek se sjećamo sedamnaestogodišnjeg Frane Tente i prijatelja osuđenih zato što su 1947. na Marjanu istaknuli hrvatsku zastavu, Stjepana Novaka iz Kravarskog i prijatelja, bogoslova zagrebačke nadbiskupije, osuđenih 1951. zato što su osnovali »Hrvatski narodni otpor« sa svrhom obrane dobra glasa nadbiskupa Alojzija Stepinca, Tomislava Vidovića iz Sarajeva i prijatelja koji su djelovali u tajnoj organizaciji »Mladi Hrvati«, a u istrazi 1956. su mučeni i trovanjem. Sjećamo se Stanka Janovića iz Bogdašića kraj Tivta i Jakše Kušana iz Zagreba i njihove organizacije »Hrvatski oslobodilački pokret u zemlji« iz 1957. Sjećamo se velike skupine mladića koji su šezdesetih godina robijali na otoku Sveti Grgur, među njima Petra Jonjića iz Imotskog, Marijana Pavana iz Oroslavlja, Josipa Blaževića iz Zenice, Vlatka Kraljevića iz Mokrog kraj Širokog Brijega, Mate Mikića iz Bosanskoga Šamca. Osobito poštovanje osjećamo prema odvažnim ženama Srni Piljac Matijević iz Vodica, Zorki Bolfek Zane iz Zagreba, Višnji Sever iz Popovače, Veroniki Milošević iz Labina, Mari Čović iz Subotice, Anki Vujić Vukušić iz Kijeva kraj Knina (suđenoj 1983), Mirni Sunić Žakman iz Zagreba (suđenoj 1985).

Ali teško je prešutjeti tolike druge! U srcu čuvamo sjećanje na Juru Knezovića i prijatelje iz »Hrvatske revolucionarne mladeži« suđene 1959., na Alfreda Obranića iz Varaždina i prijatelje i njihove »Nacionalne partije Hrvatske« suđene 1958., na Branimira Petenera iz Rijeke i prijatelje i njihov »Hrvatski oslobodilački pokret« suđene 1964. I na mladog studenta prava Ivana Gabelicu, kojega su pripadnici Udbe u lipnju 1965. ugrabili u Gajevoj ulici u Zagrebu, bacili mu deku na glavu i odvezli ga na nepoznato mjesto, a ondje ga fiksirali da uzdignutih ruku visi na lisicama, šamarali ga, uskraćivali mu san, hranu, vodu i priliku da se ijednom obrije i opere, i tako tijekom 65 dana! I uvijek se sjećamo studentskih prvaka iz 1971. Ante Paradžika, Dražena Budiše, Ferde Bušića, Ivana Zvonimira Čička i drugih, koje su u Staroj Gradiški držali i u samicama mračarama a pojedine izvodili na hinjene egzekucije. Ne zaboravljamo ni mladiće iz »Bugojanske skupine«, iz 1972., okupljene oko Ambroza i Adolfa Andrića i Pavla Vegara. I nikada ne zaboravljamo studenta Stjepana Crnogorca, kojega je Udba otela u Salzburgu u srpnju 1972. i ubila u svom tajnom sjedištu u Ljubljani!

Tko je srušio Jugoslaviju

Objavljena su brojna istraživanja o samoj naravi komunističkog totalitarizma i o tome koji su čimbenici doveli do njegova urušavanja u Europi, od Baltika do Bugarske. Njemačka je za istraživanja imala osobito dobre mogućnosti, također i najbolje mogućnosti u praksi same tranzicije. U svoje je istočne dijelove 1990. mogla poslati ljude s integritetom da sačuvaju cjelovite arhive tajnih policija i da ih otvore za javnost. Parlament je osnovao Povjerenstvo za suočavanje s posljedicama diktature, publicirana su završna izvješća – o strukturi partijske države, o opoziciji, o progonima, o psihološkim profilima mučitelja, o svako­dnevici. Na kompleksu bivšeg istražnog zatvora za političke osumnjičenike Berlin-Hohenschönhausen otvoren je memorijalno-muzejski centar koji posjećuju milijuni posjetitelja (www.gedenkstättehohenschönhausen). Također, rade brojni instituti za daljnja istraživanja i za pedagoški rad.

Demokratska je javnost u postkomunističkim zemljama odmah 1990. zahtijevala lustraciju, osjećala je bojazan da će prikrivene mreže tajnih službi preživjeti, da će zadržati moć i utjecaje, posebno da će ucjenjivati političare. Hrvatska, znamo, nije imala prilike za lustraciju. Vrlo temeljitu lustraciju provela je primjerice Češka, četiristo tisuća osoba popunjavalo je upitnike o vlastitoj političkoj biografiji, devet tisuća je smijenjeno s radnih mjesta u upravi, sudstvu, vojsci, medijima, školstvu, znanosti, kulturi i državnim tvrtkama, dvanaest tisuća je prozvano da su bili suradnici tajnih službi i potkazivači, pa i u vlastitim obiteljima. U pojedinim je zemljama, primjerice u Slovačkoj, naglasak bio na oprostu. Nažalost, krajnji učinci lustracija, bilo strogim bilo blagim pristupom, nisu bili potpuno ohrabrujući. Osobito lošima smatraju se kaznenopravni ishodi, u Njemačkoj su za 270 ubojstava uz Berlinski zid bile optužene 246 osobe a samo ih je nekoliko osuđeno na kazne zatvora i šezdesetero na uvjetne kazne. Najgore, društva su se duboko podijelila. Danas je tako da desnica i dalje želi raščišćavanje, centristi bježe od problema, a ljevica je nostalgična.

Što se samih čimbenika zaslužnih za pad komunizma tiče, istraživanja redovito ističu da se sustav urušavao sam po sebi, iznutra, zato što je počivao na ideologiji stranoj čovjekovim potrebama, a bio je i gospodarski nefunkcionalan. Ali naglašavaju se učinci pobuna, primjerice već 1945. u bugarskim Gorjanima i 1952. u Plovdivu, 1953. u DDR-u, 1956. u Poljskoj i u Mađarskoj, 1968. u Čehoslovačkoj, od 1980. u Poljskoj kroz snažan radnički sindikat Solidarnost predvođen Lechom Wałęsom. Ističu se i zasluge intelektualaca i pisaca poput Aleksandra Solženjicina, Vaclava Hávela, Leszeka Kołakowskog, Roberta Havemanna, Jaceka Kurońa i brojnih drugih. Na poseban se način ističe uloga hrabrih crkvenih poglavara i vjernika, primjerice snaga osobnosti hrvatskoga kardinala Franje Kuharića i snaga hrvatskoga katoličkoga vjerničkog puka, vidljiva najkasnije u nazočnosti stotina tisuća hodočasnika na crkvenim proslavama u Solinu 1976. i u Mariji Bistrici 1984. Vrlo je važan bio papa Ivan Pavao II., Poljak Karol Wojtyła, izabran 1978. Značajnu su ulogu odigrale i iseljeničke zajednice iz zemalja pod komunizmom.

Ali slabljenju i konačnom kolapsu komunizma, u našem slučaju i Jugoslavije, najviše je, vjerujemo, pridonosio baš osobni otpor pojedinih ljudi! Dobro se sjećam vlastita djetinjstva šezdesetih godina u Zagrebu, kako smo se roditelji i mi djeca u našoj skromnoj kuhinji gurali oko starog radio­aparata dok su u vijestima govorili o kojem političkom suđenju. Bili smo svi prožeti osjećajem straha. Ali i osjećajem ushita! Ljude u otporu doživljavali smo nadljudima! Sjećam se da su ih roditelji spominjali u potajnim razgovorima s članovima drugih obitelji. Na taj je način opozicija u narodu opstajala i jačala. Fra Rudi i prijatelji bili su svjetla u noći. Oni su srušili komunizam i Jugoslaviju!

Žeravica na dlanovima, za pobjedu

Fra Rudi je iz Stare Gradiške pušten 1968. nakon što je izdržao devet godina zatvora, i to na uvjetni otpust, s obvezom boravka u samostanu franjevaca trećoredaca u Kotarima kraj Samobora. Upravitelj kaznionice Stevan Grbić otpust je popratio završnom karakteristikom za Republički sekretarijat za unutarnje poslove u Zagrebu. Grbić je napisao: »Jerak je i dalje ostao neprijateljski raspoložen prema našem društvenom uređenju sa svojim prozapadnjačkim i antikomunističkim stavovima uz to sa negativnim gledanjem na politička zbivanja u zemlji i svijetu što je očito dokazao svojim ponašanjem tokom dosadašnjeg dijela izdržavanja kazne. Prema tome jasno je vidljivo da mjere preodgoja nisu donijele nikakvih rezultata«.

Fra Rudija su u samostanu u Kotarima posjećivali prijatelji. Ali iz Udbina dosjea dobro vidimo da je tajna policija kontrolirala svaki dolazak. Tijekom lipnja 1971. u Kotarima su, čitamo u dosjeu, bili mladići i djevojke, gotovo svi studenti, Anđelko Mijatović, Ante Uroda, Zvonko Marić, Tomo Burić, Lovorko Barbarić, Smilja Međugorac, Tomo Markovinović, Vera Kolaković, Mila Šimić, Ljilja Škegro Vokić, Ivo Vokić, Ivan Zvonimir Čičak i Joža Golubić! Udbin djelatnik Špiro Lalić u jednom je od svojih izvješća analizirao prikupljene informacije o posjetiteljima i napisao je: »Svi se oni međusobno posjećuju, izmjenjuju mišljenja, dogovaraju se da budu na okupu […] ostaju na svojim ranijim pozicijama i još više učvršćuju neprijateljski stav prema ovom društvu […]«. U dosjeu su i transkripti pojedinih razgovora fra Rudija i prijatelja. Snimala ih je, čitamo, Tehnička služba SUP-a, i to tehničkim uređajem Una. Unu su potajno ugrađivali u stanove oponenata, primjerice u zagrebački stan Ante Urode, prijašnjega političkog zatvorenika, kojega je fra Rudi posjećivao potkraj sedamdesetih, kada je Kotare već smio napuštati. Na pojedinim mjestima u transkriptima djelatnici Udbe su napisali da »nije bilo moguće razumjeti što su govorili, šaptali su«, iz čega se vidi da su fra Rudi, Ante i drugi prijatelji snimanja očekivali i da su pazili koliko su znali i umjeli. Inače, današnjeg čitatelja Udbinih dosjea mora zaprepastiti visoka razina pismenosti Udbinih djelatnika. Nije bila riječ o neukim ljudima! Sve te stotine i stotine stranica zapisnika, bilježaka, analiza, sažetaka i transkripata pisali su, vidi se, školovani ljudi. Svi su oni mogli razumjeti što rade!

KPD Stara Gradiška, hodnik I. odjela, snimljeno 23. kolovoza 2018., prigodom posjeta članova Hrvatskoga društva političkih zatvorenika iz Zagreba

Fra Rudija je Udba prestala nadzirati potkraj 1985., nakon što je obolio. U dosjeu je odobrenje o prestanku nadziranja, potpisali su ga načelnik Službe državne sigurnosti Zagreb Franjo Vugrinc i načelnik Prvog odjela Bože Kovačević. U odobrenju piše da je do odluke o prestanku nadziranja došlo: »na temelju provjeravanja aktivnosti, informativnih razgovora s vezama i uz pomoć ozvučenja trajnijeg karaktera Una«.

Fra Rudi je dočekao 1990. i ostvarenje samostalne i demokratske Hrvatske, veselju nije bilo kraja. Ali u to je vrijeme već bio jako bolestan. Umro je u Kotarima 20. rujna 1994. Pokopan je u grobnici franjevaca trećoredaca glagoljaša na zagrebačkom Mirogoju. Provincijal fra Božo Sučić u oproštajnom je govoru rekao: »Otac Rudi, kako su ga mnogi rado zvali, bio je predan svom redovničkom zvanju, uvijek u ljubavi prema Provinciji, vjeran u svojoj svećeničkoj službi, ispunjen evanđeoskom ljubavi, nadom i radošću. Bio je gorljiv rodoljub. Volio je svoju i našu Hrvatsku i za nju radio i trpio. Njegovo uvjerenje koje se u ono vrijeme činilo utopijom i snom, u naše je vrijeme postalo stvarnost. Bio je jedan od tisuća onih naših rodoljuba koji su vatru nade za Hrvatsku nosili otvoreno, na dlanovima, dok smo je mi imali zapretanu u srcima« (Vjesnik franjevaca trećoredaca, Zagreb, 31/1994).

Fra Rudijev najbliskiji prijatelj i supatnik Ivo Mašina pokopan je na Galevcu, franjevci su 1998. dopustili da se njegove kosti prenesu sa starogradiškoga uzničkoga groblja na malo samostansko groblje na otočiću. Na obali u Preku Prečani su Ivi podigli i spomenik. U Zadru djeluje Katolička osnovna škola »Ivo Mašina«.

U Hrvatskoj više ne raste mladost za tajni politički otpor i stradanja u zatvorima, ali otpora i stradanja se žele sjećati. Rastu za dobar život.