Od želje do erozije duše

Pjesništvo je, naizgled, djelatnost kojom se na razgovorni sloj i svakodnevnu komunikacijsku ulogu jezika anarhistički atakira posvema subverzivnim pristupom istom komunikacijskom materijalu, odnosno riječima, što je već, u danas poodmaklim vremenima, eksplicirao glasoviti Viktor Šklovski govoreći o očuđenju (usp. ostranenie). Doista, stihovlje, koje je uvijek izraz osebujne simbioze intelektualnog, emocionalnog i komunikacijskog rukopisa pojedinca, koje je uvijek idiolekt, nudi iznova nove svjetove i uvijek novi jezik. Katkad je pjesnička jezična i stilska praksa pod utjecajem generacijske ili regionalne idejnosti, nekih specifičnih koncepata, no katkad pjesnik odabire neki svoj, neovisni put. Upravo takav put odabrao je i pjesnik Joso Živković. Pjesnik je to koji djeluje daleko od umjetničkih centara u kojima se rađa pjesnički dio korpusa hrvatske književnosti. Štoviše, Živković pripada dijaspori jer stvara hrvatsku pjesničku riječ izvan matične domovine u Bosni i Hercegovini, živeći i pišući u rodnom Kostrču nadomak Orašja, na drugoj obali rijeke Save, koja je i granica, koja razdvaja hrvatski narod. Već i to bi bio dovoljan razlog za pozornost jer je uvijek zanimljivo komparirati kako izgleda pjesnički izričaj na hrvatskome jeziku izvan domovine. Da je tomu tako, potvrđuje i podatak da je pogovor Živkovićevoj zbirci napisao eminentni hrvatski pjesnik i akademik Luko Paljetak.

Živkovićeva zbirka podijeljena je u nekoliko ciklusa, a prvi je naslovljen »Pokorene želje«, što je referiranje na naslov zbirke Tragom pokorenih želja. Autoru je očito bilo važno upozoriti recipijenta na motiv želje, koji situira na markirana mjesta, odnosno već u naslovlju. Također, u prvome je dijelu zbirke i pjesma »Pokorene želje«, a motiv želje javlja se i u prvoj pjesmi: »Ljudi i sjene / u brazdama sna siju želje« (»Sjetva u noći«). Gradeći metaforu na sprezi apstraktnoga i vrlo konkretnog leksika, autor u svijest pjesme ugrađuje arhetipske slike uspona i pada, proglašujući ih svojom lirskom konstantom. Takva simbioza je šav unutarnjeg, odnosno filozofskog sloja pjesme jer Živković je ponajprije orijentiran na misaonost, a afektivnu podlogu čini tkanje prigušenih, ali elementarnih emocija, poput ljubavi, radosti, tuge. Upravo svojevrsno skrivanje emocija pod plašt misaonosti daje ovoj poeziji predznak introvertiranog, ali zato ne manje za recipijenta provokativnog teksta. Iako je autor stilski tetovirao »siromaštvo« kao iskustvo bitka u temporalno omeđenoj egzistenciji stvarajući kratke strofe (često tercine) ili općenito kratke astrofične pjesme, a stihove ograničio na gotovo usukane (termin C. Milanje), tj. na stihove sastavljene od dvije do četiri riječi, ovdje je na djelu polisemantika i palimpsestiranje bitnoga. Konciznošću kao odabirom, kako leksika tako i metodom gradnje pjesničkih slika, Živković se koncentrira na stanja lirskoga subjekta i na iskustva egzistencije. U prvome ciklusu zamjetno je uvlačenje iskustava bitka pod koru impersonalnoga govorenja. Lirski se subjekt tek katkad oglašuje u 1. licu, kao da se želi pritajiti i pridati iskustvima bitka univerzalni ton, no vjerojatno je takav postupak i promišljeni iskaz. Impersonaliziranjem intimnih iskustava, subjekt se, tako skriven oglašava i kao iznimno introvertiran, samozatajan i potpuno predan svojoj nutrini u kojoj je uspio disciplinirati subjektivno promatranje i zahtjeve ega do te mjere da se pretvorio u samopromatrača. Lirskim smjerokazima vođeni smo prema tankoćutnom i filozofičnom doživljaju svijeta, koji je svojevrsni privid i san satkan od ljudskih želja: »Ljudi i sjene / u brazdama sna / siju puste želje« (»Sjetva u noći«).

U prvome ciklusu želje su izražene slikama uspona: »U lišću se odmara pospani vjetar, / samo se ponekad u granama pruži. / Ptice sanjaju krilate želje. / Nebo i zrno u tišini zriju« (»Pokorene želje«). Iz pozicije svijesti o metafizičkom, u ovoj se poeziji materijalno, ponajprije tjelesno ne suprotstavlja metafizičkoj prirodi bića, odnosno nema nikakvoga, očekivanoga »prenja« tjelesnog i duhovnog. Autor tijelo prihvaća kao materijalno ostvarenje bića i sagledava tjelesnost, ali tijelo je u ovoj poeziji tek svojevrsni plašt oko metafizičkog, duhovnog i vječnog u biću. Tako je tijelo čak i odraz unutarnjega: »Bore na čelu / nisu erozija duše, / nego plodovi oseke, / ispod njih more diše« , a »Briga na licu / nije pomor svitanja. / Radost je s onu stranu, / u oceanu« (»Ispod nabora čela«). Tijelo je varljivo zrcalo duha, koje treba pažljivo promotriti. Metafore »ocean« i »more«, koje asociraju na golemost, veličinu, fluidnost i gibljivost, a u konačnici i na neograničenost, suprotstavljene su malim i ograničenim znacima na površini tijela, mimičkim borama. Tijelo je kuća u kojoj stanuju želje duha: »Urna puna želja, / pokorena, u tijelu pjeva«. Želje su naizgled sažežene i zatomljene, ali tijelo ih čuva kao pjesmu življenja.

 Prvi ciklus pjesama prezentira i emocije koje izviru iz pokorenih želja, a one su podjednako vezane uz duh i tijelo. Tako se u pjesmi »Umorena rijeka« statičnim slikama pustoši s dna korita presušene rijeke kao i motivom amorfnoga, neživoga kamenja beznađe i bezvoljnost duše koja se »u jutru« više »ne umiva« iskazuje i s obzirom na ljudsku tjelesnu patnju »sirotinje u znojnom rublju«, da bi autor poentirao san i molitvu, koji su gotovo sinonimi za želje koje održavaju čovjeka u takvoj beznadnoj situaciji bitka.

Tijelo je nedjeljivo od nutrine pa se upravo s pomoću tjelesnoga i osjetilnoga najbolje može iskazati unutarnja stanja. U pjesmi »Gdje su nestale ptice« unutarnje iskustvo ljepote i uzvišenosti fiksira se u očima u kojima nestale ptice »još mašu krilima / i kite pustoš u njima«, a u pjesmi »Zalogaji« oni nisu stigli »do utrobe / da pomiluju glad / i da se oplode«. Iako je riječ o osjetilnim tjelesnim iskustvima ona se referiraju na simboličnu sferu i dekodiraju kao glad za usponom u metafizičko i za ostvarenjem ideala. Znakovito je da prvi ciklus pjesama okončava pjesmom »Radost čekanja«, koja se gradi na solarnim motivima izlaska sunca, sunčanih zraka i svjetla, koje će u konačnici opet biti suprotstavljeno tami i povezano sa simboličkom sferom: »Kad se radujemo svjetlu, nije mrak u nama«.

Drugi ciklus ove zbirke naslovljen je »Dub­oke brazde« i za razliku od prvoga u njemu dominira subjekt u prvom licu jednine. Takav subjekt prisvaja ispovjedni ton u kojem će razotkriti vlastiti status. Uglavnom je riječ o slabom subjektu, kojega muči egzistencijalna samoća, razapetost između pobožnosti i grijeha, traženje esencije bitka, odnos prema vremenu, prolaznosti, smrti. Takav lirski subjekt je tragatelj i mislilac, koji se u žudnji za spoznajom bori sa skepsom i tugom. U pjesmi »Bitak« spoznaje atemporalnu prirodu bitka: »Dugo sam tražio / jezgru postojanja. / Nakon svih godina / ustajem u trudovima. / Ništa više neću iskati. / Sve u meni počiva.«, ali sumnja je konstanta težnji za centriranjem subjekta: »Sve je teže plesati po vrletima mozga. / Dođem do neba / pa se vratim na zemlju / u krilo sumnje«.

U trećem dijelu »Vrijeme odlaska« izraženije je razmišljanje o vremenitosti, koje se često podupire i na stilskom planu izmjenom različitih glagolskih vremena, dok je u prethodnim ciklusima dominirao prezent. U leksiku se pojavljuju i jaki označitelji, poput Bog, duša, vječnost. Također, zamjetniji su religiozni motivi katoličkog podrijetla: križ, molitva, grijeh.

Lirski subjekt je u ovome dijelu zbirke zaokupljen transcendentalnim u čovjeku. Upravo uvid u dimenziju transcendencije omogućuje subjektu prihvaćati smrt, čija slutnja lebdi nad nama, kao u pjesmi »Ako se pokvari sat«. Sakralizacija egzistencije se odvija u subjektu, koji je omeđen tijelom, ali se polako sav preobražava u transcendentalno: »Sve sam tanji, / polako se pretvaram u dušu. / Dok se ne uzdignem, Bože, / neka ostanu u meni / ljudske misli moje« (»Uzdignuće«). Znakovito je da subjekt želi zadržati ljudsko razmišljanje, odnosno iskustvo ovozemaljske egzistencije, što se još izravnije iščitava u pjesmi »Vrata u nebo«. Subjekt se želi uzdići u prostor neba, ali shvaća da bez ovozemaljskih, profanih, često bolnih iskustava nema prosvjetljenja i uzdignuća u sakralno: »Nebo u meni nije vidjelo / sina / sve dok nisam progutao zemlju«.

U dijelu zbirke »Blizina žene« Živković osvjetljava temeljni motiv želje iz nove perspektive. Želja je rezultat čežnje za idealom ljubavi inkarniranom u ljepoti žene: »Kad god me dodirne ljepota, / kleknem pred njom nemoćan / i molim ju da ostane« (»Nemoć«). Pomalo renesansne intonacije i ujevićevska idealizacija, kao u pjesmi »Snovi«, gdje autor upotrebljava arhaizam »djeva« (»Vidio sam u snu djevu«) ili pak trubadurski pjeva o milosti drage (»U jutarnje čiste sate, / u tanjuru grižnje i samoće / volio bih vidjet milost tvoju.«, »Milost«) dobivaju ipak autorsku, originalnu interpretaciju. Autor se manje fokusira na patetiku oduševljenja tjelesnom ljepotom, a više na fenomen ljubavnoga zajedništva, odnosno na odsutnost voljene koja rađa čežnju, osamljenost, nemoć, osjećaj necjelovitosti bića. Ljubavna žudnja je u ovim stihovima žudnja za duhovnim upotpunjavanjem, za, uvjetno rečeno, srodnom dušom, za gotovo biblijskim ostvarenjem muškog i ženskog zajedništva, kao cjelovitog i ispunjenog zajedništva spolova i duša. Stoga, autor vidi ljubav upravo kao sakralnu, oduhovljenu i kao žudnju dvaju polova iste duše: »Pun snova i znoja / tražio sam tvoju ruku / i, hvala Bogu, / osjetio pored sebe dušu« (»U postelji«).

Posljednji dio zbirke naslovljen »Mirisi rata« obuhvaća samo sedam pjesama, koje su u svojevrsnoj opoziciji prema ostatku zbirke. Rat, kao teror povijesti (Eliade) uvlači subjekta u nove doživljajne i emotivne situacije. Subjekt više nije okrenut željama, nego samoanalizi i propitivanju. Izravni susret sa smrću i patnjom kao stalnim pratiteljima rata, s razaranjem i pustoselinama, s iskustvom borbe za domovinu stvaraju dualizam u subjektu. S jedne strane, kada je riječ o retrospektivnom, on se situira kao siguran, čvrst i aktivan, što je osobito eksplicirano u pjesmi »Prije boja«: »Čim se krene, / ničeg više nema; / ni straha od pokrova / ni čežnje za dodirom«. No, ta je pozicija više rezultat okolnosti, strelovite brzine vremena u ratu jer se u subjektu rat ne može ostvariti kao njegovo »uporišno mjesto«. Subjekt shvaća da je rat i sudjelovanje u njemu decentriranje: »Zadužio sam pušku, / da ljubim domovinu / i ubijam u sebi dječaka« (»Slomljeno djetinjstvo«). I u ratnim (antiratnim) pjesmama subjekt je slab jer ga traumatiziraju osjećaji pogružene domovine, doživljaji zločina, razaranja, raseljavanja, umiranja i na koncu tuge. Upravo taj slabi subjekt, čiji sitnozor vidi svijet kroz leću misaonosti i koji porađa meke, ali jasno definirane emocije, subjekt čije su geste prigušenosti i konciznosti izričaja i ovdje nazočne, povezuje i ovaj dio s ostatkom zbirke.

Joso Živković se ovom zbirkom predstavlja kao pjesnik koji nije sklon jezičnom eksperimentu ili pak eruptivnoj metaforici. Pjesničke slike ipak nisu šture. Riječ je o kondenziranju i jezičnog materijala i emotivno-misaonog supstrata. Stoga, ovaj pjesnik kao da nastavlja u ponajboljoj maniri poetski put koji su zacrtali pjesnički velikani, poput Šimića i Šopa, ali istovremeno stvara svoj pjesnički idiolekt.

Joso Živković (1960) razvijao je svoj pjesnički rukopis od 1988. i do sada objavio pet samostalnih zbirki pjesma (Koraci u sjeni, 1988., Čekati dugu, 1994., Gorka čaša, 1997., Nenaviklost duše, 2003., Tišina raspadanja, 2015). Član je Društva hrvatskih književnika, Društva hrvatskih književnika Herceg Bosne i Društva pisaca u Bosni i Hercegovini.

U Bosni i Hercegovini najnovija Živkovi­ćeva zbirka prepoznata je kao originalna i poetski znakovita pa je za nju 2019. dobio i nagradu »Antun Branko Šimić«, koju Društvo hrvatskih književnika Herceg Bosne dodjeljuje za najbolju knjigu objavljenu u proteklih 12 mjeseci.