Od Ivana Andrića preko fra Ive bega Andrića do druga Ive

Nobelova nagrada za književnost doživjela je prije tri godne strmoglavljenje svoga ugleda zbog seksualnog skandala nekih članova odbora za dodjelu toga najprestižnijeg umjetničkog trofeja u svijetu, pa je godinu dana poslije izostala da bi prošle godine bile dodijeljene dvije nagrade, no barem je jednom ponovno bila skandalizirana kad ju je dobio politički osporavani austrijski književnik Peter Handke, u široj javnosti više poznat po svojoj privrženosti režimu Slobodana Miloševića nego po istinskoj vrijednosti nekih svojih literarnih djela. No da i poneki skandalčići podižu zanimanje za književnost vidjelo se u Hrvatskoj i okolnim zemljama nakon što je dopisnik utjecajnoga Frankfurter Allgemeine Zeitunga za jugoistočnu Europu Michael Martens objavio biografiju nobelovca Ive Andrića na gotovo 500 stranica, napomenuvši u nizu intervjua da je na njoj radio sedam godina, uz naravno svoj korespondentski posao. Ivo Andrić nije samo književnik jer se s nekim svojim životnim odlukama udaljio od svoga naroda, mijenjao političke tabore i sprječavao uvid u razloge takvih suprotstavljenih ponašanja, što je katkad bilo na granici društvenih ekscesa, ali se o tome u komunističkoj Jugoslaviji nije smjelo govoriti. Prijevod Martensove knjige izišao je u srbijanskoj i bošnjačkoj, a uskoro bi se trebao pojaviti u hrvatskoj verziji. Nekom čudnom koincidencijom s pojavom njemačke Andrićeve biografije, Večernji je list objavio u siječnju ove godine specijalnu brošuru s naslovom Ivo Andrić, nobelovac pred kojim se krojila svjetska povijest, što bi se moglo smatrati dobrim promocijskim štivom prije izlaska hrvatskog prijevoda Martensove knjige vrijedne pažljivijeg i cjelovitijega čitanja, čime se hrvatski recenzenti njemačkoga originala nisu odlikovali.

Njemački autor išao je u opisivanju Andrićeva života većim dijelom kronološki prateći ga kroz četiri u međuvremenu propale države, kao mladog pobunjenika protiv Austro-Ugarske, preambicioznog diplomata novoosnovane Kraljevine Jugoslavije, samozatajnog pisca triju svojih najboljih romana u okupiranom Beogradu i pretvaranja od rojalističkog Jugoslavena u člana Komunističke partije Jugoslavije i Srbina sve do dobitnika Nobelove nagrade, koju je prema njemačkom autoru zaslužio. Martensova knjiga uglavnom je politička biografija jednog pisca čiju literaturu uzima uglavnom kao ilustracijski materijal u opisivanju društvenog lika i djela Ive Andrića, ali unatoč tomu saznajemo mnogo iz privatnoga života njegova junaka, premda indirektno, jer je Andrić skrivao svoju intimu kao zmija noge s obrazloženjem da je za njega pisanje najvažnija stvar u životu, čime je opravdavao i ugodne diplomatske pozicije koje su mu dopuštale da se više posveti literaturi nego poslu za koji je bio plaćen. Od samog početka svoga javnog života skrivao je i neke osobne podatke premda nisu bili važni, primjerice kršteno ime Ivan. Radije se nazvao Ivom iako između Ivana i Ive nema nikakve razlike u značenju, i bio veoma ljutit kad su ga neki nazivali Ivanom. Rekli bismo tipično andrićevski.

Andrić želi »naplatiti« svoje jugoslavenstvo u diplomaciji

Njemački autor vrlo pomnjivo i čitljivo opisuje put Ive Andrića od »borca za jugoslavenstvo« u organizaciji Mlada Bosna do najviših pozicija u diplomaciji Kraljevstva Srba, Hrvata i Slovenaca, odnosno Kraljevine Jugoslavije. U svojim nastojanjima da dobije što povoljniju diplomatsku destinaciju Andrić se služio u molbama za namještenje velikim pohvalama u vlastitu korist i još više vezom s Tugomirom Alaupovićem, svojim bosanskim zemljakom hrvatske nacionalnosti, književnikom i ministrom u raznim jugoslavenskim vladama. Bila je to kombinacija klijentelizma i političkog nepotizma, čega mladi Andrić kao da nije bio svjestan jer su se istim sredstvima služili i drugi karijeristi. Kratak boravak u Zagrebu Andrić nije imao u dobroj uspomeni, navodno glavni grad Hrvatske nije ga toplo primio i stoga, kako piše u ovoj biografiji, kod njega sve ide u smjeru Beograda, a odatle kao diplomata i konzularnog službenika u razne gradove Europe sa svim njezinim društvenim preturbacijama. No konkretno zašto je Zagreb navodno maćehinski postupao s Andrićem nismo saznali. Sve do odlaska u srbijansku metropolu Andrić se ponašao kao sveučilištarac hrvatske nacionalnosti, družeći se sa svojim vršnjacima privatno i u odgovarajućim društvima, čak držeći predavanja o idolu hrvatstva A. G. Matošu. No između redaka saznajemo da se s takvim hrvatstvom nije mogla graditi karijera u srpskoj Jugoslaviji. Zadobivši doktorsku titulu u Grazu temom o utjecaju Osmanlija na kulturu u Bosni: Die Entwicklung des geistigen Lebens in Bosnien unter der Einwirkung dertürkischen Herrschaft, disertacijom koju i on nije mnogo cijenio, Andrić je ušao u diplomatsku službu Kraljevine Jugoslavije postigavši pri kraju najodgovorniju poziciju ambasadora u Trećem Reichu i kao miljenik premijera Milana Stojadinovića, koji je bio vođa Radikalne stranke s izrazito profašističkom ideologijom.

U Berlinu je Andrić razvio bogatu diplomatsku aktivnost braneći interese Jugoslavije u političkim, gospodarskim, intelektualnim i vojnim krugovima Hitlerove države gotovo po svaku cijenu. Martens postavlja pitanje na koje ne daje odgovor: je li se Andrić družio s vrhunskim nacističkim intelektualcima samo radi toga da preko njih šalje službene poruke Beograda nacističkoj vrhuški ili su mu oni bili ideološki bliski? Kao diplomat vrlo se za­uzimao za što bliskiju jugoslavensko-njemačku suradnju, pa je od Nijemaca čak tražio isporuku oružja koje je Beograd kupio od Čeha, a koje su Nijemci zaplijenili nakon komadanja Čehoslovačke privolom i zapadnih sila, a tome Berlin nije htio udovoljiti. Jugoslavenski vojni ataše u Andrićevoj ambasadi u Berlinu, Slovenac Vladimir Vauhnik, bio je vrlo uspješan u špijuniranju njemačkih priprema za rat, što je išlo u prilog još većem jugoslavenskom opredjeljenju budućeg nobelovca, koji je bio pristaša pristupa Jugoslavije Trojnom paktu premda je znao za svu zloćudnost nacionalsocijalističkoga režima. Trojni pakt bio je povoljan za Jugoslaviju, te da je poštovan od strane Beograda Jugoslavija bi ostala neutralna kao Švedska, a u slučaju nacističke pobjede dobila bi i izlaz na Egejsko more, grad Solun i okolicu, što je pisalo u jednom tajnom protokolu. Državnim udarom u Beogradu sve je palo u vodu i tako je Jugoslavija namjesto neutralnosti dobila rat prema paroli prevratnika Bolje rat nego pakt. Andrić se nakon službovanja sjećao stiska ruke s Adolfom Hitlerom koja je bila hladna i znojna, pa Martens zaključuje da je Führer već tada bio bolestan. Andrić nakon napuštanja Berlina u travnju 1941. nikad više nije boravio u Njemačkoj, koju je poslije opisivao kao opasnu zemlju. Inače uz francuski, poliglot Andrić najbolje je govorio njemački.

Ivo Andrić je za vrijeme ambasadorovanja u Berlinu bio financijski osiguran zahvaljujući svojim književnim honorarima i diplomatskoj plaći. Nakon što su državnim udarom u Beogradu u ožujku 1941. prekinuti diplomatski odnosi između Njemačke i Jugoslavije, a Treći Reich napao Kraljevinu Jugoslaviju bez objave rata, službenici ambasade u Berlinu dobili su mogućnost da odu u Švicarsku, koju su mnogi prihvatili, ali Andrić se vraća u okupirani Beograd, što mu Martens stavlja u prve zasluge u budućem razvitku prilika u Srbiji i poslije socijalističkoj Jugoslaviji. Očito je Andrić bolje ocijenio ono što će se dogoditi nakon rata nego mnogi njegovi suvremenici u Srbiji koji su se priključili okupatorima. Barem to pretpostavlja njemački autor. U Beogradu se Andrić skrasio kao skroman podstanar u dvije male sobe posve se posvetivši književnom radu pa je u rekordnom roku od samo tri godine napisao svoja tri vjerojatno najsnažnija romana Na Drini ćupriju, Travničku hroniku i Gospođicu.

Ivo Andrić u Beogradu pod njemačkom okupacijom i među srpskim kvislinzima

Beograd je tijekom nepune četiri godine njemačke okupacije bio sumorno mjesto koje je po priznanju srbijanskih kvislinga postalo prvi glavni europski grad »Judenfrei«, grad slobodan od Židova. Upravu nad Srbijom imali su Nijemci, njih je podupirala vlada Milana Nedića, s njima su surađivali fašisti Ljotićeva Zbora, dok su se četnici Draže Mihailovića nakon prekida kratkoročne suradnje s partizanima pod vodstvom komunista povukli u izolaciju, smanjujući sukobe s Nijemcima na najmanju mjeru. Suočeni s drastičnim represalijama njemačkoga Wehrmachta (za jednog ubijenog njemačkog vojnika likvidirano je po sto srbijanskih talaca!) srbijanski su javni djelatnici izdali Proglas u kojem su tražili od naroda da se pokori njemačkoj okupaciji i bori protiv komunista, a taj dokument Ivo Andrić nije htio potpisati, premda su se na njemu nalazila zvučna imena srpske intelektualne i vjerske elite, i to mu je po Martensu nakon rata spasilo život. Tada su smrtno stradali i oni srbijanski intelektualci koji su se bavili samo kulturnim poslovima, primjerice šekspirolog, pjesnik i esejist Svetislav Stefanović, koji je izdao za vrijeme rata Antologiju srpske proze, pozvavši Andrića da u njoj sudjeluje, što je on odbio s objašnjenjem da njegove novele nisu za to dovoljno kvalitetne (bile su napisane na hrvatskom jeziku!) i da priprema kvalitetnije štivo za budućnost, a to mu je, pretpostavlja Martens, još jednom spasilo život nakon rata. Sam Andrić nikad se nije hvalio svojim ratnim potezima onako kako ih tumači Martens.

Munjevita preobrazba rojalista Ive Andrića u člana KPJ i funkcionara Titova režima

Novoj komunističkoj vlasti moralo je biti dobro poznato Andrićevo javno izražavanje o jugoslavenstvu i srpstvu, primjerice kad je prigodom prijma u konzularnu i diplomatsku službu trebao iznijeti svoje mišljenje o tome koliko je bilo srpskih država i kako su postale, na što je odgovorio: Pročitavši sve vidim da sam ispustio još dve srpske državne tvorevine koje su vodile više ili manje samostalan politički život: Crnu Goru pod vladikama u XIX. stoleću sve do njenog proširivanja prema moru i prema severo-istoku i do njenog ulaženja u Kraljevinu SHS (Podgorička skupština 1918). I Republiku Dubrovačku koja je kroz stoleća veštom politikom i umešnošću i radinošću svoga malobrojnoga stanovništva bila jedan znatan pomorski i trgovački faktor u jadranskom i sredozemnom moru. Sem toga je Dubrovnik bio centar književnosti i umetnosti (Diplomatski spisi Ivo Andrić, priredio Miladin Milošević, Beograd, 1992). Mi bismo ovomu dodali da je Andrić premda rođeni ijekavac već u početku svoje diplomatske karijere prihvatio srpsku ekavicu i srpsko svojatanje Dubrovnika prema onoj Na vrh Srđa vila kliče, zdravo srpski Dubrovniče! Martens naglašava u svojoj biografiji da je Andrić napadajući protivnike monarhističke Jugoslavije posebice oštro kritizirao svoje »Hrvate« (navodnici prema njemačkom autoru), pri čemu je valjda mislio na one Hrvate koji su tražili više autonomije unutar Kraljevine Jugoslavije jer o drugima, nacionalistima, gotovo nikad nije govorio, osim kad ga je napao Šime Đodan god. 1971. proglasivši ga »izajnikom«, na što je Andrić odgovorio da je to klerikalno-nacionalistički ispad.

Komunisti su zaboravili i Andrićevu ekspertizu napisanu pod pseudonimom o Rješa­vanju albanskog pitanja na Kosovu sa svim drastičnim preporukama kako smanjiti udio Albanaca u toj tada srpskoj pokrajini. I u ovom zagonetnom pitanju njemački Andrićev biograf ne zna se opredijeliti treba li taj tekst shvatiti samo kao stručno mišljenje jednog diplomata ili osobno mišljenje jednoga književnika. Po našem uvjerenju tu je Andrić bio na crti Srpstva koje je Kosovo smatralo koljevkom srpske države i pravoslavlja pa ga kao takva svim sredstvima treba očistiti od stranih elemenata kakvi su bili kosovski Albanci.

Andrić se uspaničio kad je na jednoj izložbi u Beogradu otkrio fotografiju s jugoslavenskog potpisivanja pristupa Trojnom paktu u bečkom dvorcu Belvedereu na kojoj se vidi u svojstvu ambasadora u Berlinu, pa je zamolio Milovana Đilasa da je ukloni, što je taj i naredio. Inače Đilas je rekao kako je politika trebala Andrića, a ne Andrić politiku, no to je izjavio poslije, kad je bivši Crnogorac i kasniji Srbin postao disident. Zaštitničku ruku nad Andrićem držao je bosanskohercegovački visoki funkcionar srpske nacionalnosti Rodoljub Čolaković, pa je »fra Ivo beg Andrić«, kako su ga ismijavali neki Beograđani, preko njega postao članom Komunističke partije Jugoslavije, pripadnikom poslijeratnog ZAVNOBiH-a i predsjednikom Saveza književnika Jugoslavije, jednom riječju drug Ivo. Nobelovac je objavio i nekoliko tekstova u stilu socijalističkoga realizma, kojih se poslije odrekao. Andrić je bio i jedan od potpisnika zamolbe Norveškoj akademiji da se Josipu Brozu Titu dodijeli Nobelova nagrada za mir! Inače, Tito je smatrao da je Miroslav Krleža mnogo bolji književnik od Andrića, s kojim se susreo samo tri puta izmijenivši nekoliko šturih rečenica jer nisu imali zajedničkih tema, osim što je Andrić jednom hvalio tursku vladavinu! No u svojim sabranim djelima Andrić nije htio imati svoju doktorsku disertaciju o kobnom turskom utjecaju na bosansku kulturu, knjigu koju su nakon sloma Jugoslavije posebno oštro napali neki bošnjački intelektualci.

Za razliku od svoga nobelovskog suparnika Miroslava Krleže, koji se zauzimao za pojedince koje je progonio komunistički režim, Andrić se redovito oglušivao o takve molbe pa i one najprominentnije, kako piše Martens, kao što je bio američki Pen klub, koji ga je zamolio da se zauzme za neke jugoslavenske disidente u zatvorima. Za Andrića je služenje jugoslavenstvu očito bilo mnogo važnije nego humanističke intervencije. A jugoslavenski je režim najviše progonio nacionaliste, posebice hrvatske i albanske, opraštajući i najreakcionarniju privrženost bilo kakvu jugoslavenstvu, sve od četništva pa do rojalizma, što je još jedan dokaz da o nekom internacionalizmu KPJ uopće ne može biti govora.

Oslobodivši se političkih dužnosti, Andrić je do kraja života marljivo objavljivao svoje pripovijetke, romane i eseje na srpskom jeziku pa ga se mora smatrati srpskim književnikom i nobelovcem, a ne »našim« jer ako bi to bio, onda bi prihvatili postojanje srpskohrvatskoga jezika i jugoslavenske književnosti, nečega što pripada u najveće zablude lingvistike i literarne kritike u Hrvatskoj i okolnim zemljama. Martens spominje i tri najvažnija Andrićeva eseja, o Franciscu de Goyi, španjolskom slikaru u kojem je vidio sebe, te o Vuku St. Karadžiću i Petru Petroviću Njegošu, koje Nijemac nije htio predstaviti njemačkom čitateljstvu budući da ih ne bi razumjelo, a to po našem mišljenju nije trebao učiniti jer su tekstovi o Karadžiću i Njegošu bili njegove ulaznice u Srpstvo. Andrić se rijetko izražavao o svojoj nacionalnoj pripadnosti, ali Martens navodi tri slučaja gdje se iskazao kao Srbin, posljednji na vjenčanom listu, kad se oženio svojom dugogodišnjom ljubavnicom Milicom Babić-Jovanović. Andrić kao da je izbjegavao Hrvatsku u poznim godinama svoga života pa je sagradio vikendicu u Crnoj Gori a ne na hrvatskoj jadranskoj obali. Iz Martensove knjige nismo saznali što je Andrić mislio o hrvatskom pitanju u prvoj Jugoslaviji, što o Hrvatskom proljeću u SFRJ i što uopće o hrvatskoj književnosti i kulturi. Otišavši u Beograd i prihvativši srpski jezik, preobrazio se od hrvatskoga Jugoslavena u Srbina, i to treba uzeti kao činjenicu a ne kao izdaju jer Ivo Andrić zapravo nikad nije bio istaknuti hrvatski rodoljub.

Martensova biografija Ive Andrića vrhunsko je djelo te vrste

Premda nije književni kritičar i povjesničar književnosti, njemački novinar i publicist Michael Martens napisao je vrhunsko djelo o političkom i književnom životu srpskog nobelovca Ive Andrića, koji je Hrvat po rođenju i katolik po krštenju i autor nekoliko pripovjedaka i pjesama na hrvatskom jeziku, ali je najveći dio svoga literarnoga opusa napisao na srpskom jeziku pa je time srpski književnik jer jezik određuje pripadnost nekoj literaturi a ne nacionalno podrijetlo. Takvih primjera nacionalne i književne različitosti ima mnogo u literaturama na engleskom i njemačkom jeziku i nije potrebno iz slučajnosti rođenja i prvim radovima nekog literata svojatati njegova kasnija brojnija i zrelija djela. Inače ćemo pasti u zamku srpskih otmičara hrvatske dubrovačke književnosti, pa čak i cijele narodne poezije na štokavici (primjerice Hasanaginicu), što pripada u kulturnu sramotu onih koji to čine.

Martensovo djelo bit će prevedeno na hrvatski i autoru treba odati priznanje kao da je hrvatski državljanin, nagradu za to trebalo bi pronaći. A ljutnja zašto je Večernji list izdao specijal o Andriću, a ne o nekom hrvatskom velikanu, pripada u hrvatsku svagdašnjicu onih koji ne mogu bez Regiona i koji gotovo sve što se zbiva u Hrvatskoj brzo i nespretno uspoređuju s onim što se događa u Srbiji. O tome bi trebalo raspravljati ozbiljno i politički jer to je povratak u staro hrvatsko podaništvo koje sve što dolazi iz inozemstva smatra vrjednijim od onoga što je domaće. A Ivu Andrića treba čitati kao književnika a ne političara koji je također bio nažalost na povijesno gubitničkoj strani jer je njegovo jugoslavenstvo propalo u bezdanu prošlih zabluda iz kojih više nikad ne će izaći, dok srpstvo danas nije na baš velikoj cijeni u svjetskoj javnosti.