Misaone i retoričke ure Marine Katinić

Marina Katinić, mlada pjesnikinja i filozofkinja, objavila je treću pjesničku knjigu naslova Pogled kroz ključanicu. Autorica već gotovo prepoznatljive poetike i stila svoj je pjesnički put započela objavom dviju zbirki, od kojih je druga nazvana Ptica na ušću smoga prepoznata od struke i nagrađena prestižnom književnom nagradom »Anđelko Novaković«. Njezin rad također i dalje biva zamijećen od struke i visoko vrednovan, časopis Republika, kojoj je urednik moja malenkost, s nestrpljenjem iščekuje njezine pjesme i kritičke radove, a i sam projekt ženskog pjesništva u regiji prihvatio je i objavio izbor pjesama iz njezina opusa.

Navedenoj pjesničkoj knjizi pogovorio je pjesnik, kritičar i filozof Hrvoje Jurić. On ju naziva poetsko-filozofskim dijaloškim solilokvijem u kojem su apostrofirani Drugi i drugi. Ističe neke poetičke karakteristike kao što su odnos literature i života kao dihotomije iz koje pol literature crpi iz pola života, otiske tehnocivilizacije i svakodnevice nalazi u predmetnom sloju te naglašava kako se oni očuđuju metodom svojevrsne poetske metafizike, od stilskih poosobljenja ističe esejističku i socijalnu kritiku te smisao za sadržaj i pjev kao temeljni konstituens lirskoga. Istančanu poetsku refleksiju uočava u bogatu leksiku i spomenutom pjevu. Naslov koji je vrlo zanimljivo odabran tumači kao virenje u nečiju intimu i pokušaj da se na drukčiji način uđe u život i svijet.

Jurićev nadahnut tekst posvećen mladoj autorici može dati pozamašna poetska krila, no iza nj iznjedrio sam nekoliko kategorija potrebnih mojem, poetičko-stilskom prebiranju po stihovima, davanju nekih bitnih odrednica stilističke kritike Marinine zbirke. Prije svega, ovu zbirku poetički krasi odnos prirodnog i kulturalnog, metapoetika, šimićevsko odstvarnjivanje stvari, upućenost na Drugog, maritimna tematika i refleksivno-intimistički zavijutci. Odnos prirodnog i kulturalnog možemo smjestiti u ono što Jurić naziva tehnocivilizacijskim, prema čemu prirodno upućuje subverzivni krak. Takav način obrade navedenog odnosa poneki bi kritičari proglasili svjetonazorski retrogradnim, no tom se mišljenju možemo suprotstaviti na dva načina. Jedan je izbjegavanje zamke o kulturiranosti prirode koju postavlja poststrukturalistička teorijska misao, a drugi pomak prema kaosnom, entropijskom i agonalnom kao mitskom izvorištu subjekta i svijeta. Metapoetika se u ovoj knjizi širi i pokazuje nekoliko preokupacija, a to su pisanje samog teksta, subjektova otekstovljenost, hvatanje Drugog mrežom za tekst i kuhanje teksta pod parom visoke temperature. Šimićevsko odstvarnjivanje stvari strategija je dovođenja entiteta u stanje maksimalne značenjske otvorenosti autoru, čime se Marina također vješto koristi. Upućenost na Drugog razgranava krošnje lirske komunikacije, maritimna tematika postaje središtem literarno/životne obuzetosti, a refleksivno-intimistički zavijutci glasno uprisutnjuju lirsku junakinju.

Stilska urezivanja na golemo prstenje ove poezije zbivaju se u osima ravnoteže misaonih i emotivnih silnica, tvorbenom filozofskom interdiskursu, interdiskursnim mrežama, sintaktičkim meandriranjima, neologiji, biranom poetskom leksiku i naglašenom vizualu. Navedena obilježja okićuju poetske biste i povezuju se s prethodno navedenim načelima. Metaforika koja gradi nosive grede stubastoga hrama izvire iz lirskog, iz pojmovnog i iz retoričkog.

U odnosu prirodnog i kulturalnog ističu se pjesme Ime Prezime, Kao da je dovoljno okrenuti se, Trgovina zagrljajima, Dostojanstvo kipa i Iz kataloga. Pjesme Kao da je dovoljno okrenuti se i Trgovina zagrljajima sadrže interdiskursne umetke biblijskog (stup soli), trgovačkog (akcija do 23 h) i farmaceutskog diskursa (tablete za amneziju). One služe kao stilski potpornji temeljnoj ideji i ne zasićuju lirsko tkivo. Ostale pjesme imaju vrlo protočan odnos stilskog i idejnotematskog sloja te na zoran način upućuju na svoju vlastitost.

Metapoetika se nudi u pjesmama Ostrani­čenje i Obratit ću ti se u svijetu slovoreda. Obje pjesme pokazuju autoričinu naglašenu tekstualnu svijest i izvjesne pomake prema načelima legitimacije stvaralačkog čina. U pjesmi Ostraničenje pojavljuju se okazionalizmi (ostraničiti, ustraničiti), metapoetička etimološka figura (rijeka izrijeka), te simbolički korelati za knjigu (svijet, dijete), a u drugoj navedenoj pomno stilski lakirani metapoetički glagoli (zvektati, cilingati, bliještati). Osim njih, začudna sintagma krhotine zvijezda na usnama usnulog Boga svjedoči o iznimnom talentu za poetsku retoriku.

Šimićevsko odstvarnjivanje prisutno je u pjesmama Skidanje, Slijev neba i Građa za listanje. U pjesmi Skidanje protočno se izvodi seansa struganja kulturalnih naslaga s tijela i duha lirske junakinje sa spomenom Harmsova riđokosog čovjeka što se približno izjednačava s nultim stupnjem pisma, a u drugim navedenim zbivaju se semantički sudari subjekta i entiteta kako bi se proizveo isti efekt.

Upućenost na Drugog zbivaju se u osima ljubavi (Ugrizi se za jezik, Ljubav, Zasjeda, Obruč za snove, Ubod) i ironizacije trivijalnosti svakodnevice (Suzdržavam se da te ne nazovem). Izdvajam pjesme Zasjeda, Obruč za snove i Ljubav kao stilski i estetski najuspjelije. Pjesme Zasjeda i Obruč za snove predstavljaju poetizaciju žuđenog Drugog kroz magijski dodir objekta u naivističkim tematizacijama (Zasjeda) i pomno preosmišljeni ritualni čin (Obruč za snove). U pjesmi Ljubav prisutno je mitsko stapanje subjekta i Drugog u jednoj, također gotovo ritualno iznjedrenoj seansi.

Maritimna tematika zauzima mnoge pjesme u kojima je središnja preokupacija more (Namigivanje, Nagovaranje, Knjige o moru) ili primorski toposi (Čahura-utočište, Na Sustipanu, Kraj Čikata). Iako je mediteranska tradicija uvelike poznata u hrvatskoj književnosti, ona bi u neko buduće vrijeme mogla dobiti još jedno ime, tj. još neke tekstove. Izdvajam pjesmu Nagovaranje, koja je oblikovana kao emfatičko obraćanje moru, protočno izvedena i retorički pomno izglačana.

Refleksivno-intimističkih zavijutaka uvijek je najviše. Važno je naglasiti takovrsni hibrid jer je refleksivno u metajeziku autora ovog teksta prije svega vezano za općeljudsko i misaono (ispjevano iz prvog lica jednine ili drugog), dok se intimizam uprisutnjuje u ispovjednoj tematici koja je vezana za osobno (empirijsko i emotivno). Oni se kreću od samopredstavljačkih tekstova (Dosjećanje, Hranjenje, Razred, Mjesečeva obratnica) do stapanja lirske junakinje sa svijetom (Kupola, Zašto sam sretna). Protočan i lirski najsnažniji govor prisutan je u pjesmama Dosjećanje i Mjesečeva obratnica.

Mala zanovijetalačka zamjerka bit će upućena naslovu zbirke. On je previše općenit i pomalo metaforički predvidljiv, a u Marininim stihovima ima pregršt materijala od kojeg bi se mogao satkati efektniji naslov. Čak i uz sjajno grafički riješenu naslovnicu, sužava referencijalne okvire koje čitatelja vode u puno složeniji unutarnji svijet lirske junakinje.

Iako u lapidarnim obrisima nisu spomenute sve pjesme, nego one reprezentativne i vješto je izbjegnut govor o ponekoj idejnotematskoj zakrčenosti naplavinama jezično-stilskih sredstava ili ponekom općem mjestu, sa zadovoljstvom se može reći kako je Marinina poezija bitno uznapredovala i kako se osim njezinih sadržajnih silnica (a toga je u svakoj knjizi najviše) ističe filigranska poetska retorika koja polako iščezava pred djelomično opredmećenim i stilski počesto nedotjeranim poetskim jezikom naše suvremenosti. Smisao za lirsko kao nešto neprolazno (neovisno o dekonstrukcijskim silnicama prisutnim u poetskoj teoriji) izranja iz oceana raznorodnih riječi i stvari, refleksija i emocija ove poezije. Moglo bi se reći kako ova poezija nalazi srednji put između tradicijski zadanih konvencija i rasute bašćine modernosti (u značenju naslijeđa i suvremenosti). Na tom putu povješane su velike ure koje pretkazuju vrijeme neba stojeći zaglavljene u zemlji.