Marina Šur Puhlovski: Spisateljica iznimna opusa i začudne osobnosti

Marina Šur Puhlovski u sedamdesetoj je godini života postala »vidljiva« na književnoj sceni, nakon više od četiri desetljeća pisanja i življenja za pisanje. Ne samo što je romaneskan njezin stvarni život (čime se često koristila u svojim djelima), nego je romaneskan i njezin književni život. No, baš joj je ta margina omogućila da nesmetano piše prozu u kojoj beskompromisno govori o životu, ideologijama, povijesti, ljubavi, metafizici.

Autoričin opus obuhvaća šest romana, šest zbirki priča, knjigu eseja o književnosti, knjigu mini eseja/aforizama, dva putopisa/eseja, zbirku pjesama u prozi te dvije knjige proza izvan žanrovskih odrednica.

Dvije knjige eseja o književnosti te dva putopisa po Jadranu, jedrilicom, koji su također u velikoj mjeri eseji o književnosti i pročitanim knjigama, pokazuju da joj je promišljanje književnosti jednako važno kao i njezino ispisivanje, dakle, da je riječ o autorici koja od početka svjesno gradi svoj književni svijet na zasadama tradicije, izvan »mode« trenutka i aktualnih tema, tako da joj je cijeli književni opus jedna čvrsto povezana cjelina, gotovo bismo mogli reći jedna jedina knjiga. Prva priča »Ispod stola«, koju je objavila s 26 godina, već sadrži likove, atmosferu, pa i »jezik«, »stil« kojim će trideset godina poslije napisati svoj najopsežniji roman Nesanica. Junaci njezinih knjiga sele se iz romana u roman, iz priče u priču, negdje su glavni, drugdje sporedni likovi, negdje su mladi, drugdje stari, život se promatra iz različitih perspektiva, i njezina je jedina tema. Negdje prevladava povijesni, negdje filozofski, negdje psihološki diskurs, ali sve je to proizišlo iz autoričina svijeta i izgradilo se kao svijet, dakle, iza žanrovskih odrednica.

U njezinu romanesknom radu, koji je započeo, uvjetno rečeno, filozofskim romanom Ništarija i povijesnim romanom Trojanska kobila, pisanim sasvim novim prosedeom, neuobičajenim u našoj književnosti, kako je primijetila i kritika, osobito su zapažena zadnja četiri romana, koje bismo mogli nazvati i svojevrsnom »zagrebačkom tetralogijom«: Nesanica, Ljubav, Igrač i Divljakuša. Povezuje ih isti lik, Zagrepčanke Sofije Kralj, i isti milje – Zagreb kroz vrijeme, kao pozornica na kojoj se odvijaju društveno-političke mijene, ratovi, osobni, obiteljski i društveni usponi i padovi.

U taj se niz sada upisuje još jedan roman o odrastanju, koji bi mogli nazvati i »Mladost umjetnice«, prema »Mladosti umjetnika« Jamesa Joycea. Žanrovski govoreći, riječ je o bildungs romanu u kojem pratimo stasanje Sofije Kralj, muke odrastanja, otkriće književnosti i vlastitog talenta, stjecanja spoznaja i prijateljstva i zamke seksualnosti. U Nesanici Sofija je pedesetsedmogodišnjakinja koja podvlači crtu pod vlastiti život, ali i život cjelokupne šire familije i doba u kojem su živjeli. U Ljubavi je ona zrela žena koja se upušta u izvanbračnu vezu i hrabro preuzima odgovornost za svoj izbor. U Igraču je snaha koja pokušava shvatiti svekrvin život, pa tako i vlastiti brak s njezinom sinom koji je kockar. U Divljakuši je studentica koja se ludo zaljubi i grlom u jagode sklopi brak s kolegom s godine. U Kratkom romanu s Natašom zatječemo Sofiju kao djevojčicu koja pokušava sklopiti čvrsta ženska prijateljstva, a kako godine odmiču, tako se osvjetljava i koliko je socijalizacija povezana sa seksualnošću. Marina Šur Puhlovski ponovno zaprepašćuje snagom uvida u ljudsku psihu, osjećajem za najsitnije detalje i situacije, kao i istodobnim zahvaćanjem društvene okoline u kojoj njezina junakinja nastoji kroz tužbalicu nad neuzvraćenom prijateljskom ljubavlju doći do emocionalne i moralne nadmoći ljudskog bića i dosegnuti svoju svrhu: ispunjen život.

Kada je 2018. Marina Šur Puhlovski za roman Divljakuša dobila nagradu VBZ-a za neobjavljeni rukopis, bila je to njezina devetnaesta knjiga i treća sreća na tom natječaju. Naime, prvi put je u finale tog natječaja ušla 2007. s rukopisom romana Nesanica, a potom 2016. s Igračem. Treći je put pobijedila, na anonimnom natječaju. No, ta treća sreća je u ovom slučaju samo i doslovno kolokvijalni izričaj, jer Marina ne vjeruje u slučajnosti (sreću), nego u predani književni rad. Pobijediti je mogla doista samo na anonimnom natječaju jer Marina, unatoč tomu što piše od svojih dvadesetih, dugo ništa nije mogla objaviti, a kad je i počela objavljivati, književni establišment ju je ignorirao jer em nije pripadala nijednom književnom kružoku, em nije pisala trendovski nego vjerovala u umjetnost po svaku cijenu, em nije radila pa poznanstva i veze nije stjecala i usluge vraćala u poslovnom okruženju. Ona je »samo« čvrsto vjerovala u svoju misiju pisanja.

Njezin život je to doista i pokazao, a i prije tzv. formalnog uspjeha bio je onaj kod čitatelja: jer npr. njezine su se knjige uvijek nalazile među najčitanijima i najtraženijima u knjižnicama. I sve su rasprodane. Prije nego je počela objavljivati, imala je pet dovršenih rukopisa i četiri gotovo zgotovljena. Kad je 1991. objavila prvi naslov, Trojansku kobilu, u izdavačkoj kući Mladost, počeo je rat, pa se objavljivanje ostalih rukopisa prolongiralo na idućih pet godina. Tako se dogodilo da kontinuirano počne objavljivati tek od 1996. godine, kad joj je u izdavačkoj kući Meandar izišla zbirka priča Zec na tavanu. U idućih dvadeset i tri godine objavila je sve »knjige iz ladice«, a onda i one koje je napisala tijekom tih godina.

Cijeli autoričin opus pokazuje da nikad nije odustala od potrage za »novim glasom«, da uvijek iznova cizelira i istražuje jezične i stilske mogućnosti, da je stalno svjesna potrebe za dohvaćanjem »istine stvarnosti« (Goethe) kao ključnog zadatka književnosti, jer jedino je to ispravan put »duhovnog tragača«, nasuprot putu »duhovnog igrača«, kojem je glavni cilj zabavljati.

Misao traži formu, a ne obrnuto! Uvijek su tekst i forma usklađeni, a to su spone između živih i mrtvih, prošlog i sadašnjeg, spoznaje o prolaznosti i nepouzdanosti čovjekovih danosti, njegovih sposobnosti, nemogućnosti, umišljaja i nemoći pred vlastitim ograničenjima. Marina je sve to začinila nevjerojatnim humorom, ironijom, čak i sarkazmom – kad to »život« traži. Obilježava ju i karakteristika velikog pisca: pripovjedačica ne želi »dokrajčiti« svoje likove, ne optužuje ih, ne kudi i ne sudi im, ona »samo« traga za istinom i intelektualnom zadovoljštinom. Nije li to jedan od, ako ne i među važnijima, razloga postojanja književnosti? Romani Marine Šur Puhlovski vraćaju nam vjeru u istinsku književnost, u to da postoje autorice/autori koji nam šire obzorja, koji nam daju smisao i bivanja i pisanja.

Jezik Marine Šur Puhlovski izvor je spoznaje, u njezinoj režiji i prema njezinim pravilima. Da bi rekla istinu, služi se svim jezičnim potencijalom. Ne trati jezične mogućnosti, nego leksikom i sintaksom govori svoju istinu. Poput kartezijanskog čovjeka, ona posjeduje jezik, a ne jezik nju.

Marina Šur Puhlovski kaže da upravo Pisac ima važno mjesto u svijetu kao onaj koji stvara vrijednosti, ali Pisac kao Mudrac, a ne Pisac kao Lakrdijaš, koji se pretvara da ih stvara, a zapravo ih uništava – kako je to za sebe i za nas osvijestio Goethe u Faustu.

Kako reče Goethe: »U književnost jednog naroda ulazi samo osobnost pisca«. Ništa drugo. Ako osobnosti nema, što će ta književnost za sobom ostaviti? Ništa.

A Marina Šur Puhlovski autorica je čije je djelo – iako još u nastajanju, jer za objavljivanje ima pripremljenu knjigu zapisa, knjigu pjesama, a radi i na novom romanu – već sada neizostavan dio povijesti naše književnosti, zbog svojeg iznimnog, izvornog opusa i nesvakidašnje, snažne, dojmljive osobnosti.