Kratki roman s Natašom

Istina nametnutog rada razotkrila mi se na tzv. »proizvodnom radu«, koji sam odrađivala u jednoj od tvornica cipela, u kojoj je nekad radila i moja majka. U kancelariji. Kao knjigovođa. Bilo je to prije našeg preseljenja na Brijune. Ona nam je sredila i rad u toj tvornici, ali ne u kancelarijama, nego u pogonu: u jednoj od tvorničkih hala.

Kancelarije sam, za razliku od pogona poznavala, jer me je majka znala dovesti sa sobom na posao. Kancelarije su se nalazile u bijelim prizemnim zgradama na putu do tvorničkih hala. Od ovih su se izvana vidjeli samo glomazni zidovi, zatvoreni prozori s rešetkama. Do kancelarija je odatle dopirao mukli tutanj, kao da je netko pod zemljom udara golemim čekićem.

Sve majčine kancelarije ostale su mi u ugodnom sjećanju, ova osobito. Bila je puna prema meni dobro raspoloženih »teta« koje su smatrale da se majka sa mnom može ponositi. Kad god bih došla hranile bi me kolačima i poslasticama jer se u kancelarijama neprekidno nešto slavilo: rođendani, imendani, državni praznici, vjenčanja. Majka bi mi dozvolila zaposjesti njezin stol, čaroliju njegovih ladica. Pregledavala bih olovke, nalivpera, gumice, spajalice, pečatne voskove, bočice s tintom i one s lakovima za korekturu. Osobito su me se dojmili narančasto crveni korekturni lakovi koji su na papiru ostavljali ružičasti trag, sjajan i providan poput omotača za bombone. Te papiriće sam u djetinjstvu sakupljala. Rado sam šarala preko indigo papira, umrljala ovim prste. Uživala sam u mirisima svog tog uredskog pribora, kojim je dominirao miris ustajalog papira. Taj se miris stopio sa zrakom. Korekturni lakovi mirisali su opojnije, ali kratko, samo kad bi se otvorila bočica.

Kancelarija je osobito bila ugodna zimi. Bilo je divno iz hladnoće ući u pregrijane prostorije, smjestiti se pokraj peći; gledati kako ti se sa čizama na novine topi snijeg, ostavljajući za sobom male prljave barice.

Tvorničke hale zimi bih jedva primjećivala, upadljivije su bile ljeti. No i ljeti su predstavljale više kulise kancelarija osim kad bi sirena oglasila svršetak radnog dana: tada bi se otvorile neočekivano poput grobnica, ispuštajući iz sebe neshvatljive mase ljudi; neshvatljive jer se činilo da unutra ne mogu stati. Izlili bi se poput tekućine po svim stazama k izlazu, kao zaseban svijet, odvojen od kancelarija. Kad iz tvornice ne bismo otišle prije njih majka i ja pričekale bismo dok se oni ne bi udaljili. Ne zato što se majka s njima nije željela miješati, već zbog njenog straha pred gomilom. Ove se uplašila u dobi od dvanaest godina kad ju je na sprovodu Stjepana Radića pregazio stampedo. Nije joj bilo ništa, osim što su joj uništili garderobu – novu haljinu, cipele i torbu – raščupali je, izgrebli, utisnuli par masnica, no majka je bila podučena za sva vremena.

Tko ide po selu dobije po čelu – govorila je otad.

I sklanjala se pred hordama.

Okolnost da sam tvornicu poznavala iz kancelarija pridonijela je da se radujem proizvodnom radu. Činilo mi se da se vraćam nečem poznatom, prisnom, osim toga, nije se moralo u školu. Rad u tvornici doživljavala sam kao praznik!

Iluzija praznika propala je prvog dana »službe« kad je trebalo ustati prije šest sati ujutro; umiti se, spremiti u jutarnjoj hladnoći stana. Bila je zima. Kamin se do jutra ohladio. Kad sam izašla iz kuće na ulici me je dočekala noć. Svjetiljke su osvjetljavale mračnu maglovitu ulicu, gotovo bez prolaznika. Tu i tamo preda mnom bi iskrsnula kakva zgurena prilika, poput mene žureći na tramvaj; na njenu bih se pojavu trgnula kao da sam susrela štakora. Iz sporednih ulica sjatili bi se u glavnu, skupili na tramvajskoj stanici. Loša rasvjeta još uvijek ih je prikrivala. Tek u tramvaju bi otkrili svoja iznurena lica, beznadne poglede, izobličena tijela. Bilo je grozno gledati ih, udisati njihove mirise. Još gore osjećati njihove živote. Morala sam stajati stisnuta uz nečije oznojeno pazuho, masnu kosu, skrhane životne osnove. Uz gađenje sam ih žalila jer sam mislila na svoju majku: i ona je nekad s njima išla na posao. Sad je radila od osam, nastojala do posla pješačiti. Stalno je kukala za radnim vremenom od devet. No njene kolegice bi radije radile od šest ujutro, da ranije stignu kući.

Skuhajte ujutro – govorila im je majka, koja nije morala kuhati. Ona se samo htjela naspavati.

Još se nije razdanilo kad sam stigla do tvornice, nakon četiri tramvajske stanice, deset minuta pješačenja. U zadnji čas projurila sam pokraj porte, razmišljajući o portirima koji su tu nekada radili: prezimenima Vuk i Medvjed pripadali su bajci. I zgrade kancelarije pripadale su bajci. Stvarnost su predstavljale goleme zgrade pogona, u kojima je rad već otpočeo: bila je jarko osvijetljena, iznutra je dopirala buka.

Hala u koju su me uputili nadmašivala je sve moje predodžbe što sam ih stvorila promatrajući tvorničke pogone izvana. Bila je beskrajno dugačka, jednako beskrajno visoka. Od početka do kraja ispunjavale su je žene, posjednute za drvene stolove, šivaće strojeve, preše. Šef tim ženama bio je muškarac, koji je u dnevniku označen jednom jedinom riječju: »odvratan«. U to vrijeme još ne znam da sam spolno podcijenjena, ne čudim se spolu šefa: mislim da je normalno da su sve žene podređene, da im naređuje muškarac.

Maglovito se sjećam što se u pogonu sve radilo, osim posla koji sam radila i sama – mazanja ljepila na potplate budućih cipela. Po tom je ljepilu ugodno mirisala cijela hala. Neke su radnice krojile gornje dijelove cipela; druge su ih sastavljale za svojim bučnim šivaćim strojevima. Posebni strojevi pritiskali su potplat s ljepilom na cipelu, stvarajući buku kovačnica: poznavala sam je iz filmova.

Poslu u pogonu naučila me visoka prsata djevojka, čiji me toranj kose podsjetio na Macu. Samo što je toranj radnice bio boje žita, ne boje ugljena. Imala je oči plave kao cvijet potočnice, moćan nos, velike plosnate obraze. Cijeli dan je pila aspirine, žalila se na menstruaciju. Nisam navikla o ovoj govoriti, pa sam se samo smijuljila. Imala je i momka, također radnika, s kojim se nalazila predvečer. Stanovala je u nekom prigradskom naselju, ustajala prije pet. Prijateljicu su joj u njenom kvartu silovali. Zato ju je momak navečer obavezno pratio kući.

Sigurno s njim spava!, razmišljala sam.

To da spava s momkom u mojim ju je očima činilo posebnom – kao što je činilo i Macu (upravo je od nas odselila). Imala je i druge sličnosti s Macom. I Macinu su prijateljicu – kćer njene nekadašnje gazdarice s Trešnjevke – noću silovali na ulici: vraćala se s plesa. U svijetu moje škole i rođaka – jer ovi su, barem izvana, činili moj svijet – nitko nikad nikoga nije silovao. Ili se o tome nije govorilo. U šesnaestoj godini sam silovanje smještala u očeve kriminalističke romane, filmove, te u živote koji su se s mojim dodirivali; ne i istinski miješali: život Mace, radnice iz tvornice cipela. U odnosu na taj svijet svoj sam osjećala povlaštenim, što će se poslije pokazati i točnim i netočnim: istina je da nikad nisam bila silovana bez pristanka – no što znači pristanak? U svakom dodiru tijela – barem ženskog prema muškom – postoji trenutak kad se tijelo odupire; pristanak dolazi poslije. Silovanje je i kad biće ništa ne osjeća, iako se prividno predalo: očekivalo je jedno, dočekalo drugo, dakle bilo prevareno. Silovano! To su spoznaje pedesetogodišnjakinje. Šesnaestogodišnjakinja još sanjari.

Rad u tvornici trajao je do dva. Tako crno na bijelo piše u dnevniku. Ja se, pak, sjećam da sam iz tvornice izlazila u noć – onu u koju sam ulazila ujutro. Život mi se pretvorio u mazanje potplata i mrak. Po mraku sam izlazila iz kuće, po mraku se u nju vraćala, stalno okružena ljudima bez nade. Radnice u tvornici izgledale su mi beznadno, no znale su se i smijati; pripovijedati grube šale. Bilo je i drama koje su im davale težinu, izvlačile ih iz rutine, najčešće ljubavnih. Jedna je tugovala jer ju je ostavio skladištar, čak je prerezala žile. Po tvornici je hodala s povezima na rukama, kolobarima ispod očiju: kako je bila brkata i mesnata to je izgledalo groteskno. Ali živo. Druga se propila, u tvornicu dolazila u masnicama: odrasli sin tukao ju je zbog pijanstva; jasno, i on pijan. Tukao ju je po kostima jer mesa nije ni imala. Jednom je u tvornicu donijela novu budilicu na kojoj je sin međusobno isprepleo kazaljke. Majka je zaboravila naviti sat, zbog čega je sin zakasnio na posao: kazaljke na satu isprepleo je za kaznu.

U svemu tome bilo je živosti, koja bi se u tramvaju sasvim izgubila: tu se iz života destilirao samo očaj! Ljudi u tramvaju izgledali kao da ih vode na vješala. Kako izgledaju ljudi koje vode na vješala znala sam iz filmova. Da to ne gledam počela sam se iz tvornice vraćati kući pješice; stizala bih sva smrznuta. I dalje sam se radovala što ne moram u školu, no počela me brinuti moja moguća budućnost: što ako me posao baci u kakvu tvornicu, pitala sam se. Za sva vremena! Makar u kancelariju!

Sad sam drugim očima gledala na kancelarije, čak i na one šefova. Nije bilo važno što su ove bile ugodnijeg izgleda, rad drugačiji. Svi su bili uvučeni u grozotu istog rada, bez obzira na to da li su radili ili radom samo upravljali. Svi su bili dio jednog mehanizma koji ih je podredio sebi: nisu razmišljali nego radili. I kad su razmišljali samo su radili! Oteli su im osobnost, podredili volji rada. Nije bilo naknade koja bi mi mogla vratiti žrtvovano – mene samu.

Zaključak je bio da nikada ne smijem raditi. Nikad za drugog; nikad u segmentu. Nisam, jasno, mislila pobjeći u krevet – otuda se više ne dignuti (poput tridesetogodišnjaka o kojem sam čitala u novinama, čudeći se njegovoj smjelosti), no pristajala sam samo na rad koji sam mogla zamisliti, započeti ga i završiti u komadu; ja sama; ne po volji nekog drugog. Ni po njegovom poimanju vremena.

Moje vrijeme ostat će moje, zaklinjala sam se, čak i kad ga budem žrtvovala. Recimo, za kuhanje objeda. To je bio rad na koji sam mogla pristati, jer sam voljela kuhati. Na pranje suđa u mislima već nisam pristajala, pa sam počela spominjati papirnate tanjure.

– Kod mene će se jesti samo iz papirnatih tanjura – govorila sam.

Još su živi svjedoci tih mojih glasnih razmišljanja, od kojih sam poslije odustala: godinama perem suđe. No ustrajala sam u tome da nikada neću raditi – na opisani način – kako sam to odlučila tijekom »proizvodnog rada«. Prostor odluke bio je onaj između tvornice i kuće što sam ga kroz dva tjedna dnevno prolazila dva puta; što tramvajem što pješice, usred ciče zime. Zimsko vrijeme nesumnjivo je pridonijelo osvještavanju, jer zimi nema turobnijega grada od Zagreba: u mraku, kad ne sniježi, priziva unutrašnjost groba. A rad, kakvog sam poznavala, zatvarao je ljude u grobnice; još žive.

Ni ta svoja razmišljanja nisam podijelila s majkom – opet jer me ne bi razumjela. Samo bih je prestrašila. Dovoljno je patila jer joj je muž bio neradnik, nije joj trebala i neradnica kći. Zapravo te misli nisam podijelila ni s kim, osim površno, tobože se šaleći: otud priča o korištenju papirnatih tanjura. Hvalila sam se kako neću raditi u kući, ne i izvan kuće. Podrazumijevalo se da se školujem kako bih se mogla zaposliti: rad je bio svetinja. Ni sama nisam vjerovala da ću se izvući iz rada, niti sam za to imala primjere: otac se od rada izvukao jer se propio, dakle, jer se razbolio. Nisam ništa planirala – recimo, bogatu udaju – samo sam se odupirala; ne izvana, nego iznutra; nekom postojanom snagom.

Izvana se od toga malo što vidjelo: po prirodi nisam lijena. Čistila sam kuću, radila što su me tražili: odlazila u trgovinu, pomagala ocu pri kuhanju. Naučila sam kako luk sasjeći poput stroja. Loše ocjene sam ispravljala istom brzinom kojom sam ih dobivala. Iz biologije sam, međutim, bila uvijek među najboljima, reda radi. Istina, prekinula sam privatnu poduku njemačkog, koju mi je majka našla kod opatica u susjedstvu. Podučavala me učiteljica u mirovini, koja je kod »časnih« bila na stanu i hrani.

Starica je bila debela, gotovo se nije kretala: samo je sjedila u svojoj plišanoj fotelji visokog naslona, zelenoj ili crvenoj. Prsti su joj prema tijelu bili nerazmjerno sitni, iako i oni mesnati: primijetila sam ih jer mi je njima pokazivala gradivo u knjizi. Kad bi podigla ruku tresla bi joj se podlaktica. Kad bi govorila podrhtavali bi joj se veliki mlohavi obrazi, obješeni potiljak. Kosu i kožu imala je žute poput sira – svjetlije vrste – na sir je i zaudarala: zbog tog mirisa sam i pobjegla od nje, nisam ga mogla podnijeti. Uspavljivala me svojom usporenošću stare ugojene mačke, budila odvratnim zadahom: probuđena nastojala bih se što dalje od nje odmaknuti, što manje disati: svojim me zadahom gušila. Kraj sata doživljavala sam kao izlazak iz septičke jame, trčala iz njene sobe. Na ulici bih žestoko udisala zrak, nastojala se iznutra provjetriti. Bilo je šteta da majka troši za ovo mučenje u kojem ništa nisam naučila.

Uza sve moram reći da je starica bila simpatična. Kćer majčine prijateljice – manje osjetljivu od mene – uspjela je naučiti njemački: preosjetljivost se plaća.

U sedamnaestoj godini, za ljetnih praznika, prvi put sam se zaposlila: prala sam prozore automobila na jednoj od benzinskih stanica. Stanica se nalazila na suprotnom kraju grada. Nije mi bilo teško svaki dan do nje pješačiti. Krenula bih sa svitanjem u kojem su cvrkutale ptice. Jutarnji zrak osvježivao bi mi obraze, grad mi se smiješio.

Morala sam prijeći preko centra grada u njegovom jutarnjem buđenju: to sam činila s radošću. Svjetlo i toplina dovoljni su mi za sreću, danas kao i nekada. Prvi put sam vidjela otvaranje radnji i kafića, živost trgovine. Pomišljala sam da sve to postoji radi mene, pa sam se još više radovala. Upijala sam boje, mirise, buku prometa i ljudi, sve to htjela zagrliti. Ružni ljudi zime su nestali, svi su mi izgledali lijepi. Sad sam se i sama sebi puno više dopadala, iako se nisam promijenila. Rad na benzinskoj pumpi nisam doživljavala radom. Dao mi je ovu šetnju, uvijek sam ga mogla prekinuti. Najgori je rad koji se ne može prekinuti – i kad se želi prekinuti – jer postoje razlozi protiv ukinuća; važniji od ukinuća. Takav rad progutao je moju majku. Prozore automobila prala sam nekoliko sati dnevno, za to dobivala napojnicu; ne plaću. Moglo se dogoditi da ništa ne zaradim i opet bi bilo dobro: još bolje je bilo što se to nije događalo. Od tog rada uopće se ne sjećam novca – koliko sam zaradila, što sam s njime učinila (vjerojatno sam ga potrošila na garderobu), niti samog rada; samo dojmova. Odavno nisam bila tako sprema upijati i to upijeno vraćati. U mene su ulazili dojmovi, izlazili stihovi – to su bili životni vrhunci! Takav život – samih vrhunaca – zamišljala sam za sebe, protiv volje svoje majke.

Život je trpljenje – smatrala je, što nisam mogla prihvatiti. Trpljenje u smislu žrtve. Rad na benzinskoj stanici bio je oblik žrtvovanja, barem za majku: žrtvovala sam se za novac. Već smo vidjeli da se uopće nisam žrtvovala! Ni na trenutak nisam pomislila da radim. Samo sam upijala život pod blaženom krinkom rada: otud vjerojatno dio mog veselja. Čitala sam Lorcu; Gidea; Goethe-Eckermanna; Dostojevskog; »Antologiju svjetske lirike«: knjige nisu bile posuđene iz knjižnice, kupila mi ih je majka. Pošto je postignut dogovor oko mog zanimanja, mogla mi je ugoditi: čitati pjesme nije bio grijeh; ni pisati pjesme nije bio grijeh. Majka je i sama kao mlada rado slagala stihove, koje nisam baš cijenila: sva njihova umješnost svodila se na rimu. Grijeh je bio pomišljati da se od pjesama može živjeti – no na to ja ionako nisam pomišljala. Time sam u kući stekla izvjesnu slobodu, naime, slobodu da uživam u svom »hobiju« (kako je tu aktivnost označila majka) – čitanju, pisanju. Za rođendan mi se uvijek mogla pokloniti knjiga!

Rijetko sam slušala muziku – osim ljubavnih pjesama – nisam se znala zabavljati: zabavljalo me je samo gledati kako se drugi zabavljaju, u potaji ih prezirati. To je bilo primijećeno, pa su me slabo pozivali. Koga zanima djevojka koja se ne miče iz svog kuta, drži malo podsmješljivo. Na ples sam odlazila da bih upoznala mladiće, ne zbog plesa. Zato nisam pristajala plesati s bilo kim, radije bih ostala sjediti.

– Mrtvo puhalo! – govorili su mi iza leđa.

Majka je bila zadovoljna mojim neizlaženjem s mladićima, vjerovala da jedino mislim na studij. Potajno sam širila svoje područje slobode do majci neslućenih razmjera. Sva sam bila doživljaj, živci, uzbuđenje, iako sam sve to prikrivala…

Što se studija tiče malo sam se i pripremala: upisala sam se u nekakvo biološko društvo, odlazila na predavanja. Pozivnice za predavanja stizale su mi na kuću u plavim kuvertama. Djelovale su »ozbiljno«, podizale mi važnost; čak i u mojim očima. No sama predavanja samo bi me umrtvila. Slušajući ih osjetila bih kako me odvajaju od svijeta, kako ga od mene ograđuju: svijet je nestajao iza bedema od riječi, koji su mi podizali pred očima… ciglu po ciglu. Od tog bih nizanja zaspala. Samo jedanput uspjela sam sudjelovati u predavanju – kad se neki znanstvenik stao diviti mravu. Nikad nećemo saznati, rekao je, čudesno živahno, što malom mravu omogućuje vući slamku toliko i toliko veću od njega samog, te dao usporedbu koliki bi teret mi trebali ponijeti želimo li nadmašiti mrava – nakon čega se mravu i dalje nastavio čuditi. Odjednom sam bila budna i živahna, puna svojih misli.

Sedamnaestogodišnjakinja nije znala što ju je probudilo, pedesetogodišnjakinja zna: znanstvenik se javio glasom filozofa! Bila je to opomena što me čeka na studiju – uspijem li se upisati, a znala sam da hoću – no namjerno sam je prečula. Nisam je, naime imala kome povjeriti. Moje savezništvo s majkom na tom je pitanju pucalo. Konačno sam prestala odlaziti na ta predavanja, iako su pozivi stizali i dalje. Nakon nekog vremena prestala sam ih otvarati. Smetali su me. Zajedno s majkom radili su protiv mene. Bacala sam ih na komodu gdje su skupljali prašinu.

Više nejdeš na predavanja? – ispitivala me je majka.

Nemam vremena – odgovarala sam.

Razmišljala sam otići do biološkog društva, reći im da me izbrišu. Odustala sam shvativši da bi postupak bio apsurdan: zvanjem sam trebala pripasti tom društvu! Majka je pozive, da ne propadnu, davala svojoj prijateljici, Tei, udovici bez djece, koja nije znala što bi navečer radila. Bila je to i prilika za upoznavanje mogućih samaca; »uglednih, s titulom«, kako je razmišljala prijateljica, vječna koketa. Morala sam se smijati! Pozivi su nastavili stizati još par godina kasnije, no sad sam ih već mirno bacala u smeće. Sa zanimanjem sam čekala kad će ih prestati slati. Što sam i dočekala.

Živahnost s kojom sam svaki dan odlazila raditi na benzinsku stanicu simptom je oporavka od slabosti šesnaeste godine; i one prije. Otpočeo je negdje početkom sedamnaeste godine, naizgled ni iz čega: ja bih rekla: iz poprišta širenja spomenutog područja slobode. Više sam vidjela, počela se osjećati jačom.

Već sam spomenula podršku odrastanju iz knjiga. Zabavne knjige zamijenile su one s problemima, na koje se moglo osloniti. Sve što me je mučilo netko je već proživio, i to znao izraziti. Kad bi nam se misli poklopile osjetila bi se ushićenom, kao da sam izraženo domislila sama; iako nisam. Osjetila bih se moćnom.

Prvi put sam nečem pripadala: zemlji duha. U njoj se sve moglo dobiti badava, a činila se i neiscrpnom. Nisam primijetila da su je stvorili muškarci, da u njoj – kao žena – nisam osobito dobrodošla. Duhove uopće nisam pitala za spol, iako su ga imali; dok su bili živi. Spol im je utjecao na perspektivu, pa sam ovaj upila zajedno s dometima duha. Tako sam postala neka vrst duhovnog dvospolca, što sam ostala do danas.

Prvi roman koji sam zamislila odnosio se na takvu dvo­spolnost: nikad ga nisam napisala.