Konstituiranje središnje nacionalne književnosti u viđenju Ive Frangeša

Frangešovo viđenje konstituiranja središnje nacionalne književnosti moguće je provjeriti u njegovim brojnim raspravama o piscima i književnim pojavama, a osobito u Povijesti hrvatske književnosti u hrvatskom izdanju iz godine 1987. te u njemačkom izdanju godine 1995. Pritom valja reći da Frangešov književnopovijesni diskurs o hrvatskoj književnosti polazi od određivanja periodizacijskih okvira pojedinih razdoblja, uz poetičke i političke uvjete i učinke toga pozicioniranja, unutar kojih se detektiraju stilsko-poetička obilježja pojedinih stilskih pravaca u oblikovanju ukupnosti hrvatskoga književnog nasljeđa. U pojedinim razdobljima Frangeš identificira pisce koji svojim djelima ostvaruju književne vrhunce po kojima je onda moguće prepoznati vrsnost ukupnoga hrvatskoga književnoga nasljeđa. S druge pak strane, ono što zovemo poviješću književnosti, naglašava Frangeš, zapravo je naša zajednička sudbina.

Metodološka uporišta na kojima se temelji Frangešova književnopovijesna koncepcija ponajprije su određena preciznom književnokritičkom analizom pojedinih književnih djela, pri čemu primjenjuje stilističku i estetičku kritičku metodu, odnosno svoje osebujne nazore jednog od istaknutih pripadnika zagrebačke stilističke škole, razotkrivajući ujedno, kroz hrvatsku književnu povjesnicu, vjerodostojne pokazatelje hrvatskoga kulturnoga i nacionalnoga identiteta. Kroatist Reinhard Lauer nalazi da Frangeš iz mikroanalize dobiva argumente za definiranje makroliterarnih pojava, pa tako i pojedinih stilskih razdoblja. Sagledajući oba momenta, on stvara osebujno motrište na književnost, čime postaje prepoznatljiv i izniman među povjesničarima hrvatske književnosti.

Nedvojbeno, Ivo Frangeš je unaprijedio književnu znanost, što je razvidno upravo iz njegove Povijesti, čija je književnopovijesna pozicija značila istinski odmak od pozitivističke paradigme. Također je potrebno istaknuti da, u kontekstu hrvatske književne historiografije, Frangeša određuje sintagma dobrog stilista jer su za nj od osobite važnosti stilske i estetske odlike svakog pisanja, pa tako i onog, ili čak, osobito onog o književnim temama, čime se taj književni povjesnik potvrđuje i kao umjetnik riječi. Faktografiju suhoparnih književnopovijesnih činjenica on doista oblači u prikladno književno ruho, navodeći pritom brojne asocijacije i refleksije, čime stvara privlačno štivo, podjednako poučno koliko i lijepo i razumljivo širem čitateljstvu. Frangeš je u svojim analizama književnih djela izgradio osebujan stil koji se temelji na jezičnoj improvizaciji i živoj asocijativnosti te metodologiji Benedetta Crocea i Francesca De Sanctisa, stoga se u njegovim mnogobrojnim književnim propitivanjima u pravilu susreće autorova stalna želja da proučeno knjižno gradivo prikaže esejistički živo i slikovito.

Da književnost nije samo »umjetnost riječi« nego je ona i mjesto potvrde književnoga jezika, čime je istodobno i ključna odrednica nacionalnog određenja književnosti jednog naroda, Frangeš detektira od najranijih spomenika hrvatskoga jezika do suvremenih književnih ostvarenja. Osobito se u tom pogledu izdvaja XIX. stoljeće. Upravo onako kako standardizaciju hrvatskoga jezika kao nezaobilaznu sastavnicu nacionalnog identiteta vezujemo uz hrvatski književni romantizam, u razdoblju moderne, na kraju tog i početkom XX. stoljeća, utemeljeno upozorava Frangeš, čvrsto se povezuje sjeverno i južno stvaranje u Hrvatskoj te se na taj način konstituira središnja nacionalna književnost. Nakon dovršenoga hrvatskoga narodnoga preporoda u Dalmaciji, Hrvatskom primorju i Istri brojni su hrvatski pisci iz tih krajeva pridonijeli važnom procesu oblikovanja hrvatskoga književnoga zajedništva. Pisci iz Dalmacije surađuju u književnim periodikama u sjevernoj Hrvatskoj, oni opet u časopisima na hrvatskom jugu te u Istri. U književnim časopisima koji su izlazili na hrvatskom sjeveru svoje književne radove objavljuju pisci iz primorskih gradova, a oni opet u časopisima što su izlazili u Rijeci, Zadru, Splitu, Dubrovniku, pri čemu se ovom prigodom dobro prisjetiti na pomalo zaboravljenu činjenicu da je i u Frangešovu rodnom gradu Trstu, u doba moderne, izlazilo nekoliko uglednih hrvatskih književnih časopisa, među kojima se ističu Jadran (1903), Tršćanski Lloyd (1903–1906) i Balkan (1907–1908), u kojima surađuju ponajbolja hrvatska književna imena toga doba, a uređivali su ih istaknuti hrvatski pisci Ante Tresić Pavičić, Vladimir Nazor i Milutin Cihlar Nehajev.

Kao kroatist, slavist i talijanist te prevoditelj talijanske književnosti na hrvatski, ali nadasve kao književni znanstvenik i lucidan povjesničar, Ivo Frangeš je doista bio dobro kritički osposobljen da ustvrdi kako zadnja desetljeća XIX. i početak XX. stoljeća u hrvatsku književnost donose snažne europske književne poticaje. Ideal francuskog utjecaja kod Šenoe i Kumičića kulminirat će u djelovanju Antuna Gustava Matoša. Uz toga književnog velikana frankofonske pobude u književnosti ponajviše zagovaraju, ističe Frangeš, pisci s hrvatskoga juga koji dobro poznaju talijansku književnost, ali i francusku, što i dokazuje na nizu primjera.

Nastojeći dijakrono i sinkrono, s kulturološkog i uljudbenog motrišta, osvijetliti hrvatsku kulturu, a osobito književnost, u mnogim njezinim razdobljima, Frangeš nedvojbeno nalazi, koristeći se poredbenim književnoznanstvenim metodama, da je ona pretežno okrenuta mediteranskom krugu, a osobito njegovoj talijanskoj sastavnici, jer se svojim najznatnijim dijelom, i slobodno se može u višestoljetnoj retrospekciji reći – boljim dijelom, razvijala upravo na jadranskoj obali. Frangeš dobro zna da su plavi putovi Jadranskoga mora i Sredozemlja općenito, kao idealno sredstvo komunikacije, katkad služili prisilnoj političkoj i državnopravnoj zajednici s ne uvijek miroljubivim susjedima, što se nipošto ne može zaobići pri označavanju političkog i povijesnog okvira, ali ipak uvijek je razvidna i ona druga blagodat što ju je more donosilo, a to je svakako mirno zbližavanje, nastajanje kulturnih, filozofskih, religijskih, političkih, a nadasve književnih mostova, te stapanje i prerastanje tih veza u neke nove kulturne i umjetničke vrijednosti. Dakle, to su one duhovne veze u kojima su interkulturalne interferencije, talijanske i francuske književnosti s jedne strane, a hrvatske književnosti s druge, dovedene gotovo do razine obrazaca, veze po kojima je hrvatska kultura prepoznatljiva. Upravo s obzirom na svoju sposobnost amalgamiranja različitih kulturnih supstrata, ona je prepoznatljiva, i to ne samo kroz odnos s bliskim susjednim kulturnim i književnim krugovima, odnosno uljudbenim kodovima drugih kultura, nego je sustavna ugradba europskih duhovnih veza u sve nacionalne kulturne strukture ujedno označila punoću hrvatskoga kulturnog identiteta kroz njegova dominantna europska obilježja. Tako se, eto, sretno dogodilo da je europeizacija hrvatske književnosti pripomogla da se, kroz stilski pluralizam umjetničke sinestezije, što je jedno od temeljnih obilježja razdoblja moderne, kroz umjetnost riječi povezao dotad prilično razjedinjeni hrvatski nacionalni, politički i kulturni, prostor.

Među književna imena koja su ponajviše pridonijela integraciji hrvatskoga književnog sjevera i juga početkom XX. st., Frangeš od pisaca iz Dalmacije navodi Antu Tresića Pavičića, ocjenjujući da se zarana uputio stazama talijanskog neoklasicizma kardučijevskog tipa, postavši, kako ga on određuje, prvi znameniti Dalmatinac novije hrvatske književnosti. Tresića je ubrzo pretekao Vladimir Nazor, čije stvaralačke potencijale dostižu i njegovi dalmatinski vršnjaci Milan Begović i Dinko Šimunović. I Nazor je poput Ante Tresića impresioniran kardučijevskom varijantom klasične poezije, naglašava Frangeš, ali on uza stare klasike od modernih Talijana voli još Pascolija i D’Annunzija, što ga čini prepoznatljivijim s obzirom na nova pjesnička strujanja. Dalje navodi da je upravo Begovićeva lirika prva smiono zanemarila domaće i nacionalno, prepuštajući se mladenačkoj igri. Njegova je zbirka stihova Knjiga Boccadoro (1900), izazvavši bijesne polemike starih i isto toliko bučno odobravanje mladih, jedna od onih znamenitih knjiga koje su važnije po onome što su potaknule negoli po onome što su zapravo dale, zaključuje Frangeš.

S Dinkom Šimunovićem, koji svoj dolazak najavljuje pripoviješću »Mrkodol« objavljenoj godine 1905. u zadarskom Lovoru, piše naš književni povjesničar, »dobismo odista novog, darovitog pripovjedača, novog pjesnika hrvatske energije koji je već sada znao spojiti duh moderne realističke pripovijetke s duhom narodne naše pjesme i tradicije. U njegovim je pripovijestima ʽmorlački’ svijet konačno progovorio ljepotom svojih legendi, svoje muževnosti i svoje nabujale liričnosti« (str. 251). Šimunović je, dalje naglašava Frangeš, u toliko željno modernističko doba europeizacije hrvatske književnosti, svojim primjerom pokazao da pisanje blisko narodu ne mora biti isključivo folklor, navodeći kako sam Šimunović vidi hrvatsku književnost, odnosno zadaće hrvatskoga pisca: »Naša bi literatura najbolja bila onda kad bi se mogla prispodobiti stablu kojemu su žile u našem narodu, a krošnja mu se sa cvijećem i plodovima prepleće s općom svjetskom kulturom« (str. 251).

Kao središnju ličnost modernističke dramatike Frangeš izdvaja Ivu Vojnovića. Drugi čin njegove Trilogije – Suton, objavljen 1900. u prvom broju Dežmanova Života, bio je pravi trijumf i posvećenje moderne. Frangeš naglašava da je tu, kao i uvijek, kvaliteta nadjačala diletantizam, pa se nakon Vojnovićeve Trilogije moderni hrvatski teatar umjetnički naglo obogatio. Osim toga on ne zaboravlja istaknuti da je Ivo Vojnović zadužio hrvatsku književnost blistavim vraćanjem Dubrovnika u njezine vrhove.

Naša književna historiografija do Frangeša, uz časne i rijetke iznimke, počesto je zaboravljala cjelovito sagledavati nacionalni kulturni, pa tako i književni prostor te je pritom neke važne činjenice previdjela. Posebice se, nepravedno i neopravdano, propustilo kvalitetno analizirati one sastavnice vrijedne hrvatske književne i kazališne prošlosti što su se ostvarivale u mediteranskome kulturnom krugu, a bitne su za razumijevanje hrvatskoga prinosa europskoj uljudbi, ali i za njegovo ponovno uključivanje u razdoblju moderne, u maticu europskih umjetničkih zbivanja, iz koje su predstavnici hrvatske književnosti prije toga uglavnom, uz vrijedne iznimke, zbog nedostatnih umjetničkih ostvarenja jedno vrijeme izbivali. Važan čimbenik tih sastavnica bio je upravo književni i kazališni život urbanih sredina jadranske Hrvatske iz kojih su potekli brojni književno izgrađeni pisci, mahom prva književna imena moderne. I Ivo Vojnović i Milan Begović i Vladimir Nazor i Ante Tresić-Pavičić i mnogi drugi pisci, podrijetlom su Mediteranci, mahom dobri poznavatelji suvremene talijanske, pa i francuske književnosti. Sličan je životni put svih tih velikih hrvatskih književnih imena. Svi su oni svoje književne fizionomije, svoju literarnu upućenost, kreirali u primorskim književnim središtima te su u doba moderne iz svojih primorskih književnih sredina, iz Zadra, Splita, Dubrovnika i drugih, odlučili otići u Zagreb i svoje malo književno središte zamijenili većim; to je ujedno značilo da je Zagreb sve više postajao istinskom hrvatskom književnom i kazališnom hrvatskom metropolom. Sličan životni put, a zapravo najčešće bijeg već afirmiranih pisaca, počesto je bio uzrokovan nemogućnostima da u svojim sredinama ostvare normalne egzistencijalne pretpostavke slobodnog umjetničkog stvaranja, stoga su tražili primjereniji životni i stvaralački okoliš, tim više što su i političke prilike u hrvatskoj pokrajini uistinu bile očajne. Valja se samo prisjetiti, naglašava Frangeš, odlična Nehajevljeva romana znakovita naziva – Bijeg, o nemogućem položaju intelektualca na razmeđu stoljeća u hrvatskoj provinciji! Uostalom, ta će se tema provlačiti u hrvatskoj književnosti od Šenoina vremena do danas.

***

Jasno prepoznavajući važnije činjenice u određivanju književnih i jezičnih postignuća koje odlikuju razdoblje tzv. novije hrvatske književnosti, Frangeš ističe kako moderna donosi i rascvat hrvatske književnosti na narječjima i dijalektima, što ima duboke povijesne i nacionalno-psihološke razloge, osobito kad se zna da je upravo jezik obavio glavnu zadaću nacionalne integracije u ranijim razdobljima. Dijalektna književnost pokazala je usredotočenost pisca onomu što se, kao terminus tehnicus, u književnoj kritici razdoblja moderne, označava »dušom«, odnosno mutatis mutandis – »jezikom narodne duše«, bolje reći, dijalektna je književnost unekoliko »govor srca« hrvatskih pisaca i povratak iskonskome vrutku jezičnoga izvora.

Među ponajboljim književnim ostvarenjima tog razdoblja zastupljena su sva tri narječja hrvatskoga jezika; štokavsko, čakavsko i kajkavsko. Frangeš tu činjenicu naglašava kao važnu sastavnicu kvalitete ostvarenoga književnog stvaralaštva, nipošto ne kao usitnjavanje, provincijalizaciju ili pak marginaliziranje standardnoga književnog jezika kako se katkad u dojučerašnjim razdobljima obiju jugoslavenskih država, ali i prije njih, doživljavalo književne tvorbe na čakavskom i kajkavskom jeziku, tim dvama hrvatskim, uz štokavski, ravnopravnim hrvatskim narječjima; narječjima hrvatskoga jezika. S tim u svezi Frangeš zaključuje da se zahvaljujući književnom djelovanju Nazora i Domjanića u poeziju vratilo iz književnosti privremeno odstranjeno čakavsko i kajkavsko narječje, odnosno pjesnički izrazi koji su stoljećima, i to vrlo uspješno, funkcionirali kao književni jezici s jedinom napomenom da nisu imali ni političke, ni teritorijalne, ni poetičke šanse da se nametnu kao centralni, nacionalni, ili da se pak protegnu na druge slavenske narode. To su bili i ostali isključivo hrvatski jezični idiomi.

Jedna je od uobičajenih estetskih zabluda kritike podjela Domjanićeve lirike na štokavsku i kajkavsku: realnost je te podjele na drugoj strani, a ne na dijalektnoj određenosti, upozorava Frangeš. Velik dio popularnosti imao je Domjanić zahvaliti upravo činjenici da je austrijska cenzura njegove ratne motive propuštala zbog dijalektne forme. I cenzura je vjerovala da je dijalektna poezija zapravo humilis stylus, da je slabijega društvenog dosega i niže estetske vrijednosti, čudi se Frangeš, te uzvraća kako je istina na posve suprotnoj strani. Naime ona leži u tome da je Domjanić manje izvještačen kad pogodi ton i temu, a to mu bolje uspijeva u dijalektu, jer za vrijednost njegovih markizica nije bitno jesu li ʽštokavke’ ili ʽkajkavke’, nego koliko su iskreno doživljene, naglašava ovaj pronicljivi književni povjesničar.

Isti je slučaj s Nazorovom čakavštinom. Taj pravi, iskonski čakavac, Bračanin, dobro uočava Frangeš, čitav će život »voditi Jakovljev boj sa štokavštinom, diviti joj se i osvajati je; a kad propjeva u dijalektu, neće to biti govor njegova rodnog otoka (čak naprotiv: otočke će mu teme ostati gotovo isključivo ʽštokavske’!), nego glas najdrevnije, glagoljaške, misalske čakavštine istarske zemlje. Galiotova pesan, inače dio štokavski ispripovijedane ʽistarske priče’ o Velom Joži, jedna je od najljepših Nazorovih pjesama (i ne samo njegovih, nego uopće hrvatskih)«, ocjenjuje Frangeš.

Kad Vladimir Nazor spominje čakavski karakter svojih ne samo čakavskih pjesama nego i Hrvatskih kraljeva i drugih, izriče on jednostavnu istinu: da pjesnik sebe u svome djelu zatajiti ne može (sve da i hoće), a ulaz u nacionalnu i svjetsku književnost nije negacija zavičajnoga, dijalektnoga, nego njegovo dizanje na nacionalnu, pa prema tome i na opću, univerzalnu razinu. Kao vrstan talijanist Frangeš komparativno upućuje na sličan raspored stvari u talijanskoj književnosti, koju dobro poznaje, zaključivši da se ni iz najuniverzalnije poezije, kakva je na primjer Danteova, ne da iščupati njezin talijanski, bolje reći firentinski duh: učini li se to nestat će i ono univerzalno, ne samo zemaljsko nego čak i nadzemaljsko, metafizičko. Jer, zaključuje Frangeš, isti duh univerzalnosti struji i u dijalektnom i u nacionalnom, kad god se radi o poeziji.

Od koje je važnosti rodni kraj za umjetnikovo stvaranje, Frangeš će zorno pokazati na primjeru Frana Galovića (1887–1914), koji je stajao pod izravnim dojmom simbolističke struje europskih književnosti. Istodobno Galovića se s pravom ubraja među vodeće dijalektne kajkavske pjesnike. Rastrgnut između zlokobnog osjećaja smrti i radosnog doživljaja djetinjstva, ovaj je pisac mlad poginuo u Prvome svjetskom ratu. Njemu, piše Frangeš, dugujemo jedan od najljepših ciklusa ne samo dijalektne nego i uopće moderne poezije hrvatske, Z mojih bregov, što ga je Krleža objavio 1925., u Književnoj republici, punih deset godina nakon smrti Galovićeve. U tom se ciklusu misaono rekreiran glas zavičaja stapa s melankoličnim osjećajem nezaustavljive prolaznosti svega i neostvarive želje za srećom. Ukupan ciklus, a posebno neke njegove pjesme (Mesečina, Pod orehom, Kostanj, Pred večer, Crn-bel, V mraku, itd.) izvrsna su poezija; i to ne po svome realizmu, kako se to katkad, pogrešno, isticalo, nego upravo po svom jezičnom izričaju. Pjesma Kostanj, bez koje nema ni najužeg izbora ukupne hrvatske lirike, sigurno je jedna od najdubljih tužaljki te, mračnoj smrti zavjetovane, generacije. S više životne sreće, i s više godina, Galović bi sigurno bio dohvatio najviša mjesta u hrvatskoj književnosti našeg stoljeća, zaokružuje Frangeš Galovićev portret u svojoj Povijesti.

Bez obzira na narječja i dijalekte Frangeš ravnopravno vrednuje sve pisce, i one koji su pisali na književnim jezicima, kako sa štokavskom tako i neštokavskom osnovom (s čakavskom i kajkavskom), polazeći u svojim stručnim sudovima od književnokritičkih i estetskih prosudbi umjetničke vrijednosti djela. Štoviše, on zaključuje da je npr. Nazorova čakavska ili pak Domjanićeva kajkavska poezija ne samo vratila u književnost privremeno odstranjeno čakavsko i kajkavsko narječje, pruživši uspjele dokaze da se narječja i dijalekti nisu odrekli umjetničkih ambicija, nego su na njima nastala takva pjesnička ostvarenja koja su nezaobilazna u svakoj antologiji hrvatskoga pjesništva, priskrbivši svojim autorima neosporivo mjesto u hrvatskoj književnosti.

Književno stvaralaštvo nije dijalektnom književnošću regionalno usitnjeno. Naprotiv, uvjerljivo zaključuje Ivo Frangeš, njihovo snaženje u doba moderne jest doba konstituiranja središnje nacionalne književnosti, doba kada se razvija jezik i književni izraz, doba kada se napokon čvrsto povezuje sjeverno i južno stvaranje u Hrvatskoj te se na taj način konstituira središnja nacionalna književnost. Isto tako, ne slučajno, tada započinje jedan od najplodnijih sukoba generacija u hrvatskoj književnosti i njezina pojava, ističe Frangeš, zapravo je svijest i potreba da se hrvatska književnost izvuče iz slijepe ulice u koju je zapala pri kraju realizma.