Knjiga koja je nedostajala

Knjiga Zdenke Đerđ Dramaturgija lutkarskoga kazališta. Teorije, lutkarske poetike i igrokazi Borislava Mrkšića, Zlatka Boureka i Sanje Ivić, Milana Čečuka, Višnje Stahuljak, Tahira Mujičića i Borisa Senkera, Lade Martinac--Kralj, Magdalene Lupi i Renea Medvešeka, kako joj sam naziv sugerira, ujedno je i studija i antologija. Temeljena je na autoričinoj doktorskoj tezi o hrvatskom lutkarskom igrokazu koja pokazuje da je dramsko pismo za lutkarsko kazalište vrlo specifično kako generalno tako i na razini pojedinačne autorske osobnosti.

Zdenka Đerđ u prvom dijelu knjige iznosi teorijska polazišta kojih se drži u analizi pojedinih lutkarskih opusa odnosno u prvom redu lutkarskih igrokaza odabranih autorica, autora i autorskih tandema. Sam izraz lutkarski igrokaz nov je i bitan pojam u našoj teatrologiji, drži autorica, a označava tekst koji prethodi radu na lutkarskoj predstavi ili je pak rezultat procesa rada na njoj.

Kako u teorijskom dijelu rada sama naglašava, lutkarski igrokaz je samo jedan aspekt lutkarske odnosno, obuhvatnije rečeno, vizualne dramaturgije, iako ga Đerđ smatra temeljnim. Stoga će se u analizi pojedinačnih autorskih poetika autorica fokusirati na igrokaze, ali neće zanemariti ni druge aspekte lutkarskog ali i šire shvaćenog stvaralaštva pojedinaca i tandema obuhvaćenih ovom studijom-antologijom.

Lutkarski igrokaz, prema Borislavu Mrkšiću, mora biti sceničan odnosno prilagođen izvođenju na pozornici te imati uporište u usmenoj predaji. To za njega znači da je za igrokaz, premda mora biti književno odnosno umjetnički vrijedan, najvažnija njegova komunikativnost koja je i inače u usmenim književnim i predstavljačkim formama od ključnoga značenja. Mrkšić je napisao više lutkarskih igrokaza folklorne komunikacije, među kojima su paradigmatični (a nalaze se i u ovoj knjizi) Zlatna jabuka, Šingala-mingala i Pošla koka na pazar. Oni izravno komuniciraju s publikom, utemeljeni su u usmenoj tradiciji te su višestruko performativni budući da su česti prijelazi iz pripovijedanja u igru odnosno iz glumačke igre u lutkarsku igru (vrijedi, naravno, i obratno).

Zlatko Bourek, pak, stvara tzv. kazalište nakaza i to kao redatelj, kreator lutaka, scenograf i kostimograf, ali i kao pisac, što u knjizi oprimjeruje tekst Sveti Juraj u koautorstvu sa Sanjom Ivić. Kazalište nakaza Bourek temelji na predstavama koje su se između dvaju svjetskih ratova odvijale na sajmištima u njegovu rodnom Osijeku, gdje se u slobodno vrijeme zabavljao proletarijat. U tim kabaretskim predstavama pojavljuju se stalni likovi poput žandara, Isusa, vraga, smrti. U igrokazu Sveti Juraj također se javljaju neki od tih likova, no likovni je dio nadređen dijaloškom odnosno tekstualnom te ga zapravo determinira. Upravo likovnost lutaka ima bitnu dramaturšku ulogu te uvjetuje temeljno raspoloženje i poruku predstave. Ružnoća i nakaznost u spoju s lakrdijaškim i komičnim, krećući se po tankoj granici stvarnog i nestvarnog, upućuju na tragiku, ali i ljepotu ljudskog života.

Milan Čečuk je u ovoj studiji-antologiji predstavljen igrokazima Djevojčica sa žigicama i Vojnik koji je dobro išao. Kao dobar poznavatelj i ljubitelj lutkarstva u teorijskom i praktičnom smislu, Čečuk je kritizirao »mjuzikalastu« dramaturgiju i režiju lutkarskih predstava koja ozbiljan sadržaj djeci priča na neozbiljan način te neprikladno i pogrešno koketira s odraslima. Zauzima se za autentično lutkarska dramaturško-redateljska rješenja te se protivi inzistiranju na riječima odnosno tekstu ondje gdje lutka simbolom i opredmećenom metaforom može jasno iskazati željenu poruku. On stvara autentičnu lutkarsku dramaturgiju s jasnim estetičkim i idejnim zamislima. Stvara pretekstove odnosno posebna kompozicijska rješenja u svojim lutkarskim igrokazima, izbjegavajući ono što je kao kritičar negativno ocjenjivao u lutkarskim predstavama. Piše književno vrijedna djela, ali takva koja ujedno opisuju slike i mogućnosti korištenja vizualnih i auditivnih izražajnih sredstava.

Na tragu književnoga stvaranja koje u lutkarski igrokaz unosi mogućnosti lutkarskoga kazališta piše i Višnja Stahuljak. U njezinim se igrokazima tako javljaju likovi koji ne govore, ali stvaraju slike odnosno metafore koje opredmećuju ono idejno i spoznajno što se želi naglasiti. Njezini su svjetovi fantastički s naglašenim antropomorfizmom životinja i predmeta, labave strukture i bez kauzaliteta, lirični i slikoviti, što pokazuju i igrokazi Crveni kišobrani i Bijeli zec.

Nasuprot tomu, lutkarsko kazalište Tahira Mujičića, koji figurira kao pisac, likovni umjetnik i redatelj, prožeto je humorom, koji je za njega temeljno sredstvo uspostavljanja dijaloga odnosno veza s drugima. Iako u svojim lutkarskim igrokazima često progovara o aktualnim temama i društvenim problemima, temeljni modus kojim gradi svoje umjetničke svjetove jest poezija. Ta se poezija temelji na igri riječima i jezičnim obratima kao i na izmišljenim situacijama i promijenjenim perspektivama te je ujedno subverzivna. Upravo tom subverzijom koja se ostvaruje književnom formom Mujičić do kraja ogoljuje društvene pojave, predstavljajući ih tako gledateljima često u karikaturalnom stilu. Osobito se to dobro očituje u tekstovima Sedan kozlini i samo jedan bedni vuk te Vela priča o mićeg morčića, koji su u cijelosti otisnuti u ovoj knjizi zajedno s Esekerskim guignol etidama (koautorstvo s Borisom Senkerom).

Iako u tekstovima za dramsko kazalište polazište često nalazi u dokumentima i vijestima, Lada Martinac-Kralj u lutkarskim igrokazima okrutnoj i sivoj svakodnevici iz dramskih tekstova pripisuje crtu slavlja odnosno svetkovine. Likovi u njima postupaju miroljubivo i pomažu jedni drugima u problematičnim situacijama. Izražavaju se biranim riječima i vrlo su uljudni. Unatoč toj nježnosti, autoričini tekstovi se dotiču ozbiljnih problema poput odrastanja, odnosa u obitelji, aktualnih trendova, prirodnih zakona, izokrenutih vrednota i smisla života. Autorica je u knjizi predstavljena tekstovima Lastavica i Pupoljak.

Magdalena Lupi se, pak, u svom lutkarskom stvaralaštvu, što je samo jedan segment njezinih kazališnih interesa, bavi aktualnim problemima i neodgovorenim pitanjima, no njezin se aktivizam ne sastoji toliko u traženju odgovora koliko u ublažavanju posljedica njihova prešućivanja. Smatra da je umjetnički vrijedna lutkarska predstava razumljiva i roditeljima i djeci. Specifičnost njezina lutkarskog pisma očituje se u Slikama s izložbe, koje na originalan način spajaju Gogolja i Musorgskog, te tekstom Sve o Žaklinama, prema motivima Eugènea Ionesca.

Antologija-studija zatvara se prikazom lutkarskih promišljanja Renea Medvešeka koja su očita i u njegovim dramskim predstavama. Medvešeka zanima kazalište u kojem se ostvaruje susret odnosno bliskost baš kao što se oni ostvaruju u duhovnom prostoru. Na taj se način povezuju duhovnost i kazalište kao autorove temeljne preokupacije. Lutkarsko stvaralaštvo Renea Medvešeka prikazuje njegov pripovjedni igrokaz Nadpodstolar Martin o skromnom postolaru koji je htio usrećiti druge ljude. Unatoč modama i tendencijama suvremenoga kazališta i svijeta, Medvešek u svojim predstavama afirmira poniznost, jednostavnost, dobrotu i nježnost koje jedine mogu učiniti čovjeka istinski sretnim.

I zaključno. Posao na ovoj knjizi zahtijevao je ne samo stručnost i izvrsno poznavanje materije nego i složen priređivački rad. U ovoj su knjizi prvi put objavljeni neki lutkarski igrokazi te sam sigurna da će za njima kazalištarci posezati. Svakoj skupini tekstova prethodi mala studija koja omogućuje njihovo bolje i dublje razumijevanje te upozorava na specifičnosti poetike pojedine autorske osobnosti ili tandema. Teorijski dio odnosno prvi dio knjige je dobra priprema za drugi dio te će zasigurno biti koristan zainteresiranom čitatelju prije svega zato što donosi ključne definicije i probleme koje se tiču same lutkarske umjetnosti.

Lutkarski igrokaz je, valja naglasiti, dio lutkarske dramaturgije u širem smislu te riječi. Ona, prema autorici, obuhvaća dramaturgiju lutke, lutkarskog izraza, odnosa između lutke i glumca, lutkarski prostor te doživljaj gledatelja. Važno će biti u budućnosti promišljati sve te segmente lutkarske dramaturgije kao i lutkarskoga kazališta u cjelini. Promišljanje tekstualne podloge lutkarskoga kazališta svakako je prvi korak te vrijedan poticaj za nove studije, članke i knjige.