Frangešova Povijest hrvatske književnosti: knjiga koju treba osloboditi

Naumio sam govoriti o jednom zagrebačkom književnom popodnevu iz 1988. Riječ je o poslijepodnevu osmog siječnja jedne inače vrlo uzbudljive godine. Toga dana, naime, održan je na Trgu bana Jelačića, koji se tada zvao Trg Republike, u prostorijama Društva hrvatskih književnika, koje se tada zvalo Društvo književnika Hrvatske, prethodno nepripremljen okrugli stol o nekoliko mjeseci prije tiskanoj Povijesti hrvatske književnosti Ive Frangeša. Knjiga akademika Frangeša bila je tiskana kao suizdavački projekt Nakladnog zavoda Matice hrvatske iz Zagreba i Cankarjeve založbe iz Ljubljane, a urednik joj je bio Slavko Goldstein. Inače, surađivati je Ivo Frangeš započeo s Goldsteinom još u vrijeme Hrvatskoga proljeća, kad mu je on pripremao izdanje Sabranih djela, od kojih je zbog političkog nasilja bio nakon duga oklijevanja tiskan tek jedan svezak, i to onaj naslovljen Matoš, Vidrić, Krleža, koji se pojavio 1974. godine nakon što je bio razložen olovni slog svih ostalih pripremljenih svezaka. Uz to je Slavko Goldstein, kako je poznato, naručio od Ive Frangeša još u vrijeme Hrvatskog proljeća Povijest hrvatske književnosti koju je nakanio tiskati kao dio jednoga velikoga skupnog pregleda jugoslavenskih književnosti, koji je trebao biti završni svezak u kolekciji Svjetska književnost. Frangeš je na tom naručenom rukopisu počeo odmah raditi, pa je već 1970. godine mogao objaviti prvu, poslije znatno proširivanu, verziju svoga teksta Drevni glasi, koji je nukleus, a zapravo prvi dio njegove povijesti hrvatske književnosti. Taj prvi dio obrađivao je razdoblje do hrvatskog preporoda.

Kako se dogodilo da Frangešova Povijest hrvatske književnosti iz te prve narudžbe nije bila realizirana u vrijeme kad je namišljena, autor je njezinu nešto proširenu verziju još jednom objavio u Akademijinu časopisu Forum. Uz to Goldstein je od Frangeša naručio tekst u četvrtom svesku kolektivne Povijesti hrvatske književnosti koju je pokrenuo u sedamdesetim godinama XX. stoljeća da napiše dio koji se odnosio na razdoblje hrvatskog realizma. I ta je edicija bila mrtvorođenče jer je zaustavljena na svescima koji su trebali obrađivati vrijeme nakon Prvoga svjetskog rata do suvremenosti. Planirani svesci knjige koji su se odnosili na književnost XX. stoljeća nisu se nikada realizirali, premda je iz sačuvane građe vidljivo da su bili osmišljeni te da su se od potencijalnih autora naručivala određena poglavlja.

Naravno, taj je projekt ugušen jer izdavač nije imao snage promovirati promjenu tadašnjega kanona koji je od komunističkih vlasti bio budno kontroliran. Ono što sam želio naglasiti jest da je u razdoblju od 1972. godine pa do pojave Frangešove Povijesti hrvatske književnosti iz 1987. na više načina, koje smo spomenuli a i koje nismo, ostvarivana suradnja Slavka Goldsteina i njegove Sveučilišne naklade Liber s Ivom Frangešom, ali je posve očito da je tu suradnju karakterizirala neka neobična nervoza pa i nedovršenost, što je na kraju svoj završni čin dobilo u izdanju Frangešove Povijesti hrvatske književnosti 1987. godine, koju je upravo Goldsteinov urednički postupak, zajedno s kritikama koje su se u javnosti pojavile, doveo dotle da je još danas njezino ultimativno izdanje koje bi u ovom trenutku bilo potrebno posve dovedeno u pitanje, pa bi se moglo reći da je Frangešova Povijest hrvatske književnosti zarobljenik nekih nepovoljnih okolnosti hrvatskoga kako krhkoga našega književnog života a tako i svoje posve nepotrebne zle sudbine.

Rekoh, naumio sam govoriti o onom događaju s početka 1988., događaja u kojem je Frangešova knjiga bila glavnim junakom. Premda htjedoh analizirati okolnosti i dosege toga književnog razgovora, ipak sam se naknadno predomislio. To se dogodilo nakon što sam čuo s kakvom upućenošću je o okruglom stolu što je bio posvećen početkom 1988. godine Frangešovoj Povijesti hrvatske književnosti, i to neposredno prije moga nastupa na ovom simpoziju, govorila mlada nastavnica s Filozofskog fakulteta u Zagrebu dr. Suzana Coha. Ona, koja je 1988. išla tek u pučku školu, na osnovi sačuvane građe posve je suvereno shvatila i rezimirala okolnosti toga dramatičnog, ali i vrlo sadržajnoga književnog događaja održanog u prostorijama Društva hrvatskih književnika. Naravno, profesorici Coha taj zahvat ne bi bio moguć da u časopisu Republika tadašnji njezin glavni urednik Velimir Visković nije objavio djelomično autorizirani tonski zapis svega što je u diskusiji bilo izrečeno, a onda još svemu pridodao i niz recenzija Frangešove Povijesti hrvatske književnosti koje su uredniku priložili neki od šutljivih sudionika okruglog stola ili su mu ih poslali neki koji okruglom stolu nisu mogli nazočiti.

Treba posve izravno kazati da nakon toga poslijepodneva više ništa u vezi s Frangešovom Povijesti hrvatske književnosti nije bilo isto. Ta čudesna knjiga dobila je toga dana neobično izdašne pohvale, njezin autor koji je u tom trenutku bio jedini predestinirani pisac takve sinteze koja se nakon višegodišnjeg izostanka sličnog pothvata željno čekala, pa je njezina pojava dobila sada, posebno u napetim povijesnim okolnostima i u vrijeme buđenja nacionalne svijesti, posebnu težinu. Jer svi su sudionici govorili toga poslijepodneva iz posve novih političkih okolnosti. Približavao se annus mirabilis europske novije povijesti, izvjesno je bilo skoro rušenje Berlinskoga zida, a naravno time se najavljivao i proces demokratizacije tadašnje Socijalističke Republike Hrvatske. Sve to događalo se u svjetlu brutalnih šovinističkih napadaja iz Srbije, pa se u Hrvatskoj, i to upravo u prostorijama Društva hrvatskih književnika, budio zdrav nacionalni ponos i osjećaj. Uza sve spomenute pohvale i iskazano divljenje toga je poslijepodneva na spomenutom okruglom stolu Povijest hrvatske književnosti Ive Frangeša primila i niz vrlo ozbiljnih stručnih kritika zbog kojih se posljedično, a na neki način posve izravno, dogodilo da je životno djelo autorovo do danas ostalo zarobljeno, najprije Frangešovom životnom, a poslije i posmrtnom željom.

Uz kritički aspekt toga književnoga zagrebačkog poslijepodneva iz 1988. godine treba dodati kako ni jedan element toga događaja kao i sve iskazane kritike nisu imali nimalo veze s ideološkim govorom tadašnjega komunističkog režima. Te kritike s komunističkom ideologijom nisu imale ništa, nego su sve one dolazile iz suprotnog smjera te su se hranile zdravim nacionalnim i stručnim osjećajem. To je svakako potrebno reći jer je u tom vremenu još uvijek bilo onih koji bi kritičnost prema Frangešovoj knjizi htjeli iskoristiti za kritiku navodnog opasnoga hrvatskog nacionalizma, ali to se u Društvu hrvatskih književnika 8. siječnja 1988. nije dogodilo. Glavne kritike Frangešovoj knjizi dolazile su upravo iz posve nacionalnog repertoara mogućih primjedaba. Prva se ticala autorove, donekle razumljive, čvrste odluke da okvir hrvatske književnosti u njegovoj knjizi bude granični i suvereni okvir SR Hrvatske, što je značilo da u njoj nisu bili spomenuti pisci iz Bosne i Hercegovine, Boke kotorske. Bio je to stav koji je Ivo Frangeš slijedio još u svom poslu na Krležinoj Jugoslavici! Uz to moglo se primijetiti, i to kritičarima toga poslijepodneva nije promaknulo, da je Frangeš u svojoj Povijesti hrvatske književnosti svjesno izostavio spomen onih autora koji su se na bilo koji način mogli povezati s ratnom Nezavisnom Državom Hrvatskom, pa čak i prijeratnim nacionalističkim djelovanjem, kao i da je posve izostavio književno stvaralaštvo hrvatske antikomunističke političke emigracije u poraću. I konačno, Frangešu se prigovarao, doduše s dosta umjerenosti, izostanak niza suvremenih autora. Valja reći da kritike toga segmenta njegove povijesti nisu bile ideološke, nego su vrlo blago upozoravale na izostanak autora koji su mogli biti značajni za opću prosudbu i cjelinu tadašnjeg doživljaja hrvatske književnosti. Imena onih koji su najčešće bili spominjani su Radovan Ivšić, Tomislav Ladan, Vlado Gotovac, Ivo Brešan, Tonči Petrasov Marović, Luko Paljetak…

Činjenica jest da je Povijest hrvatske književnosti Ive Frangeša kroz godine, dakle od svoje pojave pa do danas, stjecala legendarni status. Njezine su se rečenice vrlo često citirale, navodila su joj se čitava poglavlja, ponavljale glavne sintagme i ocjene, a ona se hvalila u stotinama prilika. Ipak kao cjelina ta velebna knjiga, taj najljepši veliki esej o hrvatskome duhovnom trajanju ne živi u mlađim reprintima ni u pokušajima redigiranih izdanja, niti je usađen u svijest hrvatskih đaka i studenata. To je još čudnije jer je riječ o knjizi koja je doživjela izrazitu nacionalnu kanonizaciju, pa je posve čudno što joj se dogodio receptivni paradoks. Njezin je autor, ugledni akademik Frangeš, a onda i njezin izdavač Slavko Goldstein dok se to njega ticalo, zbog niza kritika koje su djelu bile upućene onoga poslijepodneva doživio svojevrstan šok.

Da ne bi bilo nesporazuma, taj se šok nije odnosio na spomenute zamjerke posve načelne prirode. Taj se šok odnosio na kritiku uređivačkog procesa, a ona se pokazala najpogubnija za budućnost Frangešove knjige. Naime, još se za vrijeme trajanja spomenutog okruglog stola govorilo kako će se odmah ići u pripremu popravljenog izdanja. To se nije dogodilo, barem ne onako kako je bilo najavljivano! Istina jest da se dogodilo novo izdanje te knjige, ali bilo je to tek osam godina poslije u jednom posve marginalnom, doduše znatno proširenom ali ne i poboljšanom njemačkom izdanju iz 1995. godine. Ta njemačka knjiga postoji tek kao bibliotečni raritet, pri čemu treba reći da je ona loše otisnuta i bez ilustracija, pri čemu dopune i promjene ovdje nisu relevantne jer su bile upućene međunarodnoj publici koja nije poznavala kontekst obavljenih promjena niti je znala suštinu zahtjeva za njima.

Dogodilo se tako da je Frangešova Povijest hrvatske književnosti, koja je jedna od najvažnijih hrvatskih knjiga u cijelom XX. stoljeću, doživjela vrlo neobičnu sudbinu. Naime, to što se nikad nije pojavilo njezino poboljšano hrvatsko izdanje bilo je kobno za njezinu fortunu, a ono izdanje na njemačkom jeziku niti je bilo adekvatno u tehničkom smislu a niti je ikad moglo stići do šire publike. Postavlja se sada pitanje koje je posve logično a ono glasi: što se to tako presudno dogodilo u prostorijama Društva hrvatskih književnika da je zaustavilo logičan život jedne prevažne knjige? Svi govornici s tog okruglog stola, a bilo je trinaest govornika, uključujući autora Ivu Frangeša, s iznimkom urednika Slavka Goldsteina, autorizirali su svoje iskaze. Osim Josipa Kekeza, Branimira Donata, Miroslava Šicla i Dubravka Jelčića te autora i urednika knjige svi su preostali sudionici okrugloga stola i danas živi. Ivo Frangeš ni u jednom trenutku nije u svojim obraćanjima pokazao da bi ga kritike koje je čuo na neki način povrijedile. To se ipak ne bi moglo reći za urednika Slavka Goldsteina, kojemu se dio sudionika obraćao kao drugu Goldsteinu i koji svoje izlaganje nije autorizirao jer je očito nakon razgovora bio duboko uvrijeđen. Zapis s toga maloga popodnevnog simpozija koji je bio objavljen u časopisu Republika imao je opseg od barem pet araka teksta časopisnog formata, pa je s pridodanim recenzijama imao opseg jedne omanje knjige. Kritike koje su tada upućene Frangešovoj knjizi a koje su imale koban utjecaj na njezin daljnji život nisu se odnosile na sadržajnu stranu autorova posla, nego su se sve odreda ticale uređivačkog postupka. Ta činjenica pokazala se presudnom a meni se čini da je ona presudna i danas kada sugeriramo izdavačko oslobođenje Frangešove Povijesti hrvatske književnosti.

Očito je da ima dana koje čovjek nikako ne bi htio ponoviti. Ima ih koje bi čovjek želio zaboraviti. Na prvi pogled taj osmi siječanj mogao bi, danas kad o njemu razmišljam, za mene biti jedan takav dan. Dogodilo se da sam slavnog profesora, ja njegov mladi prijatelj, tada u trideset i šestoj godini života, izazvao da mi u diskusiji među ostalima uputi i ove riječi: »Novak je mlad čovjek. Htio ne htio unio je jednu notu koja je korisna. Ljudi treba da govore ono što misle. Ipak, ne mogu reći da sam oduševljen načinom kako se obraća starijim kolegama«. Nešto slično mi je ponavljao toga dana, dok me Branimir Donat na početku svoga obraćanja u šali usporedio s Brutom jer da sam upravo ja izdao Cezara. Naravno to nije bilo istina, bila je to šala i dosjetka, premda je nedvojbeno da sam ja toga poslijepodneva najvehementnije izgovarao neke od kritika uređivačkom postupku. Doduše kritike, i to oštre na račun uredničkoga posla, izgovarali su i drugi, tako da oni nisu u njima bili ništa štedljiviji od mene.

Dojam je, kad se sve diskusije danas čitaju, kako je u ono vrijeme, dakle prije nešto više od tri desetljeća, postojala znatno kvalitetnija književna klima od ove današnje, pri čemu je u javnom obraćanju kolegama bila ostvarena takva etička razina koju smo davno nemoćni dosegnuti. Ono što se dogodilo toga popodneva bilo je prema sintagmi Slavka Goldsteina, urednika Frangešove knjige, »stvar vrlo neugodna«. Naime, ponovit ću, većina izrečenih kritika, a to je temeljna misao ovoga mog sjećanja, bila je upućena uredniku Goldsteinu, koji je, kad mu se u rukama našao vrhunski Frangešov rukopis, taj rukopis zbrzano uredio te još jednom, a to mu u tim vremenima nije bilo prvi put, počinio nasilje nad hrvatskom književnošću i njezinom poviješću.

Premda je Ivo Frangeš za vrijeme okrugloga stola na sebe posve uljudno bio spreman preuzeti svu odgovornost za uredničke promašaje, mi smo nazočni svi bili svjesni da je to stvar njegova i inače poznatog uglađenog ponašanja i da sa stvarnošću nema baš dodira. Dogodilo se da se Slavko Goldstein koristeći se glavnim akterima hrvatske književne povijesti svoga vremena još jednom ponašao prema njima kao da su pijuni neke šahovske igre u kojoj nitko od njih nije uopće važan, nego je primarno zadovoljiti nevidljive moćnike i samo uredniku poznate i nad njim nadvijene nemile rokove. Tako je Ivo Frangeš htijući zaštititi Goldsteina na izravne i vrlo argumentirane kritike svojih suradnika, onih koji su mu upropastili knjigu, doslovno rekao: »Ovo što ću sada reći nije isprika nego banalna istina. Ne izričem to kao opravdanje nego naprosto govorim sad kao historičar, kako je zaista bilo. Suradnik kojega sam angažirao dvije me je godine držao u uvjerenju da će stići... voda je došla do grla, tiskara je počela gutati tekst... Drug Goldstein je već upozorio: rokovi su bili nemilosrdni...«. Toliko profesorovih riječi neka bude dovoljno. Iako danas glavni akteri više nisu živi, potrebno je kritički govoriti o načinu na koji je Slavko Goldstein tretirao Frangešov rukopis koji je bio temelj njegovoj Povijesti hrvatske književnosti iz 1987.

O površnom uređivanju izdanja iz povijesti hrvatske književnosti ne govorim sada prvi put. Učinio sam to već 1978. na jednoj diskusiji o pet knjiga Goldsteinove plave Povijesti hrvatske književnosti. Bilo je to čini mi se u jesen 1978. u Društvu sveučilišnih nastavnika, a razgovor je vodio profesor Zdenko Škreb, koji je bio iznenađen mojim, u tom ambijentu, neuobičajenim vrlo kritičkim pa i posprdnim govorom o Goldsteinovim uredničkim propustima pri uređivanju višesveščane i navodno kolektivne Liberove Povijesti hrvatske književnosti. O tome sam nešto i ponovio u razgovoru o Frangešovoj Povijesti hrvatske književnosti na okruglom stolu 1988. godine ne plašeći se što je tu bio nazočan i Goldstein, a i neki od aktera jadnog uređivanja posebno treće knjige u toj ediciji, kojoj su autori bili danas pokojni Marin Franičević, Franjo Švelec i Rafo Bogišić.

Dakle, akademik Frangeš je i prije početka moga izlaganja na okruglom stolu bio svjestan već prije iskazanoga negativnog stava o Goldsteinovoj žurbi u uređivanju sintetskih knjiga posvećenih povijesti hrvatske književnosti. Osim toga mi smo prije okruglog stola više sati u više prilika razgovarali o tim propustima u njegovoj Povijesti hrvatske književnosti. Ja, uostalom, a možda i to trebam reći, na taj okrugli stol nisam bio službeno pozvan. Urednik Velimir Visković nije me se sjetio zbog specifične prirode naših odnosa, nego se dogodilo da me je samoga jutra na dan okruglog stola pozvao da sudjelujem Ivo Frangeš, što je poslije u šali ironično komentirao rekavši tko mu je kriv što me sam pozvao.

U to sam se vrijeme nešto češće nego inače susretao s profesorom Ivom Frangešom. Hrabrio me i poticao na niz poslova i intervencija u javni život koje sam tada ostvario. Koliko se danas mogu sjetiti, odnosilo se to na poslove koje sam tada obavljao s akademikom Radoslavom Katičićem a oni su se odnosili na aktivno sudjelovanje u najužem timu koji je izveo veleizložbu Pisana riječ u Hrvatskoj, a onda i suženo izdanje njezina kataloga pod naslovom Dva tisućljeća pisane riječi u Hrvatskoj za međunarodno tržište, zatim vodio sam tada polemiku s metodičarima književnosti, to jest objavljivao izravne kritike Šuvarova reformnog redukcionizma, što je profesora Frangeša, koji je i sam nekoć izrađivao čitanke za srednje škole, izrazito zanimalo. Konačno, počeo sam objavljivati polemičke tekstove protiv imperijalizma srpskih stručnjaka za staru književnost Dubrovnika na stranicama političkog tjednika Danas. Dakle, akademik Frangeš i ja razmijenili smo o njegovoj Povijesti hrvatske književnosti i uredničkim nasiljem nad njom dovoljno stavova i činjenica da mi se činilo posve nepotrebnim isto još na okruglom stolu i ponavljati.

Zbog toga se i dogodilo, koliko se danas sjećam, da ja nisam ni kad sam već stigao na okrugli stol i sjeo u veliku dvoranu Društva hrvatskih književnika planirao ondje govoriti, nego me je Velimir Visković kad je došla na red starija hrvatska književnost izravno prozvao. Tada sam, jer bi mi bilo neugodno da sam odšutio tu prozivku, počeo svoje izlaganje a onda njime pokrenuo ostale kritičare uređivačkoga Goldsteinova procesa.

Za okruglim stolom dok je profesor odgovarao na moje kritičke opaske o uređivanju svoje knjige i još više dok se pravdao zbog traljavih tekstova svojih suradnika, odlučio je spomenuti i djelić okolnosti našega jutrošnjeg susreta i uopće mog dolaska na okrugli stol. Citirat ću s nostalgijom autorizirani Frangešov iskaz koji mnogo govori o intelektualnom poštenju toga čovjeka. Dio tog iskaza glasio je ovako: »Slušam Novaka tako i čujem ga gdje kaže da je došao na moj poziv, i mislim, sad će netko zlurado šapnuti: ʽPrav ti budi, sam si ga zvao’. A nije mi žao. Slušao sam ga s nekim osjećajem zadovoljstva. Da kažem bez imalo hipokrizije bio sam mu pomalo i zahvalan...«.

Oni koji bi pomislili da ću se sada od sebe samog braniti svojim vlastitim riječima vara se. Naime, ja sam se profesoru Frangešu ispričao dok mi je to bilo moguće i to ne zbog onoga što sam rekao, nego sam mu se ispričao zbog onoga što nisam javno izrekao a što sam pohvalno o njegovoj Povijesti hrvatske književnosti rekao njemu kad smo nasamo razgovarali a što nisam javno ponovio dovoljan broj puta. I to mi je žao ali ja njegovu knjigu volim i već desetljećima preporučujem svima kojima je na srcu hrvatski duh i identitet. Poučavao sam po toj knjizi i njezinim dijelovima svoje studente u Rimu na Sapienzi, na seriji predavanja u Beču, za vrijeme višegodišnjeg angažmana na Sveučilištu Yale u New Havenu, poučavao na njezinu tekstu svoje studente nekad u Splitu, a poučavam danas u Zagrebu.

Ono zbog čega sam danas poželio aktualizirati govor o tom remek-djelu pokojnog akademika Ive Frangeša jest nasušna potreba ponovnog objavljivanja te Povijesti hrvatske književnosti a povezano s tim pretvaranje te knjige u obvezni lektirni naslov hrvatskih srednjoškolaca. U svakom hrvatskom curriculumu taj bi naslov morao biti neizbježnom knjigom koju bi učenici, recimo u drugom razredu svih hrvatskih srednjih škola, morali pročitati i proučiti.

U svjetlu tog prijedloga koji me je doveo do toga da vam se danas obratim meni se posebno aktualnima čini obesnažiti sve one kritike koje su prije trideset i dvije godine bile upućene ne profesorovu tekstu nego svima onima koje je on okupio kako bi mu njegovu po svemu briljantnu Povijest hrvatske književnosti opremili i poduprli dodatnim informacijama. Nažalost to se nije dogodilo u izdanju iz 1987. a ni ikad poslije pa se može reći da su oni koji su je urednički trebali učiniti još boljom tu knjigu ponizili i učinili da je ona do danas zarobljena zbog njihovih dobročinstava. Glavne točke izrečenih kritika ne moraju se više ponavljati i to ne samo zato što su one većinom objavljene nego stoga što to danas više ne koristi nikomu. Frangešovu Povijest hrvatske književnosti treba jednim potezom, poput Kolumbova jaja, osloboditi od biobibliografskog leksikona koji je objavljen na njezinu kraju, zatim je treba istom operacijom osloboditi od potpisa pod inače odlično odabranim ilustracijama. Uz to treba u nju prema Frangešovim dopunama iz njemačkog izdanja koje je bilo tiskano 1995. selektivno preuzeti samo one dijelove koji se odnose na pisce iz političke dijaspore, na pisce iz Bosne i Hercegovine i konačno na samo dio suvremenih pisaca koji su 1987. trebali a nisu tada omaškom ili iz nekoga drugog razloga bili obrađeni. Materijal za takav zahvat posve je pristupačan jer ga je sam autor osigurao a kvalitetan urednički postupak mogao bi stvoriti konačno idealan primjerak te knjige koji bi trebao kao ideal imati idealnu rekonstrukciju Frangešova teksta iz 1987. s minimalnim retušom po dopuni iz 1995. godine. Duboko vjerujem da bi intervencije koje bi bile provedene iz toga okulara vratile tu knjigu njezinu najizvornijem i fiksnom liku.

Kad sam govorio o tim nedostojnim tekstovima koji su pratili Frangešovu knjigu onda naravno ne mislim samo na potrebu izlučivanja zaključnoga biobibliografskog priručnika nego i na nešto obnovljeni inače odličan izbor ilustracija koje je potrebno u slučaju novog izdanja popratiti adekvatnijim potpisima. To znači da u tom budućem priželjkivanom izdanju treba otkloniti posve neprihvatljivo miješanje stilova i metodoloških postavki u tekstovima koji su nužni da budu unijeti u izvornik. Neću sada izvoditi neku sistematičniju klasifikaciju zatečenih nesklapnosti i pogrešaka. Njih je potrebno jednostavno dokinuti! Analiza manjkavosti uređivačkog okvira Goldsteinova izdanja iz 1987., taj skup pogrešaka i nelogičnosti, vodi nas i danas u samu bit nesporazuma hrvatske književne javnosti sa središnjim tijekom svojega književnopovijesnog iskaza. Zato neka samo kao digresija bude spomenut onaj anegdotalni incident koji se dogodio u prvom i jedinom izdanju Vodnikove Povijesti hrvatske književnosti 1913. godine. Tada je nepoznati netko na samom početku inače za tu priliku posebno naručenog teksta Vatroslava Jagića o hrvatskoj srednjovjekovnoj književnosti uveo fotografiju Baščanske ploče koju je okrenuo naglavce jer mu se valjda učinilo da je ona tako ljepša i oku ugodnija. Da je tu pogrešku skrivio autor čitave te Povijesti hrvatske književnosti Branko Vodnik, teško je pretpostaviti, premda možemo zamisliti da se i on za tuđu pogrešku kao glavni autor knjige osjećao odgovornim. Možemo također zamisliti i šok koji je doživio tada stari Vatroslav Jagić kad je tu strašnu pogrešku ugledao nad prvom stranicom svoga i danas klasičnog teksta.

Valja priznati da se dobrotvorima Frangešove knjige, to jest autorovim pomoćnicima i suradnicima, kako ih on ljubazno zove, nije ni u jednoj prilici dogodilo da su izokrenuli neku izabranu ilustraciju ali im se zato više nego često događalo da su u akademikovu knjigu upisivali tekst koji s Frangešovom jezičnom točnošću i kritičkom vještinom nije bio u nikakvoj sukladnosti. Usred Frangešove knjige tako netko lošim stilom veli da je Antun Nemčić, inače najironičniji hrvatski pisac, a ovo je doslovan citat, imao toplo romantičko srce, pa dalje stoji besmislica da piščev humorističko feljtonistički stil ne odudara od njegove erudicije, kao da je to nešto posve prirodno a u svemu je riječ o neukosti i lošem stilu. Ivo Frangeš nije bio ni neuk niti je imao loš stil. On je jedan od najučenijih hrvatskih pisaca uopće i jedan od najboljih stilista ovoga jezika. Ili da spomenem jedan primjer totalne rodne nekorektnosti u potpisu pod slikom koja je izvrsno izabrana. Na njoj se prikazuje grupa književnih vršnjaka Dinka Šimunovića koji ga dolaze posjetiti u njegov skromni seoski učiteljski dom. Pod tom lijepom i važnom slikom detaljno se popisuje Šimunovićevo društvo koje je pisac posjeo oko trpeze a koje ga je posjetilo u Zagori. Navode se imena i prezimena svih nazočnih književnika a za pjesnikovu majku i ženu piše samo mati i žena te još pa malo nedostaje da bude spomenuto i u kutu skriveno anonimno janje.

Sve to nisam spomenuo jer bih htio biti maliciozan, nego jer mi se čini da znam gdje je put kojim možemo osloboditi Frangešovu knjigu tuđih dobročinstava i omogućiti joj da krene prema svojem recimo ultimativnom postumnom izdanju. Bila bi to naša najbolja pohvala autoru. Naravno i zahvala za sve što nas je naučio i što nam je otkrio.

Sve ovo što rekoh svjedočanstvo je o jadnim prilikama iz kojih stvaramo, nedostojnih prilika koje treba prokazati da bi se prokazao izdavački i urednički nered i stalna navodno žurba u kojoj živimo i na koju nas se prisiljava, kao i neadekvatnost onih koji bi u procesu nastanka takve važne knjige kakva je Frangešova Povijest hrvatske književnosti trebali biti sretni što su anonimno sudjelovali u njezinoj izradi. Oni bi to i mogli ali tek kad bi dopustili autoru da im tekstove redigira i prilagodi svom duhu. Ne, ti ljudi su se svi ispotpisivali na Frangešovu knjigu opremajući ju ne samo svojim znanjem nego još više nedostatcima i manjkavostima svoje duhovne i metodološke (ne)obrazovanosti. O biobibliografskom Leksikonu uz Frangešovu Povijest hrvatske književnosti već je puno rečeno. Taj leksikon je u njemačkom izdanju iz 1995. dopunjen novim osobama i novim autorima, zatim je neznatno redigiran i poboljšan, ali to nije promijenilo činjenicu o čitavom nizu prijestupa u formiranju tog Leksikona, o svjesnim prešućivanjima, o neznanjima, o malicioznostima, o nelogičnostima, o lošem stilu, kao i o izboru tih natuknica ili o autorima koji su u Leksikonu a u knjizi nisu bili uopće obrađeni nego im je ime bilo slučajno spomenuto pa bi zbog tko zna kakvih samo dobročiniteljima poznatih zasluga dobivali leksikonske natuknice.

Istina jest da je akademik Ivo Frangeš onoga popodneva u siječnju 1988. rekao kako preuzima svu i cjelovitu odgovornost za sve svoje suradnike. U redu je da je tako postupio jer on je bio dostojanstven čovjek. Što se, pak, tiče onoga za što je Ivo Frangeš u svojoj knjizi jedino i bio kriv, on je u izdanju iz 1995. godine posve otklonio. Uostalom on u tekstu kojim je popratio njemačko izdanje izravno kazuje spominjući dvije temeljne primjedbe prvom izdanju njegove povijesti koje je otklonio a od kojih se prva odnosila na činjenicu da nisu granice hrvatske književnosti isto što i granice hrvatske države i druga koju je pokušao nadoknaditi koja je bila povezana sa zaboravom nekih suvremenih autora koje je nepotrebno izostavio.

Nije mi bilo lako napisati još jedno obraćanje nekadašnjem prijatelju a danas idealiziranom velikanu hrvatske književnosti Ivi Frangešu, najvećem hrvatskom književnom povjesničaru. Naravno ja znam da bi profesor Ivo Frangeš da je ovdje i sada s nama ponovio jednako kao što je rekao i onda osmoga siječnja 1988. godine: »Ipak, ne mogu reći da sam oduševljen načinom kako se Novak obraća starijim kolegama«. Ovaj put, a obećavam da ovo sada radim posljednji put, obraćam se obitelji Ive Frangeša da nam, možda i protiv volje pokojnog akademika, dopusti da s mnogo takta i informiranosti priredimo i uredimo novo izdanje njegove Povijesti hrvatske književnosti i da taj divni inspirativni tekst podarimo mlađim naraštajima. Premda je akademik pred smrt poželio da mu se to dobročinstvo ne učini, ipak je sazrela svijest da je taj trenutak došao i da je nova publika stasala za izazov te divne knjige. Naravno ne više zarobljene natruhama jednoga davnoga pa zato oproštenog uredničkog nasilja.