Frangešova Povijest hrvatske književnosti i oko nje

Povijest na razmeđi

Od kada je godine 1959. objavio Stilističke studije, Ivo Frangeš se u hrvatskoj književnoznanstvenoj i kulturnoj javnosti izdvojio kao svojevrsna institucija, odnosno ne samo kao osobnost koja ima što reći nego i kao autor o čijim se radovima ima što reći i o kojem se, govori li se o hrvatskoj književnosti i književnoj znanosti, ne može ne govoriti. Kao i navedena, i sljedeća je njegova knjiga, Studije i eseji (1967) doživjela veliko zanimanje, pa je u povodu nje organiziran okrugli stol »Vrednosti i granice stilističke kritike« (Književna istorija, 1968), a 1985–2020. svakih se pet godina u kojima su se punile okrugle obljetnice Frangešova rođenja koristilo kao prigoda da se potakne i aktualizira kritička i znanstvena (re)valorizacija njegova rada. U navedenome je razdoblju, doživljena kao artefakt osobitoga književnoznanstvenog i kulturnog značenja, objavljena i njegova, nesumnjivo kapitalna, Povijest hrvatske književnosti (1987), u povodu koje je također organiziran okrugli stol (1988), a poslije je analizirana i procjenjivana u više studija. U jednoj od njih, objavljenoj u Zborniku o Ivi Frangešu (ur. T. Maštrović, 2013), Nina Aleksandrov-Pogačnik je ustvrdila kako su »očitovanja na Frangešov književnoznanstveni rad«, a u okviru njega i na spomenutu Povijest i na njezino njemačko prerađeno i dopunjeno izdanje iz 1995. godine »uglavnom […] trijadična« (Aleksandrov-Pogačnik, 2013: [429]). Prema ocjeni Aleksandrov-Pogačnik dio bi se recepcije Frangešove Povijesti hrvatske književnosti »dao podvesti pod pojam laudatičkog, i to su mahom pohvalnice uglađenom pisanju ʽkultiviranog profesora’, ʽconte Iva’ koji je ʽmeštar lijepog govorenja’, pa se izdvaja njegova ʽlirska imaginativnost’ i ʽaristokratizam duha’« (ibid.: [429]–430); drugi »sloj reakcija uglavnom je osvijestio« da se s tom Poviješću »nešto dogodilo, koncepcijski i metodološki, što bi se moglo zgusnuti u pitanje: je li to jest i ako jest, kakva je to zapravo povijest književnosti?« (ibid.: 430), pri čemu se krenulo putem pozivanja na »formalističke«, a onda i na »poststrukturalističke tendencije«, dok treću skupinu reakcija čine »prigovori« na, kako je sam Frangeš kazao, ono »čega nema«, pri čemu se zaobilazio govor o onome »čega u njegovoj knjizi ima« (ibid.). U inspiraciji spomenutim uvidima, moglo bi se zaključiti da su se laudatorske ocjene Frangešova rada, metaforički rečeno, kontaminirale Frangešovim diskursom ili da su se njime autokolonizirale, pa se govoreći o njegovim tekstovima, uključujući i Povijest hrvatske književnosti, progovaralo na načine koji se metodološki i stilom nastoje ugledati u njih same. Ostalim dvjema skupinama recepcije Frangešova djela što ih je apostrofirala Aleksandrov-Pogačnik zajedničko je to što naglašavaju negativne aspekte Povijesti, jedne upozoravajući na faktografske propuste i pogreške, a druge na metodološke nedosljednosti ili na ograničenja autorove »ʽideologizirane perspektive’« koja »ideologiju podvaljuje pod povijest« (ibid.: 438). Pritom se prve služe argumentima pozitivističkoga historiografizma i klasične filologije, a druge argumentima postmoderne kritike tradicionalne historiografije. No, kao što je i jednima i drugima Frangešova Povijest hrvatske književnosti otvorila perspektive s kojih ju se može kritizirati, ona je određene koncepcije i jednih i drugih i legitimirala, kao što je i naznačila granice do kojih mogu ići njihove kritike odnosno s kojih se mogu propitivati njihovi potencijali i ograničenja. S obzirom na rečeno, ta se Frangešova knjiga doista ostvarila kao, kako ju je u naslovu svojega teksta nazvala Aleksandrov-Pogačnik, povijest na razmeđi, i to kao povijest na razmeđi modernizma i postmodernizma.

Knjiga kakve se ne pojavljuju svaki dan

O atmosferi u kojoj je dočekana Frangešova Povijest hrvatske književnosti, što ju je u najavi posvećenoga joj okruglog stola Velimir Visković nazvao krunom jedne »briljantne književnoznanstvene karijere« i knjigom kakve se »ne pojavljuju svaki dan« (Republika, 1988., 7–8, 17), svjedoči zapis rasprave koja se tim povodom vodila između više od deset eminentnih hrvatskih književnih znanstvenika i(li) kritičara. Tijekom rasprave objavljene u Republici, iznevjerivši donekle očekivanja inicirana superlativima kojima je najavljena, Frangešova je Povijest hrvatske književnosti dobila više bilo eksplicitnih i oštrijih, bilo eufemiziranih ili implicitnih prigovora. Ti se prigovori iščitavaju iz pitanja o (ne)preciznosti ili (ne)opravdanosti pojedinih termina koje pretpostavlja (npr. umjetnička književnost; mali narod; mala književnost), o nedovoljno strogim periodizacijskim kriterijima (prelijevanjima među književnopovijesnim periodima i labavim granicama između njih), o faktografskim pogreškama ili o neprirodnome i neorganskome integriranju poli­autorskoga »Leksikona pisaca«, koji da je akribijom i stilom u neskladnome odnosu prema prvome, narativnome dijelu knjige jer da za njim kvalitativno zaostaje. Posebna skupina prigovora bila je motivirana premalom zastupljenošću ili izostankom pojedinih književnih fenomena, pisaca ili djela (usmene i tzv. starije hrvatske književnosti, suvremenih autora, bosanskih i pisaca iz Boke kotorske, emigrantske i manjinskih književnosti, autora »podijeljene pripadnosti« /poglavito hrvatsko-srpske/, pisaca prešućivanih i marginaliziranih u kulturi Socijalističke Jugoslavije). Prigovaralo se i zbog preuzimanja konstatacija iz sekundarne literature, ali i zbog nedovoljnoga konzultiranja recentne književnopovijesne literature, kao i zbog nedovoljne usmjerenosti na tekst, ali i zbog nedovoljnoga uvažavanja društvenopovijesnih i širih kulturnih konteksta.

Sumirajući navedene prigovore, može se ustvrditi da su oni mahom izricani s klasičnih modernih metahistoriografskih pozicija koje su, kako je ustvrdio Vinko Brešić, za svoj ideal imale »tradicionalne informativno-deskriptivne iscrpne povijesti« (Brešić, Republika, 1988., 7–8: 37). U kontekstu hrvatske književne znanosti književne povijesti koje su od početka 20. stoljeća do zlatnoga doba Zagrebačke stilističke škole, plod kojega je Frangešova Povijest hrvatske književnosti, težile dostići takav ideal reflektirale su nastojanja kojima se u teoriji naglašavalo razlike između pozitivističko-kontekstualnih, filoloških i estetičkih metoda, dok su se one u praksi kombinirale. Frangešovi metodološki odabiri, koji su uvelike odredili dominantna strujanja u hrvatskoj književnoj znanosti koja se okupljala pod egidom Zagrebačke stilističke škole, bili su uvjetovani usidrenjem u stilistici, pa je inspiraciju, kako je sam navodio, nalazio u utemeljitelju stilistike Ch. Ballyju, u njegovu učitelju F. de Saussureu i nasljedniku na području lingvističke stilistike J. Marouzeau, kao i u drugim zastupnicima stilističkoga proučavanja jezika i književnosti, poput D. Alonsa, G. Devota, L. Spitzera, E. Staigera, W. Kaysera i dr. No, otkako je počeo pisati o potencijalima stilističkih koncepcija analitičko-interpretativne obrade književnosti, Frangeš je naglašavao i njihovu uvjetnu primjenjivost i funkcionalnost. Tako je, govoreći o stilistici, naglasio četiri momenta za koja se može zaključiti da su odredila i njegovu koncepciju Povijesti hrvatske književnosti: prvi, da je, kada je riječ o jeziku, književnost njegova najljepša tvrđava; drugi, da se primjenjujući metode stilističke analize mora voditi računa o tome da ona ne ostane na razbijanju cjelovitoga doživljaja umjetničkoga djela jer da joj je cilj sinteza (Frangeš, 1957: 253); treće, da stilističku analizu nije ni potrebno ni smisleno izdvajati od tzv. kontekstualno-historiografskoga pristupa, no sa sviješću o tome da ne »proučavamo pjesnikova djela zato, da saznamo nešto o njegovu životu, nego pjesnikov život, da bi nam osvijetlio pjesme« (ibid.: 257) te četvrto, da se »u djelu odražava život, pa djelo može objasniti život, ali ne i sebe; njega objašnjava život« (ibid.: 256). Takvim uvjetovanjem kapaciteta i dosega stilističke metode Frangeš je potvrdio svoje poimanje književnosti kao umjetnosti koja je presudno uvjetovana estetičkom kvalitetom, ali u velikoj mjeri i neizbježivo određena konkretnim povijesnim produkcijskim i recepcijskim kontekstima. Stoga, dok se, s jedne strane, Frangešovo shvaćanje književnosti preklapalo s pristupima koji su, ne polazeći uvijek od jednakih premisa, dijelili vjeru u mogućnost pronicanja u univerzalnu bit umjetničkoga djela, kao što su (neo)romantičarski esteticizam, fenomenologija, hermeneutika ili nova kritika (pa je u njegovim čitanjima književnosti moguće naslutiti ili detektirati interferencije s idejama i koncepcijama Hegela, Bergsona, Crocea, Husserla, T. S. Eliota, Gadamera i dr.), s druge je strane tvrdio da se umjetnost »nikad i nigdje nije javila u toj apstraktnoj čistoći estetičara, nego u konkretnosti svoje historijske uvjetovanosti« (Frangeš, 1959: 16). Poimanjem književnosti kao estetskoga fenomena koji se realizira jezikom i u jeziku, no nije u njega sasvim zatvoren pa da bi se mogao ili da bi ga imalo smisla izolirati od izvanjezičnih konteksta, Frangeš je svoju Povijest hrvatske književnosti mogao oblikovati na tragu klasičnih (književno)historiografskih modela inauguriranih tijekom druge polovice 19. stoljeća, a potvrđivanih tijekom prvih triju četvrtina 20. stoljeća, od F. de Sanctisa i G. Lansona, do svojih domaćih prethodnika (npr. V. Jagića, Đ. Šurmina, B. Vodnika, M. Kombola, S. Ježića ili A. Barca).

Uklapajući se sadržajem i strukturom u tradicionalan historiografski model koji se oblikovao na presjecištima (neo)romantičarskoga esteticizma, Kultur-nacionalnih projekata i pozitivističkoga historizma, i Frangešova je Povijest hrvatske književnosti oblikovana kao tzv. razvojna povijest, kako ju je definirao W. Dilthey (prema Perkins, 1993: 2). Narativne linije takvih povijesti književnosti prate etape, nastajanja i(li) iščezavanja stanovitih nadosobnih entiteta koji se poistovjećuju s književnošću, a među kojima mogu biti npr. žanrovi, duh vremena, karakter ili duh rase, prostora, naroda ili nacije (usp. ibid.: 2–3). Sukladno tome modelu, u Frangešovoj se Povijesti hrvatske književnosti kao privilegirani entitet oblikuje hrvatski narod, odnosno nacija u ulozi ne samo kolektivnoga vlasnika nego u stanovitoj mjeri i kolektivnoga predmeta, ali i izvora, odnosno nužnoga uvjeta vlastite književnosti. Otvorena riječima koje najavljuju historiografsku formu što ju je H. White, ugledajući se u N. Fryea, nazvao romansom, Frangešova je Povijest hrvatske književnosti zamišljena (i) kao povijest hrvatskoga naroda, i to od primordijalnih vremena kada su se njegova drevna plemena »negdje početkom VII. stoljeća« spustila »iz maglenih zakarpatskih prostora na sunčane obale istočnog Jadrana koje su još Rimljani nazivali delicia mundi« (Frangeš, 1987: 9). Zahvaljujući upravo tim značajkama Frangešove Povijesti hrvatske književnosti, ona je na okruglome stolu koji joj je bio posvećen dobila i pohvale. Te bi se pohvale također mogle interpretirati kao trovalentne: prvo, naglašavale su važnost dotične književnopovijesne sinteze za povijest nacionalne identifikacije; drugo, naglašavale su njezinu važnost za pozicioniranje i valoriziranje matične nacionalne književnosti u internacionalnim književnim obzorima, i treće, naglašavale su njezinu važnost za osvještavanje ne samo političkih nego i poetičkih (estetičkih) dimenzija hrvatske književnosti. Tri navedena aspekta Frangeš je, kako je sugerirano, postigao strategijama interpretativnoga povezivanja tzv. starije s novijom hrvatskom književnošću (čime je postignuto i povezivanje hrvatskoga Sjevera /kao središnjice konstituiranja moderne nacionalne književnosti/ s Jugom /kao poprištem najvećih dosega tzv. starije hrvatske književnosti/). Te su strategije, kako je također naglašeno na okruglome stolu, sugerirane ilustracijom kojom je Frangešova Povijest hrvatske književnosti otvorena, poznatim stihovima o slobodi iz Gundulićeve Dubravke, otisnutima pod naslovom »Slobodi« u Šenoinoj antologiji Vienac izabranih pjesama hrvatskih i srbskih (1873).

Akcentuirajući neke od autora ili fenomena do prezentacija kojih mu je bilo posebno stalo, kao što su P. Ritter Vitezović, T. Brezovački ili preporodna književnost (Frangeš, 1988: 59), a koji su mogli funkcionirati upravo kao vezivna tkiva dijakronijski, a kroz dijakroniju i kulturno-politički razdvojenih dionica hrvatske književnosti, Frangeš je priznao da se njegova Povijest hrvatske književnosti temelji na ideji o supstancijalnome integritetu njezina predmeta. Zbog toga je primjerice iz pregršti onih pisaca koje nije spomenuo, a koje su mu spočitavali, on posebno žalio za autorima koji bi također dobro argumentirali ideju o cjelovitosti hrvatske književnosti, poput M. Divkovića (ibid.: 61). U tome je svjetlu kao glavnu zaslugu svoje knjige istaknuo upravo to da je ono što je »Kombol samo ponegdje dotakao« on provodio dosljedno, nastojeći uputiti na veze »koje postoje među književnicima različitih regija i stoljeća«: »U vezi s Držićem govorio sam o Anti Kovačiću; obrađujući Slavonce istakao sam njihove uzročne veze s književnicima južne Hrvatske, duhovne veze i onda kad fizičke relacije to uopće ne dopuštaju; takva je i činjenica da toliko udaljeni Kačić i Reljković, u isto vrijeme pišu tako reći istim jezikom i problem hrvatskoga standarda rješavaju na isti način« (ibid.).

Nesporazum sa samom povijesti

Frangešovo isticanje vlastitih književnohistoriografskih intencija moguće je sagledati na tragu teza koje je o njegovoj Povijesti hrvatske književnosti iznio Vinko Brešić, koji je sve o čemu se vezano za tu knjigu otvaralo i razgovaralo nazvao »nesporazumom sa samom povijesti« (Brešić, 1988: 37). Po Brešiću, polazeći od konstatacije po kojoj je književnost »ʽsuvisao povijesni proces u kojemu djeluje uzročna vezanost među talentima i djelima’«, ta je povijest hrvatske književnosti uspostavila »koncepciju povijesti kao dinamična i u sebi konzistentna sistema« koji karakter svojega predmeta (tj. hrvatsku književnost) tumači fokusiranjem na, Frangešovim riječima, imanentne »sile pokretnice« (ibid.: Frangeš, 1987., 5). O tim je silama pokretnicama poslije pisao i Ante Stamać, ustvrdivši da su one »trovrsnog podrijetla«: 1. »unutarjezične«, shvaćene kao »smjenjivanje hrvatskih književnih jezika, i njihovo snažnije ili manje snažno manifestiranje u pojedinim historijskim razdobljima«; 2. »povijesnostrukturne«, shvaćene kao »demonstracija vitalnih i posve određenih živih pitanja društva«, »dakle razvoj hrvatskog naroda i onih nehrvatskih stvaralaca koji su prihvatili povijesnu sudbinu toga naroda« i 3. »duhovnopovijesne koordinate zapadnoeuropske kulture, u ozračju koje se odvijao čitav povijesni razvitak kulture hrvatske« (Stamać, 1990: 49, 50).

Takvo postavljanje stvari zastupa modernističke metahistoriografske kriterije i prepoznaje modernističke tendencije Frangešove Povijesti hrvatske književnosti; one koje su pred očima imale konstituiranje nacionalne književnosti te tumačenje njezine sudbine i uloge u procesima nacionalne identifikacije, kao i ocjenjivanje umjetničkih rezultata toga procesa, kako je naveo i sam autor (Frangeš, 1987: 5). Ili, kako je kazao na okruglome stolu, osnova njegove koncepcije bilo je inzistiranje na vergilijanskome imperativu »condere urbem« hrvatske književnosti (Frangeš, 1988: 58). To što su, Frangešovim riječima, neki kao »temeljnu koncepciju« (ibid.), ili kako ju je nazvao V. Brešić, »ideju«, njegove knjige vidjeli ideju slobode (Brešić, 1988: 52), s čime se Frangeš i složio, pojašnjavajući da je riječ o ostvarivanju prostora fizičke i duhovne slobode (Frangeš, 1988: 58), što bi se moglo protumačiti kao ostvarivanje političke slobode hrvatske nacije te kao zadobivanje poetičke (estetičke) slobode hrvatske književnosti, kao i to da je Povijest hrvatske književnosti o kojoj je riječ dočekana kao prvorazredan društveni i kulturni događaj, ali i kao djelo kojemu se štošta zamjeralo, posljedica je toga što se o njoj progovaralo iz frustracije generirane dojmom da ta sloboda (ili te slobode) još uvijek nije ostvarena (ili nisu ostvarene). Odnosno, to što se Frangešovoj Povijesti hrvatske književnosti prigovaralo s različitim, ne u svemu usuglašenim argumentima, odraz je toga da je godine 1988., u vremenu koje je, kako će se uskoro pokazati, s pravom slutilo političke i poetičke lomove koji će obilježiti sljedeće desetljeće hrvatske kulture, ideja slobode mogla izgledati različito jer se zamišljala iz različitih pozicija. U političkome smislu te su pozicije reflektirale hrvatske predodžbe vlastite tradicije i suvremenosti obilježene položajem između (zapadne) Europe i (južno/jugo)slavenstva, a u poetičkome smislu odražavale su suočavanje hrvatske književnopovijesne znanosti sa smjenom klasične moderne postmodernom kulturnom paradigmom.

Trag riječi u nevremenu ili Drevni glasi

Najjasnije simptome slutnji političkih lomova moguće je iščitati iz prigovora koji su Frangešovoj Povijesti hrvatske književnosti predbacivali izostanak ovih ili onih autora ili djela, s ove ili one strane granica, prostornih ili vremenskih. Najviše signala svijesti o tome da se lom između moderne i postmoderne znanosti o književnosti u europskoj, a dijelom i u hrvatskoj kulturi već dogodio, moguće je iščitati iz iskaza V. Brešića, koji je ustvrdio da je predmet Frangešove kultne knjige uvjetovan njezinom metodom koja je dovela u pitanje samu mogućnost jedinstvene, cjelovite i stvaralačke sinteze (Brešić, 1988: 38). Polazeći od te činjenice, postaje jasno da se, pokušavajući riješiti problem koji je hrvatska književna znanost imala s Frangešovom Povijesti hrvatske književnosti, nije ni moglo ni trebalo tragati za onim što je iz nje izostavljeno, nego je, kako je već rečeno, bit toga problema bila sadržana u, Brešićevim riječima, nesporazumu »sa samom povijesti« (ibid.: 37).

Slijedom rečenoga, Brešić je došao do zaključka s kojim bismo se mogli složiti bez rezervi, da se Frangešova Povijest hrvatske književnosti ostvarila »po mnogu čemu« kao »neobična i nova knjiga koja, ovakva kakva jest, stavlja na ozbiljnu kušnju našu dosadašnju svijest o literarno historiografskim sintezama« (ibid.: 38). Iz te kušnje Brešić je kao najrelevantnije izdvojio pitanje: »Je li subjektivnost ove Frangešove književnopovijesne sinteze, koja je bez čvrste koncepcije i jedinstvene metodologije, zapravo u većoj mjeri objektivnost nego da se na tragu tradicionalnih sinteza iscrpljivala u znanstvenosti jedne razrađene i stroge metodologije koja bi joj nužno svojom preuzetnošću oduzela stvaralačku moć i dubinu?« (ibid.: 39). Na to je pitanje Brešić potvrdno odgovorio ustvrdivši da je ono »što se od početka nameće kao slabost« u Frangešovoj Povijesti hrvatske književnosti na kraju prešlo »u svoju vrlinu« (ibid.). Potvrđujući taj odgovor, utemeljena na principima klasične moderne poetike (/filološki/ historizam u funkciji Kultur-
-nacionalizma, esteticizam i lingvistički /stilistički/ pristupi književnosti); kombinirajući makro i mikroliterarne metode, kako ih je nazvao Reinhard Lauer (2013); realizirajući se kao djelo povjesničara i kritičara (Aleksandrov-Pogačnik, 2013: 431); vodeći se racionalnim i intuitivnim uvidima (Brešić; Mihanović, 1988: 38; 45); kao konzistentan sistem (Brešić, 1988: 52), ali i kao (subjektivna) vizija (Šicel; Mihanović; Frangeš, 1988; 20; 45, 61), »najsubjektivnija« povijest hrvatske književnosti (Kekez; Brešić, 1988: 36) napisana »superiornim esejističkim stilom« (Šicel, 1988: 20) i koncipirana kao »lijepo napisani roman« (Milanja, 1988: 66), približavajući »jezik znanosti o književnosti jeziku same literature«; iznenađujući »slobodnom i šarmantnom lakoćom« (Visković, 1988: 55), Frangešova se povijest ostvarila u znakovitoj eklektičnosti (Pranjić, 1988: 57). Ta je eklektičnost u dijelovima i kao cjelina iznutra uzdrmavala tradicionalan historiografski model, na čijim je pretpostavkama dijelom i počivala, čime je otvorila probleme koje prepoznajemo kao stožerne argumente postmodernoga prokazivanja modernih (književno)historiografskih koncepata (povijest kao pripovijest, nužno subjektivna, selektivna, necjelovita). Da je Frangeš svojim pristupima književnosti osim što je učvršćivao temeljne postavke moderne znanosti o književnosti, ujedno i anticipirao postmoderna (pre)osmišljavanja tih postavki (Coha, 2013: 215–217) ili da je, kako je navela N. Aleksandrov-Pogačnik, intuirao »neke postavke novog historizma« (2013: 437), mogu posvjedočiti već i naslovi njegovih studija »Trag riječi u nevremenu« (1967) i »Drevni glasi« (1977) (usp. Bratulić, [37]–38), koji podsjećaju na novohistorističku, greenblatovsku ideju čitanja književnosti kao razgovora s mrtvima. To što su ti eseji, od kojih je prvi bio podnaslovljen kao »Jugoslavenske književnosti do 1941.«, a drugi kao »Nacrt hrvatske književnosti do preporoda«, trebali biti predradnjama za »hrvatski udio« u osmom svesku Liberova niza Svjetska književnost, koji je trebao sadržavati jugoslavenske književnosti, a nikad nije realiziran (ibid.), dok su oni postali predradnjama za prvu integralnu povijest hrvatske književnosti nakon utemeljenja Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije i posljednju takvu povijest prije osamostaljenja Hrvatske, anticipiralo je pak političke promjene koje će se uskoro dogoditi.

Kada je Frangešova Povijest hrvatske književnosti došla pod povećalo hrvatskih metahistoriografskih kritika inspiriranih postmodernim teorijama, njezin je postmoderni kapital (namjerna selekcija sadržaja podređena autorovoj viziji; deklarativno subjektivna i ograničena perspektiva; relaksiran odnos prema književnopovijesnim metodama i paradigmama; poliautorski dijelovi; naglašen individualni stil koji odudara od znanstvene objektivnosti) ostao neprepoznat, pa je ona procjenjivana iz »novohistorističkog obzora« pročitana kao »plod društveno izmanipulirane uloge povjesničara kojom si on priskrbljuje društveni položaj« (Žužul, 2019: 122–123). Ocjenjujući je na taj način, sadržaj se Frangešove Povijesti nastojao deesencijalizirati, no njegova se autorska osoba esencijalizirala, pri čemu su izvan fokusa ostala dva bitna faktora. Jedan, kontekstualni, koji se odnosi na složenost društveno-političke klime u hrvatskoj (kasnojugoslavenskoj) kulturi 1987. kada je objavljena, i drugi koji proizlazi iz imanentne joj snažne vjere u književnost i njezin smisao kao i vjere u znanost o književnosti koja vidi smisao u tome da se smislom književnosti bavi. Po toj vjeri Frangešova se Povijest hrvatske književnosti mimoilazi s onim postmodernim teorijama i(li) interpretacijama koje, ako su nesenzibilizirane za suptilne specifičnosti analiziranoga teksta, ali i njegova konkretnoga društvenopovijesnoga konteksta, književnost i znanost o književnosti reduciraju na univerzalnu kategoriju ideologije. Međutim, kako je u tekstu »Telling it as you like it: postmodernist history and the flight from fact« napisala američka povjesničarka Gertrude Himmelfarb: »Ako smo preživjeli ʽsmrt Boga’ i ʽsmrt čovjeka’, preživjet ćemo i ʽsmrt povijesti’ – i istine, razuma, moralnosti, društva, stvarnosti i svih drugih istina koje smo uzimali kao zajamčene, a koje se sada ʽproblematiziraju’ i ʽdekonstruiraju’. Preživjet ćemo čak i smrt postmodernizma« (Himmelfarb, 1997: 174). Da se Frangeša pita, a u čemu ga kritike koje je dobio a koje se pozivaju na postmoderno zaleđe ne bi mogle slijediti, on bi odgovorio da postoji jedno što ne bismo preživjeli, a to je smrt književnosti (kao medija refleksije, pamćenja i oblikovanja ljudskoga iskustva i ljudskoga identiteta). Tu pretpostavku, među ostalim, podupiru i njegove riječi po kojima je Povijest hrvatske književnosti pisao »s osjećajem« da iznosi »dio autobiografije, dio biografije svakoga od nas«: »Ti Marulići, ti Držići, ti Gundulići… ti Gorani, to sam ja, to je dio mojih istina i mojih briga, to smo mi; po njima smo to što jesmo, kako bi rekao pjesnik« (Frangeš, 1988: 61). Da te riječi nisu bile puki plod trenutačnoga zanosa, uvjerit će nas Frangešovi tekstovi koji, u svoj svojoj osebujnosti, ostavljaju dojam duboke promišljenosti i domišljenosti te respektabilne osjetljivosti na poetiku, estetiku, politiku i etiku teksta. Vjeru u književnost kakvu prepoznajemo u Frangešovim tekstovima on sam je eksplicite pripisivao Antunu Barcu (Frangeš, 1966: 174), za kojega je posebno istaknuo to da je nastojao rasvijetliti »nacionalni značaj« i »ljudski smisao« hrvatske književnosti (Frangeš, 1962: 159), da je cijenio »duboku ljudsku istinu svog predmeta« i poštivao »zanos bavljenja njime« (Frangeš, 1966: 174), te da je u njegovu slučaju »biti kroatist« značilo »opredijeliti se za humanizam« (ibid.). Razmišljajući o riječima koje bi opisale značenje Ive Frangeša za hrvatsku znanost o književnosti i za hrvatsku kulturu uopće, čini se da nema boljih od ovih, netom navedenih, kojima je on sam kao vrhunski znanstvenik, stručnjak, zanesenjak književnošću, estet i humanist opisao svojega učitelja.

Literatura

Aleksandrov-Pogačnik, Nina: »Povijest na razmeđi. Književnopovijesne odrednice Ive Frangeša (između općeg i osobnog)«, u: T. Maštrović (ur.): Zbornik o Ivi Frangešu. Zbornik radova s međunarodnoga znanstvenog skupa Zagreb/ Trst, 19.–21. travnja 2012., Zagreb, 2013., [429]–442.

Bratulić, Josip: »Frangešova Povijest hrvatske književnosti«, u: T. Maštrović (ur.): Zbornik o Ivi Frangešu. Zbornik radova s međunarodnoga znanstvenog skupa Zagreb/ Trst, 19.–21. travnja 2012., Zagreb, 2013., [37]–53.

Brešić, Vinko: »Između povijesti i književnosti«, Republika, 1988., 7–8, 70–89.

Coha, Suzana: »Estetika i(li) politika: preporodne teme u opusu Ive Frangeša«, u: T. Maštrović (ur.): Zbornik o Ivi Frangešu. Zbornik radova s međunarodnoga znanstvenog skupa Zagreb/ Trst, 19.–21. travnja 2012., Zagreb, 2013., [205]–219.

Frangeš, Ivo: »Vrijednosti i granice stilističke kritike«, Umjetnost riječi, 1957., 4, 253–258.

Frangeš, Ivo: »Zadaci naše nauke o književnosti«, Umjetnost riječi, 1959., 1–4, 13–19.

Frangeš, Ivo: »Djelo Antuna Barca«, Umjetnost riječi, 1962., 139–159.

Frangeš, Ivo: »Barčev ‘Bijeg od knjige’«, Forum, 1966., [168]–174.

Himmelfarb, Gertrude: »Telling it as you like it: postmodernist history and the flight from fact«, u: Keith Jenkins (ur.): The Post­modern History Reader, London, New York, 1997.

Lauer, Reinhard: »Makro i mikroliterarna metoda Ive Frangeša«, u: T. Maštrović (ur.): Zbornik o Ivi Frangešu. Zbornik radova s međunarodnoga znanstvenog skupa Zagreb/ Trst, 19.–21. travnja 2012., Zagreb, 2013., [29]–36.

Milanja, Cvjetko: »Neka zapažanja u povodu Frangešove Povijesti hrvatske književnosti«, Republika, 1988., 7–8, 64–69.

Okrugli stol. Ivo Frangeš: Povijest hrvatske književnosti. (Nakladni zavod Matice hrvatske – Cankarjeva založba, Zagreb, Ljubljana 1987). [Sudjelovali: V. Brešić, B. Donat, I. Frangeš, S. Goldstein, D. Jelčić, N. Jurica, J. Kekez, M. Lončar, N. Mihanović, S. P. Novak, K. Pranjić, M. Šicel, V. Visković]. Republika, 1988., 7–8, 17–63.

Perkins, David: Is Literary History Possible?, Baltimore, London, 1993.

Stamać, Ante: »Frangešove ‘sile pokretnice’«, Croatica, 1990., 33, [47]–51.

White, Hayden: Metahistory. The Historical Imagination in Nineetenth-Century Europe, Baltimore, London, 1975.

Žužul, Ivana: Izmišljanje književnosti. Učinci fikcije u povijestima hrvatske književnosti, Zagreb, 2019.