Frangešov Matoš

Profesor Ivo Frangeš najpreciznije razotkriva osobnu programsku gestu i poziciju vrsnoga stilističara, književnog povjesničara i književnoga kritičara pri raščlambi Matoševa djela, ponajprije pri oblikovanju opširnog eseja o Matoševoj pjesmi Jesenje veče koji će biti temelj za njegova daljnja književno-interpretativna djelovanja. Ondje pratimo sve Frangešove teorijske dvojbe pri pristupu književnom predlošku, a koje su vidljive u njegovu historiografskom opusu. Vezujući se uz suvremena teorijskoknjiževna promišljanja s obzirom na vrijeme nastanka njegova eseja o poznatom Matoševu pjesničkom tekstu, a riječ je o prvoj polovici 70-ih godina, nekoliko godina nakon Barthesova umorstva autora, očekivana je Frangešova razrada dvojbe kojem po njemu ekstremnom izboru se prikloniti: analizirati predložak bez obzira na vanjske podražaje, makar bili oblikovani i autorskom pozicijom, bez obzira na stilsku formaciju kojoj predložak pripada i koju tematiku nosi – tretirati ga kao artefakt isključivo prema dojmu, ili pak uzeti u obzir sve navedeno i pronaći poveznice između predloška i autora, odnosno njegova cjelokupnog opusa te ga smjestiti u određeni historijski proces. Već pri letimičnom pogledu na najprepoznatljiviji književnopovijesni rad Ive Frangeša oblikovan u Povijesti hrvatske književnosti, odgovor nije jednoznačan. U prvom slučaju, po Frangešovu mišljenju, jedina historijska realnost koja podupire predložak previše je osobna, doživljajna te će nam sam predložak i njegova životnost ostati nepoznati, izmjenjivat će se unutar autora i recipijenta. Frangeš drži kako je umjetničko djelo nemoguće otrgnuti iz historijskog procesa, a posljedično način čitanja nije proizvoljan, nego uvijek iziskuje secundum auctorem. Autor za Frangeša živi u svojim djelima kao povijesna i umjetnička osoba i samo su po autoru djela u cijelosti određena.

No, sama raščlamba za pomoćno sredstvo uzima informacije koje joj dostavlja s jedne strane književna povijest, a s druge lingvistika i za cilj ima obnovu stvaralačkog procesa te pomaže recipijentu pri shvaćanju biti umjetničkog djela. Frangeš smatra kako raščlambe književnih djela ne smiju u svakoj prilici ujednačeno kretati iz istih polazišnih točaka, zanimati se za univerzalne, prethodno definirane probleme – osim za konačni problem povezan s aksiologijom. Univerzalnim Frangeš smatra isključivo krajnje točke procesa interpretacije, predložak kao početak te kritičarsko vrednovanje kao finalni čin procesa. Stoga se kritičar mora pobrinuti da broj i značaj sondiranja te svaki njegov postupak bude određen tekstom i da se uz pomoć njega provjeri jer on mora biti poticaj i poprište interpretacije.

Sam postupak raščlanjivanja književnoumjetničkog teksta, za Frangeša koji shvaća i propagira njegovu potrebu za individualnošću i originalnošću, u odnosu prema kritičaru i prema njegovu spoznajno-doživljajnom aparatu koji stavlja u pokret, ne može se konstruirati bez dviju fundamentalnih postavki: raščlamba može raspravljati samo o pitanjima koja odabrani tekst uključuju, ali ona može u sebe zahvatiti i šire pa tekst koji analizira uzeti kao dio cjeline, opusa autora te ga interpretirati i vrednovati u ovisnosti o ukupnosti autorove umjetnosti. Frangeš smatra kako je potrebna interakcija između tih dvaju postupaka jer bi u suprotnom interpretacija zasnovana na prostim dojmovima bila impresionističko lamentiranje, katkada interesantno i privlačno, no na kraju previše subjektivno i neznanstveno. No, to za Frangeša ne znači, kako smo i jednim dijelom pokazali, da impresiju treba u potpunosti ukloniti iz interpretacije i kritike, nego ju treba njegovati uz strogi filtar, provjeru znanstvenom analizom.

Za naslutiti je kako su Frangešova promišljanja o kritici motivirana izvrsnim poznavanjem kritičkog diskursa Antuna Gustava Matoša pa će ona prethoditi analizi Matoševe pjesme unutar koje se Frangeš predstavlja kao vrstan književno-metodički znalac oslanjajući se upravo na impresiju koju umiruje uporabom metajezika s neprestanim evociranjem Matoševih stihova. Frangeš uz pomoć Matoševe Jesenje večeri izrađuje zapravo uzorit interpretativni model i suvremenim književnim kritičarima koji uključuje ponajprije uporabu književnopovijesnog diskursa, a zatim i igru kulturnim referencama, semiološki i estetički diskurs, te na kraju aksiološko-vrijednosni diskurs. Čitajući Frangešove analize Matoševe proze i poezije ni jednog se trenutka ne može uočiti problem i opasnost od zastranjivanja u trenutcima usredotočenja na samo jedan element tekstualnog predloška koliko god bio do tada prepoznat, što prijeti narušavanju ravnomjernosti analize i pravilnoj prosudbi.

Uočljiva je u Frangeša izražena svjesnost u književnoteorijski metajezik, odnosno njemu prikladni metodološko-epistemološki aparat. Uz analiziranje kulturnoga konteksta sinkronog s predloškom koji se raščlanjuje, Frangešove interpretacije Matoševa djela pridaju posebnu pozornost kontekstu nastanka tekstova koji čine pragmatične i komunikacijske situacije vezane uz samog autora. Podrobno upućen u književnoteorijski metajezik, Frangeš daje ujednačen i cjelovit prikaz predloška te se zbog minucioznog prikaza i analize svih gradbenih komponenata predloška opća ocjena čini izlišnom. Obavijesna i jednoznačno prosudbena funkcija te kritike time biva gurnuta u drugi plan, a u središtu je povijesno-bilježnička funkcija.

Užitak interpretacije za Frangeša je u tome što na pitanje – što je umjetnost? – svaki put moramo odgovoriti drugačije, pozvati u pomoć svaki put druge argumente i izgraditi posebnu estetiku. Onu koja će nas uvesti u pjesnikov doživljaj, izrečen samo njemu svojstvenim sredstvima. A taj je doživljaj ovdje, kao i u svakoj velikoj poeziji uopće, zanosna pohvala životu – zapisuje Frangeš.