Zgrada prvoga zagrebačkog sveučilišta na Gornjem gradu – nekadašnja isusovačka gimnazija (1607) i akademija (1669)

Početak organiziranoga visokoškolskog obrazovanja u Hrvatskoj veže se uz pojavu isusovačkog reda. Počam od Dubrovnika još u 16. stoljeću, preko Zagreba, Rijeke i Varaždina u prvoj polovici 17. stoljeća, pa sve do Požege i Osijeka nakon oslobođenja od Osmanlija potkraj istog stoljeća, isusovci uz svoje crkve i kolegije osnivaju i gimnazije. Uz temeljno obrazovanje, uvođenjem različitih predmeta, a ponajprije teologije i filozofije, većina isusovačkih gimnazija ubrzo zadobiva prestižni status akademija. No samo je jedna od njih ostvarila kontinuitet sve do današnjih dana. Riječ je, dakako, o zagrebačkoj isusovačkoj gimnaziji osnovanoj 1607. te unaprijeđenoj u akademiju 1669. godine. Zadobivši nakon privremenog ukinuća isusovačkog reda (1773) status Kraljevske akademije znanosti, ona 1874. prerasta u Zagrebačko sveučilište, da bi nakon preseljenja Sveučilišta na današnju lokaciju (1883) ostala u funkciji gimnazije. Kompleksni razvoj te školske ustanove, osim što je ostavio vidljiva traga u formiranju elitnih intelektualnih slojeva našeg društva, ostao je materijaliziran u strukturi osebujne zgrade. Smještena na Gornjem gradu, uz nekada isusovačku a poslije akademsku crkvu sv. Katarine, ta je građevina sačuvala prepoznatljivima sve faze gradnje od ranog 17. do kasnog 19. stoljeća, obilježene aktualnim stilovima – barokom, klasicizmom i historicizmom.

Zagreb, Gornji grad, pogled na nekadašnji isusovački kompleks sa zgradom gimnazije / akademije (foto: Paolo Mofardin)

Zagrebački isusovački kompleks, tlocrt crkve sv. Katarine i shematski prikaz gimnazije i kolegija iz 1620. godine (Nacionalna biblioteka u Parizu)

Osim istaknutim obrazovnim značenjem nekadašnja isusovačka gimnazija i akademija, danas VI. gimnazija, ističe se markantnim urbanističko-arhitektonskim značajkama. S jedne strane, manjim sjevernim ulaznim troetažnim i peteroosnim pročeljem, akcentiranim barokno-klasicističkim portalom, definira Katarinski trg na najosjetljivijem mjestu – vizuri na crkvu sv. Katarine. S druge strane, svojim golemim južnim pročeljem, s četiri etaže i čak osamnaest prozorskih osi, podignutim na ostatcima srednjovjekovnih zidina, prisutna je u svim karakterističnim vizurama iz Donjega na Gornji grad. Premda su, dakle, oba pročelja važna, očit je njihov nerazmjer u dimenzijama, koji je odraz unutrašnje organizacije. Dok manje sjeverno pročelno krilo, s nadsvođenim prizemljem te visokim prvim i niskim drugim katom, karakterizira u prizemlju trodijelna podjela na središnji hodnik i bočne prostorije a kroz oba se kata proteže svečana dvorana, izduženo južno začelno krilo, koje uz prizemlje i dva visoka kata sadrži i nadsvođeni podrum, sastoji se od hodnika i niza prostorija. Takva atipična dispozicija posljedica je okolnosti gradnje isusovačke škole početkom 17. stoljeća, koja nije nastala na slobodnoj parceli, nego je bila predodređena zatečenim građevinama.

Isusovačka gimnazija i akademija (1607–1773) – razdoblje baroka

Dolazak isusovaca na Gornji grad, povijesni Gradec, na poziv gradske općine u razmjerno povoljnim političkim okolnostima nakon Žitvanskog mira 1606. odigrao se uz potporu najviših crkvenih i svjetovnih velikodostojanstvenika – biskupa Šimuna Bratulića i bana grofa Ivana Draškovića te nadvojvode, poslije kralja i cara, Ferdinanda II. Tako visoko pokroviteljstvo pomoglo je isusovcima da dođu do elitne pozicije za gradilište u jugoistočnom kutu utvrđenoga grada, na mjestu napuštenoga dominikanskog samostana. S obzirom na to da je općina novome redu privremeno ustupila na korištenje drugu crkvu, isusovačka je crkva mogla biti projektirana kao novogradnja od temelja. Nasuprot tomu hitnost otvaranja škole, koja započinje s radom već 1607., rezultirala je adaptacijom jedne od zatečenih kuća.

Nekadašnja isusovačka gimnazija / akademija, tlocrt prizemlja (arhitektonska snimka: Sena Sekulić Gvozdanović; grafička obrada: Goran Vareško)

Potvrđuje to prvi sačuvani plan zagrebačkoga isusovačkoga kompleksa iz 1620. (Nacionalna biblioteka u Parizu). U okviru prostranoga građevnog terena prikazana je pravilno orijentirana crkva s bočnim kapelama, nadalje prvotni kolegij formiran uz istočni gradski zid te izdužena gimnazijska zgrada, smještena uz južni gradski zid, ispred samog pročelja crkve. Takav položaj škole dijelom na mjestu budućega Katarinskog trga, jasno govori da je bila riječ o starijoj građevini, a navedeno potvrđuje njezina tradicionalna orijentacija užom stranom prema ulici. Zapadno od škole protezao se manji vrt, a uz južne gradske zidine ucrtana je polukružna kula. Tijekom gradnje crkve (1620–1632) škola će biti skraćena da bi se oslobodilo crkveno pročelje. Unatoč tomu, njezina prvotna izdužena jezgra ostala je prepoznatljiva i nakon višestrukih proširivanja.

Prostorija u pročelnom krilu (foto: Paolo Mofardin)

Prvo proširenje, potaknuto vjerojatno uvođenjem studija teologije (1632), zabilježeno je već na idućem nacrtu iz 1640. (Državni arhiv u Budimpešti), također shematskom, ali s označenom namjenom prostorija novoga kolegija i škole. Naime, skraćenje prvotne škole nadoknađeno je oblikovanjem auditorija (vjerojatno na otvorenom prostoru) zapadno, te uređenjem učionice u polukružnoj kuli. Uz prvotnu je školu izveden uski hodnik koji zaokrećući pod pravim kutom vodi uza zidine do kule te do stuba za auditorij. Uski križno svođeni hodnik i danas čini središnju os pročelnoga krila, dok tragove auditorija prepoznajemo u postojanju unutrašnjeg dvorišta.

Zagrebački isusovački kompleks, perspektivni prikaz iz približno 1760. godine s prikazom istočne strane gimnazije / akademije (Državni arhiv u Budimpešti)

Tako preuređena škola, čija se dogradnja vjerojatno odvijala paralelno s gradnjom kolegija (započetog 1641), stradala je u velikom požaru 1645. godine. Govore o tome podatci da Hrvatski sabor isusovcima dodjeljuje sredstva za popravak školskih zgrada, a da bi se rad škole što prije nastavio velikodušno je pomogao i Toma Erdődy, kako je to zapisao isusovački kroničar (Historia Collegii Societatis Iesu in Monte Graeco Zagrabiae siti, sv. I, Nacionalna i sveučilišna knjižnica u Zagrebu). Od zahvata zabilježenih u spomenutoj kronici vrijedno je spomenuti gradnju školskoga kazališta 1647. godine.

Daljnja proširenja škole izvedena su radi uvođenja studija filozofije (1662), što će u konačnici rezultirati dizanjem gimnazije na rang akademije – potvrđenog poveljom Leopolda I. 23. rujna 1669. godine. Tako izvori već 1667. govore o produženju prema zapadu, što se po svemu sudeći odnosi na pročelnu prostoriju bočno od hodnika, a o relativnoj starosti tog dijela svjedoči impozantni bačvasti svod sa šiljastim susvodnicama. Podudarnosti s nadsvođenjem podruma i učionica uz unutrašnju stranu južnoga gradskog zida, uz koje je također formiran uski, križno svođeni hodnik, upućuju da je tijekom 17. stoljeća mogla započeti i prigradnja škole uz gradski zid. Do većih popravaka dolazi tek potkraj stoljeća (1695), da bi početkom 18. stoljeća uslijedila radikalna obnova.

Pisani izvori spominju, naime, da je 1702. biskup Stjepan Selišćević položio kamen temeljac nove zgrade gimnazije i akademije, a cjelokupno je zdanje dovršeno do 1705., predstavljajući prema riječima suvremenika Jurja Paravića (pisca kronike Hrvatsko-ugarskoga kolegija u Bologni) »ures i ponos Zagreba«. Ta »izvanredno otmjena gimnazija, krasno nedavno podignuta na zavist svih škola u ovoj pokrajini« bila je zahvaćena požarom koji je zadesio Zagreb ponovo 1706. godine. No već iduće godine štete su sanirane, a tijekom nekoliko sljedećih godina uređeni su reprezentativni dijelovi škole – auditorij (1709) i kazalište (1710). Tako uređena školska zgrada ostala je zabilježena na nacrtima iz oko 1760. (Državni arhiv u Budimpešti) – tlocrtu prizemlja i perspektivnom prikazu, s označenom namjenom prostorija (Theatrum – kat sjevernoga krila, Conservatoria – istočni dio, Area Scholarum – zapadno dvorište, Aedificium Scholarum – južno krilo).

Prema tome, zgrada gimnazije i akademije osvanula je početkom 18. stoljeća u novom ruhu s do kraja definiranim osebujnim tlocrtom, koji čine sjeverno ulazno kraće krilo na Katarinskom trgu i južno duže krilo uz gradski zid, međusobno povezani poprečnim krakom – reliktom prvotne škole. Je li bila riječ samo o gradnji na postojećim strukturama, ili je došlo do proširenja obrazovnog sklopa, koji je u to vrijeme školovao gotovo 700 učenika, danas je teško sa sigurnošću zaključiti, budući da su od oblikovnih elemenata iz tog vremena ostali samo svodovi. Ipak, razlike u njihovu oblikovanju upućuje da su u obnovi početkom 18. stoljeća radikalno iznova podignuti jedino najstariji dijelovi škole, dok su oni iz sredine i druge polovice 17. stoljeća samo sanirani. Na temelju navedenoga perspektivnog prikaza također možemo zaključiti da je cijela zgrada bila jednokatna. Što se tiče rješenja fasada, najzanimljiviji su detalj prikaza lukovi na četvrtastim stupcima u prizemlju središnjega krila, kojima danas više nema vidljivih tragova.

Sjeverno pročelje s barokno-klasicističkim portalom (foto: Paolo Mofardin)

Ako razmotrimo tako oblikovanu zgradu u kontekstu drugih isusovačkih školskih zgrada u Hrvatskoj, a i šire, zamjećujemo istodobno i podudarnosti i razlike. Naime, većina isusovačkih škola, a tu mislimo u prvom redu na one sagrađene u 17. stoljeću u Rijeci i Varaždinu te u ranom 18. stoljeću u Požegi, jednokrilna su zdanja. Kao takva nadovezuju se na tip jednokrilnih profanih građevina, koji čini središnja komunikacijska prostorija – predvorje ili hodnik – formirana cijelom dubinom tlocrta te parovi bočnih prostorija. Tragove trodijelne koncepcije nalazimo i u ulaznom dijelu nekadašnje isusovačke škole u Zagrebu, ali ovdje je ona nastala tijekom 17. stoljeća sukcesivno. U začelnom pak dijelu imamo drugi predložak – hodnik i niz prostorija, što je tlocrtna dispozicija karakteristična za četverokrilna profana zdanja s unutrašnjim dvorištem – dvorce i samostane, no u zagrebačkoj školi takav tlocrt određuje samo jedno krilo.

Međutim, iako navedena tlocrtna ogranizacija zagrebačke gimnazije i akademije, bazirana na više tlocrtnih shema, očito nije rezultat jedinstvenog projekta, nego dugog slijeda gradnje, upravo u inventivnoj i otvorenoj dinamičnoj kompoziciji različitih traktova ne možemo ne prepoznati neka od temeljnih obilježja baroknog arhitektonskog planiranja. Sastavni dio njega činila su dakako i zbivanja vezana uz rad gimnazije, a ponajprije kazališne predstave, praćene bogatom scenografijom, koje su se, osim u prostorima unutar škole, odvijale i na samom trgu, kojim je dominiralo elegantno barokno pročelje crkve sv. Katarine.

Od Kraljevske akademije znanosti do Sveučilišta (1776–1874) – razdoblje klasicizma i historicizma

Nakon što papa Klement XIV. raspušta isusovački red, Marija Terezija stavlja isusovačke gimnazije i akademije najprije pod nadležnost odgovarajućih biskupija, da bi potom pristupila radikalnoj reorganizaciji školstva. Za cijelu Hrvatsku osniva tako 1776. Kraljevsku akademiju znanosti s tri studija (Filozofski, Bogoslovni i Pravni), a sjedište te visokoškolske ustanove ostaje, kako je i logično, u zgradi bivše isusovačke akademije na Gornjem gradu. Uz Kraljevsku akademiju, u školskoj je zgradi i dalje djelovala gimnazija.

U takvim okolnostima, kada je carskim dekretom osnovan i fond za razvoj školstva, nije čudno da je ubrzo došlo do obnove gornjogradskih školskih zgrada. Iako nemamo o tome pisanih svjedočanstava, čitamo to iz plastične raš­člambe glavnoga sjevernog pročelja s raskošnim kamenim portalom te iz oslika velike dvorane u pročelnom krilu, dograđene za visinu niskoga drugoga kata. Navedene zone karakterizira, naime, osebujni barokni klasicizam, tipičan upravo za zadnja desetljeća 18. stoljeća i rano 19. stoljeće. Klasicističko uređenje akademske zgrade zaključeno je 1829. izgradnjom reprezentativnog stubišta uz središnji dio zaslugom ravnatelja viših škola u Hrvatskoj i Slavoniji grofa Josipa Sermagea, kako to čitamo na mramornoj ploči s njegovim grbom.

Sredinom 19. stoljeća odlukom vlade u Beču dolazi do reforme školstva, u kontekstu čega se zagrebačka Kraljevska akademija ukida, njezin Filozofski fakultet priključuje se Klasičnoj gimnaziji, a Pravni fakultet postaje Carsko-kraljevska Pravoslovna akademija. Kao i prije u prošlosti, reforma školstva odražava se na arhitektonskim preinakama i proširenjima školske zgrade.

Stubište u zapadnom dijelu izvedeno 1829. godine (foto: Paolo Mofardin)

U tu svrhu izvedena je 1850. arhitektonska snimka gornjogradske školske zgrade (Državni arhiv u Zagrebu). Legenda planova pokazuje da je u prizemlju bilo smješteno osam gimnazijskih razreda, dok je na katu bila svečana akademska dvorana (nekadašnje kazalište) u sjevernom pročelnom krilu te biblioteka i muzej u južnom krilu. Prema nacrtu, polukružna kula, zabilježena još na Szemannovoj slici Zagreba iz 1820., više nije bila sačuvana. Iduće godine uslijedilo je produženje južnoga krila za pet prozorskih osi prema istoku, a pretpostavlja se da je u okviru tog zahvata izvedeno i drugo stubište uz sjevernu stranu južnoga krila. Tako proširena gimnazijska i akademska zgrada označena je i na katastarskoj karti Zagreba iz 1864. (Hrvatski državni arhiv).

I na kraju, zadnji stupanj u transformaciji akademije te zadnja faza proširenja školskoga kompleksa na Gornjem gradu odigrala se sedamdesetih godina 19. stoljeća. Naime, zahvaljujući poticajima biskupa Josipa Jurja Strossmayera, u donekle povoljnim političkim okolnostima, Hrvatski je sabor 1861. donio zakonsku osnovu o Sveučilištu. Za smještaj Sveučilišta dograđen je 1872. drugi kat nad južnim i središnjim krilom nekadašnjega isusovačkog zdanja. I dok u unutrašnjosti dogradnja slijedi logičnu matricu škole – hodnik i nizovi prostorija, izvana je uvelike promijenila proporcije građevine, koja dobiva na monumentalnosti. U skladu s navedenim je i vanjsko oblikovanje dograđenoga kata koji se na južnoj strani rastvara nizom neorenesansnih prozora.

Tom se reprezentativnom intervencijom nekadašnja isusovačka barokna gimnazija i akademija uključila u nove gabarite modernoga historicističkoga grada u procvatu, koji će nizom regulatornih osnova upravo u zadnjim desetljećima 19. stoljeća poprimiti monumentalne obrise i u zoni bivšega gornjogradskog podgrađa – Donjem gradu. Iako će ubrzo i novoosnovano sveučilište biti preseljeno u to novo središte hrvatske metropole, gimnazijski kompleks na Gornjem gradu i danas čuva svjedočanstva o bogatoj prošlosti hrvatskoga visokog školstva, pridonoseći ujedno urbanističko-arhitektonskoj kvaliteti i revitalizaciji povijesne jezgre Zagreba.

Literatura

Bedenko, Vladimir, Zagrebački Gradec, kuća i grad u srednjem vijeku, Zagreb, 1989.

Cvitanović, Đurđica, »Dokumentaciona građa isusovačke arhitekture u sjevernoj Hrvatskoj i Slavoniji«, u: Godišnjak zaštite spomenika kulture Hrvatske, 1 (1975), 219–245.

Cvitanović, Đurđica, »Isusovačka arhitektura baroknog razdoblja u hrvatskim zemljama«, u: Isusovačka baština u Hrvata: u povodu 450-te obljetnice osnutka Družbe Isusove i 500-te obljetnice rođenja Ignacija Loyole, katalog izložbe, (ur.) Biserka Rauter Plančić, Zagreb, 1993., 41–59.

Dobronić, Lelja, Zagrebački Gornji grad nekad i danas, Zagreb, 1967.

Horvat-Levaj, Katarina, Barokna arhitektura, Povijest umjetnosti u Hrvatskoj, Zagreb, 2015.

Horvat-Levaj, Katarina – Baričević, Doris – Repanić-Braun, Mirjana, Akademska crkva sv. Katarine u Zagrebu, Zagreb, 2011.

Jiroušek, Željko – Vanino, Miroslav, »Izvori o isusovačkoj akademskoj crkvi svete Katarine u Zagrebu«, u: Vrela i prinosi, zbornik za povijest isusovačkog reda u hrvatskim krajevima, (10) 19 (1992–1993), 1–161.

Mirenić-Bačić, Jasenka, »Zgrada naše škole u vremenu i prostoru«, u: Gornjogradska gimnazija 1997., (ur.) Božidar Bistričić, Zagreb, 1997., 11–33.

Sirotković, Hodimir, »Kratka povijest Zagrebačkog sveučilišta«, u: Sveučilište u Zagrebu, Zagreb, 1979., 17–111.

Vanino, Miroslav, Isusovci i hrvatski narod, sv. 1, Zagreb, 1969.

Zbornik zagrebačke klasične gimnazije 1607–1957, Zagreb, 1957.