Sveučilište u Zagrebu u ulozi graditelja modernoga Zagreba (1874–2019)

Sveučilište, kao autonomna institucija izrazitih istraživačkih sloboda u kojoj stasaju i djeluju visokokvalificirani stručnjaci u raznim područjima i disciplinama, iznimno je kulturotvorna instancija, temeljno važna za znanstveni, umjetnički, ali i cjelokupni razvoj pojedine sredine. Svoju odsudnu ulogu ostvaruje visokim znanstvenim dosezima i sveširećim korpusima raznih oblika znanja te iznimnom znanstvenom i umjetničkom produkcijom. No sveučilište na svoju sredinu utječe još na jedan, itekako prisutan i bitan način, kreirajući u svojoj fizičkoj prisutnosti amblematske scenografije života i djelovanja društva. Koliko u tome može biti angažirano i uspješno, svjedoči upravo zagrebačko sveučilište.

Sveučilišni asamblaži

Moderno zagrebačko sveučilište u značajnoj je mjeri izgrađivalo i sam moderni Zagreb. Njegovi tragovi utisnuti su u temelje zagrebačke arhitektonske, urbanističke i umjetničke kulture. Sprega sveučilišta i grada u zagrebačkom je slučaju pritom posebno intenzivna i prisna, a njezina se dinamika kroz povijest odvija u čitavoj skali različitih načina: koji put je Sveučilište neposredni inicijator važnih naprednih urbanističkih poteza ili direktni naručitelj ključnih arhitektonskih realizacija; koji put ono udahnjuje istinski smisao već postojećoj izgradnji te je vlastitom aurom afirmira kao relevantne dionike grada; koji put pak prostorne potrebe Sveučilišta potiču ključne urbanističke i arhitektonske studije i natječaje za pojedine dijelove grada čiji ishodi tada usmjeruju logiku daljnjeg urbanog razvoja; a koji put lekcije pojedinih sveučilišnih projekata, pa makar i neizvedenih, prodiru toliko duboko u stručnu svijest i memoriju da utječu na cjelokupni daljnji tijek arhitektonskog oblikovanja. Na bilo koji od ovih načina Sveučilište će se potvrđivati kao agilni i ambiciozni sukreator grada. Štoviše, Sveučilište i grad pokazat će se kao dobro usklađeni partneri i harmonizirani akteri u promociji progresa i moderniteta.

No, baš kao što je razvoj glavnoga grada, zbog zahtjevnih povijesnih prilika i učestalih političkih prevrata, bio bremenit i skokovit, nestalan i težak, tako je i moderno sveučilište kao njegov bliski partner dijelilo tu neizvjesnu prostornu sudbinu, koja ga je prisilila da razvije cijeli spektar efikasnih fleksibilnih operacija – onih prilagodbe, modifikacija, prearanžiranja, adiranja, kooptiranja, taktičkih preobrazbi i transformacija, demonstrirajući pritom zamjetne talente invencije i snalaženja.

Uvijek s visokim nabojem i ambicijama, ali spremno i na prihvaćanje granica mogućeg i realnog, Sveučilište će tako postupno razvijati svoje zgrade, sklopove, prostorne ansamble i čitave urbane poteze – svojevrsne »sveučilišne asamblaže« koji će, s varirajućom gustoćom, veličinom i opsegom, ovisno o konkretnim prilikama i okolnostima, sustavno prožimati grad, počev od pojedinačnih točkastih intervencija pa sve do značajnijih većih prostornih cjelina. Takva pulsirajuća mreža sveučilišne prisutnosti preklopit će praktički cijeli grad, stoga je polje zagrebačkog sveučilišta zapravo polje čitavoga grada. Ovdje je, umjesto ciljanoga prostornog separiranja, na djelu produktivna simbiotska integracija; grad je Sveučilištu pružio neophodnu prostornu platformu djelovanja i razvoja, a Sveučilište gradu podarilo ambiciju i ekspertizu, znanstveno-duhovnu auru te esencijalni vitalitet i dinamiku.

Zgrada Sveučilišta i Sajmište, prije 1890. (Izvor: Zgrada Sveučilišta u Zagrebu: postojanost i mijene, ur. Snješka Knežević, Sveučilište u Zagrebu, 2010., str. 31)

U tako bliskom preklopu posve je izvjesno da Sveučilište sudjeluje u građenju slike i identiteta grada. Karizmatičnim pročeljima svojih kapitalnih zgrada Sveučilište konstruira amblematične prizore grada i prostore urbanog života. Izgrađeni korpusi sveučilišnih zgrada tako zauzvrat živo svjedoče o urbanoj povijesti modernoga Zagreba, kao i proživljenim mijenama arhitektonskih stilova, estetika i umjetničkih pristupa – od retoričnih i reprezentativnih inscenacija historicističkog sloja druge polovice 19. stoljeća; preko secesijskih oslobađanja i oblikovnih iskoraka samog prijelaza stoljeća; potom suspregnutih disciplina klasičnih sintaksi prvih desetljeća 20. stoljeća; pa ranomodernističkih funkcionalističkih istraživanja međuratnog razdoblja; do poslijeratnih punokrvnih modernističkih ostvarenja; pa potom odjeka posvemašnje krize modernizma i ulaska u post­modernistička formalistička traženja; sve do projektantske otvorenosti, eksperimenata i oblikovnih sloboda recentnog trenutka. Čvrsto usidrene u vlastite epohe i njihova oblikovna uvjerenja, sveučilišne zgrade tako prezentiraju logiku njihova povijesnoga slijeda, tumačeći ujedno i dinamiku promjena pripadajućih im urbanih okvira. Na vlastitom primjeru one educiraju o povijesti stila i grada.

Sveučilište kao sukreator urbanističkog sustava Donjega grada

Moderne povijesti Sveučilišta i grada tekle su prilično usporedno. Moderna povijest Zagreba započinje 1850. godine, činom spajanja povijesnih nukleusa Gradeca i Kaptola s okolnim naseljima u zajedničku municipalnu cjelinu. Novi se prosperitetni grad za svoj budući razvoj okreće potentnoj ravnici podno povijesnih brežuljaka, gdje će se u drugoj polovici 19. stoljeća odvijati intenzivni procesi urbanizacije i modernizacije praćeni ambicijama društvenih reprezentacija i nacionalnih identitetskih konstrukcija, afirmirajući tako novu urbanu cjelinu kao samosvjesnu utemeljiteljsku arenu današnjega Donjega grada.

S početcima modernoga grada poklapaju se i početci modernog sveučilišta. Na zasjedanju Hrvatskog sabora 1861. godine donosi se presudna odluka o osnivanju modernoga zagrebačkog sveučilišta, oslonjenog na dugu tradiciju visokog obrazovanja isusovačke akademije još od 1669. godine. Godine 1874. formalno se osniva moderno zagrebačko sveučilište, koje u tom trenutku djeluje s tri već otprije ustrojena studija – Bogoslovnim, Pravoslovnim i Mudroslovnim – te novim, Liečničkim, koji se tada doduše tek nominalno zacrtava, no koji će s radom započeti tek 43 godine poslije, 1917. godine.

Perivojni okvir donjogradske »Zelene potkove« (Izvor: Google Earth, 29.12.2019.)

U početku se prostorni okvir djelovanja novoga sveučilišta nalazio u zgradi gornjogradske isusovačke gimnazije, kao njegova povijesnog prethodnika, a koja je za tu svrhu prigodno nadograđena. No za ambicioznu novu instituciju, svjesnu svoga iznimnog značenja, to prostorno rješenje nije bilo dostatno i od početka se smatralo tek privremenim. Adekvatni se novi prostor stoga nametnuo kao nužan i neophodan preduvjet budućeg uspješnog rada Sveučilišta, što je prihvaćeno i od Zemaljske vlade i Gradskog poglavarstva, kao glavnih instancija odlučivanja o tom pitanju.

Izlaz se našao, paradoksalno, u problemu, odnosno u liku neprihvaćene zgrade na krajnjem jugozapadnom rubu grada. Zdanje, koje je inicijalno građeno za potrebe Opće zemaljske bolnice 1857–1859. godine prema projektu bečkog arhitekta Ludwiga Zettla, nakon dovršetka gradnje bilo je odbačeno, iz niza razloga, među ostalim i zbog svog neobično velikog mjerila, izoliranog položaja i pomalo tvrdog, strogog izgleda, kao i zbog negativnih političkih i ekonomskih konotacija vezanih za apsolutistički Beč. Dvadeset tri godine poslije, nakon niza programskih improvizacija, akutne potrebe novoosnovanog sveučilišta sretno su se poklopile s prostornom inkluzivnošću neželjene zgrade i njezinim ozbiljnim autoritativnim izgledom, pa je ona 1882. godine službeno dodijeljena novom visokoobrazovnom tijelu. Sveučilište će, snagom vlastitoga autoriteta, konačno uspjeti rehabilitirati omraženu zgradu, podajući joj prijeko potrebno afirmativno ozračje i pozitivnu auru.

Upravo će ovdje Sveučilište demonstrirati jednu od svojih prepoznatljivih snalažljivih i fleksibilnih operacija, vješto preokrećući naslijeđene negativne konotacije zgrade u pozitivne smjerove, na korist vlastite institucije i cijeloga grada. Naime, zgrada svojom monumentalnošću i suspregnutom reprezentativnošću svoga Rundbogenstila dostojno komunicira serioznost institucije Sveučilišta, dok širinom svoga pročelja i autoritativnim obrisima potražuje i odgovarajuće velik otvoreni javni prostor ispred svoga ulaza. Sveučilište će se tako početi koristiti postojećim fizičkim potencijalom zgrade da usmjeri daljnji razvoj grada, dajući samom svojom namjenom za to snažno pokriće. Tu se simbiotska sprega Sveučilišta i grada već produktivno uspostavlja.

Da je Sveučilište imalo itekako razvijenu svijest o snazi vlastite institucije i ulozi koju može odigrati u razvoju grada svjedoči zahtjev Akademskog senata, prije samog useljenja, u kojem se traži izmještanje stočnog sajmišta koje se tada nalazilo ispred zgrade, preoblikovanje otvorenog prostora u javni gradski park te adekvatnu promjenu njegova imena – iz Sajmišnog u Sveučilištni trg. Gradsko poglavarstvo će promptno reagirati studijama koje potvrđuju temeljnu misao o trgu kao javnom gradskom perivoju. Dapače, Milan Lenuci, tada inženjer gradskoga Građevnog ureda, u svojim studijama ne sagledava samo neposredni Sajmišni trg nego naznačuje i novi trg južno od njega (današnji Mažuranićev trg), čime se polako oformljuje ideja o čitavom perivojnom potezu u projekciji zgrade Sveučilišta. Sveučilište je dakle direktno pomoglo uspostaviti potez reprezentativne urbanističke okosnice zapadnoga kraka perivojnog okvira zagrebačkoga Donjega grada.

Razmatranje potreba Sveučilišta i njegova smještaja pomoglo je iznjedriti prostornu misao i o istočnom potezu toga reprezentativnoga donjogradskog okvira. Naime, još je 1877. godine Juraj Augustin, predstojnik vladina Građevinskog odsjeka, izradio utjecajnu studiju u kojoj promišlja mogućnost integralnog smještaja sveučilišnih i znanstvenih institucija te predlaže lociranje palače Sveučilišta u blok zapadno od Zrinjskog trga, dijagonalno od netom podignute palače Akademije (Friedrich von Schmidt, 1877–1882), uz dodavanje i niza sveučilišnih zavoda na dva trga južno od Zrinjskoga trga, u središnjoj osi poteza, po modelu palače Akademije. Ta ideja povezivanja istočnoga kraka perivojnih trgova s reprezentativnim soliternim objektima posvećenim prosvjeti, znanosti i kulturi bit će potvrđena1882., kada Gradsko poglavarstvo konačno uistinu predlaže produžiti Zrinjski trg do željezničke pruge te na tom mjestu Vladi ustupiti površinu za botanički vrt. No bez obzira na to što su sveučilišni sadržaji pomogli uspostaviti istočni perivojni krak, na njemu će se na kraju izgraditi tek jedna sveučilišna građevina – Ludžbeni (kemijski) zavod (Matija Antolec i Hermann Bollé, 1884), na južnoj strani Akademičkog (današnjega Strossmayerova) trga, koja je prva građevina u donjogradskom Zagrebu projektirana i građena ciljano za potrebe visokoškolske nastave.

Za razliku od istočnoga, na zapadnom se perivojnom potezu prosvjetni i sveučilišni sadržaji grupiraju intenzivnije te konačno dolazi do traženog uređenja površine trga ispred zgrade Sveučilišta, a 1888. konačno i do njegova preimenovanja u Sveučilištni trg. U urbanizaciji trga presudni zamah donijet će odluka o izgradnji Kazališta realiziranog 1894–1895. po projektu bečkih arhitekata Helmera i Fellnera. Nastala sprega Sveučilišta i Kazališta, dva simbola liberalne kulture i društvenih modernizacijskih pomaka, ističe se kao najzaslužnija poluga uzleta trga, koja je uz direktno sučeljene fronte tih važnih institucija dodatno prostorno zapečaćena postavom Meštrovićeva Zdenca života ispred zgrade Kazališta u vrhunski oblikovanom amfiteatralnom prstenastom okviru po projektu arhitekta Ignjata Fischera 1912. godine. Ovdje će Sveučilište, vlastitim primjerom uspješnog funkcioniranja na periferijskom trgu, dalje privući niz novih srodnih sadržaja – južno, zgradu Narodnog doma s društvima »Hrvatskog sokola« i »Kola« (Milan Lenuci i Aleksandar Seč; Matija Antolec, 1883–1885), Obrtnu školu s muzejom na zapadnom obodu trga (Hermann Bollé, 1886), zgradu Učiteljskog doma na njegovu jugoistočnom uglu (Leo Hönigsberg, 1888–1889), uz već otprije postojeću reprezentativnu, soliterno pozicioniranu neorenesansnu palaču Hrvatsko-slavonskoga gospodarskog društva (Franjo Klein, 1878), u koju će puno kasnije također ući jedan od sveučilišnih sadržaja – dio Pravnog fakulteta. Sveučilište je tako prometnulo prostor nekadašnjeg Sajmišta u vrijedan urbani podij koji osigurava i pokreće intenzivne društvene procese modernizacije.

Moćna zgrada Sveučilišta sa svog je privilegiranog položaja sjevernog zaglavlja trga emanirala svoj urbanizacijski utjecaj i dalje, sve do tadašnjega južnog ruba grada tik uz željezničku prugu, gdje je 1889. konačno uspostavljen Botanički vrt Sveučilišta, ujedno i južni krak perivojnog okvira Zagreba koji zatvara trokraku cjelinu potkovastog prstena. Pritom je to i jedini segment zagrebačkoga perivojnog okvira uređen u maniri engleskoga pejsažnog parka. Projekt su izradili sveučilišni profesor botanike Antun Heinz i nadvrtlar Viteslav Durchánek, formalizirajući ideju o potrebi osnivanja botaničkoga vrta pri Botaničko-fiziološkom zavodu Mudroslovnog fakulteta.

Sveučilišna i nacionalna knjižnica (Rudolf Lubynski, 1911–1913)
(Izvor: http://www.nsk.hr/sjecanje-na-arhitekta-najljepse-secesijske-zgrade-u-hrvatskoj)

U međuvremenu se bila nametnula i potreba prostornog rješavanja novih sveučilišnih sklopova i sveučilišne knjižnice. Te teme pokrenut će diskusiju oko dva značajna gradska poteza: Zapadnog perivoja – velike površine između Sveučilištnog trga na sjeveru i Botaničkog vrta na jugu – te jednog posve novog prostora – takozvane Ciglane, poteza od gimnazijskih zgrada na današnjem Rooseveltovu trgu (Ludwig & Hülsner, 1895) sve do Tvornice duhana u Klaićevoj ulici, potez koji ide na tragu ideje Ise Kršnjavoga o velikom »Školskom forumu« s okupljenim svim relevantnim visokoškolskim i kulturnim institucijama. Na kraju ipak prevladava misao o smještaju novih sveučilišnih zdanja na prostoru Zapadnog perivoja. Godine 1909. za tu je lokaciju raspisan i arhitektonski natječaj, a propitivanje potencijala lokacije dovelo je do razdvajanja integralne cjeline Zapadnog perivoja na dva odvojena trga – sjeverni, današnji Mažuranićev trg, sa zamišljenom novom zgradom Sveučilišta, i južni, današnji Marulićev trg, sa sveučilišnom knjižnicom i zavodima.

Na južnom dijelu Zapadnog perivoja gradi se 1911–1913. po svemu iznimna zgrada Sveučilišne knjižnice po projektu Rudolfa Lubynskog. Lubynski zgradu postavlja u središnju os trga, bližu njegovu južnom rubu, ostavljajući sjeverni prostor slobodnim za moguću buduću realizaciju nove sveučilišne zgrade i zavoda. Fascinantno je to dalekovidna i prilagodljiva projektantska gesta, koja računa na nepredvidive političke, financijske i društvene prilike i projektira kroz ekstendirani faktor vremena, demonstrirajući kako su u svim neizvjesnostima uvijek spretno i efikasno stvarane fleksibilne kompozicije sveučilišnih zgrada – taktičkih »sveučilišnih asamblaža«.

Sveučilišna i nacionalna knjižnica (Rudolf Lubynski, 1911–1913), dvorana glavne čitaonice
(Izvor: http://www.nsk.hr/sjecanje-na-arhitekta-najljepse-secesijske-zgrade-u-hrvatskoj)

Ako je zgrada Rekorata na sjeveru bila ishodište i amblematično zaglavlje zapadnoga perivojnog poteza, Lubynskijeva biblioteka predstavljat će njegovu kulminaciju i prostorno-oblikovno zaključenje na jugu. Zgrada biblioteke fascinantan je koncentrat aspiracija i potencijala sredine. U racionalnosti svoga konstruktivnog okvira i jasnoj tektonskoj logici njezina armiranobetonskog i čeličnog skeleta, kojom ostvaruje preciznu prostornu zrcalno simetričnu organizaciju ali i impozantnu aksijalnu gradaciju volumena, ona gradi znak prosvijećene znanstvene i tehničke samosvijesti. Ovijena u plašt vrhunskih umjetničkih intervencija te najrafiniranijih majstorskih i obrtničkih ostvarenja, zgrada je i apoteoza ideje Gesamkunstwerka, vrhunac cjelovitog umjetničkog djela, kao samoga konceptualnog oličenja uznapredovaloga secesijskog razdoblja. Ostvareni spoj racionalnog i duhovnog, znanstvenog i umjetničkog, ona se zapravo potvrđuje kao nadahnuti spremnik svoje dragocjene nutrine – nataloženih slojeva znanja, pri čemu se u ovom produktivnom susretu sam prostorni kontejner gotovo ravnopravno natječe sa svojim uzvišenim sadržajem.

Zapadni dio perivojnog okvira s Nacionalnom i sveučilišnom bibliotekom te institutima, potkraj dvadesetih godina 20. stoljeća
(Izvor: Zgrada Sveučilišta u Zagrebu: postojanost i mijene, 2010., str. 190)

Skulpturalni se ikonografski program na pročeljima – priznatih autora i kipara Roberta Frangeša Mihanovića, Rudolfa Valdeca, Ferde Ćusa i samoga Rudolfa Lubynskog – ovdje sljubljuje sa samom arhitektonikom zgrade i sugestivno portretira povijest i ambiciju sveučilišne institucije. Čitkost uzvišene nacionalne i kulturne misije Sveučilišta sustavno se prati i u interijeru, u djelima istaknutih slikara razdoblja – Otona Ivekovića, Mencija Klementa Crnčića, Gabriela Jurkića, Ferde Kovačevića, Ivana Tišova i Roberta Auera – dok svoju apoteozu dostiže u prostoru glavne čitaonice, gdje se u podnožju vertikalnog uzgona kupolnog prostora iznosi sam sukus sveučilišne zadaće u monumentalnom djelu Vlahe Bukovca – Razvitak hrvatske kulture, kao i u pratećim prikazima alegorija znanosti Mirka Račkoga te brončanim reljefima Mile Vodsedalek-Vod.

Upravo u impozantnoj glavnoj čitaonici, u čaroliji uznositoga vertikalnog prostora, pod prigušenim svjetlom preciozno oblikovanih stolnih lampi i gustoći vibrirajućeg intelektualnog naboja, odvijala se pulsirajuća dinamika akademskog života, koja tu biblioteku, s ukupnim njezinim programom te prostornom dispozicijom i izvedbom, svrstava među najljepše i najistaknutije, istinske amblematične građevine Zagreba.

Netom nakon dovršetka zgrade biblioteke nastavlja se gradnja i čitavog tog sveučilišnog asamblaža – istočnog paviljona Kemijskog zavoda (Vjekoslav Bastl, 1913) i zapadnog mu pandana Fizikalnog zavoda (Egon Steinmann, 1928), koji formiraju svečani otvoreni javni prostor te logično zaokružuju ansambl reprezentativnoga zapadnoga kraka Sveučilišta i grada.

Time će taj segment sveučilišne donjogradske urbane mreže biti privremeno dogotovljen. I već je vidljivo kako sveučilišna prisutnost ima ključnu i pionirsku ulogu u poticanju i usmjeravanju rasta i razvoja modernoga sloja Zagreba, kroz građenje slike i identiteta Donjega grada. No potencijali Sveučilišta bili su i veći i doskora će povući razvoj grada i izvan njegovih poznatih povijesnih rubova, u posve nove i obećavajuće rubne zone.

Proboji Sveučilišta izvan središta – taktički iskoraci Donjega grada

A motiv za prvi od takvih potentnih proboja dao je upravo dotad tek zacrtani a još ne stvarno pokrenuti – Medicinski fakultet. Fakultet se konačno osniva 1917. godine, a bitan razlog tako duga sazrijevanja bila je nužnost da taj segment akademskog sadržaja bude popraćen čitavom provizijom zavoda i klinika, kako bi se ta složena materija mogla ne samo adekvatno studirati nego i propisno primijeniti te znanstveno sustavno istraživati i propitivati.

Priliku za ostvarenje te zahtjevne integralne strukture dala je planirana gradnja Zemaljske bolnice1905. godine na uzvisini sjeveroistočno od donjogradskog središta– na širokom platou Šalata ponad Vlaške ulice i Ribnjaka, predjelu ugodnoga ladanjsko-ruralnoga karaktera. No tijek razvoja te bolnice neće biti ni pravocrtan ni lagan. Iste godine provedena je regulacija Šalate, određen je položajni nacrt buduće bolnice, po principu decentraliziranoga, paviljonskoga kompleksa u zelenilu parka, te su definirane pristupne komunikacije, među njima i danas prepoznatljivi pješački pristup iz Draškovićeve ulice (današnje Schlosserove stube) te današnja Vončinina ulica.

Godine 1909. izgrađena je Prijamna zgrada bolnice, smještena na samom sjevernom rubu kompleksa (Ignjat Fischer, Dionis Sunko), ali u međuvremenu dolazi do zastoja gradnje, te Kršnjavi 1911. predlaže prenamjenu čitavoga sklopa za potrebe kompleksa Muške učiteljske škole. Prijamna zgrada bolnice time se prenamjenjuje u internat, a pridružuje joj se i nova zgrada škole u njezinu susjedstvu (Ignjat Fischer, 1911–1913). Tek će se 1917. godine taj mali sklop ponovno vratiti svojim izvornim zdravstvenim sadržajima – ovaj put kao nukleus budućega Medicinskog fakulteta. No, nije sav trud oko prvotnog projektiranja Zemaljske bolnice za Šalatu bio uzaludan jer će jedan od njezinih bolničkih paviljona biti poslije realiziran kao Kraljevsko zemaljsko rodilište i primaljsko učilište u Petrovoj ulici, odnosno kasnija klinička bolnica zagrebačkog sveučilišta (Klinika za ženske bolesti i porode KBC-a Zagreb, Ignjat Fischer, 1913). To je bjelodan primjer zagrebačke i sveučilišne fleksibilne prakse snalaženja i prilagodbe u neizvjesnim i nepredvidivim dinamičnim društvenim uvjetima.

Kompleks Medicinskog fakulteta na Šalati: Dermatološka, pedijatrijska i otorinolaringološka klinika (Franjo Gabrić, 1920–1921)
i zgrada Dekanata (nekadašnja Učiteljska škola, Ignjat Fischer, 1913) te zgrada Anatomskog i farmakološkog zavoda (nekadašnji Plemićki konvikt,
Ignjat Fischer, Dionis Sunko, 1909)
(Izvor: Zgrada Sveučilišta u Zagrebu: postojanost i mijene, 2010., str. 191)

U svakom slučaju, na prostoru Šalate a poslije i nešto sjevernije, na Zelenom brijegu, u relativno kratkom razdoblju, razvio se ambiciozni sklop Medicinskog fakulteta. U formaciji relaksiranoga decentraliziranog paviljonskog ansambla, u zdravom okruženju zelenila, mogu se na njemu instruktivno pratiti i pomaci i nove tendencije u arhitektonskom oblikovanju. Već Fischerova Muška učiteljska škola iz 1913., asimetrično razigranih skladno proporcioniranih volumena i bez standardnih neostilskih ukrasa, najavljuje nadolazeću estetiku konstruktivne jasnoće i epohu racionalnih težnji. Nju će slijediti i ostale nove zgrade klinika i zavoda. Nova strujanja zamjetna su i na zgradi Škole narodnog zdravlja u današnjoj Rockefellerovoj ulici (Denzler i Kauzlarić, 1925–1928), doduše u još uvijek ekspresivno monumentalnoj i strogo aksijalno simetričnoj prostornoj dispoziciji, ali na čijem pročelju dominira pročišćeni rizalitni potez kolosalnih stupaca u maniri funkcionalističkog purizma. Konačno će ondje uslijediti i prva decidirano moderna zdravstvena zgrada, svjesno postavljena po načelima novoga građenja (Neues Bauen) – Ortopedska i zubna klinika Egona Steinmanna, 1928–1931., koja – racionalna i funkcionalna u organizaciji prostora, s markantnim horizontalnim potezima osunčanih balkona i terasa prepoznatljivo zaobljenih bridova – postaje jedno od dojmljivih zdanja zagrebačke moderne arhitekture tridesetih godina.

Progresivna snaga Sveučilišta odrazit će se i u pokretanju velikoga međunarodnog arhitektonsko-urbanističkog natječaja za idejni projekt Zakladne bolnice i klinika Medicinskog fakulteta na Šalati 1930. godine. Pristigli radovi istraživali su mogućnosti razrade decentraliziranoga paviljonskog principa ili pak tada suvremene europske trendove sistema kolosalnoga bolničkog monobloka. Na kraju, izgradnja velike bolnice i klinika na Šalati nije ostvarena, no ishodi natječaja ipak će se pokazati korisnima i dobrodošlima. Propitani potencijali monobloka poslije će biti primijenjeni u prvom takvom zagrebačkom primjeru nove opće Zakladne bolnice u Zagrebu na Rebru (arhitekti Gabrić, Kliska, Juranović i Ulrich, 1942). Tako će i konkretnim izgrađenim zgradama i dragocjenim studijama za potrebe Medicinskog fakulteta značajno profitirati i Sveučilište i grad.

Škola narodnog zdravlja »Andrija Štampar« (Juraj Denzler i Mladen Kauzlarić, 1925–1928)
(Izvor: Sena Sekulić-Gvozdanović, Družba »Braća Hrvatskog Zmaja«, Zagreb, 2000., 85)

Sljedeći proboj Sveučilišta izvan središta, dalje prema istočnoj strani grada, slijedio je već 1919., osnutkom Gospodarsko-šumarskog fakulteta kao pete sastavnice zagrebačkog sveučilišta. Veliko gospodarsko dobro uz jugoistočni rub gradskog parka Maksimir pružalo je mogućnost optimalnog odvijanja svih aspekata nastave fakulteta, koji je ovdje dobio potentnu prostornu infrastrukturu, i to pobjedničkim natječajnim projektom iz 1932. Radne grupe Zagreb (Antolić, Hećimović, Kavurić, Pičman, Seissel, Teodorović i Weissmann). Ideja paviljonskog sklopa u zagrljaju vrijednog zelenila obogaćena je pješačkim komunikacijama koje se spretno nastavljaju na sustav komunikacija maksimirskog perivoja. Paviljoni su projektirani kao krajnje funkcionalne i konstruktivno racionalno riješene modularne jedinice, koje omogućuju odjeljivanje različitih djelatnosti, etapnost izgradnje te naknadno separatno širenje pojedinih jedinica. Princip paviljonskog sustava afirmira taj parcijalno izvedeni sklop kao jedno od najranijih decidirano modernističkih ostvarenja zagrebačkog sveučilišta.

Kompleks Medicinskog fakulteta na Šalati: Ortopedska i zubna klinika (Egon Steinmann, 1928–1931)(Izvor: Zgrada Sveučilišta u Zagrebu: postojanost i mijene,
2010., str. 319)

Na pogodnoj lokaciji istočnog dijela grada naći će se i Veterinarski fakultet, u blizini srodnih sadržaja, nasuprot nove moderne Gradske klaonice i velikog sajmišta u tzv. Sajmišnoj ulici (današnjoj Heinzelovoj). Inovativni modernistički sklop fakulteta discipliniranog je aksijalno zrcalno simetričnoga paviljonskog tipa, s atrijima u samom središtu koji potiču interakciju studenata i pulsiranje akademskog života (Zvonimir Vrkljan, 1937–1962). Sa svojom reprezentativnom fasadom čisto modernističkoga karaktera, glavni će sklop Veterinarskog fakulteta bitno utjecati na cjelokupnu urbanizaciju te zone grada, čiji je razvoj i danas aktualan.

Sklop Poljoprivredno-šumarskog fakulteta u nastavku park-šume Maksimir (Radna grupa Zagreb, 1932–1940) (Izvor: http://www.d-a-z.hr/hr/vijesti/ernest-weissmann-drustveno-angazirana-arhitektura-1926---1939,4336.html)

Sklop Veterinarskog fakulteta na jugoistočnoj fronti grada (Zvonimir Vrkljan, 1937–1962) (https://www.vef.unizg.hr/novosti/dokumentarni-film-u-sluzbi-jednog-zdravlja-21-prosinca-u-13-20-sati-na-hrt3/#&gid=11768p1-4&pid=11776)

Sveučilišni će sadržaji simbolički obilježiti i reprezentativnu prometnu poveznicu središta i novih istočnih dijelova grada – Ulicu kralja Zvonimira, koja u blagom luku povezuje Trg N (današnji Trg žrtava fašizma) i park-šumu Maksimir, a danas ju markira djelovanje Ekonomskog fakulteta. Fakultet svoju povijest započinje kao Ekonomsko-komercijalna visoka škola, koja od 1947. postaje sastavnica zagrebačkog sveučilišta. Inicijalno zdanje škole (Vjekoslav Bastl, 1928) prostorno definira ugao najzapadnijega začetnog bloka Zvonimirove ulice, dok kasnija zgrada Ekonomskog fakulteta (djelomično prema projektu Stanka Kliske, 1941–1950) obilježava njezino istočno račvanje i kraj na Sveticama. Novo sveučilišno zdanje svojim blago konkavno oblikovanim pročeljem i cijelim elaboriranim blokom spretno monumentalizira završetak ulice stvarajući prepoznatljivu gradsku sliku.

U međuratnom razdoblju Sveučilište nije bilo ništa manje aktivno ni u zapadnom dijelu grada, štoviše ondje spretno kapitalizira prethodne prostorne teme. Sveučilište naime ponovo apostrofira prostor Ciglane, koji sada nudi izvanrednu prostornu priliku za izgradnju čitavog sklopa Tehničkog fakulteta, kompleksne moderne arhitektonske cjeline s tri paralelno postavljena bloka poprečno povezanih prizemnim traktom laboratorija i zavoda te predavaonicama, nastalog po projektu Ede Šena i Milovana Kovačevića 1937. godine. Na kraju će izgrađena biti tek dva prva bloka 1938–1940., no koji u svojoj reprezentativnoj pojavnosti dostojno predstavljaju ideju čitave cjeline.

Zgrada Ekonomskog fakulteta na kraju Ulice kralja Zvonimira (Stanko Kliska, 1941–1950) (Izvor: http://mojfaks.com/vijesti/nekada-i-sada-kako-je-izgledao-ekonomski-fakultet-1960-godine)

Sklop Tehničkog fakulteta na prostoru nekadašnje Ciglane zapadno od donjogradskoga perivojnog okvira (Edo Šen i Milovan Kovačević, 1937–1940) (Izvor: Arhitektonski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, monografija, 2000., str. 24)

Za sve spomenute sveučilišne sklopove međuratnog razdoblja moguće je naći zajedničke vrijedne oblikovne crte: zacrtana funkcionalnost, racionalnost i ekonomičnost nove gradnje urodila je svojevrsnom tipizacijom njihovih segmenata te promišljenom potentnom modularnom strukturom, s posebnim naglascima na prostore vibrantnih komunikacija. Autoritativna monumentalnost novih sve­učilišnih sklopova, postignuta repeticijom reduciranih pa i pomalo asketskih jediničnih oblika, unijela je decidirano u grad svježe vrijednosti nove moderne arhitekture.

Modernističke ekstenzije donjogradske urbane logike i točkasto pulsiranje sveučilišne mreže na razvijenoj potki grada

Osobito snažan razvoj Sveučilišta, po broju fakulteta i studenata, uslijedio je nakon Drugoga svjetskog rata. Akademska se infrastruktura širi, vođena potrebom za većim i suvremenijim edukacijskim prostorima, te se formiraju novi segmenti prethodno uspostavljene sveučilišne mreže. Polazno strateško sredstvo širenja je koncept perivojnog okvira Donjega grada, posebno već uspostavljeni sveučilišni potez njegova zapadnoga kraka. Ekstenzija toga kraka južno od pruge utjelovit će ideju takozvane »Sveučilišne aleje«, čija je materijalizacija uslijedila izgradnjom Elektrotehničkog fakulteta (Božidar Tušek, 1962), zgradama Fakulteta strojarstva i brodogradnje (Marijan Haberle, Minka Jurković, 1961) i Filozofskog fakulteta (Božidar Tušek, 1960). Još uvijek ne posve dovršena i do kraja zaokružena, »Sveučilišna aleja« i danas nosi markantne mogućnosti nadopunjavanja, usavršavanja, obogaćivanja i daljnjega rasta.

Novosagrađeni potez fakultetskih zgrada »Sveučilišne aleje« šezdesetih godina 20. stoljeća
(Izvor: Zgrada Sveučilišta u Zagrebu: postojanost i mijene, 2010., str. 191)

U poslijeratnom razdoblju ugušćuje se još jedna točka otprije razapete sveučilišne mreže – zona oko nekadašnje Ciglane, na području od Savske ceste do Kačićeve ulice. Ondje se predviđa izgradnja novoga sklopa Tehnološkog i Kemijskog fakulteta. No, od integralne prostorne zamisli na kraju biva izvedena samo dojmljiva i prostorno maksimalno razrađena zgrada Tehnološkog fakulteta (Alfred Albini, 1956–1963), prepoznatljivih minuciozno oblikovanih volumena i ploha kojima se restituira osjećaj integralnosti i kompleksnosti čitavoga zamišljenog sklopa.

Tehnološki fakultet u zoni oko nekadašnje Ciglane (Alfred Albini, 1956–1963)
(Izvor: Arhitektonski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, monografija, 2000., str. 8)

Nakon rata otvaraju se i neka posve nova žarišta sveučilišnog razvoja, i to prvi put u širem jugozapadnom predjelu grada, u blizini popularnoga kupališta na Savi i Sportskog parka »Mladost«, kada se stvara nova vibrantna točka gradnjom Visoke škole za fizičku kulturu (Delfin, Mihaljević, Petrović, 1959), od 1967. redovne sastavnice Sveučilišta.

Arhitektura ovoga razdoblja – premda stvarana u kontekstu nove ideološke zanesenosti, poslijeratne obnove i sveopće štednje, ekonomičnosti, racionalnosti, funkcionalnosti, te iskorištavanja potencijala tipizacije, standardizacije i serijske proizvodnje kao i brze i jeftine izgradnje – ne odriče se svojih visokih oblikovnih ambicija i naslijeđenih modernističkih tradicija te se – kako je to cijenjeni arhitektonski teoretičar i profesor Andre Mohorovičić postavio – okvirno može obuhvatiti odrednicom »poopćenog funkcionalizma«. Drugim riječima, arhitektonska produkcija temelji se na idejama racionalnog funkcionalizma u pogledu promišljanja neizostavnih aspekata tehnike, funkcije, konstrukcije i ekonomije, ali istodobno promišlja i set širih komponenata, poput estetike i oblikovanja, eksperimenta i istraživanja, kao i čitavog niza historijskih, morfoloških, socijalnih, psiholoških i kulturoloških slojeva. Nove zgrade fakulteta stvaraju tako primjereno reprezentativne kompozicije, u kojima se može čitati težnja prema humanizaciji prostora, želja za oblikovnim izrazom masa i finom elaboracijom ploha, te latentna prisutnost tradicije zagrebačke arhitektonske škole.

Imperativ Sveučilišta nakon Drugoga svjetskog rata postaje i podizanje kvalitete studentskog stanovanja i prehrane, kako bi se osigurala veća dostupnost visokoškolskog obrazovanja i time postizanje sveukupnog pozitivnog zamaha za razvoj modernoga društva. Na tom se tragu oformljuju tipološki srodna studentska naselja »Cvjetno naselje« (Slavko Löwy, 1955), »Ante Starčević« (Löwy, 1960–1961) i »Stjepan Radić« na Savi (Löwy, 1960–1961), koja postaju svojevrsni centri i žarišta društvenog i kulturnoga studentskog života, s razrađenom strukturom stambenih paviljona. Upravo će studentska naselja kao i Studentski centar na prostoru nekadašnjega Zagrebačkog velesajma, čiji su paviljoni adaptirani i dograđeni 1958–1962. godine za potrebe studentske prehrane, dodatno animirati jednu od prvotnih povijesnih zagrebačkih pristupnih prometnica – Savsku cestu i stvoriti njezinu modernu sliku kao ključne poveznice velikog dijela sveučilišnog sustava.

No istodobno s podizanjem novih modernih sveučilišnih ansambala, u poslijeratnom razdoblju Sveučilište ulaže i u obnovu svojih postojećih, preuzetih ili naslijeđenih povijesnih građevina, kao i u minucioznu obnovu njihovih interijera. Jedan od ključnih takvih zahvata je adaptacija same zgrade Rektorata (Juraj Denzler, 1961–1977), kreativno vođena u suptilnom dijalogu s povijesnim slojevima i elementima zgrade, uz nezaobilaznu obnovu prepoznatljivoga vanjskoga kamenog stubišta.

Sedamdesetih i osamdesetih godina mreža sveučilišnih ustanova i dalje se produktivno grana, što se u gradskom tkivu manifestira točkastim zahvatima u potezima osmišljenima u prethodnim razdobljima. Jedan od njih svakako je Sveučilišni računski i informacijski centar cjelokupnog sustava znanosti i visokog obrazovanja (»SRCE«, Aleksandar Dragomanović, 1971–1974) – sklop kojim se afirmira urbanistički iznimno vrijedan javni prostor poteza uz rijeku Savu, a ujedno pronosi i ideja daljnjega južnog produljenja prethodno uspostavljene »Sveučilišne aleje«. Drugi takav integralni sustav predstavlja nova zgrada Nacionalne i sveučilišne biblioteke (Hržić, Krznarić, Mance, Neidhardt, 1978–1995), izgrađena u skladu s vizijom ekstenzije istočnoga kraka povijesnoga perivojnog okvira, planirane spone stare gradske jezgre s novim, južnim dijelovima grada.

Nacionalna i sveučilišna knjižnica na potezu ekstenzije istočnoga kraka povijesnog perivojnog okvira (Hržić, Krznarić, Mance, Neidhardt, 1978–1995) (Izvor: www.nsk.hr)

Daljnje živo pulsiranje sveučilišne mreže odvija se na medvedničkim padinama u sjevernom dijelu grada, predjelu sveučilišne prisutnosti još od početka 20. stoljeća, i to izgradnjom nove zgrade Prirodoslovno-matematičkog fakulteta na Horvatovcu (Milan Čanković, 1970–1998). Na tragu nadopunjavanja već uspostavljenih sveučilišnih poteza, novom se izgradnjom širi i Agronomski fakultet, dogradnjom svoga V. paviljona (Auf-Franić, Pleština i Radimir, 1979). Na točki doticaja »Sveučilišne aleje« s dominantnom Vukovarskom avenijom širi se pak i Elektrotehnički fakultet svojom južnom dogradnjom (Marijan Hržić, 1987–1989). Njegov volumen, položen neposredno uzduž pulsirajuće avenije, hrabro izaziva prevladavajući urbanistički karakter te modernističke urbane arterije.

Sva ta arhitektonska ostvarenja vjerna su svom vremenu kasnog modernizma: i dalje su oslonjena na čvrstim zasadama moderne i funkcionalizma, no ujedno obogaćena i kasnomodernističkim oblikovnim iskoracima, a katkad i izletima u sferu postmodernističkih sloboda i formalnih igara. Smirene su monumentalnosti, postignute elaboriranom kompozicijom volumena u razrađenoj igri kolorita i tekstura materijala s naglašenim kontrastima punih i transparentnih volumena i ploha. Zdanja tako postaju snažno prisutni i nedjeljivi elementi gradskog okoliša, čime je i dodatno ojačana percepcija sveučilišne prisutnosti u gradu.

Kapitaliziranje operativnog naslijeđa i oslobađanje eksperimenta – suvremeni sveučilišni asamblaži

Današnja ambiciozna praksa oblikovanja suvremenih sveučilišnih asamblaža, oslonjena na proaktivna povijesna iskustva, manifestira se taktičkim intervencijama u već postojećem urbanom tkivu i daljnjim strateškim aktivacijama još neurbaniziranih područja, stvarajući nove karizmatične točke grada. U tim se postupcima – uz usvojene principe funkcionalnosti, racionalnosti, fleksibilnosti, intenzivni dijalog s urbanim i prirodnim kontekstom te poslovičnu reprezentativnost i urbanu prepoznatljivost – inauguriraju i nove vrijednosti i znakovi tehnološkog napretka – ideje »zelenoga« održivog razvoja te principi maksimalne energetske učinkovitosti korištenjem obnovljivih izvora energije.

U spletu brojnih recentnih intervencija intrigantni su sveučilišni zahvati u neposrednoj blizini žarišta modernog Sveučilišta – nekadašnjega Sveučilišnog trga. Obnova, dogradnja i rekonstrukcija amblematskih zgrada toga urbanog poteza za potrebe sveučilišnih umjetničkih akademija propituju se i valoriziraju primarno kroz dobrodošle mehanizme arhitektonskih natječaja i sustavnih projektnih studija (Muzička akademija, Milan Šosterič, 2003–2014), uz poticanje opće težnje za aktivacijom unutrašnjosti donjogradskih blokova (Akademija likovnih umjetnosti, Multi Plan arhitekti, Ljubljana, 2014; Programska studija razvoja SKALU-a i idejno rješenje podzemne garaže, Oluić i Žarnić, 2012; kao i misao o izgradnji suvremenoga centra za istraživanje i edukaciju u području izvedbenih i audiovizualnih umjetnosti Akademije dramske umjetnosti u unutrašnjosti bloka Leksikografskoga zavoda »Miroslav Krleža«). Ta dobra praksa propitivanja postojećih prostornih potencijala u službi razvoja i Sveučilišta i grada ponovno potvrđuje ulogu Sveučilišta kao istinskoga gradotvornoga generatora te inicijatora arhitektonskih kvaliteta.

Danas se također aktivno razvijaju već afirmirane »udaljene« uporišne točke sveučilišne mreže. Počevši od izgradnje VI. paviljona Agronomskog fakulteta (Auf-Franić, Oluić, 1996–2006) do recentnog zdanja njegova studentskog restorana »Zelenog paviljona« (3LHD, 2010–2013) kontinu­irano se istražuje te oblikovno i tehnološki eksperimentira u kontaktu s vrijednim zelenim okolišem maksimirske šume. Suvremeno osvježenje dobio je i potez »Sveučilišne aleje« izgradnjom knjižnice Filozofskog fakulteta (Vulin-Ileković, Ileković, Vulin, 2005–2009), ekspresivne forme građene novim principima građevne tehnologije i pasivne zaštite u skladu s aurom Filozofskog fakulteta kao nositelja progresivnog duha zagrebačke sveučilišne tradicije. Sjeverni pak sveučilišni potez recentno se aktivira projektom proširenja sklopa Prirodoslovno-matematičkog fakulteta na Horvatovcu, zgradom Biološkoga, Geografskoga i Geološkoga odsjeka (Bevk Perović arhitekti, Ljubljana, i X.3.M, Zagreb, 2014), u kojem je prostorna kompozicija objedinjena potezima zajedničkih prostora važnih za socijalni život kompleksa, kao i za integraciju fakulteta u postojeće prirodno i urbano okruženje. Novi vibrantni punkt u jugozapadnom tkivu sveučilišne mreže planira se ostvariti dogradnjom Sportsko-edukacijskog centra Kineziološkog fakulteta (Senčić, Katalinić, STUDIO XXL Zagreb, 2014), u kojem će racionalni i funkcionalni sklop dvorana samim sportskim sadržajima podići razinu atraktivnosti i unaprijediti sadržajnost i kvalitetu tog segmenta grada.

Sveučilište snažno podupire i naglašeno progresivne programsko-prostorne eksperimente u težnji formiranja još jednoga svoga važnoga budućeg asamblaža – »Znanstveno-učilišnoga kampusa Borongaj«. Naglasak prvonagrađenoga projektnog rješenja (Hrvoje Njirić, 2011) je na procesu postupnog nastajanja kompleksa, od hortikulturnih radova preko komercijalnih staklenika kao svojevrsnih »držača prostora« na putu do novih zgrada pojedinih fakulteta, tako da se već s minimalnim ulaganjima postiže dojam sveukupne »dovršenosti«.

Glavni ulaz u zgradu Rektorata Sveučilišta u Zagrebu
(Izvor: Zgrada Sveučilišta u Zagrebu: postojanost i mijene, 2010., str. 8)

Svi ti recentni projektantski sveučilišni planovi i iskoraci objedinjeni su u dokumentu Strategije prostornog i funkcionalnog razvoja Sveučilišta u Zagrebu (2013–2025). Po njoj je, dapače, osmišljeno okvirno grupiranje sveučilišne mreže u pet temeljnih koncentracija, pet takozvanih »sve­učilišnih kampusa«: »Središnji kampus« predstavljao bi onaj najstariji i najveći dio sveučilišnih zgrada koncentriran oko povijesnoga donjogradskog središta Sveučilišta i »Sveučilišne aleje«, sa sjedištima društvenih, umjetničkih, tehničkih i humanističkih sastavnica Sveučilišta. »Sjeverni kampus« posvetio bi se razvoju istraživačkih i obrazovnih potencijala u domeni biomedicine i prirodoslovlja, s osloncem na postojeći povijesni korpus zgrada prirodnih i biomedicinskih sveučilišnih sastavnica. U »Zapadnom kampusu« pak, predvođenim Kineziološkim fakultetom, trebalo bi realizirati sportsko i rekreativno središte za studente i zaposlenike, dok bi se »Istočni kampus« uz Maksimir nastavio razvijati s naglaskom na novom sveučilišnom prostoru na Borongaju. Strategijom se uvodi i peti kampus u Varaždinu, kao visoko profilirana ekstendirana akademska jezgra. Tako se zagrebačko sveučilište, kao neumorni generator moderniteta i nadareni sukreator Zagreba, potvrđuje kao pokretač urbanih kvaliteta i izvan matičnoga grada, u ostalim sredinama u kojima djeluje kao proširena akademska mreža i koje onda adekvatno oplemenjuje i svojim prostornim tragovima.

Sveučilišno lice Zagreba

Zagrebačko se sveučilište tako pokazalo kao istinski pokretač i sustvaratelj arhitekture i grada te suvereni sudionik u građenju njegove slike i urbanog identiteta. Moderni Zagreb, vidljivo je, može upravo modernom Sveučilištu zahvaliti na svome karizmatičnome modernome licu. Svojim markantnim zgradama, prostornim ansamblima i urbanim potezima kao vitalnim »asamblažima«, Sveučilište je uspostavilo pulsirajuću mrežu kojom pokriva i impregnira cijeli grad te s njime uspostavlja dinamičnu simbiotsku integraciju. Sveučilište se tako otkriva kao jedno od esencijalnih uporišta energije grada, oplemenjene znanstvenom, kulturnom i duhovnom aurom, dok paralelno svjedoči o urbanoj povijesti Zagreba i mijenama arhitektonskih stilova, estetika, umjetničkih pristupa i senzibiliteta.

Čvrsta sprega Sveučilišta i grada dobit će na kraju i svoj simbolički pečat: vizualni identitet zagrebačkog sveučilišta upravo je motiv arhitekture – prikaz zgrade Rektorata. U tom malom znaku utkana je simbolika isprepletene stvaralačke povijesti ovog skladnoga para koji uzajamno oplođuje i pretapa svoje ekspertize i znanja, i koji tek u zajedništvu svoga hoda na trajektoriji moderniteta u njemu sigurno i plodonosno napreduje i prosperira.