Sveta Stolica i Hrvatska

Knjiga mons. dr. Nikole Eterovića, apostolskog nuncija u Njemačkoj i naslovnog nadbiskupa Cibalae (Vinkovaca), živo je svjedočanstvo o ulozi Katoličke crkve u današnjem svijetu. Nastala je na osnovi osobnog iskustva već godinama najistaknutijega Hrvata u službi Svete Stolice, kojoj je plodonosno pridonio svojom ulogom u diplomaciji te kao glavni tajnik Biskupske sinode od 2004. do 2013. godine. Kroz osobno nadbiskupovo svjedočanstvo sabrana je cjelovita diplomatska mudrost Svete Stolice stečena od njezinih početaka pa do danas. Čitatelj će pak odmah zapaziti da njezin pisac osim bogatog iskustva obnašanja najodgovornijih crkvenih službi posjeduje i široko znanje iz triju temeljnih crkvenih područja: diplomacije, kanonskog prava i teologije, koja je, kako se u »Životopisu« na kraju knjige vidi, stekao u diplomatskoj školi Papinske crkvene akademije, na pravnom fakultetu Lateranskog sveučilišta te na isusovačkoj Gregorijani.

O nuncijevoj ulozi u suvremenom trenutku Crkve ne svjedoče samo važne službe koje je obnašao za posljednjih trojice papa nego i tematski opseg i dubina poruka njegovih knjiga. Brojnošću i važnošću prednjače njih devet posvećenih biskupskim sinodama na kojima je djelatno sudjelovao kao njihov glavni tajnik. Napisao je i dvije knjige o Ukrajini na ukrajinskom jeziku o prošlosti te velike i Hrvatima bliske zemlje. Otkrio je nepoznatoga kapetana Ivana Puljizića iz 17. stoljeća, nadbiskupova sumještanina, Pučišćanina, papinskog službenika i projektanta zvonika crkve sv. Petra (Razmišljanja i otkrića kapetana Ivana Puljizića Dalmatinca, vojnog inženjera, Književni krug, Split, 1998). Njegova knjiga Teologija i diplomacija (Crkva u svijetu, Split, 2002) obogatila nas je spoznajama iz različitih disciplina: rimskim opusom našega glasovitoga kipara Duknovića, povjesničarskim doprinosom pučiškog župnika Andrije Cicarellija, studijom o francuskom teologu Henriju de Lubacu te iskustvima iz nadbiskupove diplomatske službe u nekoliko država i na nekoliko kontinenata.

Najnovija nadbiskupova knjiga brojem stranica nije opsežna poput onih o biskupskim sinodama, Povijesti Ukrajine i Teologije i diplomacije, ali je značenjem najobuhvatnija, a smislom i porukama najpotrebnija jer sabire moderno iskustvo Crkve, majke i učiteljice (Mater et Magistra), u odnosu sa suvremenim državama. Struktura knjige doimlje se poput križa. Kroz pet poglavlja proteže se uspravnica od povijesnih korijena kršćanstva do perspektive budućnosti, koja nam nije poznata i od koje strepimo, a autor ju gleda s pouzdanjem u Božju promisao. U središtu je knjige pak horizontalna suvremena dimenzija, odnosno prikaz i osobno svjedočanstvo navedenog pontifikata trojice papa koje je služio: Ivana Pavla II., Benedikta XVI. i Franje, od kojih je onaj prvi, velikoga i svetoga pape, bio prijeloman za priznanje i međunarodno stasanje mlade hrvatske države.

U uvodnom poglavlju »Katolička crkva« doznajemo o njezinu ustroju, naravi papinstva, povijesti i ulozi Rimske kurije, Biskupskih sinoda, Kardinalskog zbora, o položaju i nastojanjima Crkve u međunarodnim odnosima i njezinim odgovorima na suvremene izazove. Na uvodno se poglavlje nadovezuje ono o »Svetoj Stolici u okviru međunarodne zajednice«, točnije kao subjektu međunarodnog prava s posebnim osvrtom na postkoncilsku novu evangelizaciju, suvremenu ekumensku djelatnost i međuvjerski dijalog. Temeljna je zadaća Katoličke crkve u modernom svijetu promicanje mira, a naš nuncij osim temeljnih načela koja zastupa Sveta Stolica navodi i brojne primjere posredovanja Crkve u međunarodnim sukobima, od kojih je najpoznatije i najpresudnije ono pape Ivana XXIII. u rješavanju kubanske krize 1962. godine. U knjizi je detaljno, preko brojnih primjera predstavljena uloga i poslanje Crkve u velikim iskušenjima i izazovima i njena konkretna diplomatska i materijalna nastojanja za uspostavom mira i blagostanja. U središtu je svih crkvenih napora, kako autor ističe, spomenuta nova evangelizacija odnosno otkrivanje kršćanskih korijena i život u skladu s njima, u cilju cjelovitog promaknuća čovjeka. U tom su programu sadržani odgovori, odnosno pristup prema drugim religijama poput islama, izazovi sekularizma, uključujući i rodnu ideologiju, problemi ratova, siromaštva i ekologije. U srži poslanja Crkve i nadalje ostaje navještaj nepresušnog misterija Isusa Krista, otajstvo kojega neumorno donosi današnjem čovjeku koji očekuje riječ spasenja. To je spasonosni ključ za boljitak čovjeka i ljudske zajednice te za njegovu potpunu sreću.

U taj je široki, smisleno razrađeni okvir povijesnog iskustva Crkve, njezina nauka i suvremene uloge u međunarodnoj zajednici nadbiskup položio treće, središnje poglavlje, koje je podarilo naslov knjizi. Posvećeno je odnosu Svete Stolice i Republike Hrvatske, pri čemu je spomenuo kršćanske početke na današnjem hrvatskom tlu. Uvodno su predstavljeni ranokršćanski mučenici: oni salonitanski, istarski, srijemski i ostali, te brojni sveci i blaženici do današnjih dana. Središnje mjesto ovog poglavlja zauzimaju pak dramatični događaji priznanja Republike Hrvatske 1991. godine, pri čemu je Sveta Stolica odigrala ključnu ulogu i stekla neprolaznu zahvalnost hrvatskog naroda. Hrvatskoj naklonjeni saveznici upravo su od Svete Stolice tražili način i formulu po kojoj će ju priznati kako bi za­ustavili rat i uklonili otpore koje su tomu pružale druge europske države. Potanko su nadalje obrađeni ugovori između Svete Stolice i Republike Hrvatske iz 1996. i 1998. godine, u čijoj je izradi mons. Eterović osobno sudjelovao, pri čemu je osvijetlio vrijeme i duh nastalih ugovora s obzirom na tegobno komunističko nasljeđe. Posebna je poglavlja posvetio pitanju vjeronauka i ekonomskog doprinosa crkvama i vjerskim zajednicama koje su ti ugovori uredili. Svjedočimo da se upravo taj doprinos Katoličkoj crkvi povlači od nedobronamjernih kritičara kao dokaz njene povlaštene pozicije u hrvatskom društvu. Autor je stoga iznio detaljne financijske podatke za 2016. i 2017. godinu, iz kojih je razvidno da je ona tek jedna od 16 crkava i vjerskih zajednica koje hrvatska Vlada pomaže iz proračuna te da su sredstva uplaćena Katoličkoj crkvi višestruko, gotovo šest puta manja od iznosa za financiranje organizacija civilnog društva.

Na ovo se poglavlje nadovezuje ono četvrto s posebnim primjerima konkordatskog odnosa Katoličke crkve i pojedinih država. Polazeći od evanđeoskog načela »Caru podajte carevo, a Bogu Božje!« (Mk 12, 17), naglašava da Crkva ne teži povlaštenom, nego uređenom odnosu, te da upravo takav uređeni odnos znači civilizacijsko dostignuće i svjedočanstvo slobode i demokracije pojedine države. Detaljno je predstavio tri temeljna modela načela odvajanja Crkve i države, pri čemu je naglasio da u većini europskih država, uključujući i Hrvatsku, vrijedi načelo odvojenosti uz otvorenost za međusobnu suradnju. Na poseban je način osvijetlio konkordatski ugovor između Svete Stolice i Republike Poljske ratificiran 1998. godine, čijem je nastanku kao crkveni diplomat neposredno svjedočio od njegova začetka 1991. do ratifikacije 1998. godine. Završni, peti dio posvećen je »Pravu i religiji u europskoj perspektivi« a u njemu predstavlja europski okvir prava i religije u svjetlu novih izazova koje donosi radikalni laicizam temeljen na materijalizmu i naturalizmu, suprotan temeljnim kršćanskim vrijednostima i bez interesa za vječno dobro.

U svakom se poglavlju knjige prožima općecrkveno i nacionalno. Kada enciklopedijski precizno piše o institucijama i ustroju Svete Stolice i Svetom Ocu, Kristovu vikaru na Zemlji, na poseban se način sjećamo prijelomnih trenutaka u hrvatskoj povijesti poput pisama pape Ivana VIII. dragom sinu Branimiru, te hrvatskom svećenstvu i narodu, Zvonimirove zavjernice papi Grguru VII., utoka naših humanista papama Lavu X. i Klementu VII., te brojnih drugih nastojanja Svete Stolice da nas kao pojedince i narod zaštiti od izazova pred kojim je stavljen jedan kršćanski puk bez vlastite države. Sjećamo se Kongregacije za nauk vjere osnovane 1622. godine koja je upravo hrvatski jezik izabrala za širenje katoličkog nauka na Istok. U knjizi su posebno dojmljivi primjeri zauzimanja apostolskih izaslanika za slabe i ugrožene poput papinskog nuncija u Berlinu Cesara Orseniga, koji je 1943. došao Hitleru u njegovo alpsko utočište Berthersgarden da se zauzme za Židove a ovaj ga je slušao okrenut leđima tapkajući prstima po prozorskom staklu a onda se naglo okrenuo i bijesno razbio čašu s vodom koja mu se našla pri ruci. Ili pak djelatnost blaženog nadbiskupa Stepinca, kojemu je u zaštiti slabih i progonjenih pomagao izaslanik Svete Stolice pri hrvatskom episkopatu opat Marcone. Kada su njemačke vlasti naložile da se u logore pošalju i Židovi koji su u braku s kršćanima Stepinac je učinkovito zaprijetio da će u tom slučaju zatvoriti vrata svih crkava u Hrvatskoj.

Nadbiskupovu knjigu prožima temeljna misao da su Hrvati prisno povijesno vezani za Svetu Stolicu i da je međunarodno priznanje bilo jedino pravedno i razumno rješenje koje je vodilo uspostavi mira. Po tome činu pripadamo blagoslovljenoj generaciji koja je dočekala svoju slobodnu i neovisnu državu. Naravno da se kršćanstvo ne može poistovjetiti ni s jednom nacijom, nego je ono, kako je katolički teolog Tomislav J. Šagi Bunić napisao u Glasu koncila 1969. (br. 12), »jedna stvarnost višeg reda, koja prelazi i transcendetira sve narode i sabire svoje članstvo iz svih naroda stvarajući zajedništvo druge vrsti nego što je nacionalno zajedništvo«. Doista, još je u II. stoljeću sv. Ignacije Antiohijski definirao katoličanstvo (Καθολικός) kao sveopće i univerzalno. Nadbiskup upozorava da Kristovo kraljevstvo na Zemlji nije od jedne države i nacije. S druge strane, ljubav prema vlastitom narodu i državi plod je naravnoga, božanskog zakona, koja izvire iz četvrte zapovijedi koja nalaže »Ljubi oca i majku!«. Još se i danas zna čuti od nedobronamjernih historičara da je Katolička crkva stvorila Hrvate. Iz nadbiskupove je knjige razvidno da Katolička crkva ne stvara narode; oni su, kako spomenuti Šagi Bunić nadodaje: »produkti prirode i povijesti, oni na neki način sami sebe oblikuju, rastu iz svojih stvaralačkih sila«. No Katolička je crkva, a to i nadbiskupova knjiga pokazuje, presudno utjecala na opstanak i razvitak hrvatskog naroda; za vrijeme narodne dinastije samim priznanjem naroda i njegove vlasti, pomoću za turskih vremena, duhovnom zaštitom za vrijeme fašizma i komunizma i službenim priznanjem hrvatske države ratne 1991. godine. Katolička je crkva presudno utjecala na oblikovanje hrvatske znanosti i kulture. Hrvati su prvi slavenski narod koji je priznala Sveta Stolica i jedini su europski narod koji je još u srednjem vijeku službu Božju slušao na svome hrvatskom jeziku. Crkva nije stvorila hrvatsku naciju ali ju je presudno, kulturno i duhovno, oblikovala, podarivši joj blagodati zapadne civilizacije koja je odredila njen predmoderni i moderni nacionalni karakter.

Knjiga nadbiskupa Nikole Eterovića predstavlja stoga dar svakom pojedincu i hrvatskom narodu u cjelini jer u ovo doba nemira i neizvjesnosti briše nejasnoće, otkriva zablude, predstavlja konkretna crkvena rješenja u suočavanju sa svjetskim izazovima i nudi put ka spasenju za Vječnost. U skladu s jasnim Kristovim naukom promiče duh ljubavi, tolerancije i mira. Dobu straha, malodušja i neizvjesnosti suprotstavlja vitalnost Crkve i životnost kršćanskog nauka. Predstavlja nam napore Kristove zaručnice, Majke i Učiteljice, u ozračju protunaravnih rješenja lažnog napretka, slobode i morala. Poziva stoga na upoznavanje europskoga kulturološkog nasljeđa i njegovanje kršćanske civilizacijske baštine, jer jedino po njoj Europa može opstati. Upozorava da gubljenje kršćanskog identiteta i nastanak zajednice bez vrijednosti, bez ljubavi i ideala, može biti pogibeljno za pojedine države jer društveno područje ispražnjenoga duhovnog sadržaja nastoje zauzeti ekstremizmi raznih oblika. U knjizi je posve razvidno da je unatoč svojim neumornim porukama i djelovanju u pravcu mira Crkva trpjela i trpi udare modernih i postmodernih ideologija, ali da je u toj borbi, kako je papa Benedikt XVI. naglasio u svojem Uvodu u kršćanstvo, uvijek superiorna, jer za razliku od modernih ideologija, koje moraju proizvesti smisao, Crkva znade da Smisao već postoji.

Nadbiskupovu bi knjigu trebala posjedovati svaka naša obitelj. Pisana je čitljivo i uvjerljivo, s obiljem korisnih informacija koje predstavljaju vademecum koji svaki čovjek dobre volje a napose svaki znanstvenik, svećenik i vjernik mora imati pri ruci. U svakom je njezinu dijelu vidljivo da ju je pisao najviši crkveni diplomat koji je u knjizi sažeo njenu povijest i njenu budućnost. Ona već po svome smislu sabire nauk Katoličke crkve i njeno djelovanje u suvremenom svijetu a naš ju je autor vješto i oblikovao i prikazao i protumačio. Osobno ne poznajem bolju i korisniju knjigu koja se pojavila u našoj javnosti od stjecanja hrvatske neovisnosti. Njene stranice odišu pouzdanom kršćanskom nadom i optimizmom da je unatoč izazovima, po autorovim riječima, s nama Duh Sveti, da nas Bog neće napustiti i da vrata paklena neće nadvladati. Možemo jedino nadodati da su te riječi sigurna krila koja Bogu vode.