Sada je to već tradicija

U Zagrebu je, pod gornjim naslovom, u lipnju ove (2019) godine predstavljena hrvatskoj javnosti knjiga u kojoj skupina autora, pod uredničkim ravnanjem Helene Knifić Schaps, ujedno i sadašnje predsjednice Europana Hrvatske, i Vladimira Mattionija, obrađuje sve ključne teme svezane s »portretom« Europana Hrvatska, njegovim nastankom i djelovanjem. Knjiga (ukupno 790 stranica) je sastavljena od pet osnovnih vrsta tekstova. U prvoj su skupini autorski tekstovi o Europanu u drugim europskim zemljama te o radu Europana u Hrvatskoj (ukupno 18). U drugoj je skupini jedan tekst: razgovor s Didierom Reboisom, jednim od pokretača i usmjerivača rada Europana. U trećoj su skupini važni programski dokumenti Europana Hrvatska (primjerice Zadarska povelja iz 1993). Budući da su neka programska uporišta Europana Hrvatska poslije ugrađena u programske dokumente kakvi su, primjerice, »Arhitektonske politike Republike Hrvatske 2013–2020, Nacionalne smjernice za vrsnoću i kulturu građenja« (Hrvatske komore arhitekata, Udruženja hrvatskih arhitekata te savjeta za prostorno uređenje Republike Hrvatske), predočivanje javnosti takvih dokumenata držimo vrlo korisnim. U četvrtoj je skupini pretežno slikovna građa, a sastoji se od slika nagrađenih radova na nekolikim javnim natječajima u organizaciji Europana Hrvatska. U petoj su skupini posebni dodatci sa životopisima važnih sudionika, utemeljitelja i donatora Europana Hrvatska. Skicirana struktura knjige, vidljivo je, počiva na dvije osnovne intencije: (i) dokumentirati programsku i empirijsku povijest Europana Hrvatska; (ii) zagovarati glavna programska uporišta njegova djelovanja.

Što je, tko je, Europan?

U raspravi o Europanu Hrvatska polazno se nameću dva uvodna pitanja: (i) što je Europan Hrvatska? i (ii) tko je Europan Hrvatska?

Prvim pitanjem cilja se na jasnoću u pogledu na njegov institucijski obris i položaj. O tome se u knjizi mogu na više mjesta pronaći mjerodavni podatci. Kao i više drugih »prijelaznih« organizacijskih tvorevina u onodobnoj Hrvatskoj Europan Hrvatska, nakon inicijative pokrenute 1989. utemeljen je godine 1990., u lipnju, pod imenom Europan Jugoslavija. Na osnivačkoj skupštini u Zagrebu utemeljen je kao neprofitna udruga nekolikih entuzijasta, među kojima vodeću ulogu imaju četvorica »luđaka«, tri ugledna arhitekta i jedan povjesničar umjetnosti, historičar i teoretičar dizajna: Ivan Čizmek, Vinko Penezić, Krešimir Rogina i Feđa Vukić. Nakon hrvatskoga državnog osamostaljivanja udruga godine 1992. mijenja naziv u: Europan Hrvatska, pa se u Ministarstvu uprave Republike Hrvatske u listopadu 1993. upisuje u Registar neprofitnih udruga pod tim imenom: Europan Hrvatska. Središnja adresa Udruge je u Zagrebu, pri Ministarstvu graditeljstva i prostornog uređenja. Udruga je ovlaštena organizirati i provoditi arhitektonske natječaje na teritoriju Republike Hrvatske temeljem upisa u Registar provoditelja natječaja Republike Hrvatske pri Hrvatskoj komori arhitekata. Novac potreban za rad udruge dobiva se tijekom provedbe natječaja iz proračuna gradova u ime kojih i za koje se natječaji raspisuju. Budući da udruga ima novčanih obveza koje izviru iz članstva u (europskom) Europanu, Ministarstvo graditeljstva i prostornog uređenja pristalo je snositi taj trošak. U razdoblju od prve osnivačke inicijative, 1989., do 2019. godine u ulozi predsjednika Udruge djelovali su arhitekti(ice) i urbanisti: Ivan Čizmek (1989–1992); Slavko Dakić (1992–1997); Zdravko Švigir (1997–2004); Borka Bobovec (2004–2014); Helena Knifić Schaps (od 2014), odreda cijenjena imena. Tijekom rada udruga je imala/ima potporu nekolikih važnih stručnih ustanova kao što su, primjerice, osim samog Ministarstva, Udruženje hrvatskih arhitekata, Gradski zavod za planiranje i zaštitu okoliša grada Zagreba, Arhitektonski fakultet i druge.

Izneseni podatci o nastanku i evoluciji Euro­pana Hrvatska nisu posve čitljivi prešuti li se druga strana toga procesa: europska. Na nju inicijalno utječu tektonske promjene jasno očitovane u rušenju Berlinskog zida u jesen 1989. godine. Rušenje, poznato je, nije ostalo tek »žanrovskim« događajem, ograničenim na politički sektor (u užem smislu). U njegovoj simboličnoj zalihi prisutne su dvije, uvjetno rečeno »utopijske« silnice. Osloncem na prvu, u krugu zapadnog svijeta snaži uvjerenje kako je svijet na pragu novog razdoblja sociokulturne suradnje, bez tiranije, političke, ili njezinih sektorskih izvedenica. Osloncem na drugu, u krugu europskih zemalja snaži uvjerenje kako se ondašnja Europska zajednica, izvedena iz interesa zajednice »ugljena i čelika«, može/treba transformirati u novu cjelinu gdje će središnje vrijednosti proizlaziti iz demokratskog ustroja i »kulture života«. Budući da se takve vrijednosti ne mogu uvjerljivo potvrditi ne potvrde li se i u odnosima spram prostora i životnog okružja, te baštine kao ključne sastavnice i jednoga i drugoga, pojavile su se i odgovarajuće inicijative među arhitektima i urbanistima. U takvu kontekstu nastaje u Francuskoj Europan. Euro, u toj složenici upućuje na horizont djelovanja (europski). Pan u toj složenici, kao skraćenica, konzervira sjećanje na Programme Architecture Nouvelle, iliti na težnje k novoj arhitekturi; novoj i naspram funkcionalističke apstraktnosti i pragmatičnosti moderne i naspram dotadašnjeg brisanja sociokulturnih posebnosti europskih prostora. Inicijalnom godinom može se držati godina 1987., kada francusko Ministarstvo javnih radova i infrastrukture »europeizira« javni natječaj radi inovacija u arhitekturi i pomoći mladim arhitektima. Godine 1988. u Madridu devet europskih zemalja potpisuje osnutak Europana i otvara put formiranju prve arhitektonske udruge na europskoj razini. Godine 1990. u Firenci potpisuje se povelja Europana kao temeljni programski dokument. Hrvatski se arhitekti potaknuti četvoricom spomenutih »luđaka«, vidljivo je, tomu već na početku priključuju.

Drugim pitanjem (tko?) cilja se na »misiju« udruge. U skladanju valjana odgovora nije nekorisno ovdje podsjetiti na neke tvrdnje Didiera Reboisa, »čovjeka koji stoji iza Europana«, ponuđene u razgovoru uređenu u knjizi kao posebno poglavlje. »(...) Filozofija Europana bila je slijediti zajedničku europsku kulturu (...) Europan je težio za promicanjem onoga što je nama, kao Europljanima, u najvećoj mjeri zajedničko, a to je kultura grada, u kojoj arhitektura igra važnu ulogu na više razina. Druga je tema, ne u suprotnosti s prvom, bila promišljanje raznolikosti arhitektonskih stavova mladih generacija, kroz njihovo suočavanje s bitno različitim kontekstima. (...) Nakon promoviranja stambene arhitekture i promišljanja o različitim mjerilima, od regionalnog do arhitektonskog, Europan se nastavlja razvijati suočen s krizom urbanizma i velikih gradskih projekata (...).«

U odabranim ulomcima, vidljivo je, »misija« Europana predstavlja se osloncem na tri uporišta. Prvo je uporište neka vrsta minimalizma u odnosu na Europljanima zajednički europski identitet. On se ovdje određuje središnjom ulogom grada u oblikovanju europskih društava i »kulturom grada« kao generativnom osnovom različitih oblikovnih i regulativnih praksa. Drugo je uporište »igra« razlika kao očekivani i »prirodni« učinak prisutnosti različitih društvenih i životnih konteksta. Zato na drugom mjestu u istom razgovoru Didier Rebois ima potrebu dodati kako »ne postoji prepoznatljiv Europanov arhitektonski stil«, nego je riječ o »platformi koja održava raznolikost novih tendencija i evoluciju arhitektonske, urbanističke i krajobrazne prakse«. Treće je uporište povjerenje u mlade arhitekte i arhitektonske autore. Europan je programski usmjeren otkrivanju i afirmaciji mladih arhitekata (recimo, mlađih od četrdeset godina). Pa ne bez ponosa ističe kako su se na popisu Europanovih pobjednika, kao posve mladi ljudi, našli Jean Nouvel i Dominique Ferrault, poslije velika imena u francuskoj i europskoj arhitekturi.

Držimo posebno indikativnom tvrdnju izrečenu u istom razgovoru kako Europan primarno teži »proizvodnji doživljaja« u valjano oblikovanim gradskim prostorima gdje je prvim pokazateljom te valjanosti mogućnost komuniciranja i odgovarajuća kvaliteta životnih uvjeta. Tvrdnja, posredno, sugerira kako se ne može valjano projektirati isključi li se prisutnost »korisnika« kao osoba koje specifično doživljavaju prostorne konfiguracije, u rasponu od interpretacija simboličnih sklopova do posebnih psihologijskih odnosa i reakcija. Takvom »subjektivizacijom« korisnika/sudionika gradske stvarnosti (a ona se nazire već sedamdesetih godina), uvodi se dalekosežno odvajanje projektiranja i planiranja gradova od dotadašnjih praksa podređenih funkcionalističkoj mehanici. Nije, dakako, prijeporno pozivanje na »funkcionalnost« kao opće uporište u oblikovanju prostornih stanja i odnosa. Prijeporno je, međutim, kada se »funkcionalnost« interpretira u mehanicističkom ključu, pri čemu se, jednostavno, isključuju kao »disfunkcionalni« brojni aspekti ljudskog ponašanja, ponajprije činjenica da su ljudi u korisničke odnose uključeni kao doživljajna, subjektivna, bića, s pripadajućim sjećanjem i korijenskim vezama s baštinom. Na tom tragu Feđa Vukić može opravdano ustvrditi kako je, barem na intencionalnoj razini, značenje Europana danas »ravno onome koje je CIAM imao prije rata« (CIAM = Congres Internationaux d’Architecture Moderne). No, podsjetiti je da se ciamovska homogenizacija prostora prakticirala sukladno zahtjevima onodobnog industrijskog sektora za odgovarajućom »higijenizacijom« životnih uvjeta industrijskog svijeta. Europanova diversifikacija prostora, naprotiv, nije sukladna aktualnim zahtjevima za komercijalnom protočnošću i spektakularnim simulakrumima, na kojima danas ustrajavaju gospodari globalnih tržišta; odveć je, naprotiv, privržena europskom sjećanju na važnost osobe i zajednice u oblikovanju prostora. Pa će prije biti da je generatorom otpora negoli miljenikom novih/starih inačica masovnog društva.

U svim programskim dokumentima Euro­pana ističe se kako su javni natječaji, što ih raspisuju gradovi ili lokalne zajednice, namjeravajući riješiti ili ukloniti prisutne teškoće ili zapreke u oblikovanju prostora, ključnim instrumentom djelovanja Europana. Borka Bobovec ustvrđuje: »(...) Europanova određenja i specifični okviri uvijek donose drukčiji pristup. Umjesto uobičajene tvrde granice između privatnog i javnog nudi se elastični prostor gdje se, po potrebi, određuje nivo privatnosti, odnosno spremnosti za socijalnu interakciju sa susjedstvom, s ostalim izgrađenim prostorima te sa svim arhitektima i graditeljima koji su djelovali u prostoru gdje danas živimo i radimo. On je stvaran stoljećima, ispisan na ulicama i trgovima gradova i naselja. (...) Grad moramo promatrati kao fenomen koji je nužno gledati u kontekstu povijesnih, socijalnih i ambijentalnih vrijednosti, s dužnom pažnjom prema morfološkim i tipološkim elementima određenog mjesta. Ljudi i mjesta, to je ono što grad čini gradom (...). Na tom tragu natječaji se javljaju kao ʽfiltar’ koji će propuštati samo najbolje«.

Nije, dakako, isticanje važnosti natječaja originalnim otkrićem Europana. On je, kao sredstvo dobivanja najboljih rješenja, ugrađen u temelje moderne europske urbanizacije. U Hrvatskoj, primjerice, još je godine 1908. raspisan prvi (radi uređenja i regulacije Kaptola i okolice u Zagrebu). No posebno povjerenje Europana u natječaj ne izlazi iz te »tradicionalne« prisutnosti u modernoj urbanizaciji. Prije će biti da izlazi iz horizonta razumijevanja natječajnih pitanja. Jezikom romantične epistemologije, riječ je o horizontu razumijevanja gdje je cjelina = istina. Iliti drugačije, gdje se odgovori na postavljena pitanja ne mogu nuditi bez odnosa i uvažavanja cjeline (gradske zbilje). Za takav odnos spram natječajnih pitanja nužan je svojevrsni višak uvida i imaginacije kakav se ne dobiva ni u kojoj drugoj proceduri. Možda je riječ o »optimizmu bez granica«. Ali je očito da je, barem kao preventivni postupak, natječaj nezamjenjiv.

U poučnom pregledu Helena Knifić Schaps izvješćuje koje su se europske države i koji gradovi kandidirali za natječaj Europana u razdoblju 1989–2017. Na popisu su ove države: Bugarska, Belgija, Češka, Danska, Njemačka, Estonija, Grčka, Španjolska, Fran­cus­ka, Hrvatska, Irska, Italija, Jugoslavija, Ko­so­vo, Cipar, Latvija, Mađarska, Nizozemska, Norveška, Austrija, Poljska, Portugal, Rumunj­ska, Švicarska, Slovenija, Slovačka, Srbija, Šved­ska, Turska, Velika Britanija. Ukratko, osim Albanije, Sjeverne Makedonije, Malte, sve druge. Drugačije rečeno, Europanovi natječaji imaju odgovarajući stručni i proceduralni autoritet u gotovo svim europskim državama. U Hrvatskoj na natječaje Europana kandidiralo se do sada nekoliko gradova. To su: Dubrovnik, Čakovec, Opatija, Osijek, Rijeka, Rovinj, Sisak, Split, Zadar, Zagreb, Zelina, Vinkovci, Vukovar, Velika Gorica. U tim natječajima na 21 lokaciji sudjelovalo je više od 400 što stranih što domaćih arhitekata i timova.

Podatci o realizacijama projekata koji su na natječajima bili proglašeni najboljima upućuju međutim na dublje razlike između pojedinih država u stvarnoj recepciji Europanovih intencija i procedura. Evo popisa: Austrija 10 (realizacija); Belgija 5; Finska 2; Francuska 79; Grčka 1; Italija 22; Nizozemska 9; Njemačka 15; Norveška 6; Portugal 2; Španjolska 35; Švicarska 3; Švedska 3 (podatci opisuju stanje do sredine travnja 2017. godine). Uočiti je dvije činjenice. Prvo, najviše je realizacija Europan ostvario u Francuskoj, potom u Španjolskoj, Italiji i Njemačkoj, dakle, u državama gdje je urbana kriza iscrpnije opisana, a profesionalno i institucijsko znanje nije marginalizirano. Drugo, u Hrvatskoj nije reali­zirano nijedno natječajno rješenje (premda je bilo nekoliko iznimno vrijednih prijedloga). O stvarnim razlozima te »bjeline« može se samo nagađati. No, uzmu li se u obzir tendencije marginalizaciji raspoloživa javnog znanja o upravljanju hrvatskim gradovima, nije pogrešno ustvrditi kako se kao jedan od prioriteta u djelovanju Europana Hrvatska nameće rad na – kulturi građenja. Natječajna pitanja su nedvojbeno korisno pomagalo u njezinu širenju i afirmaciji. Već je u toj ulozi Europan Hrvatska prijeko potreban.

Položaj Europana
Hrvatska danas

Na pitanje o položaju Europana Hrvatska danas zacijelo najmanje netočan odgovor nalazimo u uvodnom tekstu aktualne predsjednice Helene Knifić Schaps. Ona ustvrđuje kako Europan Hrvatska »(...) daje svoj četvrtstoljetni doprinos kontinuiranim provođenjem natječaja za arhitekte mlađe od 40 godina (...)«. Kako i na kojoj podlozi vidjelo se na prethodnim stranicama, pa bi ovdje bilo beskorisno te uvide ponavljati; potrebno je tek podsjetiti kako takvi uvidi, određujući kontekst predsjedničina iskaza, definiraju i protežnost njegova stvarnog značenja. Sažeto rečeno, Europan Hrvatska moguće je danas predočiti kao adresu s četvrtstoljetnom tradicijom. Prva sastavnica te tradicije je poticanje na trajnu suradnju sudionika hrvatske urbanizacije i arhitekture s mjerodavnim autorskim i institucionalnim europskim adresama. Druga je sastavnica te tradicije kritički otpor različitim prijepornim praksama u hrvatskoj urbanizaciji koje se ponajviše očituju u poprijekim pretvorbama privatnih interesa u javne, nezakonitih postupaka u zakonite, glupih rješenja u inteligentne, komercijalnih logora u mjesta socijalne integracije, ružnih građevina u lijepe...

U žargonu suvremene kritičke sociologije nerijetko se na tradiciju i tradicionalnost adresiraju različite negativne opaske, da ne velimo i dosjetke. No promotri li se ta »živost« nešto pozornije, dospijeva se do prividno neobičnog zaključka. On se svodi na tvrdnju kako moderna društva, unatoč strukturno naciljanom otporu spram tradicionalnosti i tradicije, bez te tradicije – ne mogu. Nije dakako u srži te tradicije mehaničko/slijepo ponavljanje volje i postupaka predaka (kako sugerira klasična sociologijska analiza). Posrijedi je dublja potreba, i intencija, usmjerena k živom spajanju svrhe neke činidbe, njezinih metoda i njezina održavanja u ritmovima »duga trajanja«. Pri tomu, dakako, nije za odbaciti ni mudrost predaka, pod uvjetom da se ona, mudrost, ne izjednačuje s mehaničkim imperativima po kojima sadašnjost ima biti tek otiskom, s pravom ozloglašenim »odrazom«, neke apstraktne prošlosti. U graditeljskim poslovima, a oni se, po pravilu, održavaju u ritmovima »duga trajanja«, takvo razumijevanje tradicije pozadinski je prisutno čak i onda kada ne raspolažemo s posebno teorijski artikuliranim načinima čitanja tradicijskih zaliha.

Tomu, zacijelo i nehotice, sretno idu ususret i učinci središnje utopijske tvorevine modernosti: društvene zbiljnosti što se »konstruira« osloncem na tri ključna »gramatička« pravila: pravilo privremenosti, pravilo novoće i pravilo raznolikosti. (Na njihovu je ulogu, svojedobno, mjerodavno upozorio lucidni američki »sociolog budućnosti« A. Toffler.) Načelno promatrano, teško je uvjerljivo argumentirati sumnju u svojevrsnu vitalističku kakvoću spomenutih pravila. Najkraće rečeno, njihovi učinci ljude oslobađaju od robovanja raznolikim »fosilnim« likovima stvari i odnosa u društvu; i afirmiraju poopćenu pokretljivost i sposobnost za alternative kao slobodnu čovjeku primjerenije društveno stanje. Vrag je međutim u tome što se u tom procesu (modernizacije) oslobađaju u svakodnevnom životu raznoliki likovi teško savladive kaotičnosti, koji, ugrozom životne sigurnosti i predvidljivosti, izravno polemiziraju s temeljnom vitalističkom intencijom modernosti. Ili, drugačije rečeno, dosljedna (moderna) primjena spomenute tropletne »gramatike«, posve paradoksalno, proizvodi učinke koji izravno ugrožavaju sam vitalistički temelj te gramatike. Na čistini što je taj uvid režira javlja se potreba za tradicijskom regulacijom spomenute kaotičnosti. U njoj se, kako je već prije nagoviješteno, a i u djelovanju Europana Hrvatska vidimo, sretno spajaju u jedno tri ključne sastavnice: svrha djelovanja; metode i činidbe koje djelovanje određuju; zahtjevi za održavanjem djelovanja u ritmovima »duga trajanja«. Takvi se ritmovi protežu, notorno je, unaprijed, ali i – unazad (dostatno je sjetiti se brojnih pitanja o graditeljskoj baštini kao ključnom čimbeniku prostornoga konteksta gdje se imaju projektirati rješenja za budućnost).

Ide li se ponuđenim tragom nije teško uočiti kako valjane društvene inovacije u isti mah društveno »funkcioniraju« i kao upisi novih/starih tradicija. U tom ključu, držimo, potrebno je interpretirati i razumijevati djelovanje Europana Hrvatska. U hrvatskom društvu, što ga konvencionalno prožimlju ritmovi »dugog trajanja« ali – periferijske nestabilnosti, potreba za spomenutom tradicijskom regulacijom je još očitija. U tom kontekstu već i kontinu­itet djelovanja protegnut kroz dvadeset i pet godina nije zanemarivim postignućem. Ne zaslužuju, dakako, baš sve društvene inovacije dugoročnost. Mnogima ona i nije u »genetičkoj« zalihi. Ali je očito kako je na tome, po širini teško odredivu području, i više nego potrebno i korisno oblikovati pothvate s unutrašnjim potencijalom preobrazbe u likove – nove/stare tradicije. Ponovimo, dvadeset i pet godina djelovanja Europana Hrvatska, opisanih u ovoj knjizi, navodi na zaključak kako u takve pothvate treba ubrojiti i njegovo utemeljenje. Ostaje tek reći: doviđenja, do idućeg Europanova izvješća hrvatskoj javnosti na – pedesetu obljetnicu.