Počasni doktori Sveučilišta u Zagrebu

Počasni doktorat – gradus doctoris honoris causa – dodjeljuje se uglednim osobama koje su svojim radom pridonijele napretku Sveučilišta, hrvatskoj i svjetskoj znanosti i kulturi. Postupak dodjele pokreću obrazloženim prijedlogom pojedina sveučilišna tijela, fakulteti ili pojedinci. Senat imenuje stručno povjerenstvo te donosi konačnu odluku temeljem izvješća toga povjerenstva.

Sveučilište u Zagrebu 2019/2020. akademske godine obilježava 350 godina od svojega utemeljenja. Godine 1669. diplomom cara i kralja Leopolda I. tadašnjoj Isusovačkoj akademiji priznati su status i povlastice sveučilišne ustanove. Iako je pravo na dodjelu počasnog doktorata Sveučilište imalo od tada, to jest od utemeljenja, prvi je počasni doktorat dodijeljen tek 1913. godine.

Prema europskoj i hrvatskoj tradiciji dodjela počasnog doktorata izniman je događaj za sveučilište, a počasni doktor, osim časti i naslova, prihvaća čuvanje ugleda i dostojanstva sveučilišta. Diplome počasnih doktora pisane su latinskim jezikom, ovjerene potpisom rektora i promotora te opečaćene suhim žigom utisnutim u pečatni vosak. Do 1969. počasni doktori upisivani su u Knjigu doktora, gdje su navedeni i svi ostali doktori znanosti Sveučilišta u Zagrebu, ali naglašeno, na većem prostoru. Od te godine ustrojena je posebna Knjiga počasnih doktora.

Tadija Smičiklas

Prvi počasni doktorat Sveučilišta u Zagrebu, tada Sveučilišta Franje Josipa I., dodijeljen je umirovljenom profesoru Tadiji Smičiklasu (Reštovo na Žumberku, 1843 – Zagreb, 1914), povjesničaru, zaslužnom javnom djelatniku, redovitom profesoru, dekanu, rektoru, predsjedniku Matice hrvatske i JAZU. Prijedlog je dao Profesorski zbor Mudroslovnog fakulteta, Senat Sveučilišta prihvatio je prijedlog i putem Kraljevske hrvatske zemaljske vlade zamolio dopuštenje cara i kralja Franje Josipa I. Rješenjem od 31. listopada 1913. vladar je »dopustio da previšnje ime noseće sveučilište u Zagrebu može umirovljenoga profesora i predsjednika jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti u Zagrebu Tadiju Smičiklasa u priznanje njegovih na polju historijskih znanosti stečenih zasluga promovirati na čast počasnoga doktora filozofije te mu izručiti doktorsku diplomu«. Prof. Smičiklas promoviran je zbog bolesti u svom stanu 20. prosinca 1913. U izaslanstvu Sveučilišta bili su: rektor prof. dr. Eduard Lovrić, dekan Mudroslovnog fakulteta prof. dr. Julije Golik, promotor prof. dr. Gustav Janeček i sveučilišni podvornik (pedel) sa sveučilišnim insignijama. Osvrt na taj važan događaj objavljen je 22. prosinca 1913. u dnevnom tisku. Od 1913. do kraja Prvoga svjetskoga rata dodijeljena su još tri počasna doktorata: nadvojvodi Eugenu Habsburškom i generalu (poslije feldmaršalu) Svetozaru Boroeviću (1916) te kanoniku Matiji Stepincu (1918) (Arhiva Sveučilišta br 868–1913. Spisi odnoseći se na promociju počasnim doktorom filozofije Tadije Smičiklasa).

Počasni doktorati nadvojvodi Eugenu Habsburškom i generalu Svetozaru Boroeviću u tijeku Velikoga rata znameniti su u povijesti Sveučilišta, ali i gotovo jedinstveni u vojnoj povijesti. Prijedlog je 1915. potekao od Pravoslovnog i državoslovnog fakulteta 7. studenoga, a 27. studenoga uslijedila je dozvola vladara. Nadvojvoda Eugen Habsburški (Židlochovice, 1863 – Meran, 1954), sin nadvojvode Karla Ferdinanda, praunuk Leopolda II., promoviran je 30. siječnja 1916. kao doctor honoris causa na području društvenih znanosti u glavnom vojnom stanu jugozapadne vojske, bojna pošta 149 (talijansko ratište). General Svetozar pl. Boroević od Bojne (Umetić, 1856 – Klagenfurt, 1920), zapovjednik 5. vojske, doctor honoris causa na području društvenih znanosti promoviran je 1. veljače 1916. u vojnom stanu 5. vojske, bojna pošta 305 (talijansko ratište). Nakon velikih priprema uputilo se 28. siječnja na ratište izaslanstvo Sveučilišta: rektor Fran Barac, dekan Fakulteta Milorad Stražnicki, promotor profesor Josip Šilović i pedel Sve­učilišta Andrija Kišur.

 Svetozar Boroević

Prema propisanom protokolu provedena je svečana promocija. Izvješća su o dodjeli doktorata objavljena u više zagrebačkih novina. Proslavljeni vojskovođa Svetozar Boroević izabran je nakon toga događaja počasnim građaninom u više hrvatskih gradova (Koprivnici, Kostajnici, Petrinji, Požegi, Slavonskom Brodu, Zagrebu itd.). Nakon završetka rata profesorski zbor Pravoslovnog i državoslovnog fakulteta predlaže Senatu ukidanje počasnih doktorata nadvojvodi Eugenu i feldmaršalu Borojeviću. Od tada pa sve do 1990. ta dva počasna doktorata nije bilo uputno ni spominjati. Svi su znali za njih, ali su u akademskoj i široj javnosti prešućivani. Može se navesti jedna zanimljivost, koju ne nalazimo u zapisnicima, no poznata je u pravnim krugovima. Protiv počasnih doktorata jedini je glasovao profesor Fran Milobar, uz obrazloženje da im počasna titula ne treba jer se njome vjerojatno neće služiti. Kada je taj isti Sveučilišni senat odlučio poništiti počasna zvanja, jedino je profesor Milobar glasovao protiv toga čina s obrazloženjem da njima nije ogriješeno dostojanstvo Sveučilišta (Mirnik, Ivan: Dvostruki počasni doktorati Zagrebačkoga sveučilišta 1916. godine, Društvo za povjesnicu Zagrebačke nadbiskupije Tkalčić, Zagreb, 2012., str. 17–18). Na sjednici Senata bila je ta točka na dnevnom redu, ali zaključak je odgođen i nije ponovljen. Reljefi s portretima novopromaknutih počasnih doktora kipara Roberta Frangeš-Mihanovića bili su postavljeni u sveučilišnoj auli, ali su maknuti 1919. godine i danas se nalaze u Hrvatskom povijesnom muzeju. Imena počasnih doktora i prateći podatci upisani su u Knjigu doktora (Druga knjiga: od 23. 9. 1909. do 15. 6. 1921., tekući brojevi 1074 i 1075), a cjelokupna dokumentacija pohranjena je u Arhivi Sveučilišta.

Nažalost, počasni doktorati nadvojvodi Eugenu i feldmaršalu Boroeviću prešućeni su u Spomenici Akademičkoga senata 1925. godine (Sveučilište Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca u Zagrebu 1874–1924, Spomenica Akademičkoga senata, Zagreb, 1925., str. 275). Nadalje, 1969. godine nisu spomenuti ni u Spomenici u povodu proslave 300. godišnjice Sveučilišta u Zagrebu (I. dio, glavni urednik Jaroslav Šidak, Sveučilište u Zagrebu, 1969., str. 405–406) i ponovno 1979. u monografiji Sveučilište u Zagrebu (Sveučilišna naklada Liber, Zagreb, 1979., str. 60). Znakovit je i neprihvatljiv slijed postupka uz ta dva doktorata honoris causa. Cjelovit opis događanja, temeljen na izvornim dokumentima (bibliografija obuhvaća 130 naslova), objavljen je 2012. u spomenutoj knjizi Ivana Mirnika. Osvrt na tu knjigu objavio je Boris Blažina 2014. u časopisu Hrvatska revija (Blažina, Boris: »Dvostruki počasni doktorat Zagrebačkoga sveučilišta nadvojvodi Eugenu Habsburško-Lotarinškom i generalu Svetozaru Borojeviću«, Hrvatska revija, 3, 2014).

Između dvaju svjetskih ratova (1920–1940) dodijeljeno je 14 počasnih doktorata. Počasni doktorat prof. dr. Gjure Arnolda 1930. nazvan je zlatnim doktoratom u povodu 50. obljetnice prvoga doktorata na temelju pisane disertacije na našem sveučilištu (Gjuro Arnold, Etika i povijest) i uvršten je u počasne doktore. Uza sve zaslužne promovirane doktore h. c. posebna počast pripada Nikoli Tesli, koji je u to počasno zvanje promoviran 29. lipnja 1926. prigodom 70. rođendana: međutim, on nije bio nazočan na promociji. Zadnji u tom razdoblju dodijeljen je 17. ožujka 1940. Lavoslavu Ružički, dobitniku Nobelove nagrade za kemiju 1939. Za vrijeme Drugoga svjetskog rata u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj nije dodijeljen ni jedan počasni doktorat.

Od 1945. do 1990. zabilježeno je 48 počasnih doktorata na Sveučilištu i 14 na Katoličkom bogoslovnom fakultetu, koji je od 1952. do 1990. djelovao izvan Sveučilišta. Prilikom ponovnog primanja Katoličkoga bogoslovnog fakulteta u okrilje Sveučilišta kojem je bio utemeljitelj, 1996. godine, priznate su sve diplome tog fakulteta izdane u vrijeme dok je djelovao izvan sveučilišta kao sveučilišne, uključujući i počasne doktorate pa je broj počasnih doktora za razdoblje do 1996. povećan na 62.

Prvi počasni doktorat nakon 1945. godine dodijeljen je 31. svibnja 1946. pjesniku Vladimiru Nazoru. Valja napomenuti da je najveći broj počasnih doktorata vezan uz 300. obljetnicu Sveučilišta 1969. i 1970. godine: naime, u rektorskom mandatu akademika Ivana Supeka dodijeljena su 22 počasna doktorata, a sedam na Katoličkom bogoslovnom fakultetu.

Devet nositelja toga najvišeg zvanja Sveučilišta u Zagrebu ujedno su i dobitnici Nobelove nagrade: već spomenuti Lavoslav Ružička (1940), Vladimir Prelog (1952), Niels Bohr (1958), Robert Robinson (1960), Werner Heisenberg (1969), Dorothy Crowfood Hodkin (1969), Jean Dausset (1986), Linus Pauling (1988) i Albert Fert (2008).

Među počasnim doktorima samo su četiri žene: Dorothy Crowfood Hodkin (1969), Marija s. Agnezija Pantelić (1988), Margaret Thatcher (1998) i Kathleen Vaughan Wilkes (2001).

 Nikola Tesla

 Lavoslav Ružička

Od 1991. do danas promovirano je 20 počasnih doktora, pa Sveučilište u Zagrebu sada ima 100 nositelja toga najvišega počasnoga zvanja. Najviše počasnih doktorata je u području humanističkih znanosti (36), slijede društvene znanosti (15), prirodne (15), biomedicinske (12), tehničke (12), biotehničke (8) i dva na umjetničkom području. Počasni doktorat na umjetničkom području primili su Branko Lustig (2009) na polju filmske i Milko Kelemen (2018) na polju glazbene umjetnosti.

Zadnji, stoti počasni doktor je professor emeritus Sveučilišta u Orléansu u Francuskoj Daniel Hagège, promoviran 12. prosinca 2018. Počasna titula dodijeljena mu je za iznimne doprinose razvoju znanstvenih istraživanja na Sveučilištu u Zagrebu, posebice u polju biokemije, biologije i molekularne biotehnologije, za suradnju sa Sveučilištem u Zagrebu te za afirmaciju u Europskom prostoru visokoga obrazovanja (Daniel Hagège, doctor honoris causa, Sveučilište u Zagrebu, Zagreb, 12. prosinca 2018).

 Vladimir Prelog

 Dorothy Crowfood Hodkin

Vrijedi istaknuti da su visoke škole prije ulaska u sastav Sveučilišta za zasluge pri osnivanju tih škola dodjeljivale počasne doktorate. Tehnička visoka škola (od 1926. Tehnički fakultet) dodijelila je tu počasnu titulu pravniku, podbanu i povjereniku Kraljevske zemaljske vlade Milanu Rojcu (1921). Veterinarska visoka škola (od 1924. Veterinarski fakultet) promovirala je 1923. Milana Rojca, a iste godine i veterinare Antonija Vukovića i Janka Rajara (Godišnjak Sveučilišta Kraljevine Jugoslavije u Zagrebu za školske godine 1914/25 – 1928/29, Zagreb, 1929). Milan Rojc prvu je počasnu titulu dobio 1920. na prijedlog Medicinskog fakulteta, a promoviran je 15. studenoga 1920. Moglo bi se reći »trostruki« je nositelj počasnoga zvanja. U Sveučilišnom vjesniku navedeni su svi počasni doktori promovirani do 1998. godine (Počasni doktori Sveučilišta u Zagrebu 1913. – 2013., Honorary Doctors of the University of Zagreb 1913 – 2013, Sveučilište u Zagrebu, Zagreb, 2013), a 2013. objavljena je publikacija uz 100 godina od prvoga počasnog doktorata (Milić, Josip; Franz-Štern, Ranka, Počasni doktori Sveučilišta u Zagrebu: Doctores honoris causa Universitatis Zagrabiensis. U: Sveučilišni vjesnik. Universitatis Zagrabiensis informationes, Zagreb, 45/1999., br. 1–2). Počasni doktori promovirani na visokim školama nisu upisani u Knjigu doktora, nije proveden postupak promocije na Sveučilištu pa nisu ni ubrojeni u počasne doktore. Vjerujemo da bi o tome tek trebalo donijeti odgovarajuću odluku.