Pet stoljeća Frankapanskoga brevijara (1518)

Petstota obljetnica Njemačko-rimskoga brevijara (Venecija, 1518), prema naručitelju Krsti I. Frankapanu već gotovo stoljeće poznatom i kao Frankapanski brevijar, u javnosti je bila zasjenjena s nekoliko znatno manjih, ali glasnijih i politički moćnijih obljetnica, poput stogodišnjice kraja Prvoga svjetskoga rata i sloma Austro-Ugarske te početka Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca (1918) ili simboličkoga prijenosa tijela Petra I. Zrinskoga i Frana II. Krste Frankapana iz Bečkoga Novoga Mjesta u Zagreb ubrzo nakon toga (1919). U akademskoj zajednici obljetnica je ipak bila najavljena studijom Ivana Jurkovića (2017) vezanom za početni drvorez u tom izdanju s razrješenjem zagonetke prikaza grbova naručiteljā Krste I. Frankapana i Apolonije Lang von Wellenburg, a 8. studenoga 2019. održan je i znanstveni skup Frankapansko naslijeđe: pet stoljeća Njemačko-rimskoga brevijara u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu. Tom su prigodom u malom predvorju Knjižnice otvorene i dvije izložbe, Deutsch-römisches Brevier: 500 godina – 400 primjeraka – 1 obljetnica te Krstin zavičaj: Modruš. Pripremili su ih studenti Odsjeka za povijest umjetnosti Filozofskoga fakulteta u Zagrebu, a nazočne je na otvorenju pozdravila direktorica Talijanskog instituta za kulturu Stefania Del Bravo, u ime veleposlanika Talijanske Republike u Republici Hrvatskoj Adriana Chiodi Chianfranija. Naposljetku, o sedamsto otisaka drvoreza različitih dimenzija u Frankapanskom brevijaru priređeno je i izdanje Frankapanski brevijar: otisak sudbine. Ilustracije molitvene knjige u zlatno doba mletačkoga tiskarstva (2019).^[1]

Svi nabrojeni događaji oživili su pozornost na izniman izdavački pothvat nastao u vrijeme sumornih tamničkih godina (1514–1519) hrvatskoga velikaša i carskoga vojskovođe Krste I. Frankapana u Veneciji i malo šire, na političku konstelaciju onodobne Europe pa i na korijene i domete frankapanske kulture knjige. U organizaciji Odsjeka za povijest umjetnosti Filozofskoga fakulteta u Zagrebu i domaćina, Nacionalne i sveučilišne knjižnice – ujedno i vlasnika odlično očuvanoga primjerka Frankapanskoga brevijara (Zbirka rukopisa i starih knjiga, RIIF-4º-361), izloženoga tom prigodom – pružili su posve različite, katkada začuđujuće uvide u njegovu važnost. Frankapanski brevijar predstavljen je i kao spomen na Krstu I. i Apoloniju, koji su poput antičkih mitskih zaljubljenikā potvrdili svoju bračnu ljubav i odanost životom i smrću, a kroz Brevijar slikom i riječju. Izdanje otkriva i druge pečate životā svojih naručitelja: primjerice, veliki jaz u folijaciji (nešto manje od sto i pedeset listova) u Brevijaru razumljiviji je ako se u obzir uzme da je nakon 31. listopada 1518., kada je tisak datiran, uslijedilo najburnije i najtragičnije razdoblje naručiteljskoga para, Apolonijina rana smrt i Krstin bijeg iz zatvora. U obliku kako je došao do nas, u Frankapanski brevijar upisala se sudbina, kao što su se u nj upisale zlatne godine mletačke kulture knjige i tiskarstva, talijansko-njemačke političke spletke, glasine i sukobi, diplomatske prepirke, ukratko, duhovni, kulturni i politički život ranoga cinquecenta (XVI. stoljeća). Primjerice, u predgovoru Brevijaru – posve neobično – Krsto I. pripovijeda o događajima koji su prethodili uhićenju te izrijekom spominje rat »moćnoga i nepobjedivoga rimskoga cara Maksimilijana« s mletačkim Senatom i potom svoju nesreću s konjem (izrijekom kaže: »vnfal mit dem pferd«) u tom sukobu, zbog koje nesreće ga je vojska mletačke gospode uhitila. Ta neobična odluka da se u predgovoru molitvene knjige osvrne na događaje iz sukoba s mletačkom vojskom i okolnosti vlastita uhićenja, a posebno naglasak da nije zarobljen u borbi, nego je pao zbog nezgode s konjem, čini se da je potaknuta željom da sām posvjedoči što se zapravo zbilo, jer je drukčija vijest o njegovu uhićenju puštena u javnost. Njegov suparnik u sukobu, Peruđinac u službi Mletačke Republike, condottiere i plemić Malatesta IV. Baglioni tiskao je naručenu poemu iz pera svoga sugrađanina, Perussina della Rotonda o pobjedi nad »Nijemcima« i uhićenju Krste I. Frankapana, La rotta de Todeschi receputa nouamente da Uenetiani in Friuoli & la presa del conte Christopharo Fraccapane (Venecija, nakon lipnja 1514). Osim iskorištene prilike da progovore u prvom licu, izdanjem na narodnom (njemačkom) jeziku, naručitelji su ostvarili želju da ženama – ne tako vičnima latinskome – pruže razumljivo duhovno štivo, što je sve izrijekom navedeno u spomenutom predgovoru Brevijara. Frankapanski brevijar otvorena je knjiga iz koje, poput čudesnih ukazanja, izlaze minuli prostori potonuloga stoljeća, od bitaka i tamnica do ženskih samostana ili dvorova te mnogi likovi, opleteni drvoreznim linijama i uronjeni u kršćansku kulturu i povijest Europe.

Drvorez Bijeg u Egipat označuje dva događaja: prizor pripada ikonografiji bijega Svete obitelji od Herodova progonstva, a uputa na Matejevo evanđelje označuje odlomak koji opisuje njezin povratak iz Egipta pa su u ovoj evanđeoskoj slikopriči Marija, Josip i Isus prognanici i povratnici, u: Frankapanski brevijar [Das deutsch-römisches Brevier], Venecija: Gregorius de Gregoriis, 1518., fol. 144v. © Nacionalna i sveučilišna knjižnica u Zagrebu.

Što se svečarove sudbine tiče, valja podsjetiti da su malobrojna izdanja uopće, a ta se rijetkost posebno odnosi na tiskane molitvene knjige, oko kojih se oplelo toliko pripovjedačke mašte kao oko Frankapanskoga brevijara. On ima dugu i zanimljivu povijest recepcije u različitim kulturama koje je to izdanje dotaknulo. Okolnosti objave Brevijara – a pogotovo istaknuta činjenica da ga daje tiskati grof Krsto I. Frankapan sa suprugom Apolonijom Lang uz preporuku čitatelju da uzme u molitveni zagovor uznika Krstu iz zatvora u Veneciji, gdje mu se supruga pridružila – bile su povod nastanku dvaju romana o viteškoj ljubavi, supružničkoj odanosti i o ratnome junaštvu (te hudoj sudbi). Još prije tih velikih pripovjednih formi objavio je Ljudevit Gaj u Danici ilirskoj (1838) pripovijest Kneginja Frankopanka, potpisanu samo »od K...«. Središnja je tema Krstin bijeg iz zatvora, u kojoj su protagonisti njegova supruga – koju »K...« određuje kao našijenku i imenuje »Mara Sibinjanka« ili »Maria Frankopanovićeva« – i sluga Franjo, ali i jedan fratar, no pripovijest nije posebno zamijećena. S druge stane, stariji od dvaju romana, Der Ring des Frangipani: ein Erlebniss Henryja Thodea (1895; dva puta objavljen te godine i ponovno 1901., 1909., 1926) preveden je na engleski i u dva izdanja objavljen na početku XX. stoljeća te na hrvatski kao Frankopanov prsten: Doživljaj (1944) i ponovno 1992. godine, a mlađi roman Vuci Milutina Cihlara Nehajeva (1928) također je objavljen u nekoliko izdanja i povijest hrvatske književnosti dala mu je istaknuto mjesto. Frankapanski brevijar bio je predmet međunarodnoga znanstvenoga zanimanja od sredine XIX. stoljeća do početka XX. stoljeća, u prvom redu zbog uglednoga mletačkoga izdavača Gregoriusa de Gregoriisa i bogate likovne opreme, odnosno brojnih drvoreza Ioannesa (Giovanni, Zuan, Zoan) Andree Vavassorea, pa su izlaganja na skupu oživila njegovu istraživačku slavu utrnulu od druge polovice XX. stoljeća.

Kalendar u Frankapanskome brevijaru, mjesec prosinac (Der cristmonat / DECEMBER) s drvorezom koji prikazuje astrološki znak zaJarca te genre-prizore s kolinjem i pripremom mesnih proizvoda, u: Frankapanski brevijar [Das deutsch-römisches Brevier], Venecija: Gregorius de Gregoriis, 1518., fol. [A8r], © Nacionalna i sveučilišna knjižnica u Zagrebu.

Deset izlagača različitih disciplina od filologije i liturgike do povijesti i povijesti umjetnosti, predvođeni poticajnim mislima akademika Josipa Bratulića na otvorenju skupa o važnosti tiskane molitvene knjige u hrvatskoj, a poglavito frankapanskoj baštini, izložilo je rezultate istraživanja: dr. sc. Irena Galić-Bešker (Nacionalna i sveučilišna knjižnica, izlaganje Vrijedan primjerak Njemačko-rimskoga brevijara iz 1518. godine u Zbirci rukopisa i starih knjiga Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu), dr. sc. Ivan Jurković (Filozofski fakultet Sveučilišta Jurja Dobrile u Puli, U spomen na groficu Apoloniju Lang, suprugu Krste Frankapana, povodom 500. obljetnice smrti), dr. sc. Luka Špoljarić (Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, Ferrarski poslanici na ugarskom dvoru i njihovi izvještaji s putovanja Hrvatskom i Slavonijom 1486. – 1487.), dr. sc. Kristijan Kuhar (Staroslavenski institut u Zagrebu, Brevijar: ustroj, sadržaj, funkcija), mr. sc. Milan Dančuo (Katolički bogoslovni fakultet Sveučilišta u Zagrebu, Karakteristike sanktorala u Njemačko-rim­skom brevijaru), dr. sc. Rosana Ratkovičić (Sve­učilište Sjever u Koprivnici, Majstor od Zadobarja i Krsto I. Frankapan), dr. sc. Milan Pelc (Institut za povijest umjetnosti­ u Zagrebu, Ilustracije Zagrebačkog brevijara i Zagrebačkog diurnala), dr. sc. Tanja Trška (Filozofski fakultet Sveučilišta u Za­gre­bu, Venecijanski drvorezi u kalendaru Nje­ma­čko-rimskoga brevijara), dr. sc. Danko Šourek (Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, Historiae Evangelicae na drvorezima Njemačko-rimskoga brevijara) i autorica ovoga prikaza (Krsto I. i Frankapanski brevijar: (o)tisak sudbine). Izlaganja su potvrdila frankapansku temu kao istraživačku poslasticu i unijela nove slike u zajednički imaginarij kojim ih se prisjećamo: o Brevijaru kao dijelu hrvatske, njemačke, talijanske ali i svekolike europske kulturne baštine (Galić-Bešker), o Apoloniji, njezinoj augsburškoj obitelji u kojoj je najistaknutiji član bio kardinal Matthäus Lang von Wellenburg, kardinal i nadbiskup Salzburga, o kulturnom nasljeđu i umjetničkim djelima koja su ju okruživala (Jurković), o frankapanskom rođaku iz Ferrare, Ippolitu d’Este, koji je odabran da kao osmogodišnji dječak zauzme položaj nadbiskupa Ostrogona, a talijanski izaslanici u njegovoj pratnji (1486–1487) pismima su svjedočili o mjestima kroz koja prolaze: o zazorno opasnom šumskom putu kroz Kapelu, o zarobljenim Turcima koji popravljaju zidine Modruša i o dječačkoj igri s djecom Bernardina Frankapana, vjerojatno i s malim Krstom (Špoljarić). U izlaganjima o povijesti brevijara i njegovim sastavnicama koje vode u ranu srednjovjekovnu povijest kulture i Crkve (Kuhar), o značajkama sanktorala u Frankapanskom brevijaru koje upućuju na korijene u augustinskoj redovničkoj kulturi (Dančuo) te o izdanju i ilustracijama srodnih molitvenih knjiga u baštini povijesne Zagrebačke biskupije (Pelc), izneseni su rezultati istraživanja crkveno-povijesne, liturgijske, teološke potke izdanju. Frankapanske narudžbe razlikuju se ambicijom i vrsnoćom umjetnika koje upošljavaju pa kada se obraćaju eliti one svjedoče o visokoj likovnoj kulturi, a znatno jednostavniji vizualni govor otkrivaju djela ostvarena na frankapanskim vlastelinstvima, primjerice u Zadobarju, koja pružaju slikovnu pouku vjerničkome puku (Ratkovčić). U drvorezima u kalendaru u Brevijaru ikonografija mjeseci je tradicionalna, »uvježbana« već u sitnoslikama rukopisnih brevijara srednjega vijeka, ali je i otvorena motivskim inovacijama, primjerice unosom urbanih (a ne samo ruralnih) zanimanja koja predočuju radove za pojedine mjesece (Trška), a posebno je zanimljiva uporaba slike kao nastavka ili dopune naracije započete tekstom u svim molitvenim dijelovima, jer otkriva visoku likovnu i biblijsku kulturu priređivača Frankapanskoga brevijara, vjerojatno franjevca Jakoba Wyga iz Kolmara, čiji udio u izdanju excipit opisuje: »gecorigiert/quottiert/vnd in ein solliche ordnung gesetʒ ist« (Šourek).

Skup je istaknuo činjenicu da je Franka­panski brevijar prvi tiskani rimski brevijar na njemačkom jeziku.On pruža odličan uvid u vrhunce mletačkoga tiskarstva i jednoga od njegovih protagonista, tipografa Gregoriusa de Gregoriisa u prvim desetljećima cinquecenta, a sa stotinama drvoreza različitih veličina, čak s portretima naručiteljā i s potpisom najvećega imena talijanskoga knjižnoga drvoreza, Ioannesa (Giovannija) Andree Vavassorea, predstavlja se kao važno izdanje za povijest umjetnosti. Na internacionalnoj sceni plemićke elite (vlasnica jednoga primjerka bila je i vojvotkinja Kunigunda, sestra Maksimilijana I.) Frankapanski brevijar jasno upućuje na značenje koje je kultura knjige imala u frankapanskoj obitelji, a jedan od krugova koji se unutar nje zatvara vezan je za dugovječnoga autora knjižnih drvoreza Vavassorea: njegov se monogram nalazi i na drvorezima prvoga tiskanoga hrvatskoga molitvenika, Hortulus animæ: Stoye Rechi Ray Dusse Nikole Dešića, koji je 1560. godine u Padovi dala tiskati Katarina Frankapan, supruga Nikole IV. Zrinskoga, sigetskoga junaka. Opseg Vavassoreova opusa kroz plodna desetljeća mletačkoga tiskarstva i pečat koji su njegove knjižne ilustracije ostavile na oblikovanje zajedničkoga imaginarija u cinquecentu, teško je precijeniti. Stoga nije čudno da je na kraju životnoga vijeka Vavassore bio bogataš. U ranoj oporuci iz 1523. godine (vjerojatno napisanoj zbog teže bolesti), gotovo pet desetljeća prije smrti, on je opisao svoje zanimanje kao »rezbar figurā« (lat. incisor figurarum), što otkriva u kojem je od umijeća bio školovan, odnosno koje mu je u vrijeme tiska Brevijara bilo najbliže, te naznačio da živi u župi San Moisè u Veneciji. Pred kraj života, u oporuci iz 1570. godine, i dalje je »nella contra di S. Moyse«, ali ne navodi zanimanje (drvorezac, tiskar ili kartograf). Koje god zanimanje bilo najunosnije – od tih kojima se bavio – brojne je članove svoje obitelji ostavio dobro zbrinutima do starosti, a 31. svibnja 1572., kada je oporuka otvorena, njegov je nećak Alvise saznao da je osim novca naslijedio i dvije tiskarske preše, matrice za svetačke figure i za knjige. Na početku istraživanja Vavassoreova opusa – stoljeće prije nego što je Anne Markham Schulz (1998) objavila spomenute oporuke – a zbunjeni radnom dugovječnošću umjetnika i raznovrsnošću njegove produkcije, Georg Kaspar Nagler u trećem svesku djela Die Monogrammisten (1863), potom i Friedrich Lippmann u knjizi The Art of Wood Engraving in Italy in the Fifteenth Century (1888) te Victor Masséna duc de Rivoli i Charles Ephrussi u studiji Zoan Andrea et ses homonymes (1891) unijeli su u istraživački obzor pretpostavku da nije riječ o jednoj osobi. Tomu je pridonijela i činjenica da Vavassoreov dugotrajni i raznoliki drvorezbarski rad prate i različiti oblici potpisa – samo u Brevijaru to su »·Ʒ·A·«, ».I.A.«, »ia.« ili »ia« – ali sve njih nalazimo na stilski i izvedbeno povezanim drvorezima. Više od stoljeća dug prijepor može se okončati tezom koju je iznijela Giorgia Atzeni (2013) – na temelju istraživanja o organizaciji rada provedenih u međuvremenu – to jest: »da je monogram bio oznaka drvorezbarske radionice koju je on vodio«, odnosno škole: »u kojoj se križaju lombardsko-venetski, rimski i dürerovski utjecaji, pretočeni u brzi i vješti likovni jezik, namjerno pojednostavljen i u potpunosti prilagođen hitnim potrebama izdavaštva«. Taj vješti likovni jezik – među ostalima – označio je i prvi njemački tiskani brevijar i prvi hrvatski tiskani molitvenik.

Uvodno spomenuta javna zanemarenost obljetnice Frankapanskoga brevijara, izdanja koje glasno svjedoči o europskim vezama hrvatske plemićke obitelji koja je kroz pola tisućljeća tkala hrvatsku povijest, nakon spomenutoga skupa te izlagačkih i izdavačkih posveta petstotome rođendanu Brevijara ne čini se više točnom. Ipak, frankapanskoj baštini kao cjelini time smo se tek malim dijelom odužili. Izložba Krstin zavičaj: Modruš u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici na usporednim je snimkama prikazala stanje grada na fotografijama snimljenima u XIX. i prvoj polovici XX. stoljeća te – u istom kadru – u listopadu 2019. Usporedba brzo otkriva koliko je taj danas krnji zub neokrunjene prijestolnice petnaestostoljetne Hrvatske propao u posljednjem stoljeću, a što je najžalosnije i u posljednjem desetljeću (a nema »zarobljenih Turaka« da mu poprave zidine, tek jedna arheologinja iz Dubrovnika i šačica radnika istražuju vrata i spašavaju da se ne uruši donžon; fran. donjon). Povijesno, kulturno pa i političko bogatstvo frankapanske baštine još traži svoje mjesto i prepoznavanje u kulturnoj politici domovine koju su branili, stvarali i zadužili a sada se klate lokalnom poviješću između naraštaja Frankapana koji su obilježili dijelove Hrvatske (Frankapani Krčki, Modruški, Brinjski, Cetinski, Slunjski, Tržački, Ozaljski...) i njihova posljednjega člana, nesretnoga puntara Frana II. Krste Frankapana Tržačkoga, koji je postao nacionalni simbol mučenika i zasjenio sve Dujme, Anže, Nikole, Stjepane, Martine i Bartole, Katarine, Bernardina, Krstu, Beatricu i ostale Frankapane čija imena stoje u podsvijesti nepovezana dok neki naraštaj ne prepozna da se radi o zviježđu šesterokrakih zvijezda (stari frankapanski grb) koje se vežu u frankapansku Hrvatsku. Možda ga na to, baš poput novozavjetnih mudraca, navede betlehemska zvijezda, ako ne o ovom, o nekom drugom Božiću.

^[1]   Ovaj je tekst dijelom nastao kao ekscerpt iz knjige Sanje Cvetnić, Danka Šoureka i Tanje Trška, pod naslovom Frankapanski brevijar: otisak sudbine. Ilustracije molitvene knjige u zlatno doba mletačkoga tiskarstva (Zagreb: FF-press, 2019), u kojoj su navedeni podatci o izvorima i literaturi. Iz nje su preuzete i ilustracije primjerka u Zagrebu, © Nacionalna i sveučilišna knjižnica u Zagrebu, sign. RIIF-4º-361. Snimili Darko Čižmek i Sonja Hrelja.