Pa to je ime od starine!

Nedavno je u izdanju Hrvatskih studija Sveučilišta u Zagrebu i Ogranka Matice hrvatske u Dubrovniku objavljena i na ovogodišnjem (2019) Interliberu predstavljena knjiga Marija Grčevića Ime »Hrvat« u etnogenezi južnih Slavena, koja svjedoči o kontinu­itetu autorovih istraživanja hrvatske književnojezične povijesti, s posebnim obzirom na slavističke jezikoslovne radove iz 19. i 20. stoljeća. Obaseže 291 stranicu znanstvenoga teksta uz koji se osim kazala toponima i opsežnoga kazala vlastitih imena nalazi iscrpan popis literature kojom se autor služio. Gotovo 400 naslova obuhvaća djela starijih i novijih, domaćih i stranih autora – istraživača opće i kulturne povijesti te povijesti jezika i književnosti Hrvata i drugih južnih Slavena kao i arhivsku građu koja je povezana s obrađenom temom. U tekstu se navode i drugi povijesni izvori, primjerice bizantski, kojima su se služili i autori na koje se Grčević poziva.

Sadržaj knjige podijeljen je u 8 poglavlja: I. Predgovor, II. Alpski Hrvati, III. Ime »Hrvat« na Balkanu, IV. Hrvati i islam, V. Hrvati i pravoslavlje, VI. »Hrvatski« istumačeno i »srpski« napisano, VII. O Dubrovačkoj republici i Boki kotorskoj i VIII. Zaključak.

Autor u predgovoru upozorava da se u prvome dijelu ove svoje knjige bavi uporabom etnonima Hrvat i glotonima hrvatski, koja je do sada nedovoljno istražena i opisana »u onim značenjima u kojima se [ti nazivi] odnose na pučanstvo koje se tijekom vremena nije integriralo ili se većinski nije integriralo u hrvatsku etničko-narodnosnu zajednicu, a imalo je s Hrvatima zajedničku etnogenezu« (7). U drugom i najopširnijem dijelu autor opisuje uporabu hrvatskoga povijesnoga glotonima srpski i time ulazi u područje koje su mistifikatori jezične i općenito kulturne povijesti iz očitih ideoloških razloga do te mjere tabuizirali da je ostalo slabo istraženo, a malobrojna »relevantna zapažanja objavljena su fragmentarno i u nizu teško dostupnih publikacija« (7). U tom pogledu dobar su primjer nepotpune pa i površne interpretacije dnevnika ruskoga grofa Petra A. Tolstoja, koji je 1697–1699. kao diplomat Petra Velikoga putovao Europom; naime dnevnik, u kojem Tolstoj svjedoči o Hrvatima u Mletcima, u Dubrovniku i Boki kotorskoj, prvi je put u cijelosti objavljen 1888., a najnovije kritičko izdanje izišlo je 1992. godine (213).

Otvarajući mnoga pitanja na koja povjesničari i filolozi, posebice onomastičari, nisu dali ili do sada nisu mogli dati konačne odgovore, Grčević upozorava na razloge njihovih različito argumentiranih pretpostavki i time upućuje na širinu problematike koja zahtijeva pomnija i sustavnija interdisciplinarna istraživanja. Prvi dobar primjer je poznata, ali slabo istražena teza o »alpskim Hrvatima« (9) kao prastanovnicima današnje austrijske Koruške, a dijelom i Štajerske, o kojoj su pisali B. Grafenauer, O. Kronsteiner, N. Klaić, H. Kunstmann i drugi pa i »otac slavistike« J. Dobrovský.

Kad govori o imenu »Hrvat« na Balkanu Grčević navodi brojne primjere pristranoga tumačenja etnogeneze s kojim ne polemizira, nego navodi i suprotna mišljenja iz istoga kruga znanstvenika, kakva npr. o toponimu Rvatska Stubica u Crnoj Gori (15) uz ostale zastupaju A. Jovićević i Lj. Nenadović s jedne, a S. M. Štedimlija s druge strane. Poziva se i na starije povijesne izvore, uključujući i turske, koje su istraživali i hrvatski povjesničari. Tako primjerice A. Veber Tkalčević navodi riječi jedne katolkinje iz Carigrada da »ovdi svi, bili vlasi ili katolici, ne zovu sebe drukčije nego Hrvati! Pa to je ime od starine!« (17). Širenje »imena od starine« koje se u doba osmanske vladavine pojavljuje i u istočnim balkanskim prostorima, etnolozi i povjesničari stavljaju u kontekst migracija i slaveniziranja nomadskih romanskih Vlaha koji su se na razne načine miješali s domicilnim slavenskim stanovništvom, na istoku s pravoslavnim, a na (jugo)zapadu s katoličkim, te su u daljnjim seobama prenosili i hrvatsko ime. U višestoljetnim kontaktima između dviju kršćanskih civilizacija i treće, islamske, etnonim »Hrvat« ne može se tumačiti jednoznačno pa ga ni Grčević nigdje ne tumači apodiktično kao ime koje i povijesno pripada isključivo etničkim Hrvatima. Njegova se kritičnost odnosi ponajprije na one, pretežno srpske, povjesničare koji jednoznačno povezuju pravoslavlje sa srpstvom pa tako posrbljuju i Vlahe i pravoslavne Hrvate poput P. Preradovića (36) ili J. Runjanina (37–40). U tome je kontekstu posebno zanimljivo poglavlje u kojem Grčević citira i tekst »Hrvati u Srbiji« srpskoga političara i povjesničara Dragiše Lapčevića iz 1933. godine, koji je srpska etnografija i historiografija uporno zaobilazila ili ignorirala. Iz mnoštva povijesnih izvora i srpskih znanstvenih istraživanja koja potvrđuju nazočnost Hrvata katolika u Srbiji teško je izdvojiti one najznačajnije, a među njima su i radovi T. Vukanovića i V. Simića o povijesti rudarstva na području srednjega Balkana (53–58). Zasluženu pozornost Grčević posvećuje istraživačima najstarije i srednjovjekovne hrvatske povijesti – L. Margetiću, V. Klaiću, M. Šufflaju i dr., koji etnonim »Hrvat« i podrijetlo raških Hrvata posredno ili neposredno vezuju uz Crvenu Hrvatsku.

Govoreći o kontaktu Hrvata s islamom, Grčević posebno obrađuje toponime s hrvatskim imenom u Bosni i Hercegovini (71), antroponime i toponime u pučkoj predaji (75), svjedočanstva turskih povjesničara poput Mustafe Alija iz Galipolja (16. stoljeće) o značajnim ljudima hrvatskoga podrijetla u Osmanskom Carstvu (80–83), tzv. Hrvatski vilajet (84) te zapise europskih putopisaca, diplomata i drugih poznavatelja odnosa u Osmanskom Carstvu. Tako uz ostalo spominje da je u Londonu 1585. godine objavljen putopis M. A Pigaffete, člana diplomatskoga poslanstva Antuna Vrančića u Carigrad (1567), u kojem autor svjedoči »da ondje gotovo svi Turci znadu hrvatski (crowata lingua), posebice vojnici« (87). Iako je iz konteksta jasno da je riječ o slavenskom jeziku kojim se nisu služili samo Hrvati, pojava glotonima hrvatski ovdje nije iznimka u opisu kontakta islama s katoličanstvom i s kršćanstvom općenito.

Jedno veliko poglavlje u svojoj knjizi Grčević s razlogom posvećuje odnosu Hrvata i pravoslavlja, jer se na percepciji toga odnosa temelje brojne zablude i krivotvorine koje su opstale do danas. Počevši od kratkoga opisa povijesti Srpske pravoslavne crkve (91–100) i njezina širenja prema moru, u nastavku se govori o problemu tzv. nepravoslavnih Srba (101–106), o etnografskim pitanjima vezanima uz identitet stanovnika Vojne krajine (107–115), o krajišnicima Hrvatima (116–120) te o ustrojstvu Vojne Hrvatske 1809–1813. (121–124). O utjecaju političkih odnosa i društvenih okolnosti na stavove rane slavistike, poglavito na autoritete poput J. Dobrovskoga, J. Grimma, J. Kopitara i J. Šafaříka, za koji je uvelike zaslužno i ilirsko sveslavenstvo (124–127), Grčević je već pisao u nizu svojih ranijih radova. Opširno poglavlje o položaju pravoslavaca između srpstva i hrvatstva (127–139) sadrži mnoštvo podataka o razdoblju formiranja nacionalnoga identiteta Hrvata i Srba, donosi mišljenja različitih znanstvenika i iskaze glasovitih suvremenika (bana Jelačića, P. Preradovića...) o tome pitanju. Ono je uvod u poglavlje koje je posvećeno mišljenjima srpskih stručnjaka o pitanju pravoslavnih Hrvata (139–149) koje se, unatoč činjenici da oni postoje i danas, u srpskoj historiografiji doživljava kao teška hereza i nedopustivo osporavanje jedinstva pravoslavlja i srpstva. Među najnovijim dokazima takvoga stava navodi se knjiga N. D. Vukadinovića Srbi generali NDH iz 2014. godine, čiji autor apriorno odbija odvajanje pravoslavlja od srpstva, a u širem povijesnom kontekstu među Srbe ubraja i austrijskoga generala S. Boroevića (139–149). Na mnoštvu pojedinosti, temeljenih na podatcima iz popisa stanovništva iz 1890. godine i američkih useljeničkih popisa, analizira se izjašnjavanje hrvatskih pravoslavaca o nacionalnoj pripadnosti i materinskom jeziku (158–160), a time upozorava i na nezavidan položaj pravoslavnih Hrvata danas (160–162).

S filološkoga je gledišta najznačajnije poglavlje o glotonimu hrvatski (163 i dalje) i njegovim sinonimima (dalmatinski, bosanski, slavonski, slavenski, ilirski...) koji su temeljito obrađeni i razjašnjeni u hrvatskom jezikoslovlju. Prema Grčevićevim komparacijama i analizama sam glotonim hrvatski nije uvijek povezan s etnonimom Hrvat. Naime, složenost problema očituje se primjerima uporabe toga glotonima koji se u prednacionalno doba nije uvijek odnosio na Hrvate, nego na Srbe i druge balkanske Slavene, uključujući i Bugare. Međutim, prethodna poglavlja jasno upućuju na izvanjezične razvojne tendencije u srpskom jezikoslovlju koje su se očitovale ignoriranjem triju povijesnih hrvatskih pisama (glagoljice, latinice i ćirilice/bosančice), sustavnim izjednačavanjem ćiriličnoga pisma sa srpskim jezikom, a time i politički smišljenim, strateškim izjednačavanjem hrvatskoga i srpskoga jezika tijekom 19. i 20. stoljeća. Zanimljivo je da se to nije dogodilo s drugim srodnim jezicima koji su povijesno bili čvršće politički (i državno) povezani od hrvatskoga i srpskoga. Slavistika danas ne osporava samosvojnost bjeloruskoga, ukrajinskoga i slovačkoga jezika koju je osporavala u 19. stoljeću, ali odnos između hrvatskoga i srpskoga ostao je do danas kamen slavističke smutnje.

U poglavlju o glotonimu srpski (163) Grčević detaljno analizira povijesne činjenice i razloge zbog kojih su se u prednacionalno doba izmjenjivali različiti idiomi i njihovi nazivi na hrvatskom i južnoslavenskom prostoru. Posebnu pozornost posvećuje uporabi glotonima srpski u hrvatskoj književnojezičnoj baštini (npr. kod Divkovića i Dubrovčana) kao i sustavnoj zloporabi toga glotonima u suvremenom srpskom jezikoslovlju (B. Nedeljković, P. Ivić, R. Maroević...). Kloneći se pristranosti i selektivnosti, Grčević u tumačenju značenja i uporabe glotonima srpski uzima u obzir mnoga suprotstavljena mišljenja i ističe činjenice koje objektivno upućuju na povijesnu neodređenost obaju spomenutih glotonima. U tom kontekstu argumentirano razjašnjava brojne nesporazume nastale zbog miješanja pojmova i izjednačavanja naroda (etnosa) s vjerom i jezika s pismom. Tako je npr. iz Kopitarove prepiske s Karadžićem, koju je Grčević temeljito proučio, posve jasno zašto je obrazovana srpska sredina odbijala Vukov »šijački« »horvatski jezik« (227) i zbog čega je srpski učitelj u Osijeku Stefan Rajić na srpski preveo i 1793. na ćirilici objavio Relkovićeva Satira (229). I drugi hrvatsko-srpski prijevodi s kraja 18. i početka 19. stoljeća potvrđuju da su prevoditelji i izdavači na razne načine intervenirali ne samo u tekstove nego i u jezično nazivlje, kako bi prijevode jezično približili svojemu čitateljstvu (201 i d.). Vezivanjem glotonima srpski uz ćirilicu i odbacivanjem jezika i pisama hrvatske baštine (228) srpski su jezikoslovci zapravo naglašavali kulturološke razlike između dviju književnih tradicija. Pozivajući se na istraživanja E. Hercigonje, S. Damjanovića i drugih hrvatskih jezičnih povjesničara, Grčević kaže: »Glotonim srpski u hrvatskoj književnojezičnoj baštini defektan je i rabi se kao deetnificirani i leksikalizirani naziv koji se odnosi na ćirilicu i njome pisani jezik.[...] Širenju glotonima srpski išlo je u prilog to da je u Srba ćirilica bila jedino pismo...« (201). Problematičnost tumačenja glotonima srpski u suvremenom srpskom jezikoslovlju Grčević ilustrira mnoštvom primjera koji pokazuju koliko pitanje jezika neke zajednice može izići i izlazi iz jezikoslovnih okvira.

Raščlanjujući zamršena jezičnopovijesna pitanja, Grčević se ne upušta u detaljnije analize moguće ili očite ideološke motiviranosti stereotipa koji su uvriježeni u serbistici, serbokroatistici pa i u svjetskoj slavistici, nego otkriva i problematizira mnoge zanemarene činjenice koje glotonime srpski i hrvatski osvjetljuju iz šire civilizacijske i dublje socio­kulturne perspektive. Kao izvrstan poznavatelj kroatističke, serbokroatističke i slavističke literature on sustavno, u ime znanstvene istine, obrađuje mnoštvo novih pa i teško dostupnih izvora – do sada zanemarenih književnih tekstova i drugih pisanih dokumenata, uz ostalo i najstarijih glagoljskih, latiničnih i ćiriličnih zapisa u hrvatskim, bosanskim, crnogorskim, srpskim, turskim, mletačkim i njemačkim tekstovima. Svoje zaključke o genezi glotonima hrvatski i srpski u hrvatskoj kulturnoj povijesti dosljedno temelji na pisanim izvorima kojima argumentira uzroke nepotpune ili iskrivljene slike o povijesti, a time i o sadašnjosti hrvatskoga jezika.

Kao rezultat višegodišnjih filoloških istraživanja povijesne građe koju je Grčević akribično povezao u jednu cjelinu, ova knjiga razotkriva brojne zablude o uporabi glotonima hrvatski i srpski u različitim povijesnim okolnostima, a nadasve u pisanim izvorima koji su nerijetko pogrešno interpretirani ili zlorabljeni kao potvrda unaprijed postavljenih teza, poglavito one o istoznačnosti spomenutih naziva. Knjiga time ispunjava jednu duboku prazninu u dosadašnjim tumačenjima spomenutih povijesnih etnonima i glotonima koji su u našoj novijoj povijesti izazvali mnoge prijepore pa i sukobe, a i do danas zamagljuju slavističke jezikoslovne obzore. Autor je pritom svjestan da se ta praznina može popuniti samo daljnjim, sustavnim interdisciplinarnim znanstvenim istraživanjima.

Ovom knjigom Mario Grčević unosi novo svjetlo u dosadašnje, uglavnom selektivne, a često i pristrane analize i opise problema koji je do sada bio, a često je i danas tabuiziran. Neki današnji povjesničari mogli bi mu prigovoriti tzv. revizionizam, koji očito shvaćaju kao obračun s tzv. »općeprihvaćenim istinama«, a ne kao znanstveno utemeljenu i ideološki neopterećenu provjeru poznatih i nedovoljno poznatih povijesnih činjenica. Samo se dogmatici protive svakoj reviziji jer ona ruši usvojene stereotipe pa tako i stereotipe o etnogenezi hrvatskoga imena u južnoslavenskom kontekstu.

Zbog niza zabluda svjetske slavistike, baštinjenih uglavnom iz 19. stoljeća, ova je knjiga značajna i dobrodošla novost domaćim i inozemnim slavistima, ponajprije kroatistima i serbistima te istraživačima južnoslavenskih kulturnopovijesnih poveznica. Odgovarajući na niz do danas otvorenih pitanja ona i jezičnim i književnim povjesničarima te povjesničarima koji se bave hrvatskom kulturom općenito nudi sveobuhvatni uvid u iznimno složenu problematiku. Iako je pisana vrlo gusto i čitatelj se teško probija kroz mnoštvo podataka skupljenih na jednome mjestu, ona je djelo koje se u klasičnom smislu odlikuje danas rijetko viđenom filološkom širinom.