Od austrijske preko jugoslavenske do hrvatske Dalmacije

Profesor Splitskog sveučilišta dr. Aleksan­dar Jakir objavio je vrlo zanimljivu i čitljivu knjigu Dalmacija u međuratnom razdoblju 1918.–1941., koja je skraćena inačica njegove disertacije na njemačkom jeziku Dalmatien zwischen den Weltkriegen, objavljene u nakladi R. Oldenbourg Verlag, München, 1999., ali svojom jednostavnošću može biti pristupačna i nestručnim ljubiteljima hrvatske povijesti. Da u Hrvatskoj postoji veći interes za znanstvenu literaturu na stranim jezicima njegova disertacija na njemačkom (one postaju službene tek nakon publiciranja u nekoj javnoj nakladi) trebala je biti odavno prevedena na hrvatski, ali i ova nešto manja njezina verzija ipak će ispuniti svoj zadatak da čitateljima prikaže puninu života s njegovim vanjskim poveznicama te naše etnografski originalne i povijesno važne pokrajine od njezinih kasnih austrijskih, preko prvih jugoslavenskih do hrvatskih vremena pred sam Drugi svjetski rat. Dalmacija je nakon raspada Austro-Ugarske Monarhije god. 1918. prestala postojati kao administrativna jedinica, ali njezino ime povezano s raznim političkim, gospodarskim i kulturnim sadržajima i dalje živi sve do danas, i u velikom je svijetu zasigurno poznatije od hrvatskoga imena.

Dalmacija kao poprište pretvaranja naroda u nacije

Neprijeporno je da se Dalmacija smatra kolijevkom hrvatske državnosti, to Jakir, međutim, nadopunjuje argumentacijom da je ona bila laboratorij i poprište stvaranja modernih nacija u nas, pa time i hrvatske, tek pobjedom Hrvatske seljačke stranke na izborima god. 1938. Sociološki gledano ta smjela teza izgleda opravdana, no možemo joj prikloniti i jednu drugu, onu njemačkog povjesničara Konrada Clewinga, koji drži da su Hrvati, pogotovo oni u Dalmaciji, postali nacijom mnogo prije, u burnoj god. 1848 (vidi njegovu disertaciju Staatlichkeit und nationale Identitätsbildung, naklada Oldenbourg, München, 2001). Mi bismo jednoj i drugoj postavci dodali dvije tvrdnje, teorijsku da su Hrvati postali nacijom nakon što je Ante Starčević rekao kako će »u Hrvatskoj vladati samo Bog i Hrvati« (to je literarna definicija potpunog suvereniteta) i praktičnu da se hrvatska nacija postupno oblikovala s autonomijama koje su neizbježivo vodile uspostavljanju države (od Hrvatsko-mađarske nagodbe do (kon)federalnog Ustava SFRJ), premda su nacijom kao državom postali tek proglašenjem sadašnje Republike Hrvatske. Prema Clewingu jedan narod postaje nacijom svojom težnjom da uspostavi državu ili ju već posjeduje. Taj razvoj, po našem mišljenju, nije novitet u povijesti europskih nacija od kojih su dvije važne, kao talijanska i njemačka, to postale sa zakašnjenjem tek nakon ujedinjenja svojih sastavnica u 19. stoljeću, ali ni do danas nisu potpuno jedinstvene. Ta razjedinjenost osjeća se u Italiji u nepotpunom funkcioniranju države na jugu zemlje, a u Njemačkoj u katkad pretjeranom federalizmu. Stoga možemo zaključiti da i hrvatsko »zakašnjelo« pretvaranje naroda u naciju nije nešto posebno u europskoj povijesti. Danas i naizgled kompaktne nacije kao britanska i španjolska pokazuju pukotine u želji svojih (pod)nacija kao škotske i katalonske da se osamostale pretvaranjem u države. Zaključili bismo temeljem tih naših navoda da nacionalne države i dalje ostaju važni čimbenici bez kojih ne funkcionira bilo koje društvo i bilo koja zajednica naroda svuda u svijetu.

Pretvaranje južnoslavenskih naroda Dal­ma­ci­je u nacije uslijedilo je po Jakiru preko vjer­skih i kulturnih posebnosti, pri čemu su katolici golemim dijelom postali Hrvati, pravoslavci Srbi, a oni koji su talijansku kulturu i jezik smatrali svojima Talijani. Ti su procesi bili dugotrajni, bilo je tu i nacionalnih »međuvrsta« (talijanski autonomaši, dalmatinski Slaveni, katolički Srbi u Dubrovniku) kao i tobože nadnacionalnog jugoslavenstva, koje je bilo više deklarativno nego osnaženo stvarnim etničkim dokazima. I to, po našem uvidu, nije neki novitet u Europi, primjerice u Bosni i Hercegovini, gdje su muslimani, tako reći, tek nedavno postali Bošnjaci kao nacija, premda su do tada bili samo pripadnici jedne vjerske zajednice pretvorene u narod, ali djelomično i Hrvati, odnosno Srbi. Iz rečenoga možemo zaključiti da su i vanjski utjecaji na konstituiranje nacija igrali stanovitu ulogu, konkretno u dalmatinskih Srba, koji su se sve upadljivije udaljivali od Hrvata što se Srbija više osamostaljivala u ustancima protiv Osmanlija do potpune neovisnosti. U jezičnom i kulturnom pogledu mi ne vidimo bitnih razlika između Hrvata i Srba u Dalmaciji i ostaloj Hrvatskoj, pa tako njihovo obično izjašnjavanje: mi smo nacija, igra stanovitu ulogu u pretvaranju naroda u naciju.

Posljedice Prvoga svjetskoga rata u Dalmaciji

Prvi svjetski rat odigrao je, kako piše Jakir, presudnu ulogu u povremenom pretvaranju Dalmacije u jednu od »najjugoslavenskijih« pokrajina slavenskoga juga. I prije početka rata u Dalmaciji je dolazilo do demonstracija s projugoslavenskim, dapače i prosrpskim nabojima. Malo je tko vjerovao da će kaznena ekspedicija (kako početak rata naziva Jakir) Austro-Ugarske protiv Srbije biti uspješna. Rat je Dalmaciji donio još veću ekonomsku bijedu nego što je postojala prije njega. Antiaustrijsko raspoloženje vidjelo se svuda. Osnovane su nove publikacije koje su propagirale južnoslavensko jedinstvo. Austrijske vlasti drastično su kažnjavale i one koji su joj se samo verbalno protivili. Nakon završetka rata u studenome 1918. Splićani su srdačno pozdravili dolazak srpske vojske u svoj grad. Bilo je u tome entuzijazmu mnogo iluzija o zajedničkoj budućnosti južnoslavenskih naroda. Ali projugoslavenski stavovi bili su uvjetovani i konkretnim prijetnjama talijanskoga eks­panzionizma: Italija je poslala na istočnu obalu Jadrana svoje ratne brodove i svoju kopnenu vojsku, nadajući se da će, ako ne svu, a onda barem dijelove Dalmacije dobiti kao ratni plijen. Bilo je otvoreno tzv. jadransko pitanje, to jest diplomatska borba nove južnoslavenske države s Kraljevinom Italijom o granicama. Italija nije skrivala svoje teritorijalne apetite koji su bili čak i u dimenzijama negdašnjih mletačkih teritorija u hrvatskim zemljama, uključujući cijelu Istru i Dalmaciju. Postojala je i opasnost izbijanja talijansko-hrvatskoga rata na Jadranu. Prema Jakiru, samo zahvaljujući blagotvornoj ulozi američke ratne mornarice na Jadranu spriječeni su oružani sukobi dviju strana. Osim ratne opasnosti Dalmaciju je pritiskala i velika glad kao i opći zastoj gospodarskoga razvitka. Političari su se uljuljivali u iluzije da će osnivanjem jugoslavenske države brzo uznapredovati i gospodarstvo, no to se nije dogodilo ni nekoliko godina nakon završetka Velikoga rata. Diplomatska borba za Dalmaciju odigravala se na Mirovnoj konferenciji u Parizu. Srbija je imala dva projekta glede granica, prvi, proširenje Kraljevine Srbije do zapadne granice na liniji Karlobag–Karlovac–Virovitica (prema tajnom tzv. Londonskom protokolu) i drugi, osnivanje Kraljevstva Srba, Hrvata i Slovenaca s granicom koju je tek trebalo izvojevati u diplomatskom gombanju s Italijom i ostalim silama pobjednicama. Između austrougarskih predstavnika Južnih Slavena, većinom Hrvata, i službenika srbijanske vlade dolazilo je do oštrih sukoba glede pregovora s Italijom, pa su Srbijanci prebacivali članovima Jugoslavenskoga narodnog odbora (Trumbiću i ostalima) da rade direktno protiv srpskih interesa. Nakon pariške mirovne konferencije nastavljeni su jugoslavensko-talijanski pregovori o granicama koji su po mišljenju dalmatinske javnosti značili sakaćenje Jugoslavije i poniženje jugoslavenske nacije. Uzaludni su bili svi prosvjedi protiv novih granica, Hrvatska je izgubila Istru, Rijeku, Zadar i četiri jadranska otoka. Prema Jakiru činjenica da su razne unitarističke organizacije osnovane u prvim poslijeratnim godinama u Splitu... sigurno se mogu povezati sa strahom od talijanskih presizanja za istočnojadranskom obalom.

Neuspio pokušaj stvaranja »jugoslavenske nacije«

Uspostavljanjem Kraljevstva Srba, Hrvata i Slovenaca u Dalmaciji je započela, kako piše Jakir, mobilizacija u znaku jugoslavenstva i pokušaj stvaranja nove nacije. Pokušava se stvoriti neka vrsta nadnacionalne nacije pod nazivom troimenoga naroda, ali to u praksi nije funkcioniralo jer su već bile formirane nacije kao hrvatska, slovenska i srpska. Ono što se zvalo jugoslavenskim ostalo je više na bučnim riječima bez konkretnih dokaza o svojoj etničkoj posebnosti i različitosti spram ostalih južnoslavenskih nacija. To jugoslavenstvo bilo je unitarističko u svim svojim pojavnostima sve do stvaranja agresivnih omladinskih organizacija koje su se ne samo na riječima nego i fizičkim nasiljem borile protiv neistomišljenika. Kao najgori mogući izraz toga jugoslavenstva može se smatrati ORJUNA, Organizacija jugoslavenskih nacionalista, koja je prema Jakiru prepoznata kao fašistički pokret jugoslavenskog integralnog nacionalizma što se nije sustezao ni od ubijanja svojih protivnika. Njezini najveći protivnici bili su prema riječima njezinih predvodnika separatisti i komunisti. No ORJUNA, prema Jakiru, još nije dostatno proučena u historiografiji, pa se, mišljenja smo, danas olako koristi u polemikama s jugonostalgičarima. ORJUNA se, kako piše Jakir, može shvatiti i kao jedan radikalno nacionalistički i antidemokratski pokret u Europi u Doba ekstrema. Na kraju svoje priče integralno jugoslavenstvo u Dalmaciji počelo se naglo osipati tijekom kratkoga razdoblja u kojem su stanovnici Dalmaciji vrlo brzo shvatili da im Jugoslavija nije ni izdaleka donijela one materijalne pogodnosti o kojima su sanjali za vrijeme svoga siromaštva u Austro-
-Ugarskoj. Nakon ubojstva hrvatskih narodnih zastupnika u jugoslavenskoj Narodnoj skupštini u Beogradu i smrti vođe hrvatskoga naroda Stjepana Radića, ideja jugoslavenstva u Dalmaciji doživjela je potpuni krah, a ORJUNA se pretvorila u malobrojnu terorističku organizaciju, kako piše Jakir.

Politički i gospodarski život u međuratnoj Dalmaciji

Jakir se u svojoj knjizi bavi političkim i gospodarskim razvojem Dalmacije od propasti Austro-Ugarske do izbijanja Drugoga svjetskoga rata, te svoja opažanja ukratko opisuje kako slijedi. Građanski stalež u Dalmaciji vjerojatno je očekivao previše u novoj državi glede gospodarskog napretka, vjerujući da će ona u tome biti bolja od propale Austro-Ugarske, ali se ubrzo morao razočarati. Vidovdanska Jugoslavija bila je centralistička država sa srpskom prevlašću u gotovo svim sferama života, što su uočili i pristaše južnoslavenskoga ujedinjenja, pa je i to bio jedan od razloga za tromost u gospodarskom razvoju. No bilo je i ekonomskog napredovanja, pogotovo u Splitu, koji postaje glavnim gradom formalno nepostojeće pokrajine Dalmacije. Jakir navodi važnije tvrtke koje su tada bile osnovane kao i porast stanovništva u Splitu i ostalim dalmatinskim gradovima. Veći dio Dalmacije pretvara se u širi administrativni prostor, Primorsku banovinu, koja je sezala duboko u Bosnu i Hercegovinu, ali je ostala bez Dubrovnika i okolice, što je razbilo administrativno jedinstvo bivše austrijske krunovine s hrvatskom većinom. Istodobno s polaganim razvitkom industrije vodila se borba i za veće prometno povezivanje Dalmacije sa sjevernim dijelovima hrvatskoga narodnog područja, ali bez većeg uspjeha. Dalmatinci su osjećali da Beograd ne mari mnogo za njih i da je Zagreb u tome bez ovlasti, ponovno su bili prepušteni sami sebi. Prema privrednoj strukturi u Dalmaciji su i dalje prevladavali poljoprivreda i stočarstvo, dok su industrija i zanatstvo bili tehnički na niskoj razini sa slabo plaćenim radništvom. Seljački posjedi bili su premaleni i time nepodesni za mehanizaciju te u isto vrijeme prenapučeni. Seljaci su živjeli u stalnoj besparici i bili naveliko zaduženi. Ribarstvo nije uspjelo nabaviti bolje opremljene brodove i strojeve za preradu ribljeg ulova. Radništvo je bilo donekle organizirano, no ne toliko da je moglo bitno utjecati na političke odluke stranaka i državne administracije, koja je često drastično kažnjavala štrajkaše i radničke sindikate koji su ih organizirali. Zbog gospodarske besperspektivnosti u Dalmaciji je nastavljeno u Austro-Ugarskoj započeto masovno iseljavanje u prekomorske zemlje s kartom bez povratka, što je posebno pogađalo zapušteno selo, kojemu je autor posvetio posebnu pažnju. Prilike u selima nisu se bitno poboljšale od staroaustrijskih vremena. Osnivanje Banovine Hrvatske, u koju je ušla cijela Dalmacija, bilo je povezano s velikim nadama u gospodarski oporavak, ali Banovina je došla prekasno a da se to moglo ostvariti u nekim većim količinama. Doduše time je bilo postignuto stoljećima traženo povezivanje primorske s panonskom Hrvatskom, ali Dalmatinci su osjetili da ih nije bilo dovoljno u banovinskoj upravi u Zagrebu, kao da su bili ponovno zakinuti u organima vlasti. Jakir zaključuje da se Banovina nije formirala prema demokratskim uzusima, nije bilo izbora za Hrvatski sabor, ban Ivan Šubašić bio je kraljevski favorit, pa čak i Vladko Maček nije došao na čelo HSS-a izborom članstva stranke. Uspostavljanjem Banovine Hrvatske olabavilo je jedinstvo organiziranih snaga hrvatskoga naroda u borbi protiv samovolje jugoslavenske države. Protiv Banovine su bili nacionalisti (ustaše) i komunisti, prvi jer da time nije postignuta hrvatska samostalnost, a drugi jer da je to bio sporazum hrvatske i srpske buržoazije, a ne hrvatskog i srpskoga naroda. Mi možemo iz navedenoga zaključiti da su tu nacionalisti tražili previše u danim okolnostima, a komunisti se žalili jer im je ispao iz ruku jedan propagandistički adut bez osnove u zbilji.

Propast Kraljevine Jugoslavije i proglašenje NDH

Propašću Kraljevine Jugoslavije u kratkotrajnom ratu njemačkoga Reicha i Italije s njihovim saveznicima protiv slabo opremljene i još slabije organizirane jugoslavenske kraljevske vojske u ožujku i travnju 1941., u Dalmaciji je samo vrlo kratko vrijeme izgledalo da će proglašenjem Nezavisne Države Hrvatske doći nova i mnogo bolja vremena od dotadašnjih, ali prema riječima Aleksandra Jakira to se ispostavilo... kao početak ustaške strahovlade i jednog krvavog kolaboracionističkog i terorističkog režima koji će biti obilježen genocidnim postupanjem prema Srbima, Romima i Židovima te masovnim ubojstvima onih koji su smatrani neprijateljima režima. Predsjednik HSS-a Vladko Maček doduše je odbio ponudu Nijemaca da preuzme vlast u Hrvatskoj (kojoj Hrvatskoj Nijemci nisu specificirali) koju je Hitler najprije nudio Mađarima i poslije većim dijelom prepustio Talijanima, ali je Maček dva dana nakon što je pukovnik Slavko Kvaternik 10. travnja 1941. proglasio Nezavisnu Državu Hrvatsku izdao proglas u kojem je odobrio Kvaternikov čin rekavši: Pozivam sav hrvatski narod da se novoj vlasti pokorava, pozivam sve pristaše HSS, koji su na upravnim položajima, sve kotarske odbornike, općinske načelnike i odbornike i t.d., da iskreno surađuju s novom narodnom vladom. Po Jakirovu mišljenju, Mačekova izjava: objektivno (jest) značila gotovo identificiranje s novonastalim stanjem, i bila je vjetar u leđa okupacijskim i kvislinškim snagama. No uvjereni smo, sve da Maček nije rekao ono što je rekao, kratkotrajna euforija nastala proglašenjem NDH bila je tako velika, jugoslavenska država tako za rat nespremna i Komunistička partija Jugoslavije tako paralizirana Hitler-Staljinovim paktom o suradnji i nenapadanju, da bi se političke prilike jednako tako razvijale u korist Pavelićevih ljudi kako su se stvarno dogodile sve do nešto kasnijih Rimskih ugovora, kojima je ustaška Hrvatska izgubila najveći dio svojih pristaša prije svega u Dalmaciji. Po Jakiru, kasnije ratne prilike išle su u korist partizanskoga pokreta pod sposobnim i odvažnim vodstvom Josipa Broza Tita, ali Komunistička partija svejedno se istovremeno obračunavala sa svima koji su smatrani klasnim neprijateljima i prijetnjom za revoluciju. Autor pravilno navodi da je Dalmacija dočekala oslobođenje od okupacijskog i ustaškog režima u jesen 1944. godine, ali Drugi svjetski rat i njegov ishod tema su za drugu knjigu. Ovdje je važna preciznost u navođenju riječi oslobođenje, koja se odnosi na suprotstavljene snage, s jedne strane partizane, s druge strane ustaški i okupacijski režim, ali ne na cijeli narod jer je on u svibnju 1941. doživio samo prijelaz iz jednoga u drugi totalitarni sustav, a ne oslobođenje u pravom smislu riječi jer ono sadrži oznaku sloboda koju se nikako ne može povezati s poslijeratnim komunističkim režimom u Jugoslaviji.

Zaključno možemo reći da je Jakirova knjiga o Dalmaciji između Prvoga i Drugoga svjetskog rata napisana jezikom razumljivim i za nestručnjake, dakle pristupačna velikom broju zainteresiranih za tu našu povijesnu pokrajinu koja je baš u godinama između 1919. i 1941. doživjela nekoliko, doduše, važnih političkih ali premalo gospodarskih promjena nabolje. Točnije rečeno: pretvorila se iz jedne projugoslavenske i čak prosrpske provincije u dio Banovine Hrvatske koji se, što se tiče nacionalne pripadnosti, nije bitno razlikovao od ostalih dijelova hrvatskog etničkoga prostora u Kraljevini Jugoslaviji, no usporedno s tim nije uslijedio veći gospodarski napredak. Dalmatinsko jugoslavenstvo zasnivalo se na idealističkim zamislima o jedinstvu triju južnoslavenskih naroda, ali i na opravdanom strahu od talijanskih teritorijalnih presezanja prema istočnoj obali Jadrana. Jugoslavenstvo je imalo i stanovito opravdanje s obzirom na nesposobnost Beča i Budimpešte da dvojnu Monarhiju pretvore u trojnu, u kojoj bi Slaveni bili ravnopravni s njemačkim Austrijancima i Mađarima. Beč je, osim toga, u Dalmaciji forsirao talijanstvo na štetu hrvatstva, koje je od stvaranja jugoslavenske države očekivalo rješenje svih svojih problema, no ta je vjera bila kratka vijeka. Hrvatski Dalmatinci duboko su se razočarali u prvu Jugoslaviju vjerojatno zbog toga što su od nje očekivali da će im donijeti gospodarski procvat i nacionalnu ravnopravnost, kakve nisu postigli u Austro--Ugarskoj Monarhiji. Beogradske vlasti to nisu htjele učiniti jer su imale druge prioritete, a Zagreb kao središte hrvatske nacije nije do osnivanja Banovine Hrvatske bio mjerodavan za Dalmaciju. Sve mane i zapreke koje su zaustavljale gospodarski napredak Dalmacije tijekom stoljeća tuđih vladavina, kako zorno opisuje Jakir, kao prenaseljenost na malom za poljoprivredu pogodnom području, nemogućnost stvaranja poljoprivredne mehanizacije, primitivnost ribolova i brodarstva, prezaduženost seljaštva i masovno iseljavanje u daleki svijet, nisu bile uklonjene u monarhističkoj Jugoslaviji, što je naveliko štetilo dalmatinskom jugoslavenstvu. Ono je doživjelo konačan poraz nakon ubojstva hrvatskih narodnih zastupnika u jugoslavenskom parlamentu i smrti Stjepana Radića kao posljedice ranjavanja.

Projugoslavenske organizacije, primjerice ORJUNA, pretvorile su se u nedemokratske i često nasilničke skupine. No i Banovina Hrvatska nije ispunila sva očekivanja Dalmatinaca, koji su osjetili da nisu bili dovoljno zastupljeni u središnjici Banovine u Zagrebu. Dalmacija je dočekala izbijanje Drugoga svjetskoga rata nespremna u svakom pogledu, ali u tome se nije razlikovala od ostalih hrvatskih i jugoslavenskih pokrajina, pa će biti zanimljivo saznati kako je to konkretno bilo kad to opiše Aleksandar Jakir, najavivši u intervjuu Globusu (30. 11. 2018) svoju knjigu o Dalmaciji u Drugom svjetskom ratu, u kojem je ona u usporedbi s drugim dijelovima Hrvatske i Jugoslavije dala natprosječno mnogo ljudskih i materijalnih žrtava da bi se na kraju razočarala u zajedničku državu isto, ako ne i više, kao i nakon Prvoga svjetskoga rata.