Neuobičajeni hommage

Za razumijevanje pripovjedačke prakse Nedjeljka Fabrija od ključne je važnosti pronaći čitatelja koji će čitajući njegove drame, pripovijetke, eseje i romane biti dovoljno upućen i strpljiv u raslojavanju teksta prilikom pronalaženja mjesta spajanja povijesti, kritičkog sučeljavanja i autorova užitka. Znatiželjan i inteligentan pisac kao što je Fabrio može već prvom rečenicom zavesti čitatelja stvarajući privid koji će ga u isto vrijeme provocirati i potaknuti da se na samome početku odluči želi li se uplesti u razotkrivanje napisanoga ili ne jer često puta nekoliko riječi upućuje na posve drugi trag od onoga smjera kojim se mislilo da će naracija krenuti. Autorova snažna individualnost izbija pri tome na svim budućim stranicama da bi se potom uvidjelo što se zaista dogodilo u jednome vremenu i to iz perspektive pisca koji je osim podataka pronađenih u arhivima, knjižnicama, člancima iz novina, najviše cijenio živu riječ svjedoka. Tada postaje jasno kako se čita pažljivo oblikovan tekst kojim cirkuliraju brojna poznata i manje poznata imena hrvatske, talijanske i europske povijesti, književnosti, umjetnosti i kulture.

Vjerna i pažljiva čitateljica zasigurno je Julijana Matanović, koja u knjizi Krsto i Lucijan – rasprave i eseji o povijesnom romanu (Zagreb, 2005), esej »Ecije i Andrej – o ʽTriemeronu’ Nedjeljka Fabrija« započinje riječima »nikada nisam tajila da su romani Nedjeljka Fabrija bliski mom kritičarskom i običnočitateljskom senzibilitetu... nastojim te slojevite romane, kao i njihova autora, jednog od rijetkih hrvatskih umjetnika koji ne taji muku pravoga pisanja, predstaviti gotovo svakoj generaciji svojih studenata«. Upravo ona potpisuje prvu monografsku knjigu o njemu objavljenu postumno (u isto vrijeme ovo je i prvi sustavno napisan hommage nakon njegove smrti 4. kolovoza 2018). Isto tako uopće nije čudno da je izdavač ove knjige, a primarno zahvaljujući agilnosti urednice Nives Tomašević, »Naklada Ljevak«, koja se diskretno nastoji brinuti o klasicima hrvatske književnosti ne prepuštajući ih recepcijskom zaboravu.

Knjiga o Fabriju neuobičajena je montaža različitih diskursa u kojoj se susreću osobni zapisi čitateljice, istraživački pogled na njegovu poetiku iz perspektive znanstvenoga oka uz izbor iz piščeva žanrovskoga teksta ovisno o tome o čemu uvodni esej govori. To bi značilo da knjigu otvara esej »Zvala sam ga Lucijane«, dirljiv i intiman autoričin oproštaj s Nedjeljkom Fabrijem, potom slijede četiri poglavlja koja nacrtno interpretiraju njegove drame – Putem se izgubio čovjek, »Čujete li svinje kako rokću u ljetnikovcu naših gospara? (mirakul u jednom dijelu – dvije slike)«; pripovijetke i razne pripovijesti – Kratko i proživljeno, »Nagrada«; eseje – Izbor po srodnosti, »Veliki eksodus (1945–1956) i književnost«; i romane – Zar je povijest nešto drugo?, »Vježbanje života«.

I dok se tekstom Julijane Matanović nužno prelijevaju različiti oblici pripovijedanja kao što su esejistički, autobiografski, dokumentarni, dok njezina samo na prvi pogled jednostavna i laka rečenica plijeni čitatelje količinom informacija, trenutačnim bljeskovima koji navode na iznovljena čitanja i promišljanja, dotle se eseji u ovoj knjizi mogu čitati kao oproštaj s onim koji je utjecao na njezino duhovno i spisateljsko oblikovanje.

Fabrio se posebice u esejima razotkriva kao moderni intelektualac koji ima stav o sebi važnim pitanjima, iz njih sve pršti iskonskim nagonom za znanjem koji ima okus gladi za riječju, zvukom, pokretom, za dokumentom, za suvremenošću i poviješću, za glazbom i teatrom, za pričom koju treba »zaslužiti stanicama vlastita tijela«, a u Knjizi o Fabriju autorica navodi kako upravo »eseji daju struci lekciju iz tumačenja književnih tekstova i književnih činjenica (među prozvanima mogu se naći povjesničari književnosti, teatrolozi, znanstvenici zainteresirani za rad na periodici, pisci monografija). Eseji se odgovorno, ali posvema tiho, bore za pravo pisca na riječ, za pravo na raspravu u kojoj i on može nešto ʽmalo pripomenuti’ o načinu na koji vidi vlastiti tekst. Koliko mu je stalo do eseja, dovoljno pokazuje podatak da je mnoge eseje, nakon što su napisani i objavljeni, poslije godina i godina, čak i desetljeća, nadopunjavao i dopisivao«.

Nedjeljko Fabrio, prema mojem mišljenju, prije svega je briljantan esejist, njegov je esejistički stil, zbunjujući i fascinantan, originalan, subverzivan, angažiran, direktan, otvoren dok piše i o povijesti i umjetnosti. Jasnim, preciznim, originalnim, hrabrim, strpljivo istraživanim podatcima on povijest, politiku, socijalne prilike, književnost, dramu, operu i kazalište analizira na gotovo svim razinama – etičkim, estetičkim, umjetničkim, filozofskim, moralnim. Složila bih se s riječima Branke Džebić da je Nedjeljko Fabrio »najautentičniji umjetnički tumač sjevernojadranskog multikulturalnog i dramatičnog povijesnog prostora o čemu svjedoči njegova esejistička literatura koja problematizira dinamiku prostora koji se proteže od Venecije do Velebita vremenski obuhvaćajući stotinjak presudnih godina prošloga stoljeća«, kao i sa Zdravkom Zimom, koji je odao priznanje Fabriju kazavši da pripada u »Jučerašnji svijet« Stefana Zweiga jer za njega je umjetnost bila način života, a ne nadgradnja.

Riječi Miljenka Jergovića – »umro je Nedjelj­ko Fabrio, posljednji prozni pisac iz posljednjega službeno uspostavljenog i ovjerenog kanona hrvatske književnosti« – okvir su za buduće oblikovanje čuvanja i brisanja pamćenja, a iskustvo pričanja priča, čitanja literature i iskustvo umjetnosti uopće, ono je koje naglašava i poziciju zaborava u oblikovanju nacije i nacionalnog identiteta.

Budući da i sama baštinim poziciju njegove osobne prijateljice, napisala bih kako sam često slušala priču o pretapanju povijesti i suvremenosti u osječkoj Slavonskoj kući uz ljuti slavonski čobanac za čijim je drvenim stolom moj Vitez nekoliko puta ponovio kako je njegova sreća što ima dugo pamćenje te da ga ne zanima povijest kao kulisa zbivanja, nego su sudbine posve nebitnih i nevažnih ljudi ono što neprekidno potiče njegovu potrebu za bilježenjem tragičnosti odlazaka i dolazaka, spremanja stvari, pakovanja i ostavljanja osobne memorije u prostorima iz kojih se mora zbog ratnih ili političkih vjetrova iseliti. Gramatika tih, na prvi pogled nevažnih života, ono je što je utisnuto u slojeve moje kože – često puta je ponavljao.

A Fabrio je i 22. travnja 2008. u vukovarskoj knjižnici pričao o pretapanjima literature i zbilje, one iste stvarnosti koja je u svojoj suvremenosti izgubila osjećaj međuovisnosti i gustoće ljudskog života koji nikada neće moći biti sveden na jednu formulu, jednu istinu, jedno pamćenje i jedan zaborav. Upisujući u kodove svojih romana i jednu postratnu priču, Fabrio je tada Vukovarcima odao priznanje jer samo njihova pojedinačna energija čuva Grad uz Dunav i Vuku zaustavljajući nove unificirane zastave koje žele izmisliti neke nove kolektivne identitete. To nikako ne znači, veli ovaj hrvatski književni klasik, neku novu sentimentalnu smjernost vraćanja tradicionalnim ili klasičnim vrijednostima, nego je ona prilog obnoviteljskoj praksi razgovaranja na europskoj razini.