350 godina Sveučilišta u Zagrebu

Na kraju smo godine u kojoj je Sveučilište u Zagrebu proslavilo svoj 350. rođendan. Okrugla tri i pol stoljeća neprekinuta djelovanja dojmljiva su brojka. Alma mater tolikih od nas utemeljena je 1669. kao Academia Zagrabiensis, a ustrojila ju je Družba Isusova, kao i mnoge druge akademije diljem katoličke Europe u tom istom razdoblju ili nešto kasnije. Ono, dakle, ne pripada u najstarija europska sve­učilišta nastala u srednjem vijeku: ta su sveučilišta, Coimbra, Salamanca, Oxford, Pariz i neka druga, nastala još u XII. i XIII. stoljeću, a najstarije, ono bolonjsko, u samom početku tog razdoblja. Ta su najstarija žarišta učenja i znanja, među kojima su kolali studenti iz raznih dijelova papinskoga kršćanstva, praoci kasnijih i današnjih sveučilišta. Tih gotovo devet stoljeća povijesti sveučilišta pokazuje da je ono uz Crkvu najdugovječnija ustanova Zapada koja je tom Zapadu dala odlučujući doprinos u formiranju kroz stoljeća.

Otvaranje Sveučilišta, odnosno Akademije, značilo je da će Hrvati moći postizati akademske stupnjeve u domovini. Od tada do danas Sveučilište u Zagrebu je obrazovalo hrvatski narod, ali i neke narode u svojem okružju; u vremenima bez države, odnosno u vremenima pripadnosti političkim suprasustavima u kojima uglavnom nisu imali sreće, Hrvati su Sveučilište u Zagrebu gledali kao jednu od institucija od kojih su očekivali da bude i više od visokog učilišta. K tomu su, u tijeku XX. stoljeća, živjeli pod nekoliko totalitarnih režima. U svim tim okolnostima Sveučilište u Zagrebu je na različite načine značilo jednu od onih točaka koje su funkcionirale kao utočišta te kao mjesto na kojem se – u nekim krugovima – održavao i razvijao službeno potisnuti nacionalni osjećaj i gradio identitet na najtrajniji mogući način – istraživanjem vlastite baštine i unapređivanjem svekolikog znanja. Zato Sveučilište u Zagrebu gledamo i kao jedan od bitnih čimbenika u razvitku hrvatskoga društva u cjelini. Stoga 350. obljetnica obvezuje da tu vezu istodobno i proučavamo i njegujemo. Samo Sveučilište obljetnica obvezuje da i u nacionalnim i u međunarodnim okvirima sebi trajno osigurava status koji će biti dostojan te dojmljive povijesne popudbine.

Sveučilište u Zagrebu je i danas po svojoj temeljnoj koncepciji – ne, doduše, i po svom ustroju – sveučilište humboldtskog tipa. Zahvaljujući stručnosti, sposobnosti i viziji mnogih vrijednih prethodnika današnjih nastavnika i znanstvenika ustrojeni su na njemu oni studiji bez kojih jedno sveučilište kao da i nije sveučilište, ali i mnogi studiji koje ni danas nemaju ni mnogo starija i bogatija sveučilišta, sve s ciljem da ova sredina svojim građanima, svom narodu, omogući formiranje širokog spektra stručnjaka i intelektualaca koji će biti nositelji svekolika razvitka države i naroda. Zbog toga se širina koju je Sveučilište u Zagrebu takvim razvojem izgradilo danas, u svjetlu mjerila kojima su sva sveučilišta podložna, ne treba gledati kao balast, nego treba uvijek iznova sagledavati njezine korijene, a dobrom organizacijom ju štititi od nestajanja. Potonje je svakako zadatak koji predstoji. Sveučilište u Zagrebu i danas je nacionalni lider u znanstvenoistraživačkoj djelatnosti i kao takvo ono je bilo i ostalo generator razvoja i napretka cijele Republike Hrvatske.

Sveučilište u Zagrebu je i jezgra iz koje je izrastao gotovo cijeli preostali hrvatski visokoškolski sustav. U drugoj polovici prošlog stoljeća došlo je do njegova grananja i dislociranja pojedinih studija u druge hrvatske gradove. Objedinjavanjem tih dislociranih studija u Osijeku, Rijeci i Splitu stvorena su sedamdesetih godina prošlog stoljeća još tri hrvatska sveučilišta, a iz njihovih dislociranih studija su se do danas razvila još dva sveučilišta – Sveučilište u Zadru i Sveučilište u Puli. Zbog toga Sveučilište u Zagrebu s pravom treba gledati i kao matično sveučilište gotovo svih od osam današnjih javnih sveučilišta u Republici Hrvatskoj.

Uz 31 fakultet (Hrvatski studiji su prije nekoliko tjedana dobili status fakulteta) i tri umjetničke akademije (kojima su rektori nekad bila imena poput Ivana Meštrovića i Branka Gavelle, a obrazovale su većinu hrvatskih umjetnika) Sve­učilištu u Zagrebu pripadaju studentski domovi, studentski centri u Zagrebu, Varaždinu i Sisku, Sveučilišni računski centar – SRCE, Poslijediplomsko središte Dubrovnik, dva botanička vrta u Zagrebu – onaj svima poznati u Mihanovićevoj ulici, ali i botanički vrt »Fran Kušan« na Šalati, imanja Agronomskog i Šumarskog fakulteta koja služe za praktični dio nastave i za znanstvenoistraživačku djelatnost.

Sveučilište u Zagrebu je veoma specifično glede svoje knjižnice: naime, današnja Nacionalna i sveučilišta knjižnica, utemeljena po Družbi Isusovoj 1607. godine, koja je zajedno s gimnazijom kojoj je pripadala 1669. dobila status akademske ustanove, sve do danas je povezana sa Sveučilištem u Zagrebu, ali nakon mnogih promjena statusa koje je doživjela ona je danas, kako stoji u Statutu Sveučilišta, ustanova kojoj Sveučilište može ugovorom ponuditi poslove središta sveučilišnoga knjižničnoga sustava i sveučilišne knjižnice. U Statutu pak same Nacionalne i sveučilišne knjižnice određeno je da ona obavlja knjižnične i informacijske djelatnosti nacionalne knjižnice Republike Hrvatske i središnje knjižnice Sveučilišta u Zagrebu, za koje ona prikuplja i osigurava dostupnost informacijskih izvora posebice namijenjenih nastavnicima i studentima Sveučilišta u Zagrebu, umrežavanje i koordiniranje rada knjižnica Sveučilišta u Zagrebu te sve ostale poslove kao i za sve ostale korisnike. Ne ulazeći ovdje dublje u problem tog odnosa kroz povijest i danas, valja reći da knjižni fond svih knjižnica Sveučilišta u Zagrebu čak i bez NSK predstavlja najveću koncentraciju knjiga i časopisa u zemlji. Sve to pokazuje složenost i veličinu sustava koji zovemo Sveučilište u Zagrebu.

Nemoguće je u jednom broju jednog časopisa, osobito ovako malena broja stranica na kakav je Hrvatska revija svedena, do kraja predstaviti, a kamoli objasniti ustroj i povezanost (ili nepovezanost) svih njegovih dijelova; nemoguće je prikazati današnji profil svih njegovih fakulteta (»sastavnica«) u svim njihovim aspektima, ni naglasiti uspjehe od kojih su neki zamjerni, jer, i samo sveučilište se, pojavivši se ponovno ove godine u skupini sveučilišta oko 400-og mjesta na Šangajskoj listi, smjestilo među 5% najboljih. Tema je mnogo. Pobrojit ću one o kojima ovdje nema riječi u posebnom tekstu: najprije, to je sam nastavni proces, posebice mnoge novine koje su ga zahvatile pristupanjem tzv. Bolonjskoj reformi, te znanstvenoistraživačka djelatnost po kojoj svako sveučilište zauzima mjesto u međunarodnoj akademskoj zajednici koje sam uspjehom u njoj priskrbi. Tu je i međunarodna suradnja, taj oblik aktivnosti koji je sveučilištu inherentan od njegovih početaka do današnjih dana kad su u okviru Europskog prostora visokog obrazovanja (engl. European Higher Education Area, EHEA) programi poput Erasmusa »pokrenuli« cijeli taj prostor u oblicima međunarodne suradnje dotad neviđenih razmjera; isto tako, znanstvenoistraživački projekti koje se financira iz međunarodnih (europskih ili naprosto stranih) izvora. Život studenata na Sveučilištu u Zagrebu; športske aktivnosti, u kojima su njegovi studenti bili pioniri razvoja športa u Hrvatskoj od kraja XIX. stoljeća, a jedan broj studenata postigao je i postiže vrhunske športske rezultate, itd.

Sve to bismo htjeli i držimo da bi trebalo predstaviti o ovoj obljetnici: naime, obljetnica nije samo vrijeme proslava nego i »svođenja računa«. Međutim, u danim okolnostima ovdje predstavljamo samo mali dio tog mozaika: najprije, povijesni razvoj Sveučilišta, u kojem, međutim, nije obrađeno razdoblje od 1918. do 1991; bilo je predviđeno, ali nije ostvareno. Taj veliki dug nadoknadit ćemo u jednome od idućih brojeva Revije. Zatim je tu arhitektonska baština Sveučilišta, to jest analiza svih prostora u kojima je radilo i radi Sveučilište u Zagrebu, pregled počasnih doktora, arhivska građa i stvaranje arhiva, koje je u tijeku, prikaz Poslijediplomskog središta Dubrovnik i Srca. Hommage je to našem najstarijem sveučilištu bez pretenzije na sveobuhvatnost i dubinu, ali svakako podsjetnik na to da su bez njega hrvatsko društvo i hrvatsko obrazovanje nezamislivi.

Hrvatsku su reviju prije 90 godina osnovali bivši studenti Sveučilišta u Zagrebu. Mnogi od onih koji su ju četrdeset godina održali u prognanstvu također su bili studenti toga našega sveučilišta. Od njezina povratka u domovinu i u Maticu hrvatsku njezini urednici, autori i čitatelji su velikim dijelom bivši studenti Sveučilišta u Zagrebu, a sadašnje uredništvo tvore njegovi profesori. Stoga je i Hrvatska revija blisko vezana s njime i prirodno je da i zbog te okolnosti njegovoj obljetnici prida dužnu pozornost, prostor i prikaz koji će, zahvaljujući stilu koji Revija njeguje, dodati i nešto od onoga što se u tijeku slavljeničke 2019. godine nije čulo ni pročitalo u ostalim medijima.