Zavičajne kulturne zalihe

Naputak za izučavanje najnovije knjige Josipa Cvenića Sablasti nad dvorcem kao da se nalazi već u naslovu, koji amalgamira dva, potencijalno antonimska, s obzirom na semantičko polje, pojma. Uz leksem »sablasti« recipijent će odmah prizvati izvjesna asocijativna mjesta vezana uz onostrano, mistično, nepragmatično i sl., a uz leksem »dvorac« upustit će se u imaginiranje arhitektonskog zdanja i/ili povijesne prostorne memorije. Spojivost tih, uvjetno rečeno antonimskih semantičkih i denotativnih polja postaje putokazom i markerom tekstualnog materijala koji slijedi. Iako se iz naslova ipak ne može zaključiti o kakvu je žanrovskom uratku riječ, autor svoj naslovni odabir podupire i intertekstualnom prolegomenom u kojoj inkorporira u književni tekst enciklopedijsku natuknicu o zvuku. Navodeći, također, znanstvenu činjenicu o »zarobljenosti« zvuka u srednjovjekovnoj crkvi, autor otvara prostor fikcijskom tekstu, odnosno pričama o valpovačkom dvorcu, koje pričaju njegovi zidovi.

Knjiga sadrži osam novela i moglo bi se posve opravdano govoriti o dobro prokušanoj strukturi uokvirene zbirke novela. Kako je okvir u takvim strukturama neka instanca poput lika pripovjedača, teme, prostora i sl., u Cvenićevu slučaju to također nije iznimka jer je poveznica svih novela valpovački dvorac. Valpovački dvorac o čijim se arhitektonskim preoblikama od srednjega vijeka do suvremenosti govori u prvoj noveli »1905. Kraj devetnaestoga stoljeća« predstavlja svojevrsni topos u kulturalnom pamćenju zavičajnog prostora. Prva novela sukus je povijesnih zaliha panonskog prostora sadržanih u prikazu promjena vlasnika dvorca, njihove obiteljske genealogije i nastojanja da oblikuju dvorac i pejzažnu arhitekturu oko njega. Već u prvoj noveli autor se prihvaća pripovjednih postupaka i tehnika koje će razvijati i u ostalim novelama. Jedan od njih je vrlo plastični dijalog, koji uz opise pridonosi rekonstrukciji prošlosti, dovodeći do detaljnog fikcijskog uprizorenja likova, duha vremena i relevantnih povijesnih podataka. U prvoj noveli je tako započeta autorska namjera da se, s obzirom na povijest dvorca, koji služi kao mizanscena, odmotaju fabule o valpovačkom plemstvu i markantnim povijesnim figurama panonskoga baranjskog prostora. Recipijentova znatiželja želi se potaknuti manje poznatim detaljima iz života istaknutih osoba, zapravo fikcijskom rekonstrukcijom nekih intimnih trenutaka iz života tih osoba. Prva novela je i u tom smislu svojevrsni uvod jer se fokusira na  trenutak kada u valpovački dvorac grofu Rudolfu II. Normannu i njegovoj supruzi Julijani župnik Josip Zserdin donosi vijest da je umro biskup Josip Juraj Strossmayer, nezaobilazna figura hrvatske kulture i povijesti. Značajan događaj, biskupova smrt, osvijetljen je iz perspektive valpovačkih velikaša i s obzirom na njihovu stalešku i političku pripadnost i uvjerenja. Iz te vizure višeg staleža projicirana su stajališta o biskupu Strossmayeru kao »velikom čovjeku« u Hrvata, protivniku mađarizacije i politike Khuena Héderváryja, u čemu nije mogao biti dostojan protivnik zbog starosti i bolesti, a kao njegov pomagač prepoznaje se Izidor Kršnjavi, također istaknuti hrvatski političar i kulturni djelatnik. Dijaloška forma služi Cveniću da se iz perspektive sveznajućeg pripovjedača i politički i svjetonazorski odredi, pozicionirajući Strossmayera i Kršnjavoga u grofovu dijalogu kao »divove hrvatske kulture« (str. 23).

Postupak svojevrsne autorske valorizacije povijesne uloge zavičajnih istaknutih povijesnih osoba autor će produbljivati i u ostalim novelama. Spektar odabranih portreta i krokija kulturnih i povijesnih ikona Slavonije i Baranje proteže se od vjerskih poglavara, političara, književnika i književnica, velikaša i veleposjednika do dobrotvora. Tako šarolikim odabirom autor očito želi stvoriti kompleksnu sliku zavičajnog prostora s obzirom na njegove povijesne i kulturološke zalihe, poglavito iz 19. st., a djelomično i iz 20. st. Fokusiranje na odabrano razdoblje i više društvene staleže, koji su literarno aktualizirani s pomoću lociranja u valpovački dvorac i oko njega, vjerojatno nije slučajno. Cvenić se želi referirati na obrazovani i društveno visoko pozicionirani sloj nositelja zavičajne prošlosti. Inzistiranje na građanskom, urbanom i plemenitaškom dijelu zavičajne društvene strukture stimulira u recipijentovoj svijesti stvaranje slike o elitnoj nadgradnji jednog, prema mnogim stereotipnim shvaćanjima, ruralnog okružja. Razbijanje predrasuda o Slavoniji i Baranji kao prostorima isključivo ruralne kulture, koje je često podupirala i umjetnost, osobito zavičajna književnost, može se učiniti i na takav način, tj. koncentriranjem na visoko intelektualni i obrazovani sloj, koji je nositelj građanske i urbane kulture. Na taj način Cvenić ovom zbirkom pridonosi i razbijanju stereotipa o tzv. raspojasanoj Slavoniji, odnosno u njegovu slučaju i Baranji, koja je dio istog identitetnog panonskog prostora, koji je u svom neizostavnom istoimenom i kritičkom eseju dekonstruirao Julije Benešić početkom 20. st. Slavonija i Baranja nisu bile samo pozornica tradicijskih praksi nego i prostori sofisticiranih intelektualnih, kulturnih i političkih projekata. U njihovim dvorcima živjelo je visokoobrazovano plemstvo, koje je svojim životnim stilom promicalo visoke kulturne standarde i svojim profinjenim ukusom oplemenjivalo okoliš zdanjima, perivojima i sl.

Inzistiranjem na manje poznatim detaljima iz biografija znamenitih osoba iz zavičajnog prostora, autor se želi predstaviti i kao prozaik doctus, edukator i dobar poznavatelj interesantnih biografskih epizoda, katkad i »štikleca«. U drugoj noveli »Željezne toplice i Franjo Ciraki« autorska se informiranost o glavnom liku, povijesnoj osobi požeškom književniku Franji Cirakiju, potvrđuje prikazom njegova boravka u Željeznim toplicama nedaleko od Valpova, a kao dodatna zanimljivost razvija se dijalog između valpovačkoga grofa Rudolfa i Franje Cirakija o Darwinovu glasovitom djelu Podrijetlo vrsta, koji ide u prilog tendenciji svojevrsnog »intelektualiziranja« teksta.

Intelektualno ozračje u valpovačkom dvorcu, tijekom gospodarenja grofa Rudolfa i grofice Julijane, naglašeno je i njihovim susretima s drugim istaknutim ljudima njihova vremena, osobito književnicima. Tako se u noveli »Grofica Julijana i učiteljica Jagoda« opisuje susret grofice Julijane i književnice Jagode Truhelke, koje u valpovačkom dvorcu razgovaraju o Jagodinoj književnosti, ali autor ne propušta educirati i o Truhelkinoj suradnji s predstavnicama ženskog onovremenog pisma i kulturnim poslenicama Magdalenom Šrepel i Zdenkom Marković. Također, sugovornice se tijekom svog dijaloga referiraju i na znanstveno područje, razgovarajući o djelu Tumačenje snova Sigmunda Freuda, čime se želi potencirati njihova obrazovanost.

Autor je intenciju prikazivanja zavičaja kao prosvijećenog prostora podupro i ekspliciranjem osoba koje primarno nisu pripadale samo kulturnom krugu. Jedna od takvih osoba je Josipa Glembay, koja je osnovala podružnicu »Hrvatske žene« u Osijeku i bila istaknuta dobrotvorka i autorica aforizama objavljivanih u osječkom časopisu i kalendaru Jeka od Osijeka. U kontekstu se spominju i književnici Rudolf Franjin Magjer te Krležina drama Gospoda Glembayevi, s kritičkim komentarom o njoj. Poznavanje osječke kulturne scene ovjerava se i spominjanjem časopisa Die Drau i brošure Naš čovo R. Franjina Magjera te navođenjem ruralne tematike njegovih djela. Također, autor kroz dijalog iznova komentira i iznosi stavove, kao npr. »Osijek je multietnička sredina, u njemu živi više naroda i koristi se nekoliko jezika, a sramota da je hrvatski jezik stalno bio potiskivan« (str. 89).

Valpovački je dvorac povijesni i kulturni topos koji autor prati u mijenama vremena. Iako je većina novela situirana u vrijeme gospodarenja grofa Rudolfa (1857–1942) i grofice Julijane Normann-
-Ehrenfels (1867–1955), povijest dvorca i njegovih gospodara prati se sve do u 20. st., tj. do generacije njihovih unuka koji u samostalnoj hrvatskoj državi očekuju povrat vlasništva oduzetog nakon 1945. godine. Na dvorac se reflektiraju posljedice »terora povijesti«, kako za vrijeme Austro-
-Ugarske tako i nakon njezina raspada u turbulencijama I. i II. svjetskog rata i poraća. Tako u autorskoj viziji dvorac postaje metafora i sukus povijesnih događajnosti i vremenskih mijena na zavičajnom slavonskobaranjskom prostoru.

Na kraju ove zbirke novela nalazi se pogovor dr. sc. Marine Vinaj, koja vrlo detaljno i na temelju sačuvane građe prati genealogiju i društvene uloge svih plemićkih obitelji koje su gospodarile dvorcem te navodi i njihove graditeljske i kulturne projekte na području Valpova, odnosno Baranje. Pogovor omogućuje rasvijetliti i kontekstualizirati fikcijsko tkivo novelističkog ciklusa.

Josip Cvenić (1952), književnik iz Osijeka čiji je opus žanrovski i tematski raznorodan i relativno opsežan, ovom se knjigom predstavio i kao jedan od autora koji želi redefinirati zavičajni prostor s obzirom na stereotipe o njemu te otkriti i afirmirati zanemarene i manje poznate činjenice o njemu. Stoga je odabir neopovijesnog pristupa građi i oblikovanje neopovijesnog teksta upravo o ovom prostoru dobrodošao, posebice i zbog strategije afirmacije zaboravljenog i zanemarenog u njemu.