Retorika Matičina predsjednika Stjepana Damjanovića

U dvodijelno strukturiranu knjigu sugestivna naslova (Raz)govori (Matica hrvatska, 2018) uvršteno je dvadeset i sedam Damjanovićevih govora i trinaest razgovora iz razdoblja njegova predsjedanja u Matici hrvatskoj (2014–2018) te manji broj priloga iz prijašnjih godina skopčanih s dužnostima sveučilišnoga profesora i Matičina glavnoga tajnika, odnosno potpredsjednika. Iz Riječi unaprijed saznajemo da je (Raz)govore objavio na nagovor kolega koji su procijenili da je našemu čovjeku i društvu u cjelini korisno predočiti zašto je hrvatskoj kulturi i nakladništvu Matica i danas nužna, i zašto njezinu misiju nitko drugi ne može pre­uzeti i na pravi način nadomjestiti.

Na početku knjige stoji govor kojim Damjanović zahvaljuje na Nagradi Josip i Ivan Kozarac za životno djelo sjećajući se djetinjstva i odrastanja u zavičaju i ljudi koji su mu otvarali prozore u svijet knjiga, i od kojih je zarana naučio da je u dobrim knjigama sve što imamo i što trebamo.

Predsjednika su često pozivali Matičini ogranci i organizatori kulturnih priredaba, pa u Sarajevu govori o važnosti »sitnoga rada«, u Bjelovaru poziva na udruživanje darovitosti, u Grudama na Šimićevim susretima informira o Matičinim izdanjima najvećega njihova pjesnika, u Čakovcu zbori o ulozi Matice i njezinih ogranaka, u Trogiru besjedi o blagoglasju i mirotvorstvu hrvatske himne, u Vinkovcima podsjeća na rad Dionizija Švagelja, u Sinju izvješćuje o rezultatima Matičina rada, u Zagrebu svečanim govorom 175 godina sa svojim narodom obilježava veliku Matičinu obljetnicu, u Rijeci na Filozofskom fakultetu nadahnutu posvetu hrvatskomu jeziku naslovljuje Preradovićevim stihom Po njemu si sve što jesi, a u Postirama na Braču Nazorovim stihom U tebi sam vijek svoj proživio. Naposljetku je na Glavnoj skupštini u Rijeci izrekao svoj oproštajni, homogenizirajući govor Matica je dom svima koji vjeruju u kulturu i Hrvatsku.

Riječi su se Matičina predsjednika rado slušale i u prigodama koje su zahtijevale ekspertna govornikova znanja. Glagoljična slova na kamenim kvadrima u Parku hrvatske memorije u Otočcu povod su mu da Liku i Krbavu predstavi kao prostor glagoljaškoga djelovanja koje su svesrdno pomagale hrvatske kneževske loze Frankopana, Gusića i Kurjakovića, a bogata spomenička baština misala, brevijara, zbornika i kodeksa dokaz je da su hrvatski glagoljaši prevodili »sve najvažnije iz zapadnoeuropske književnosti«. Na Filozofskom fakultetu Družbe Isusove zapitat će zašto naši ljudi odlaze u druge zemlje te naći razloge za taj i druge naše grijehe u pomami za materijalnim dobrima i užicima, u odricanju od duhovnih vrijednosti, u ignoriranju istine i pravde, obezvrjeđivanju boljih od sebe, omalovažavanju tradicije i relativiziranju znanstvenih i kulturnih postignuća.

Kad govori o novim knjigama pokazuje Damjanović širinu znanja, upućenost u specijalistička područja i duboko poštovanje prema autorima. Predstavljanje knjige Radoslava Katičića Vilinska vrata potaknut će ga da svjetski priznatom filologu i članu europskih akademija zahvali što desetljećima, pa i u opasno vrijeme Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika, surađuje s Maticom i povjerava joj tiskanje svojih knjiga, najboljega »što imamo o kulturi hrvatskoga ranoga srednjeg vijeka« i pretkršćanskom vremenu. U glagoljaškome Krku predstavit će knjigu fra Petra Runje Životopis fra Šimuna Klimantovića govoreći o obojici zaslužnih franjevaca, fra Šimunu i njegovu biografu fra Petru: prvi je pisao duhovna djela glagoljičnim pismom, a drugi otkrivao nepoznate činjenice o njemu i drugim glagoljašima. Istraživačke dosege bugarske znanstvenice Tanye Dimitrove Dimitrove u knjizi Krštenje kod pravoslavnih Bugara, sagledava predstavljač u kontekstu identitetski važnih kršćanskih rituala, biblijskih sadržaja, folklora i tradicije, a već spomenuto poštovanje prema autorima očito je i kad govori o knjizi Putokazi sreće, u kojoj vrsni teolozi laicima tumače antologijski Isusov Govor na gori. Osvrnuvši se na iznimno kulturološko značenje prijevoda Biblije na mnoge jezike, i zadržavši se potom na hrvatskoj prijevodnoj tradiciji od glagoljaških i protestantskih prijevoda Novoga zavjeta do najnovije Zagrebačke Biblije, detaljnije je Damjanović prikazao izvorno izdanje Katančićeve Biblije (1831), poznate i po tome što je prvo objavljeno izdanje Svete knjige na hrvatski jezik, a s istom je pomnjom predstavio i njezino novo izdanje (2017), zahvalivši priređivačima koji su osuvremenjenom grafijom Katančićevu Bibliju približili vjernicima i svim korisnicima.

Govorio je Matičin predsjednik i o zlim godinama hrvatske povijesti nakon 1945., o stradanju Matičina glavnoga tajnika Mirka Jurkića i martiriju kardinala Stepinca, koji je za njegov slavonski puk već tada bio svetac, a progovorio je i o progonu Ljudevita Jonkea, predsjednika Matice hrvatske koji će od iste ideologije stradati u vrijeme zabrane Matičina imena i djelovanja 1971. godine. Govoreći u Jonkeovu rodnom Karlovcu i radujući se što je njegova jezikoslovna baština otisnuta u Stoljećima hrvatske književnosti, prisjeća se Damjanović hrabre prijateljske geste Bratoljuba Klaića, koji je u jeku režimskih napadaja na Jonkea u novu svoju knjigu uvrstio Poslanicu Ljudevitu Jonkeu. I ovdje, kao i drugdje, poseže naš govornik za svijetlim primjerima koji na najbolji način ilustriraju čovječnost u ljudima.

A zborio je i o Ivanu Kukuljeviću, čuvenom saborskom govorniku koji je izvojštio pobjedu hrvatskoga jezik u državnim i javnim poslovima Trojedne Kraljevine, uključivši se svim snagama i talentima u oblikovanje moderne hrvatske nacije i djelovanje njezinih institucija. Okrunivši svoje nemjerljivo djelo predsjedanjem u Matici hrvatskoj, i tu je postigao mnogo: ime je ilirsko u Matičinu nazivu zamijenjeno hrvatskim, osnažena je nakladnička djelatnost Matice, a dobrovoljnim prilozima njezinih članova podignuta je lijepa Matičina palača na Zrinjevcu.

Svi koji su s autorom (Raz)govora imali suradnička iskustva znaju za njegovu istinoljubivost, tolerantnost i širokogrudno slavonsko srce. Ako nije mogao pomoći, odmagao nije nikomu, a stara dobročinstva, hrvatskoj poslovici unatoč, nije zaboravljao. Dirljiva su njegova sjećanja na župnika u Strizivojni Mitra Dragutinca, koji je nesebično pomagao vjernicima, pisao duhovnu poeziju i skladao crkvene popijevke, a sjeća se njegov poštovatelj i kako je okupljao djecu i mladež, poučavao ih i odgajao – vjeronaukom, književnim štivom i sportom.

Još zanosnije govori naš uvaženi retor o biskupu Strossmayeru, ponosan što je najveći dobrotvor među hrvatskim biskupima stolovao u njegovoj Đakovačko-
-srijemskoj biskupiji, a žalostan i ogorčen što još uvijek postoje nesporazumi o biskupu i nemjerljivom kapitalu njegovih rodoljubnih djela u prosvjeti, umjetnosti i kulturi, a postoje samo zato što smo »mi u stanju govoriti o osobama čiju ni jednu stranicu nismo pročitali«. Pozivajući se na one koji su s biskupova svijetla lika otirali neprilične politikantske etikete o tobožnjem jugoslavenstvu, i za koje je svagda bio velik, u domovini i izvan nje, citira najzad i pravaša Matoša, koji gorljivo poziva: »Dižite Strossmayeru spomenik ljepši od papskijeh, jer ga baš zato zaslužuje, što mu mramora ne treba«. Govoreći o dobrotvoru Strossmayeru – zavazda živom u Akademiji i Sveučilištu, u Galeriji starih majstora i velebnoj Đakovačkoj, umjetnina prepunoj katedrali, i u svima koje je stipendirao i slao u europske metropole da nauče kako nas približiti velikima – Damjanović je i nehotice potaknuo retoričko pitanje: »Tko je više od đakovačkoga biskupa učinio za Hrvatsku?« U gradogradnji možda Kršnjavi, no i njega je u brizi za hrvatske interese Strossmayer »izmislio« i darežljivim mu pokroviteljstvom popločao put do uspjeha i sveučilišne karijere.

U razgovorima za medije (Večernji list, Vijenac, Jutarnji list, Kana, Glas koncila, Hrvatsko slovo, Portal »Moderna vremena«, »Aktual« i »Universitas«) zastupa Damjanović ista humanistička načela kao i u govorima, samo što razgovori za medije imaju specifičan cilj – informirati što se događa u hrvatskoj kulturi i znanosti i zašto su one potrebne Hrvatskoj. Zato će u jednom od razgovora upoznati javnost s razlozima za organiziranje Prvoga hrvatskoga slavističkoga kongresa u Puli (1995) i nakani naših filologa da s inozemnim slavistima u okviru jezikoslovno-književnih tema raspravljaju i o očito nepovoljnom statusu kroatistike na inozemnim sveučilištima. Upozoravao je i na potrebu donošenja zakona o hrvatskom jeziku i na opasnosti koje mu prijete od brze i površne elektroničke komunikacije u okolnostima kad je stručnjaka za jezik premalo, a potrebe za njima sve veće, i kad je javnost koncentrirana na pravopis gdje i nema bitnih problema, dok nedoučenost i anglizmi caruju u javnom govoru, a djeca bolje od hrvatskoga znaju engleski jezik, koji dominira i u radovima hrvatskih znanstvenika publiciranim i klasificiranim u stranim časopisima.

Zalažući se u svakoj prilici za knjigu, progovara Damjanović o njezinu nepovoljnom položaju u društvu, a odgovornih je za to podosta, od tih koji ne žele znati da »hrvatska kultura jest velika« i da se bez oslonca na nju ne može napredovati, do političara koji misle da se hrvatstvo dokazuje velikim riječima umjesto djelima, i do trgovaca kojima je knjiga samo roba, a krivnja je i na tima koji kreiraju i provode obrazovne procese. Oponirao je i prorocima propasti hrvatske kulture u Europskoj uniji, ne sumnjajući da će njezina posebnost biti prepoznato i dobrodošlo obogaćenje europske kulture. No zato joj opasnosti prijete doma gdje se duhovni rad ne cijeni i potplaćuje, i gdje se govori da nam humanističke znanosti, kultura i umjetnost ne trebaju, pa ih ne treba izdašno financirati, nego tek toliko da preživljavaju. Najštetniji su ipak oni koji odlučuju o kulturi u korist istomišljenika i rodbine, skrivajući iza nacionalnih osobne i stranačke interese, a bezgrešni nisu ni mediji koji se bave aferama i estradom, iako bi naš čovjek rado znao da se u Matici i Akademiji radi u njegovu interesu i misli na budućnost njegove djece.

U svim je razgovorima, uz ostalo, uvijek riječ i o Matici hrvatskoj i o tome što sve poduzima i čini da bude dostojna svoje velike tradicije, što i nije lako u društvu opterećenom ideološkim podjelama i profiterstvom, gdje su nesavjesni moćnici »knjigu, kulturu, znanost i umjetnost stjerali na margine«. Zato nam je nužno uspostaviti međusobno povjerenje i konsenzus oko bitnih pitanja, jer zaostajanje za drugim narodima neće zaustaviti fraze o »zemlji znanja« a ni upisivanje naslijeđenoga u funduse svjetske i europske baštine, nego nastojanje na moralnom oporavku i boljitku društva u kojem će se domoljublje dokazivati predanim radom i brigom za opće dobro.

Nagrada za životno djelo »Ivan Filipović« povod je Vijenčevu uredniku Luki Šeputu da s Damjanovićem razgovara o problemima u visokoškolskom sustavu, o hrvatskom jeziku u školama i uopće, o interesu za glagoljicu i Matičinoj nakladničkoj dinamici. Ne zatvarajući oči pred postignutim, vidljivije pomake intervjuirani ne očekuje sve dok smo ukopani u starim navikama i dok isprazne riječi i fraze ne zamijenimo vidljivim djelima, a to ne treba očekivati od drugih nego od sebe i svojih. Protiveći se jednostranom mišljenju i nametanju vlastitih gledišta drugima, zagovara Damjanović razmjenu mišljenja i dijalog kao korisne poluge za postizanje demokratičnosti i tolerancije.

Naširoko razlažući zašto je nacionalni osjećaj kulturna vrijednost i zašto je važno argumentirano razgovarati o tom i o svemu drugom s neistomišljenicima, demantira Damjanović sve one koji tvrde da intelektualci šute, jer mnogi govore ali ih se ne čuje, a tima koji u Matici vide sličnost s političkim strankama podastire neoboriv argument: stranke ne tiskaju klasike. Odlučan je i kad ga pitaju o sudbini knjige, ne slažući se s prorocima njezine propasti, a ni s onima koji misle da su kultura i knjiga u siromašnu društvu luksuz i trošak. Dodatno su pravdoljubiva Matičina predsjednika naljutili problemi oko vlasništva Matičine zgrade. Tragajući godinama za pravdom na vlastitoj je koži iskusio da »u društvu vlada prezir prema pravdi« jer su neki pravnici zaboravili da je svrha i cilj prava doći do pravde.

U posljednja dva priloga u knjizi razgovarao je Damjanović s učenicima i studentima o temama koje ih se izravno tiču, o Matičinu zalaganju da se mladima osigura što bolje i za 21. stoljeće što primjerenije školovanje te o svojim profesorskim iskustvima i potrebi da se u obrazovnom procesu ne zanemari odgoj i darovitost učenika i studenata, no briga o mladima uključuje i brigu o onima bez kojih izobrazbe nema, pa profesor Damjanović ovako rezonira: veći se boljitak u prosvjeti i znanosti neće dogoditi sve dok od naših učitelja i profesora očekujemo predan i odgovoran rad, a ignoriramo društveni i materijalni status zanemarenih poučavatelja i odgajatelja svoje djece i mladeži.

Damjanovićevi (Raz)govori ocrtavaju hrvatsku kulturnu scenu u zrcalu Matičine tradicije i njezinih hrvatskih, zapadnoeuropskih i kršćanskih korijena, pa ako je matičarstvo to što zastupa njezin predsjednik, svi trebamo biti matičari – svaki po svojoj ljudskoj mjeri i s dobrim nakanama u činjenju. Duga i časna tradicija golem je i konkretan Matičin kapital s kojim ulazi u novovjeku hrvatsku povijest ulažući i nadalje u nepotrošive civilizacijske dionice – kulturu i knjigu, u gradnju pripadništva i zajedništva, u jezik kojim se sporazumijevamo, na kojemu mislimo, govorimo i pišemo, jednom riječju – u formativne i obilježujuće silnice narodnog identiteta. Veliku Matičinu tradiciju još većom čini što je i u najtežim vremenima bila na visini svoje povijesne zadaće – gorljiva zaštitnica duhovnih i kulturnih stečevina koje nas čine prepoznatljivom nacijom – i stoga Matica ni danas ne posustaje u nastojanju da postanemo osvješteniji, obrazovaniji i načitaniji narod, pripravan za nove ciljeve, a njih je napretek i uvijek pokoji treba dosegnuti.

Damjanović rado i često govori o povijesti i zbilji hrvatskoga jezika, a iz njegovih se riječi čuje na samo poznati stih Po njemu si sve što jesi nego i finalna Preradovićeva poruka: U naroda silnoj smjesi / Bez njega si bez imena / Bez djedova, bez unuka, a to u nepjesnički jezik prevedeno znači: s hrvatskim smo jezikom opstali i jedino u njemu i po njemu opstajemo jer sadrži i čuva svu našu baštinu i svu našu bît. Zato naš govornik tako rado poseže za znanim stihom, mudrom izrekom, za citatom umnih i darovitih – baštinom obvezujuće i ohrabrujuće univerzalnosti. Oslanjajući se na povijesno pamćenje uključuje on i identitet i suverenitet, jer je u njih ugrađeno sve što nam je omogućilo da nakon duge povijesti izrastemo u naciju i napokon se nađemo u samostalnoj državi, kojoj kultura, obrazovanje i znanost moraju biti bitni sadržaj nacionalne strategije, jer ondje gdje prošlost obvezuje sadašnjost, ima i opstanka i budućnosti.

I kad nisu Mihanovićev, Tinov, Prerado­vićev ili Nazorov stih, naslovi su u knjizi (Raz)govora značenjski respektabilan niz poruka, preporuka i apela. Pišući uzorno čistim hrvatskim književnim jezikom (u kojem nema šupljih i nemuštih riječi i fraza), oblikuje autor sadržajan i stilski obilježen misaoni tekst, ne ustručavajući se otkriti što misli i osjeća, koliko zna i što je pročitao te što bismo mi ponaosob i zajedno mogli učiniti. Za razliku od tekstova koji nam nude učenost, a uskraćuju sliku o autoru, ovdje smo s tim načistu: sve što je u knjizi nosi pečat snažne piščeve osobnosti, te dvojbe nema: govornička je i razgovorna retorika Stjepana Damjanovića sazdana od čvrste građe znalačkih sadržaja i stilskih umijeća, stečenih i u sve pore bića upisanih danonoćnim bdijenjima nad bezbrojnim knjigama, od rane mladosti do danas, pa kad objavi knjigu (Raz)govora, s užitkom ih čitamo i svima preporučujemo.