Prostorni i arhitektonski sklop logora na Golom otoku

Na Golom otoku nema ni dovoljno vode kao osnovnog činitelja života ni pogodnih uvjeta tla, klime i reljefa za razvoj poljoprivrede, osim uvjeta za povremeni ribolov i ovčarstvo, pa je stoga Goli otok u vrlo dugom razdoblju sve do XX. stoljeća bio otok bez ikakve ljudske povijesti (prošlosti) unatoč činjenici da se nalazi na prostoru Kvarnera, sjevernog dijela Jadranskog mora, razdijeljenog otočnim nizovima Cres – Lošinj i Krk – Rab – Pag i položenog između istarske i vinodolsko-velebitske kopnene obale, na kojem su se prve ljudske nastambe pojavile već potkraj posljednjega ledenog doba.

1. Goli otok 1949–1956., kartografski prikaz

Topički smještaj logora na Golom otoku

Legenda

I. – Prvi logor – »Stara žica« (muški logor)

II. – Drugi logor – »Velika žica« (muški logor)

III. – Treći logor – »Ženski« (ženski logor)

IV. – Četvrti logor – »Petrova rupa« (posebni logor)

Međutim, u relativno kratkom razdoblju od 1949. do 1956., nakon političkog događaja objave Rezolucije Informbiroa 1948., ondašnja FNRJ je za potrebe ideološkog preodgoja političkih kažnjenika (ibeovaca) netaknuti prirodni krajobraz nenaseljenog otoka specifičnog tipa sredozemnog reljefa (geološka kamena pustoš, krš, potpuna bezvodnost, škrta eolska vegetacija) i specifične klime (izloženost ogoljele kamene mase otoka insolaciji i zagrijavanju u ljetnom razdoblju, udari jake, hladne i mahovite bure u zimskom razdoblju) transformirala u strogo namjenski i od javnosti skriveni logorski prostor. U samo nekoliko godina na otoku su u najvećoj tajnosti ex nihilo podignute i uređene različite graditeljske strukture i površine za točno određene i složene društvene odnose logorske zajednice. Organizirajući pomnjivo odabrana mjesta za izolaciju kažnjenika opasana bodljikavom žicom ili visokim zidom, nastambe za njihov grupni smještaj, pojedinačne ćelije (samice), upravne zgrade za isljednike i službu osiguranja, bunkere i stražarnice za čuvare te površine za prisilni rad (kamenolomi, površine za pošumljavanje otoka, poljoprivredne površine), oblikovani su prostori u isti mah arhitektonski, funkcionalni i hijerarhijski, prilagođeni posebnom otočnom krajobrazu, ali i strogo namijenjeni procesu pokoravanja – prostori koji omogućavaju provedbu izoliranog života, provedbu logorske discipline i provedbu piramidalnog upravljanja i nadzora kako bi u najvećem mogućem stupnju jamčili osnovnoj političkoj funkciji logora – ideološkom političkom preodgoju kažnjenika.

Prilikom gradnje logora težilo se, u prostornom smislu, organizaciji gotovo idealnoga vojničkog tabora, brzo podignutog umjetnoga grada koji se mogao neprekidno fleksibilno mijenjati i preoblikovati u odnosu na stvarne potrebe, ali također i uspješno nadgledati radi provođenja ideološkog predgoja kažnjenika. Na tim principima, po kojima su se dugo vremena u europskom urbanizmu gradile radničke četvrti ili institucionalni vojni ili bolnički i školski kompleksi, podignuta su na otoku ukupno četiri prostorno odvojena logora uz dodatnu primjenu planskog, institucionalnog i statusnog zoninga, odnosno teritorijalne segregacije kažnjenici – isljednici, pri čemu su nastambe za smještaj kažnjenika uvijek bile grupirane, zbijene te prostorno i fizički potpuno odvojene bodljikavom žicom ili visokim zidom, dok su nastambe za rad i smještaj uprave logora u pravilu bile položene na kvalitetnijim položajima s estetski uređenom, katkad i prostranom okolicom i pogledom prema moru (vjerojatno iz sanitarno-higijenskih razloga, razloga sigurnosti i nadmoći), ali i zbog mogućnosti distanciranog pogleda prema kažnjenicima kako bi se unutar njihova ograđenog prostora mogao efikasno uspostaviti princip prividne kažnjeničke samouprave, dakako, također u funkciji ideološkog preodgoja zatočenika.

S prostornog aspekta svakako je zanimljiva jedinstvena logorska topografija svakoga pojedinog logora na otoku s obzirom na to da se poznata shema vojnog tabora morala modificirati sukladno uvjetima stvarne geomorfologije otoka. I. (1949–1950), II. (1950–1954) i III. golootočki logor (1951–1952) koje su kažnjenici nazivali »Stara žica«, »Velika žica« i »Ženski logor« bili su smješteni iznad prirodnih uvala Tatinja, Vela draga i Senjska vela usred ogoljele kamene morfologije otoka i to na osobitom mjestu kamenih udolina koje su između otočnih grebena oblikovale kraške bujice vrlo rijetke protoke vode u dugotrajnom geomorfološkom procesu utjecaja oborinske vode na stijensku masu. Poznato je da su udoline, kao izdužena udubljena u Zemljinoj kori, oduvijek bile, a i danas su, snažan zemljopisni okvir života mnogobrojnih ruralnih i urbanih aglomeracija. Na Golom otoku udubljeno korito koje tvori udolinu u pravcu otjecanja bujične vode gotovo je uvijek potpuno suho i bezvodno, ali, za razliku od kamenoga grebena, ipak pokriveno škrtom vegetacijom. Korito je izraženo u gornjem i srednjem dijelu, dok se prema moru gubi i proširuje u morsku uvalu. Možemo pretpostaviti kako je topički položaj logora na mjestu kraških udolina odabran iz više promišljenih razloga. Sa stajališta sigurnosti logora udoline se jednostavno mogu opasati bodljikavom žicom i nadzirati stražarnicama s uzvišenih visova koji su sami po sebi prirodna zapreka koju je teško svladati u slučaju eventualnog bijega. K tomu, premda su na Golom otoku položene u znatnom nagibu, još uvijek su znatno pogodnije za podizanje logorskih nastambi od okolnih kamenih grebena, osobito stoga što završavaju u morskim uvalama koje su najpogodniji prostor za pomorski pristup brodovima i vezu s naseljenim kopnom i susjednim otocima.

Protivno tomu, IV. golootočki logor (1950–1954), koji su golootočki kažnjenici nazivali »Petrova rupa«, nalazio se u unutrašnjosti otoka. No, taj potpuno izolirani logor namijenjen »najtvrđim ibeovcima« pokazuje još veću topičku izvornost u svojoj vrsti s obzirom na to da je bio skriven unutar veće napuštene rudarske jame konusna oblika nastale antropogenim utjecajem u stijenskoj masi otoka u prijašnjem razdoblju između Prvog i Drugoga svjetskog rata kada su se na otoku izvodili rudarski iskopi u potrazi za nalazištem boksitne rude.

Unutar dijela za smještaj kažnjenika koji je bio opasan bodljikavom žicom logori su se prostirali udolinama na površinama od 5.500 m² »Stara žica«, 21.500 m² »Velika žica« i 5.100 m² »Ženski logor«. Logor »Petrova rupa« zauzimao je znatno manju površinu od 700 m² (površina napuštene rudarske jame). U ograđeni dio površinom najvećeg logora »Velika žica« bila je uključena ne samo površina udoline nego i površina na kojoj se korito bujice proširuje u morsku uvalu Vele drage tako da se ovdje ograđeni i smještajni dio logora protezao sve do morske obale. Nastambe za smještaj zatočenika bile su uvijek položene na stepenasto položenim zaravnima koje su pratile prirodni nagib udoline.

Paviljon »Centar«, arhitektonska snimka (2009)

Paviljon »Centar«, fotografija (V. Bralić, 2009)

U I. logoru »Stara žica« danas više ne postoje nikakvi tragovi kažnjeničkih paviljona, no pouzdano znamo da je taj logor bio sagrađen sa 8 do 10 drvenih baraka te barake za kuhinju i praonicu koje su prije dolaska kažnjenika ibeovaca u srpnju 1949. godine podignuli kažnjenici iz zatvora u Lepoglavi kako bi logor uopće mogao započeti s radom i dočekati prve kažnjenike ibeovce. Kako se neprekidno povećavao broj kažnjenika, 1950. godine broj baraka »Stare žice« povećan je na petnaest smještajnih baraka, koje su potom sve uklonjene nakon što su se kažnjenici iste godine preselili u II. logor »Velika žica«. U sklopu »Velike žice« prvotno je bilo podignuto 18 kažnjeničkih zidanih paviljona uz dodatna 2 paviljona za smještaj bolnice, a potom je na najuzvišenijem dijelu udoline pridodano još 6 kažnjeničkih paviljona za proširenje početnoga kapaciteta. U III. »Ženskom logoru« bile su podignute 1951. godine 4 drvene barake, a u IV. logoru »Petrova rupa« je već 1950. godine podignuta samo 1 drvena baraka. U svakoj nastambi, ovisno o njenim tlocrtnim dimenzijama, bilo je smješteno otprilike 115 do 200 kažnjenika u vrlo skučenim prostornim uvjetima.

Za razliku od ostalih logora s improviziranim drvenim barakama za smještaj kažnjenika, unutar ograđenog dijela logora »Velika žica« bili su izvedeni isključivo čvrsto zidani paviljoni za kažnjenike i čvrsto zidane zgrade i uređene površine za ostale namjene (logorski krug, stepenice, kuhinja, praonica, pozornica za kazališne priredbe i filmske projekcije, skladišta, cisterna za vodu, stražarnice i dr.). Upravo stoga, unatoč znatnim promjenama koje su postupno uslijedile nakon ukidanja golootočkih logora za informbiroovce 1956. godine i koje neprekidno traju sve do danas, izvorni izgled logora »Velika žica« možemo pouzdano rekonstruirati. Štoviše, na pojedinim sačuvanim elementima arhitekture tog logora može se objektivno opisati i objasniti stvarnost cjelovitoga golootočkog logorskog sistema te odrediti uzročno-posljedični odnos između logorske upravne organizacije i prostornih i arhitektonskih oblika logora te tako dokazati kako je golootočki logor djelovao s posebno razrađenim sistemom prisile, što je rezultiralo jedinstvenim prostornim uređenjem i jedinstvenom arhitekturom logora. Ta teza može se pobliže slikovito objasniti, među ostalim, i analizom sačuvane građevine »Centra« te analizom sačuvanih materijalnih tragova paviljona zatočenika koji pridonose cjelovitoj rekonstrukciji izgleda tih građevina.

Paviljon »Centar« je gotovo u potpunosti sačuvana izvorna zidana struktura logora »Velika žica« i vrijedan je materijalni dokaz koji svjedoči o postojanju logorskog sistema prividne kažnjeničke samouprave kao posebne metode za prisilni ideološki preodgoj kažnjenika. U sklopu paviljona bili su smješteni visoko rangirani i privilegirani kažnjenici koji su odbacili svoju informbiroovsku orijentaciju i koji su prividno upravljali logorom i ostalim kažnjenicima, i to: »Komandant Centra«, »Zamjenik komandanta Centra«, »Kulturno-prosvjetni referent Centra« i »Rukovodioc radova Centra«. Svi ti privilegirani kažnjenici bili su glavna poveznica između stvarne logorske uprave (UDBA), koja nikad nije ulazila u ograđeni dio logora s kažnjenicima, i privilegiranih kažnjenika u kažnjeničkim paviljonima – sobnih starješina kojima je dalje bila povjerena uloga praktičnog izvršavanja zapovijedi nad ostalim kažnjenicima.

Paviljon »Centar« se svojim položajem na uzvišenom postamentu iznad logorskog kruga – »Trga« i arhitektonskim stilom glavnog pročelja bitno razlikovao od skromnih paviljona za smještaj ostalih kažnjenika. Premda uglavnom slijedi načelo stroge funkcionalnosti poput paviljona za ostale kažnjenike, »Centar« ima i pojedine arhitektonske elemente reprezentativnoga karaktera kojima pokazuje da se upravo tu nalaze povlašteni kažnjenici koji pripadaju samom hijerarhijskom vrhu prividne kažnjeničke samouprave, odnosno da se upravo tu nalazi sjedište kažnjeničke prividne vlasti. Za razliku od ostalih kažnjeničkih paviljona pročelje »Centra« je potpuno simetrično, a ulaz u paviljon je naglašen trijemom koji pridržavaju tri masivna, okrugla, gotovo svečana stupa. Također, za razliku od paviljona za smještaj ostalih kažnjenika, paviljon »Centra« je već od samih početaka bio opremljen ravnim stropom (letvicama učvršćenim na nosive stropne grede i slojem trstike na koju je nanesena žbuka). »Centar« ima i dimnjake, što dodatno dokazuje kako su stanovnici zgrade doista bili privilegirani kažnjenici koji su zimi boravili u grijanu prostoru.

Kažnjenički paviljon, fotografija (nepoznati autor, snimljeno prije 1968)

Kažnjenički paviljon, rekonstrukcija (2009)

Postojanje logorskog sistema prividne kažnjeničke samouprave može se dokazati i na primjeru kažnjeničkih paviljona za obične (neprivilegirane) kažnjenike. Zemljište za izgradnju tih paviljona trebalo je u »Velikoj žici« prethodno urediti i poravnati na prirodnom terenu znatnog uzdužnog, ali i poprečnog nagiba. Sredina suhoga bujičnoga korita bila je iskorištena za svladavanje nagiba i uzdužno pješačko povezivanje logorskih paviljona te gradnju stuba i staze (»Ulice«) između deniveliranih površina koje su svladavale visinsku razliku između »Trga« i vrha logora od otprilike 45 metara. Paviljoni su bili izgrađeni obostrano oko korita bujice u nasuprotno smještenim parovima, pri čemu se svaki par tih građevina nalazio na različitim visinskim kotama i manjim zaravninama koje su se oblikovale između središnjih stuba i puta koji je svladavao visinske razlike zemljišta u prirodnom nagibu udoline. Uprava logora označila ih je na desnoj strani udoline parnim, a na lijevoj strani neparnim brojevima na način kako se inače označavaju zgrade u gradskim ulicama.

Sačuvani materijalni tragovi temelja i podova paviljona, uz određena saznanja koja crpimo iz drugih izvora, pružaju mogućnost gotovo potpune rekonstrukcije tih kažnjeničkih građevina koje su poput ostalih zgrada također podignute prisilnim radom kažnjenika i uporabom golootočkoga kamena kao osnovnoga građevnog materijala. Paviljoni su bili jednostavna pravokutnog tlocrta različitih tlocrtnih dimenzija prilagođenog zatečenim prirodnim uvjetima nepravilne konfiguracije. Tlocrtne dimenzije prvotnih 18 paviljona iznosile su otprilike 11 x 9 m. Preostalih 6 paviljona iz kasnije faze razvoja gradili su se s nešto većim tlocrtnim dimenzijama od 12,5 x 15,5 m. Pod je bio izveden s betonskom podlogom, a nosivi zidovi, zidani od kamenih komada, bili su široki otprilike 50–60 cm. Paviljoni su bili natkriveni dvostrešnim krovom drvene konstrukcije. Iz više izvora doznajemo da nisu imali strop tako da je iz njihove unutrašnjosti bila vidljiva drvena konstrukcija krova, a iznad nje pokrovni crijep na drvenim letvicama. Na pročelju okrenutom prema putu bilo je izvedeno, u pravilnom rasporedu, šest dvokrilnih prozora bez zatvorskih rešetki, a na nasuprotnoj strani okrenutoj prema padinama udoline uz pojedine paviljone nalazila se tzv. latrina (nužnik).

Na zabatnoj strani paviljona, prema zapadu i logorskom krugu, bila su jednokrilna ulazna vrata i do njih prozor. Između ulaza i prozora obvezatno se nalazila kibla, posuda za noćno obavljanje nužde, budući da noću nije bilo dopušteno koristiti se nužnikom iza paviljona i tako se približiti žičanoj ogradi logora. Brojni bojkotirani zatočenici sjećaju se kako noću nisu smjeli spavati na svom ležaju, nego su zbog kazne bojkota često bili prisiljeni nad kiblom dežurati u pognutom položaju pred ulazom u paviljon.

Jednostavnu unutrašnjost činile su samo dvije prostorije. U većoj prostoriji, iza niza dvokrilnih prozora na uzdužnom pročelju koje je bilo okrenuto prema središnjem putu i zaravni bio je uređen prostor za kažnjenike, a u manjoj prostoriji, iza manjeg prozora i zabatnog zida, bila je uređena zasebna prostorija sobnog starješine ili »Sobnog«.

U dijelu namijenjenom smještaju kažnjenika nije bilo drugog namještaja osim dvije grupe drvenih ležajeva za grupno spavanje. Ležajevi su bili trokatni, ukupne visine otprilike od 2,3 do 2,5 m. Prolazi za prilaz i uspinjanje bili su u međuprostoru između ležajeva i prema uzdužnom zidu s nizom prozora. Prema sjećanju bivših zatočenika grupni ležajevi bili su sastavljeni od blanjanih dasaka s pojačanom konstrukcijom od horizontalnih i vertikalnih drvenih nosača na kojima je bilo pričvršćeno gazište za uspinjanje na uzvišenu drugu i treću razinu. Vertikalni oslonci četvrtasta presjeka bili su metalnim pločama oslonjeni i učvršćeni na betonski pod. Prema uzdužnom pročelju s prozorima nalazio se širi, a prema uzdužnom zidu bez prozora uži grupni ležaj. Širina šireg ležaja iznosila je otprilike 4 m, što je omogućavalo spavanje zatočenika u dva reda, odnosno u međusobnom položaju »glava prema glavi okrenuta«. Širina užeg ležaja, koji se protezao između zabatnog zida i prostorije »Sobnog«, iznosila je otprilike 2 metra i tu je bio smješten samo jedan red zatočenika. Za razliku od užeg ležaja, širi ležaj je bio odmaknut od vanjskog zida i prozora za širinu prolaza, vjerojatno stoga da bi se omogućilo otvaranje i zatvaranje prozora. U tom uskom međuprostoru između zida i ležaja sobni starješina ili »Sobni« često je javno ispitivao i ideološki »preodgajao« kažnjenike.

Prostorija »Sobnog« imala je tlocrtnu dimenziju od samo 2 m x 2,5 m i također je, prema sjećanju bivših zatočenika, sadržavala skromni namještaj od blanjanih dasaka: ležaj, radni stol i stolicu (klupu). Međutim, imati na Golom otoku zasebnu prostoriju s ležajem, makar i skromnu, bila je velika povlastica. To dokazuje da je u sistemu prividne kažnjeničke samouprave uloga »Sobnog« bila jedna od ključnih. »Sobni« je u svom paviljonu prividno upravljao zatočenicima, a zapravo je bio posrednik preko kojeg su istražitelji detaljno upravljali logorskim životom.

Upravna i prostorna organizacija III. »Ženskog logora«, teže dostupnog s kopnene strane otoka, u svemu je podsjećala na organizaciju muških logora i tu su se također primjenjivale jednako surove metode ideološkog preodgoja. Logorom je prividno upravljala povlaštena kažnjenica, slijedeći upute isljednika UDBA-e, koji gotovo nikad nisu zalazili u ograđeni dio logora gdje su na poravnatom dijelu inače vrlo strmog i raspucaloga kamenjara uvale Senjska bile smještene krhke drvene barake za smještaj kažnjenica. Uvala je izravno izložena snažnim udarima bure s kopnenoga velebitskog zaleđa tako da su se barake tijekom postojanja logora znale više puta urušavati. U svojoj memoarskoj knjizi Sjećanja (Durieux, Zagreb, 1997) kažnjenica »Ženskog logora« Eva Grlić slikovito navodi: ...Događalo se nekoliko puta da nas po noći probudi strašna bura. Goli otok je tako reći preko puta Senja, od kojeg dobiva i njegove slavne bure. Iz sna bi nas probudilo škripanje barake i krov bi se na nas bučno stropoštao. Preplašene i snene, jedva bismo se nekako izvukle ispod rogova i dasaka. To se nekoliko puta dogodilo. Poslije su barake bile vezane za tlo čeličnom užadi, ali ni to nije uvijek pomagalo... Te naše barake bile su valjda dopremljene s kakvog drugog radilišta ili od vojske. Bile su pune stjenica. Osim vlage zimi, nečistih stvari, slabih mogućnosti za održavanje higijene, osim umora i svega ostalog što je iritiralo, bile su tu još i stjenice koje bi noću zdušno prionule poslu i bile nesnosne. Da ih se riješimo, nedjeljom bismo rastavljali baraku i elemente nosili u more da se čitav dan kvase u slanoj vodi. Izvlačenje elemenata iz vode nije baš bilo lagano, ali se pri tom moglo zagaziti u more, što je bilo sasvim bogougodno... Tragovi drvenih baraka »Ženskog logora« danas više ne postoje na kamenjaru uvale, no ipak se mogu precizno evidentirati uvidom u aerofotogrametrijski materijal Golog otoka izrađen do 1968.

Izvan ograđenog dijela »Ženskog logora« danas su u ruševnim ostatcima sačuvane građevine pristaništa (podmorski temelji), skladišta hrane, cisterne za vodu, trafostanice te zanimljive građevine stražarnice i bunkera kao građevina dvojake funkcije (za potrebu nadzora kažnjenica logora, ali i za potrebu obrane logora u slučaju eventualnoga protivničkoga vojnog napada na otok) i upravne zgrada logora.

IV. logor »Petrova rupa«, od ostalih kažnjenika skriven u unutrašnjosti otoka, bio je namijenjen »najgorim izdajnicima naroda«, koje je trebalo podvrgnuti najsurovijim metodama preodgoja, pa su tu bili zatočeni istaknuti visoko rangirani funkcionari KPJ i vojni oficiri, sudionici Oktobarske i Mađarske revolucije, španjolski borci, pa čak i sveučilišni profesori. S obzirom na to da je nakon zatvaranja logora, kako bi se prikrili tragovi zločina, udubina u kojoj se nalazio logor zatrpana i preoblikovana u namjenu amfiteatralnog igrališta, za razumijevanje izvornog izgleda nezaobilazna je po sjećanju izrađena maketa bivšega kažnjenika »Petrove rupe« N. Golubovića. Maketa zorno prikazuje kako je oko konusne udubine prijašnjega rudarskog iskopa promjera otprilike 20–25 m i dubine otprilike 7–8 m bio podignut kameni zid visok otprilike 3 m. Zatočenici su bili smješteni na samom dnu udubine u većoj drvenoj baraci za trokatno spavanje, a odmah do barake nalazila se manja zidana zgrada za logorsku kuhinju.

Osim jedinstvenoga topičkog smještaja i prostornog uređenja logora određenu jedinstvenost i rijetkost u svojoj vrsti predstavljaju također i sačuvane upravne građevine logora koje su izvedene korištenjem autentičnoga golootočkoga kamena – gustog, jedrog i gotovo kristaličnog vapnenca na kojem se prostim okom razabiru pojedina kalcitna zrnca.

»Kamena« – upravna zgrada I. logora »Stara žica«

Zgrada »Kamena« je najstarija zgrada čvrste gradnje iz razdoblja informbiroovskog logora na Golom otoku sagrađena tehnikom zidanja kamenih komada. Podignuta je u drugoj polovici 1949. za potrebe trajnijeg rješenja funkcioniranja logorske uprave koja je prvotno bila smještena u drvenoj baraci, na sličan način kao što su u nešto većim drvenim barakama bili smješteni kažnjenici I. logora »Mala žica«. Kažnjenike je trebalo redovito nadzirati te je zgrada položena u neposrednoj blizini logora na padini iznad uvale Tatinja, u kojoj se gotovo istodobno gradilo prvo pristanište za pristup otoku. Kameni materijal za gradnju zgrade pribavljali su sami kažnjenici teškim prisilnim radom u netom otvorenom obližnjem kamenolomu, a potom su dodatnim prisilnim radom kameni materijal dopremali sve do gradilišta na kojem su izvodili građevinske radove podizanja zgrade i uređenja njezina okoliša.

Zgrada je jednokatnica ravna krova s podrumom i prizemljem koje je uzdignuto nad okolnim zemljištem i terasom. Nasuprot sjeveroistočnom glavnom ulazu izveden je zaseban, gotovo svečan stubišni krak koji povezuje prizemlje s jugozapadnom terasom s koje se pruža pogled prema uvali i pristaništu. Tlocrt je nesimetričan, glavni ulaz i dvokrako stubište sa širim podestom pomaknuti su iz osi, a na jugozapadnom dijelu zgrade nalazi se veća prostorija s četiri prozora i izbočenim polukružnim dodatkom, vjerojatno prostorija upravitelja logora.

Nosivi kameni zidovi građeni su sa znatnom širinom od 60 cm i raspoređeni u nepravilan uzdužno-poprečni sistem koji unutrašnjost zgrade dijeli u zonu hodnika i obostranih radnih prostorija. Zidovi su zidani uglavnom prema pravilima zidanja u kamenu s vodoravnim i okomitim spojnicama kamenih komada. Kako bi se to postiglo kameni komadi prilagođeni su klesanjem za pravilno uklapanje u zidarski vez. Na uglovima zgrade ugrađeni su najveći, a oko prozora i vrata posebno klesani komadi. Način slaganja kamenih komada razlikuje se u pojedinim hoizontalnim redovima, što pouzdano dokazuje kako je građevinu zidalo više kažnjenika različite radne sposobnosti i spretnosti.

Brojni i široki prozori pridonose dobrom osunčanju i prozračivanju, a njihov osni raspored u potpunosti slijedi unutrašnji raspored pojedinih prostora. Međutim, proporcije otvora nipošto ne slijede pravila karakteristična za tradicionalnu primorsku arhitekturu našeg priobalja i otoka. Protivno tomu, prozori su četverokutni s gotovo jednakim omjerom širine i visine te izvedeni bez zaštite od sunca ili bure.

Zgrada može poslužiti kao svojevrsni primjer vojne, utilitarne arhitekture koja svakako upućuje na strogost i disciplinu namjene. Pri tome određene arhitektonske komponente zgrade, poput naglašene asimetričnosti, primjene jednostavnih i strogih geometrijskih oblika, oblikovanja lišenog svakog ukrasa, kao i primjena ortodoksne metode arhitektonskoga kreiranja kod koje je prostorno, konstruktivno i oblikovno rješenje direktan i isključivi odraz konkretnih zahtjeva koje jednoznačno postavlja organizacija života i rada, zadovoljavaju kriterije po kojima zgradu možemo svrstati u slična zdanja strogog funkcionalizma u arhitekturi, poznatog već prije, u desetljećima modernizma prije Drugoga svjetskog rata.

Zgrada »Kamena«, fotografija (V. Bralić, 2009)

»Kamena«, upravna zgrada I. logora »Stara žica«, arhitektonska snimka (2009)

Posebnost zgrade nedavno je otkriven podrumski dodatak s podzemnim zatvorskim ćelijama za apsolutnu izolaciju kažnjenika. Ulaz u podrumski prostor, kako bi se sakrili tragovi, bio je nakon zatvaranja logora dugo vremena zazidan ispod lučnog otvora koji oblikuju kameni klesanci sa zaglavnim kamenom na tjemenu luka. Nakon nedavnog probijanja zazidanog otvora postale su ponovo dostupne zloglasne prostorije za pojedinačno zatvaranja kažnjenika koje su opisivali pojedini bivši kažnjenici u svojim memoarskim djelima. Čitav taj podzemni prostor je visine samo 1,7 m i sastoji se od pretprostora, dvije samice i jedne prostorije nepoznate namjene. Samice su tlocrtnih dimenzija 2,7 m x 1,6 m, odnosno 1,6 m x 1,6 m, a to znači da su u samicama kažnjenici bili skučeni u zatvorenim prostorima bez vanjskih prozora površine od 4,3 m² i 2,6 m², odnosno obujma od 7,3 m³ i 4,4 m³.

Zgrada »Kamena« pokazala se uspješnim prototipom za gradnju ostalih upravnih građevina logora koje su nakon 1949. bile izgrađene prihvaćanjem gotovo jednakih principa načina gradnje, praktičnosti i stroge funkcionalnosti.

»Hotel« – zgrada za isljednike

Nakon što su već bili podignuti I. logor – »Stara žica«, ali i II. logor »Velika žica«, zbog sve zahtjevnijih potreba logorske uprave tijekom ljeta 1950. pokrenuta je na Golom otoku gradnja nove upravne zgrade posebno namijenjene za smještaj, rad i prehranu isljednika. Kažnjenici su je nazivali »Hotel« parafrazirajući dio njene rezidencijalne namjene, ali taj kolokvijalni izraz odabrali su također i zbog omjera bogate raskoši zgrade koja je oblikovana s pojedinim elementima ladanjske arhitekture. U svakom slučaju reprezentativan arhitektonski izraz zgrade dokazuje kako se u tom razdoblju uprava logora osjećala potpuno sigurnom od bilo kakve opasnosti i sasvim nadmoćnom u odnosu na kažnjenike, za koje je bilo procijenjeno da više ne mogu pružiti nikakav organizirani otpor.

Položaj zgrade odabran je uz ondašnji novi obalni put, koji je povezivao lokalitete obaju logora, na čistini potpuno gologa kamenjara uzdignutog jugoistočno od uvale Tatinja. Već prilikom odabira tog položaja računalo se s uređenjem velike terase i širokih kamenih stuba koje će zgradu povezati s otvorenim prostorom. Odmah nakon izgradnje osnovnoga građevinskoga korpusa pristupilo se dodatnim radovima nasipavanja kamenjara pred zgradom plodnom zemljom i uređenju bogatog perivoja sa zelenim i pješačkim površinama. Dakako, sve te radove izvodili su kažnjenici prisilnim radom.

Zgrada je sagrađena od uredno slaganih kamenih komada kao jednokatnica izduženoga pravokutnog tlocrta. Danas je znatno sačuvana i doima se poput raskošne palače koja čini cjelovitu kompoziciju s otvorenim i zelenim površinama perivoja kojim dominiraju visoke stablašice borova (Pinus brutia). Pročelje se prema perivoju raščlanjuje otvorima u nizu i arhitektonskim elementima središnje izbočene i dvije bočno uvučene lođe u prizemlju. Na ravnom krovu loggia uređene su katne terase namijenjene odmoru i sunčanju. Glavno pročelje je potpuno simetrično i oblikovano kao trodijelna kompozicija s reprezentativnim središnjim poljem i dva bočna krila. U središnjem polju nalazi se najprostranija loggia i glavni ulaz, kojem se pristupa trima dugim kamenim stubama u punoj širini središnjeg polja. Loggie su prilagođene sredozemnom području i otvorene s tri (središnja loggia), odnosno dvije strane (bočne loggie) arkadama sa stupovima. Na zgradi su osno raspoređeni široki četverokutni prozorski otvori uz iznimku većih polukružnih prozora prizemlja na bočnim poljima koji čine skladni nastavak niza polukružnih lukova loggia. Posebna pažnja posvećena je urednim detaljima u teškom kamenom bunjatu koji prekriva cijelu zgradu ne ostavljajući ni djelić glatka pročelja. Pažljivi promatrač primijetit će solidnu izvedbu pojedinih kamenih detalja: ograda terasa koje su oblikovane zaobljenim kamenim završetkom veće širine, arhitektonskog elementa polukružnoga kamenog luka koji je oblikovan većim zaglavnim kamenom umetnutim precizno poput klina u lučne krakove i ugodnu prohodnost kamenih stubišta izvedenih od komada u punoj visini i širini stube.

U stilskom smislu, za razliku od ostalih logorskih zgrada koje su uglavnom oblikovane uz ortodoksno poštivanje metode funkcionalizma, zgrada predstavlja neku vrstu »kompromisne« arhitekture koja ne izrasta u potpunosti iz stvarnih potreba te tako sadrži i pojedine elemente arhitekture historicizma.

Na sjeverozapadnom dijelu prizemlja nalazile su se radne prostorije za ispitivanje kažnjenika, a na katu prostrane spavaće sobe isljednika. U logoru su isljednici djelovali po republičkom ključu tako da je svakoga kažnjenika istraživao isljednik iz republike FNRJ u kojoj je kažnjenik bio uhićen i kažnjen. U jugoistočnom dijelu prizemlja bio je uređen restoran koji se tu zadržao u funkciji sve do 1952., kada je na samoj morskoj obali dovršena izgradnja nove namjenske zgrade za prehranu uprave logora, zgrade »ljetnog restorana«.

»Hotel«, fotografija (nepoznati autor, snimljeno odmah nakon
izgradnje zgrade 1951)

»Hotel«, zgrada za isljednike, arhitektonska snimka (2009)

Kažnjenicima je bio strogo zabranjen pristup zgradi i parku osim ako nisu bili posebno pozvani na razgovor kod svog isljednika. Kažnjenici koji su dolazili na razgovor pristupali bi zgradi putem sjeverozapadnog ulaza, a središnji i glavni ulaz u zgradu bio je predviđen isključivo za isljednike.

»Kuglana« – zgrada za slobodno vrijeme

Nakon izgradnje zgrade »Hotela« uprava logora je krenula u izgradnju »Kuglane«, specifične logorske zgrade ciljano namijenjene odmoru, druženju, opuštanju i rekreaciji logorskih službenika, isljednika i milicijskoga kadra osiguranja u slobodno vrijeme. U Hrvatskom državnom arhivu pronađeni su nacrti za gradnju datirani s početkom 1950. godine, što dokazuje da je gradnja počela svakako nakon tog datuma. Izvedeno stanje tek neznatno odstupa od arhivskih nacrta zgrade iz kojih možemo doznati izvorne namjene pojedinih prostora u njenoj unutrašnjosti: prostora za druženje s točionikom, prostora za igre ping-pong, biljar, šah, prostora za kuglanje i prostora za garderobe s tuševima. Zgrada je visoka prizemnica čiji su presjeci prilagođeni deniveliranom zemljištu. Unutrašnjost je podijeljena u poprečnoj osi u dva prostora koja su međusobno podijeljena nizom od šest polukružnih dvometarskih arkada koje počivaju na stupovima i koje bazilikalno dijele glavni brod od pobočnog broda. U pobočnom, uskom brodu uređena je staza za kuglanje duljine 38 m, uzdignuta nad glavnim širokim brodom koji je po uzdužnoj osi podijeljen u tri razine odvojene parapetnim zidovima gdje su se nalazile dvorane za igru ping-ponga, biljara i šaha. Prva razina na jugo­istočnom dijelu tlocrta, koja je bila namijenjena opuštanju logorskih službenika uz šah, povišena je u odnosu na ostale razine i tu se na zabatnom zidu nalazi kamin.

Na sjeverozapadnom dijelu tlocrta nalazio se niži prizemni dodatak s prostorom za garderobe i opuštanje uz točionik. U odnosu na izvorni projekt zgradi je tijekom gradnje pridodan i jugoistočni jednokatni dodatak s vodospremom u prizemlju i prostorom za kinoprojektor na katu tako da su se u glavnom brodu mogle organizirati i filmske projekcije.

»Kuglana«, arhivski nacrt (1950)

»Kuglana«, zgrada za slobodno vrijeme, arhitektonska snimka (2009)

Poput ostalih zgrada i »Kuglana« je zidana od golo­otočkih komada kamena prisilnim radom kažnjenika, ali ovdje kameni komadi dominiraju i vanjskim i unutrašnjim zidnim oplošjem, pri čemu su zidovi različite širine od 40, 50 i 60 centimetara. Prostor glavnog broda nadsvođuju masivne drvene grede oslonjene pomoću drvenih podrožnica i posebno klesanih kamenih konzola na nosive zidove. Pod je opločen grubim kamenim pločama.

Svjetlo prodire u unutrašnjost zgrade kroz prozore u zidu koji su znatno uzdignuti u odnosu na podnu razinu tako da nije moguć pogled izvana. Pri tome polusvjetlo, uz podjelu glavnog broda u tri međusobno denivelirana prostora, stvara svrsishodni osjećaj intimnosti i pridonosi opuštanju.

Podjela glavnog broda u tri manja prostora s dva bočna dodatka vidljiva je na vanjštini zgrade, koju čini niz međusobno pomaknutih i kubno zatvorenih volumena.          Elementi izvedeni u kamenu poput masivnih stepenica, polukružnih arkada, parapetnih zidova, kamina te detalja zaobljenih komada na završnom vijencu i konzola kao oslonaca drvenih greda krovišta svjedoče o vrlo preciznom radu kažnjenika na grubom i finom klesanju kamena.

Uz neposrednoj blizini zgrade »Kuglane« uprava logora je uredila i nogometno igralište namijenjeno rekreacijskim aktivnostima na otvorenom prostoru.

»Administrativna zgrada« – upravna zgrada II. logora »Velika žica«

U Hrvatskom državnom arhivu pronađeni su izvedbeni nacrti »Administrativne zgrade« podignute u razdoblju od 1951. do 1952. godine u funkciji upravne zgrade II. logora »Velika žica«. Nacrti su s aspekta istraživanja arhitekture logora vrlo vrijedan dokument jer sadrže sastavnicu s podatcima iz koje doznajemo da je u sklopu logorske uprave, barem u razdoblju postojanja logora nakon 1951., djelovao zaseban projektni odjel – »Tehnički biro«, kao sastavni dio »Preduzeća Mermer«. Inače, kako bi se sugeriralo i dalo pogrešno naslutiti da se na otoku obavlja isključivo gospodarska aktivnost, već od samih početaka podizanja logora na Golom otoku UDBA je skrivala logorsku namjenu otoka te se logor nazivao službenim nazivima »Radilište Mermer«, »Kombinat Mermer«, pa čak i »Preduzeće Mermer«.

»Administrativna zgrada« je vrlo izdužena jednokatnica čiji se pravokutni tlocrt u jednom dijelu lomi pod kutem kako bi se izgrađeni korpus prilagodio padini brda. Na glavnom pročelju ističe se široko stubište koje vodi prema glavnom ulazu i središnjem prostranom predvorju koje se ponavlja na katu. Iz predvorja se obostranim dugačkim hodnicima pristupa uredskim prostorima. Ulazno pročelje je, za razliku od potpuno bezličnog pročelja okrenutog prema padini brda, oblikovano s horizontalnim pomacima vanjskog zida i balkonskim istacima koji se izmjenjuju u pravilnom ritmičkom slijedu. Pomaci pročeljnog plašta izazivaju igru svjetlosti i sjene te tako pridonose raščlanjenju i plasticitetu zgrade u glavnom pogledu s nasuprotne logorske strane.

Središnje smještena predvorja opremljena su velikim prozorskim otvorima kako bi se iz unutrašnjosti zgrade omogućila potpuna vizualna kontrola cjeline ograđenog dijela II. logora »Velika žica« unutar koje su bili smješteni kažnjenici. Na tragu takva saznanja možemo zaključiti kako je »Administrativna zgrada« zamišljena i izvedena tako da slijedi poznati arhitektonski koncept panoptikuma ili zatvorske nadzorne zgrade u kojoj dolazi do izražaja moć logorske uprave koja kažnjenike drži pod neprimjetnim, ali usporedo učinkovitim nadzorom.

Istraživanja su pokazala da zgrada ima manji podrum u jednom dijelu tlocrta. Kako je to već bilo izvedeno u zgradi »Kamena« kao prvoj zidanoj i upravnoj zgradi na otoku, i ovdje se u jednom dijelu podruma nalaze zatvorske ćelije – samice. No, za razliku od sličnih samica u zgradi »Kamena« koje nemaju nikakvu mogućnost prirodnog osvjetljenja, samice »Administrativne zgrade« ipak imaju na vanjskom zidu okrenutom prema padini brda manji kružni otvor za svjetlost i zrak promjera 12 cm.

Upravna zgrada III. logora
»Ženski logor«

»Administrativna zgrada« – upravna zgrada II. logora »Velika žica«, arhitektonska snimka (2009)

»Administrativna zgrada«, fotografija (V. Bralić, 2009)

Upravna zgrada III. logora »Ženski logor«, arhitektonska snimka (2009)

Upravna zgrada III. logora »Ženski logor«, fotografija (V. Bralić, 2009)

Upravnu zgradu »Ženskog logora« kažnjenice su sagradile 1951. godine od kamenih komada iz iskopa nakon prethodnoga mukotrpnog rada pripreme pristupnog puta i uređenja zaravni u kamenjaru. Zgrada je jednokatnica s dvostrešnim krovom, ali krov je danas potpuno urušen i sačuvani su tek ostatci nekadašnje drvene konstrukcije. Kako bi se zgradu položilo na zemljištu nepovoljnom za gradnju bilo je potrebno odlomiti dijelove stijene uz sjeverozapadno pročelje, a nasuprotni jugoistočni zid osloniti na nadtemeljene kamene zidove iznad ponora koji se obrušava prema moru. Ulazna vrata su svrsishodno smještena na jugozapadnom zabatnom pročelju, odnosno u smjeru koji vodi prema pristaništu, zgradi skladišta i dijelu logora za smještaj kažnjenica. Sve prostorije prizemlja i kata uređene su s pročeljnim otvorima, uključujući i hodnik sa stubištem i sanitarijama koje su smještene prema stijeni gdje je oblikovano vrlo suzdržano, purističko pročelje za razliku od pročelja koje je okrenuto prema osunčanju i morskom pogledu gdje su smješteni radni prostori upraviteljice i zamjenice upraviteljice logora. Prostorije za upraviteljicu i zamjenicu prilično su velike i opremljene s više prozorskih otvora i vratima koja vode na terasu i balkon lijepa pogleda prema moru. Značaj tih prostorija dodatno je naglašen uglovnim i uvučenim položajem što predstavlja prikladno rješenje zaštite od direktnog osunčanja i pridonosi udobnosti rada i boravka. Pojedini elementi zgrade poput funkcionalno oblikovane unutrašnjosti i skladno oblikovanih pročelja te pojedini konstruktivni elementi poput konstruktivnih ojačanja izvedenih u kamenu dokazuju da je gradnjom upravljala stručna osoba (vjerojatno kažnjenica »Ženskog logora« i arhitektica Z. Ćebinac).n