Problem logora u novijoj svjetskoj historiografiji

Možda ćemo jednoga dana saznati, ali trenutačno nije posve jasno što je točno potaknulo američkog pisca Philipa Rotha da nekoliko stranica svoga romana Sabbathov teatar (objavljenog 1995. godine) posveti opisu jednoga romansiranog individualnog sjećanja na sukob Tita i Staljina, informbiroovsku krizu i Goli otok. Činjenica jest da je Roth svakako poznavao djelo Danila Kiša, čija bi Grobnica za Borisa Davidoviča mogla biti jedan element za inspiraciju sljedećih Rothovih rečenica u njegovu romanu: »A neprijatelje režima sve su slali u taj strašni zatvor. To je bilo najstrašnije vrijeme, kada su ih kao stoku bacali u brodove. Brodovima su ih odvozili s kopna na otok. Pa tko preživi preživi, a tko ne ne. To je bilo mjesto gdje je kamen bio jedini element. Sve što su tamo mogli raditi je obrađivati taj kamen, lomiti ga bez razloga. Mnoge su obitelji imale nekoga tko je otišao na taj Goli otok, što znači Naked Island, otok bez ičega na sebi. Ljudi su jedni druge raportirali, prijavljivali, iz bilo kojeg razloga – zbog unaprjeđenja, ili iz mržnje, bilo zašto. Uvijek je u zraku bila ta prijetnja da se bude ispravan, a ispravan je značilo podržavati režim«.

Iako je jugoslavenski nesvrstani »međuprostor« kako u ideološkom tako i u realnom ekonomskom smislu značio dobrodošlu protutežu sovjetskim intelektualnim, propagandnim i oružanim agresijama, Goli otok, kao i taj odsječak jugoslavenske povijesti, živjeli su – i žive – u međunarodnoj percepciji Jugoslavije i njezine socijalističke ostavštine. Tome su svakako potpomagale konzervativne američke i europske kritike, kao i ljevičarska otrežnjenja, pogotovo u razdoblju nakon destaljinizacije Sovjetskog Saveza 1956. godine. Ali savjest koja bolno opterećuje svijet i nadilazi mnoge realpolitičke računice, pregnantno je izražena u riječima Varlama Šalamova, poznatoga ruskog pisca i zarobljenika gulaga, o čijem je djelu Ivana Peruško Vindakijević pisala u nedavno publiciranoj knjizi jugoslavensko-sovjetskih kulturnih suodnosa, Od Oktobra do otpora: »Logoraška tema u najširem mogućem smislu, kao i u onom najužem, osnovno je pitanje našega vremena. Zar uništavanje čovjeka pomoću države nije ključno pitanje našega vremena, našega morala – pitanje koje se tiče psihologije svake obitelji?«

Ostatci zgrada logora na Svetom Grguru (foto: Denis Lešić)

Gotovo da bismo mogli za naše potrebe dodati – ne samo psihologije svake obitelji – nego i svake historiografije. U posljednja tri desetljeća upravo je zapanjujuća ekspanzija svjetski relevantne historiografske literature o problemu logora u povijesti – u mnogim nacionalnim kontekstima. Paralelno s tim, dogodio se rast u broju objavljenih memoarskih i autobiografskih tretmana te problematike. Kad govorimo o Golom otoku valja napomenuti da on počesto izostaje iz svjetske literature, bilo kao samostalni element, bilo kao dopunski element u kontekstualizaciji srednjoeuropske i istočnoeuropske represije nakon 1945. godine.

U globalnohistorijskom kontekstu, još prije tridesetak godina (oko povijesne cezure 1989. godine), mogli smo govoriti o dvama velikim pokretima u istraživanju problematike logora. S jedne strane stajao je nacistički dvanaestogodišnji pokušaj istrebljivanja nacija koje se nisu uklapale u njihov ideološki, ekonomski i svaki drugi svjetonazor, te popratna historiografska istraživanja, ponajprije o holokaustu kao žarišnoj točki nacističke ideologije neprijateljstva prema židovskom narodu. Ta je tradicija povijesnih istraživanja imala svoje škole i pristupe koji su proizlazili iz socijalno-
-historijskih interpretacija nacističkog režima, vehementne polemike (Historikerstreit /polemika povjesničara/ sredine 1980-ih među ostalim problematizirao je aspekte proučavanja holokausta) i intencionalističku i funkcionalističku paradigmu. One su, grubo pojednostavljeno, u slučaju intencionalizma pretpostavljale da su Hitler i nacizam bili elementi njemačkog Sonderwega (njemačkoga posebnoga povijesnog puta) u brutalizirajućoj komandnoj strukturi s jasnim planom za provedbu holokausta, a u slučaju funkcionalizma Hitler i nacizam shvaćaju se kao elementi u kompleksnoj društvenoj strukturi režima koji je u politici provedbe ratnih zločina prihvaćao inicijative s terena koje su kumulativno vodile u daljnju radikalizaciju politike. Važna imena izradila su neka nezamjenjiva znanstvena djela u prethodnim desetljećima, od pionira Raula Hilberga i Saula Friedländera, sve do Tima Masona, Götza Alyja i Iana Kershawa, da spomenemo samo neke.

S druge strane, stajala je literatura o sovjetskom gulagu – kako ih je Krleža nazivao, »sibirskim ledenim grobovima« – na samim svojim početcima potaknuta publicistikom, memoaristikom i svjedočanstvima o smrznutom arhipelagu patnje, literaturi koja je svoje najdublje izraze doživjela u antistaljinističkim djelima više autora (Solženjicinov Arhipelag Gulag, Štajnerovih 7000 dana u Sibiru, i drugi). Klasična totalitaristička paradigma sovjetsko je društvo, kao svojevrsna intencionalistička percepcija Sovjeta i njihova socijalističkog puta, definirala kao nužnu deformaciju pro­izišlu iz postulata marksizma i lenjinizma. Čita li se, primjerice, Richarda Pipesa, Leonarda Schapira i druge povjesničare i politologe starijih hladnoratovskih generacija, dobiva se dojam o gotovo pa teleološki pravocrtnoj historijskoj ravnini koja spaja komunističku ideologiju 19. stoljeća, pa preko Lenjina vodi u staljinizam. Za njih povijesna pojava Staljina nije ni aberacija, ni »skretanje«, nego očekivan rezultat proizišao iz odavno upisanih sastojaka sovjetske preobrazbe društva. Od sredine 1970-ih to se viđenje (koje je, ne treba sumnjati, bilo vrlo popularno i suvremenicima lako dokazivo u hladnoratovskom kontekstu) suočavalo s takozvanom revizionističkom vizijom sovjetske povijesti. Manji broj povjesničara, među kojima su 1980-ih prednjačili Australka Sheila Fitzpatrick i Amerikanac John Arch Getty, nastojali su revidirati te ukalupljene stavove promatrajući staljinističko društvo, njegov kremaljski »dvor«, društvene pokrete, čistke, sudske procese, povijesne figure staljinističkih krvnika, u kontekstu njihova vremena kao političke trgovce utjecajem koji su se na svakodnevnoj razini suočavali s lokalnim inicijativama odozdo, prihvaćajući ih i nadograđujući.

To historiografsko stanje stvari o problemu logora u dvama velikim totalitarizmima ipak više ne prepoznajemo. Što se, dakle, promijenilo u posljednjih tridesetak godina? Istraživanja nacističkih logora i gubilišta dodatno su se profilirala u smjeru povijesti odozdo i historijskih istraživanja koja u obzir uzimaju pokrete na terenu. Time su se istraživanja holokausta u velikoj mjeri okrenula od stacionarnih gubilišta i posvetila pojedinim mobilnim jedinicama. Ponajprije se ovdje misli na djelovanje tzv. Einsatzgruppen, njemačkih vojnih i paravojnih postrojbi koje su provodile masovne pokolje u »Krvavim prostranstvima« (termin je u istoimenoj knjizi u upotrebu uveo sada već proslavljeni američki povjesničar Timothy Snyder). Riječ je najčešće o mikrohistorijskom pristupu ratnoj svakodnevici, rekonstrukciji političkih svjetonazora i kumulativnoj radikalizaciji koja je dolazila s terena i »uspinjala« se po hijerarhijskoj ljestvici. Među najpoznatijim je predstavnicima tog pristupa Christopher Browning, čija je knjiga Ordinary Men: Reserve Police Battalion 101 and the Final Solution in Poland bila zaista nova vrsta doprinosa u tom smjeru. U protekla dva do tri desetljeća već spomenute intencionalističke i funkcionalističke interpretacije iznivelirale su se i prožele u jedan fluidniji narativ o pokretima prema konačnom rješenju. No, kad govorimo o nacističkim logorima i politici holokausta, mora se primijetiti da je novija historiografija, a upravo je Snyderova knjiga Bloodlands: Europe Between Hitler and Stalin dobar pokazatelj, krenula putem interpretativne konvergencije nacističkog i staljinističkog sustava smrti u Istočnoj Europi, tako da je sve više tumača tzv. »dva totalitarizma«, koji povijesna zbivanja promatraju u prostornom i vremenskom kontinuitetu između njemačke i sovjetske granice i između 1933. i 1953. godine – a neki idu unazad do 1917. godine.

Pogled na proizvodne pogone na Golom otoku kod pristaništa. Šuma u pozadini je nastala radom logoraša (foto: Denis Lešić)

Ipak, studije gulaga i staljinističkog razdoblja u dobroj su mjeri »zatvoreni« historiografski i teorijski svijet za sebe. Brojni povjesničari i popularizatori tih tema nalaze prostor publici neovisno o usporedbi s drugim tematikama i istraživačkim polazištima. Istraživanja gulaga doživjela su prvi značajan institucionalni i politički poticaj s Gorbačovljevim otvaranjem sovjetskog društva u doba glasnosti (transparentnosti). Odjednom je bilo moguće otvarati rane sovjetske prošlosti, i dalje od Hruščovljevih osuda iz 1956. godine, u povijesnoj znanosti, ali i u beletristici, memoaristici i literaturi općenito, što je u ruskom imaginariju na poseban način bilo prikladno. Godine 1989–1991. i vrijeme raspada autoriteta Komunističke partije Sovjetskog Saveza usko su vezane uz opadanje autoritarnih svakodnevnih praksi u arhivskim institucijama diljem Istočne Europe, a posebno u Rusiji. Otvaranje arhiva u doba Jeljcina – prava eksplozija novih podataka i novih spisa koji su bili otvoreni za konzultiranje i proučavanje – signalizirali su novo doba za sovjetske studije. Naravno, na najozbiljnije radove čekalo se gotovo desetljeće – tako da smo tek 2003. dobili američku sintezu povijesti gulaga od Lenjina do 1980-ih iz pera Anne Applebaum, a ruskog parnjaka 2013. godine u knjizi The History of the Gulag, poznatog povjesničara Olega Khlevniuka, koji se više godina bavi poviješću Staljinova užega kruga i suodnosa u sovjetskoj političkoj eliti. Posljednjih godina pretežno se fokus u studijama gulaga stavlja na dosada neistražene teme poput marginaliziranih skupina u gulagu, sustava zdravstvene zaštite (primjerice, knjiga Golfe Alexopoulos Illness and Inhumanity in Stalin’s Gulag iz 2017), povijesti svakodnevice i aspekata sigurnosne politike i nadzora u samom gulagu. I dalje se uređuju izdavačke serije Sveučilišta Yale koje donose najznačajnije zbirke izvora i studije o gulagu: Yale-Hoover Series on Authoritarian Regimes i Annals of Communism Series.

U najnovije vrijeme javlja se i svojevrsni koncept zemlje-kao-logora, potenciran u djelu Anne Applebaum Red Famine: Stalin’s War on Ukraine (izdano 2017. godine), gdje se ukrajinski holodomor promatra kao dio Staljinove genocidne politike prema ukrajinskoj naciji – što je u američkoj historiografiji pokrenulo i polemičku razmjenu mišljenja o takvoj tezi. Posljednjih godina gotovo trajni obrati u suvremenoj historiografiji, preko transnacionalne historije, histoire croisée (povezane povijesti), doveli su do posebne popularnosti globalne historije – globalnohistorijski doprinos u temi logora dala je američka povjesničarka Andrea Pitzer, knjigom One Long Night: A Global History of Concentration Camps (gdje se spominje Jasenovac, ali ne spominje i Goli otok…). Pitzer pozornost poklanja velikom broju slučajeva logora u ratnim sukobima i diktaturama u dugom vremenskom trajanju te se posebno osvrće, primjerice, na logore za internirane Amerikance japanskog podrijetla u Americi Drugoga svjetskog rata, o čemu se u SAD-u posebno otvoreno govori posljednjih godina.

Na kraju, nekoliko riječi smo ipak dužni o najnovijim hrvatskim istraživačkim praksama našega logorskog »arhipelaga«, čiji je najeminentniji predstavnik knjiga Martina Previšića. Ako u godinama kraja hladnog rata govorimo o arhivskoj eksploziji sovjetskih izvora, za godine 2017/2018. možemo svakako govoriti o jednoj hrvatskoj eksploziji, čiji je proizvod i knjiga Povijest Golog otoka. Iako ona ima gotovo pa pionirski značaj kad je posrijedi oralna historija, gotovo da je važniji njezin značaj u domeni prezentiranja dosjea i do sada nedostupnih spisa o djelovanju jugoslavenskih sigurnosnih službi. Valja žaliti što bitna tema Golog otoka nije u značajnoj mjeri ušla u globalni historiografski obzor kad je riječ o povijesti logora i logorskog života, ali nema razloga da se, vodeći se Previšićevim primjerom, ta tema ne uveže u naracije socijalističkog nadzora i kažnjavanja u širim prostornim i vremenskim koordinatama, u vremenu kad transnacionalna i globalna historija uzima sve više maha.