Prilog galeriji ranih Vrazovih portreta

U ovom prilogu objavljujemo do sada nepoznati crtež, koji je služio kao prijedlog za portretnu grafiku Stanka Vraza, objavljenu u publikaciji Koledarček slovenski za leto 1855 u Ljubljani potkraj 1854. godine. Ta portretna grafika nije visoke likovne kvalitete, ali u povijesti Vrazovih portreta ima posebno mjesto jer je riječ o najstarijem tiskanom Vrazovu portretu uopće; portret je bio objavljen u »listu za mladež« Bosiljak 1867. godine.

Grafika u Koledarčeku slovenskom bila je objavljena uz biografski tekst Vrazova prijatelja Davorina Trstenjaka (Terstenjaka),^[1] vrlo neobična pisca, amaterskog povjesničara i etimologa. Trstenjak je bio među ostalim preteča svih onih koji su u Sloveniji tražili slavenske elemente u venetskom jeziku; svuda je tražio također tragove stare indoeuropske mitologije i objavljao impresivne tekstove iz tog područja; u svom deliriju interpretacije išao je tako daleko da je, na primjer, objavio tekst o tome kako je ljubljansko predgrađe Šiška dobilo ime po tome što su ondje osobito obožavali boga Šivu; delirantnost tih interpretacija bila je tako ekscentrična da postaje zanimljiva kad ju čitamo kao dokument ekscesa jedne romantičke imaginacije... Karakteristično je da nam je Trstenjak u svom tekstu o Vrazu od svojih osobnih sjećanja sačuvao upravo interesantno svjedočenje o Vrazovim delirantnim uzvicima u njegovoj bolesti 1840. godine.^[2]

Crtež prema izgubljenu Karasovu uljnom potretu Stanka Vraza, signiran Lendenfeld fecit, 23. 7. 1854; NUK, Ljubljana, Ms 1387.

Na kraju svog teksta Trstenjak je u vezi s grafikom napisao da je izrađena prema portretu Vjekoslava Karasa:

Naj te verstice služijo za tolmačenje slike, ki je »Koledarčku« priložena in ktera, po Karasovi obrisana, nam Stanka Vraza – Bogu bodi milo! očituje že hudo bolniga – grobu zapadenega.^[3]

(Neka ovi redovi služe tumačenju slike, koja je priložena »Koledarčeku«, i koja, nacrtana prema Karasovoj, prikazuje nam Stanka Vraza – žali Bože! – već teško bolesnoga, grobu zapalog.)

Riječ je o uljanom Karasovu portretu iz 1851. godine, neposredno prije Vrazove smrti; taj je portret Karas sljedeće godine darovao zagrebačkom Narodnom muzeju, ali već je dulje vremena izgubljen, tako da ne postoji ni jedna fotografija te slike.

Već 1853. godine bila je u Nevenu objavljena notica u kojoj također piše o litografiji koju je neki bečki litograf izradio prema toj slici:

Tri su tome već godine, što je umro naš Stanko Vraz, a prijatelji njegovi sveudilj izgledaju kakav spomen njegova života; i uz dela njegova najmilija bi im bila njegova slika. Znam pouzdano, da je u Beču već u kamen urezana slika, koju je g. V. Karas gotovo na umoru Vrazovom izradio. Nu neznamo zašto je neima nigdje na prodaji; molimo dakle, onu gospodu, koja znaju, kod kojega kiporezca ova slika rezana da nam nekoliko iztisakah naruče i da ovako zadovolje živoj našoj želji.^[4]

Ta litografija također nije sačuvana.

Budući da je grafika u Koledarčeku slovenskom objavljena bez ikakvog potpisa autora, moglo se je spekulirati je li eventualno riječ o direktnoj grafičkoj reprodukciji Karasova crteža, iako prilično niska likovna kvaliteta te grafike nije govorila u prilog takvoj hipotezi; tako je pod reprodukcijom te grafike u popularnom izdanju Vrazovih Stihova i proze u redakciji Antuna Barca, Dobriše Cesarića i Dragutina Tadijanovića kod Karasova imena stavljen upitnik: »Djelo Vjekoslava Karasa?«.^[5]

Nedostajuću kariku između Karasova slikanog portreta i grafike u Koledarčeku slovenskom pronašao sam u ostavštini Janeza Bleiweisa, urednika Koledarčeka slovenskog, u ljubljanskoj Narodnoj i univerzitetskoj biblioteci (NUK), u kojoj je sačuvan crtež olovkom, koji možemo vidjeti kao prijedlog prema kojem je bila izrađena grafika. Crtež je bio u NUK-u inventariziran kao Karasov (NUK, Ms 1387, X), što ipak ne može biti točno, jer nema karakteristika Karasove ruke, a osim toga je potpisan Lendenfeld fecit i datiran L (što bi moglo značiti Ljubljana ili Laibach; u tom slučaju bi crtač mogao imati pred sobom i neku dagerotipsku ili drugačiju reprodukciju Karasove slike, a ne originala) 23/7 1854. Nije mi, nažalost, uspjelo pronaći nikakvih podataka o tom crtaču.

Interesantno je što se Vrazovo lice na tom crtežu dosta razlikuje od grafike u Koledarčeku slovenskom; razlog tomu je očigledno u tome što je grafiku izradio prilično nevješt grafičar.

Karasov izgubljeni uljani portret bio je također polazište za grafiku W. Ungera, reproduciranu u Vrazovim Izabranim pjesmama 1880. godine (izdanje Matice hrvatske). Kada usporedimo Lendenfeldov crtež s Ungerovom grafikom u Izabranim pjesmama, odmah se vidi velika razlika u frizuri, koja je na Lendenfeldovu crtežu za razliku od Ungerove grafike na kratko ošišana; vidimo također da Vraz na tom crtežu ima mnogo manje kose, uopće je vidjeti stariji i lice na crtežu izgleda mnogo više umorno, mnogo više odgovarajuće onome što je o Vrazovu izgledu povodom objavljivanja portreta u Koledarčeku slovenskom napisao Davorin Trstenjak. Najvjerovatnije je kod Ungerova portreta u Izabranim pjesmama riječ o kombinaciji između Vrazova lica na izgubljenoj Karasovoj slici, koju Ungerov portret oponaša u osnovnoj kompoziciji, i izgleda Vrazova lica u mlađim godinama prije bolesti, onoga s deset godine starije uljane slike Mihaela Stroya, da bi se tako došlo do jednog idealnoga Vrazova lika na vrhuncu snage, primjerenog za reprezentativno izdanje njegovih pjesama.

Grafika prema izgubljenom Karasovu uljanom portretu Stanka Vraza, Koledarček slovenski za leto 1855 (tiskan potkraj 1854. godine).

Trstenjak, međutim, naglašava kako Vrazovo lice na Karasovu portretu već očituje znakove smrtne bolesti. Lendenfeldov crtež bismo mogli dakle smatrati izvanredno dragocjenim dokumentom, koji se vjerovatno najviše približava izgledu izgubljenoga Karasova djela; i mogao bi nam također sugerirati adekvatniju predodžbu o izgledu lica bolesnog Vraza uoči njegove smrti.

* * *

P.S.

U vezi s ovim otkrićem želio bih dopisati još jednu fusnotu o recepciji Vraza u Sloveniji. Objava u Koledarčeku slovenskom predstavila je Vraza u redu slavnih Slovenaca, ali istovremeno i kao jednog od »nar vredniših sinov jugoslovanskega naroda« (najvrjednijih sinova jugoslavenskog naroda).^[6] Međutim, to se je dogodilo upravo u vrijeme kada su pokušaji ilirskog pokreta u Sloveniji već bili završeni (u sljedećim godinama su se pokušaji pisanja na mješavini slovenskog i hrvatskog javljali samo kao izolirani slučajevi; takav je primjer »Sonetni venec« Frana Čučeka u almanahu Biser 1863. godine); i sam Trstenjak se je odvratio od ideje o ilirskom jeziku već 1844. g. (iako je ostao zainteresiran za kontekst »jugoslavenske« kulture; tako je, na primjer, u Koledarčeku slovenskom objavio i noveletu o Dalmatinki koja je navodno pozirala Tizianu za Assuntu). Povodom sedamdesetogodišnjice Vrazova rođenja August Šenoa je napisao poznate stihove o pitanju pripada li Vraz Slovencima ili Hrvatima; na kraju dolazi do toga da Slovenac i Hrvat zajedno kliču: »On je naš!«^[7] Ali, zapravo, u tom je razdoblju Vraz bio u Sloveniji već zaboravljen. Slovenska literarna povijest ga je i u sljedećim desetljećima tretirala prije svega kao nekakvoga nacionalnog renegata, oslanjajući se i na previše doslovno shvaćeni Prešernov epigram. Kratkotrajnu aktualizaciju doživio je tek u vezi s kratkotrajnim pokušajem neoilirizma, kada je 1909. godine izišla njegova biografija, rad Branka Drechslera, kao zajedničko izdanje Matice hrvatske i Slovenske matice. Poslije su se njegovim radom bavile dvije na slovenskom pisane monografije; prva je bila knjiga Frana Petrea Poizkus ilirizma pri Slovencih iz 1939. godine, koja je donijela odličan pregled Vrazova rada u vezi sa Slovencima, a druga je bila knjiga Andraža Ježa Stanko Vraz in nacionalizem: Od narobe Katona do narobe Prešerna iz 2016. godine, koja odlično analizira Vrazovu ulogu u konstituciji slovenske nacionalne mitologije. Ali uz sve to, recepcija Vrazova pjesničkog opusa bila je u Sloveniji minimalna. Dio njegovih slovenskih pjesama bio je objavljen u Petreovoj knjizi, a poslije se je njegovim slovenskim pjesničkim opusom bavio Anton Slodnjak, koji je uredio dva toma njegovih Slovenskih djela, tiskanih u Zagrebu 1952. godine. Zanimljivo je da ni jedno samostalno izdanje Vrazovih djela nije nikad izišlo u Sloveniji. Također uopće nije bilo pokušaja da se prevedu na slovenski njegove hrvatske pjesme, što potvrđuje Ježevu tezu da je u slovenskoj literarnoj povijesti teza o visokoj estetskoj vrijednosti Vrazove poezije funkcionirala prije svega kao »retorični negativ prijekora o njegovom narodnom otpadništvu odnosno izdajstvu«,^[8] a ne kao stvarno zanimanje za njegove pjesme.

Zbog toga je toliko više zanimljiva jedna iznimka, pronađena među rukopisima Jure Detele (1951–1992), kojega tek sada otkrivamo kao krucijalnog pjesnika slovenskoga dvadesetog vijeka; Detela je najvjerojatnije još u srednjoj školi preveo pjesmu »Golube, golube« iz Vrazovih Đulabija. Navodim do sada još neobjavljeni njegov prijevod prema rukopisu:

Oj golob, oj golob,

ljubezniva ptica!

Si otožen, ker ne veš,

kje ti je družica?

O ne vprašaj, brat,

kako je meni v srcu;

to gotovo čutiš

tudi v svojem srcu.

U vrlo nečitljivu rukopisu je na istom listu sačuvan također osnutak prijevoda početka pjesme »Za zelen-goricu«:

Za gorami zelenimi

vrani dve letita –

mene v prsih, mene v prsih

rani dve skelita.^[9]

^[1]   Davorin Terstenjak, »Stanko Vraz«, Koledarček slovenski za leto 1855, Jožef Blaznik, Ljubljana [1854], str. 27–32.

^[2]   Ibid., str. 30.

^[3]   Ibid., str. 32.

^[4]   Neven, broj 13, ožujak 1853., str. 203; citirano u: Anka Bulat-Simić, Vjekoslav Karas, Društvo historičara umjetnosti NRH, Zagreb, 1948., str. 35.

^[5]   Stanko Vraz, Stihovi i proza, Matica hrvatska, Zagreb, 1951., slikovni prilozi, XXVII.

^[6]   Davorin Terstenjak, op. cit., str. 32.

^[7]   Citirano u: Antun Barac, »Za stogodišnjicu Vrazovu«, u: Stanko Vraz: Stihovi i proza, Matica hrvatska, Zagreb, 1951., str. 7–8.

^[8]   Andraž Jež, Stanko Vraz in nacionalizem: Od narobe Katona do narobe Prešerna, Založba ZRC SAZU, Ljubljana, 2016., str. 404.

^[9]   NUK, mapa rukopisa Jure Detele, koje je darovao Marko Uršič, 14/2011. Na istom listu je daktilografiran prijevod Wordsworthove pjesme o narcisama, još iz srednje škole.