Povijest Rijeke kao povijesni problem

Povijest grada Rijeke u modernom i suvremenom razdoblju bez sumnje je jedno od najkompleksnijih historiografskih područja ne samo za povijesnu znanost u Hrvatskoj nego podjednako i u drugim i u susjednim državama koje su na ovaj ili onaj način bile povezane s ovim važnim lučko-trgovačkim gradom. Ovim tekstom želimo prikazati najvažniju historiografsku i publicističku produkciju o Rijeci kao prilog shvaćanju i razumijevanju grada koji iduće godine nosi laskavu titulu europske prijestolnice kulture.

Novi naslovi o povijesti Rijeke

Izišla je još jedna Povijest Rijeke, što je dobro za svaki grad koji imalo drži do sebe! Nakon moje, dobro prihvaćene, Kratke povijesti grada Rijeke (Adamić, Rijeka, 1998), objavljene u sedam hrvatskih izdanja te talijanskom i engleskom izdanju, Ante Simonić dao je jednu znatno opsežniju sintezu u tri sveska, na 2500 stranica: I. Rijeka vremena, II. Rijeka velikog uzleta, III. Rijeka novih nadanja (Zagreb – Rijeka – Zadar – Dubrovnik, 2015). Giovanni Stelli u svojoj Storia di Fiume (Pordenone, 2017) nije krenuo tim putem, nego je njegova knjiga koncepcijski puno bliža mojoj. Dakle, riječ je o osobnom, esejističkom pogledu na vrlo zamršenu povijest Rijeke, kojom nastoji čim jednostavnije pojasniti vrludanja grada kroz različite epohe i različite države.

Između Stellijeve i moje vizije povijesti grada vidi se sličnost od rješenja naslovnice, preko naziva poglavlja, odnosno obrađivanja sličnih tema na sličan način, do zgušnjavanja razdoblja u trenutcima velikih lomova. Razlika je u tome što on daje pogled kao esul, kao Fijuman koji je otišao iz rodnoga grada nakon Drugoga svjetskog rata i neizbježno je da nam je kut gledanja na pojedine događaje prilično različit.

Ovdje treba napomenuti da se ono što je najveći izazov za svakog povjesničara Rijeke može sažeti kroz jedno simpatično pojednostavljenje iz vremena najvećeg uzleta Rijeke, dakle od 1868. do 1918., dok je, u sklopu prostrane Austro-Ugarske, provizorno potpadala pod Mađarsku, a koje glasi: »Rijeka je mađarski grad u kojem Hrvati govore talijanski«. Meni je to simpatično i prilično blizu istine, no Stelliju se ta formulacija ne bi dopala, jer je njegova teza, očekivano, nijansu drukčija: »Rijeka je zapravo Fiume, od rimske Tarsatice do velikoga talijanskog egzodusa iz grada – oko 30 000 stanovnika između 1943. i 1954. – s kraćim razdobljima austrijske, francuske, hrvatske, mađarske, njemačke itd. uprave, uz nekoliko godina postojanja Riječke države (Gabriele D’Annunzio i njemu suprotstavljeni, projugoslavenski autonomaš Riccardo Zanella)«.

Kako bi zainteresirani čitatelji mogli dobiti plastičnu sliku povijesti Rijeke, vjerojatno bi se obje knjige trebale izdati i na hrvatskom i na talijanskom, unutar istih korica, odnosno zaštitne kutije! Jer ne smije se zaboraviti da je Rijeka svijetu dala dvije opake stvari: torpedo, kao strašno oružje Roberta Whiteheada iz 1866.,^[1] i fašizam, koji je u Rijeci prvi put postvario Gabriele D’Annunzio 1919. godine u Guvernerovoj palači. S time što treba napomenuti – u obranu zgrade i samoga grada! – da je američki predsjednik Woodrow Wilson, na mirovnim pregovorima u Parizu nakon Prvoga svjetskog rata, predlagao da riječka Guvernerova palača bude sjedište buduće Lige naroda,^[2] što je predlagao 1944. i grof Carlo Sforza, vrlo rano veliki protivnik D’Annunzija. No svi znamo da je neuspješna Liga naroda zaživjela u Ženevi, a da su Ujedinjeni narodi i danas u New Yorku.

Koliko je povijest Rijeke zamršena, govori nam i podatak da je Rijeka jedini grad u Hrvatskoj koji ima tri muzeja u Italiji: Arhiv i povijesni muzej Rijeke u Rimu, D’Annunzijev muzej Vittoriale u mjestu Gardone Riviera na Lago di Garda, te Muzej dalmatinske, riječke i istarske kulture u Trstu.

Gabriele D’Annunzio

Zaseban je problem riječke povijesti Gabriele D’Annunzio, koji je iz Guvernerove palače 18 mjeseci upravljao europskom poviješću. Magnus Bartas i Fredrik Ekman, nakon 7–8 godina rada objavili su knjigu na švedskom (!) Navjestitelj– Gabriele D’Annunzio i početci fašizma (2017). Knjigu sam pročitao i znam prilično točno o čemu je riječ. Ta dva gospodina vrlo su zanimljiva –profesori su na Likovnoj akademiji, umjetnici, filmski redatelji – film o Sjevernoj Koreji, film o Židovu u Tokiju, operetni redatelji itd. U više sam navrata razgovarao s njima satima, odnosno danima. Oni su, pak, bili u više navrata i u Rijeci, i u Italiji. Njihova knjiga vrti se oko D’Annunzija, ali i oko Tita (bili su i na Brijunima!), Jugoslavije, Miloševića, Kusturice... Dakle, nije riječ samo o situaciji u Rijeci 1919–1920., nego oni opisuju i svoja putovanja, pa i današnju Rijeku, ali i Italiju, te daju svoj pogled na povijesnost suvremenosti.

Najbolju političku knjigu o fenomenu Pjesnika-Komandanta napisao je kod nas malo poznati Michael A. Ledeen pod nazivom Prvi Duce – D’Annunzio u Rijeci (1975).^[3] Taj kontroverzni i beskrajno moćni gospodin, blizak Mossadu i raznim američkim obavještajnim agencijama, neposredno nakon napada na njujorške Blizance, objavio je svoju naj­utjecajniju knjigu: The War against the Terror Master (2002). Dakle, Rat protiv gospodara terora, s podnaslovom: Zašto se dogodilo? Gdje smo sada? Kako ćemo pobijediti?

Upravo zahvaljujući tom djelu postao je predvodnik američkih neokonzervativaca i glavni ideolog američke vanjske politike oslonjene na silu! Klasični američki konzervativci stalno mu zamjeraju preveliko oslanjanje na D’Annunzija i talijanski fašizam, smatrajući da je to, čak i u sklopu krajnje desnice, apsolutno neprihvatljiva inspiracija! On se brani pozivanjem na svog mentora, velikoga talijanskog povjesničara Renza de Felicea, koji je oduvijek razlikovao fašizam kao revolucionarni pokret od fašizma kao totalitarnog sustava.

Osim Ledeenove, o D’Annunziju postoje još tri ključne knjige, koje bi svaki pismeni Hrvat trebao imati na noćnom ormariću, da ga prije spavanja upozoravaju na moguće komplikacije vješanja zastava u gradu koji i inače gaji bizarni fetišizam prema tim raznobojnim tkaninama.

Edoardo Susmel (Rijeka, 1887 – Rim, 1948) objavio je La Marcia di Ronchi (Marš iz Ronchija, Rim, 1929. i Milano, 1941). Taj pravi Riječanin razdoblje fašizma, kojem je bio odan cijelim svojim bićem, proveo je kao predsjednik Kvarnerske provincije (druge najmanje u Italiji; najmanja je bio Zadar!) i regionalni vijećnik. Kad se Rijeka opet našla u okrilju matice domovine Hrvatske otišao je u Rim i do smrti sređivao Mussolinijeve rukopise. Njegova knjiga važna je kao pogled izbliza na dramatične događaje.

S druge strane knjiga Claudie Salaris – Allafesta della rivoluzione (Na zabavi revolucije), s podnaslovom: Umjetnici i osobe slobodna duha s D’Annunziom u Rijeci (Bologna, 2002. i Opatija, 2011) bavi se umjetničkim zbivanjima oko Komandanta s naglaskom na ljude poput pilota-asa baruna Guida Kellera, Ludovica Toeplitza, Leona Kochnitzkog, fizičara Guglielma Marconija, dirigenta Artura Toscaninija, književnika F. T. Marinettija, književnika Giovannija Comissa, Maria Carlija i Henryja Fursta.

The Pike – Gabriele D’Annunzio – Poet, Seducer&Preacher of War

Remek-djelo knjiga je engleske kulturne povjesničarke Lucy Hughes-Hallett: The Pike – Gabriele D’Annunzio – Poet, Seducer&Preacher of War (London, 2013). Oblikovana je kao morbidni suvenir iz riječkoga fašističkog Disneylanda. Prekrasno je napisana, s fantastičnim uvidom u zastrašujuće opsežan opus D’Annunzija te beskrajnu talijansku literaturu o njemu, bez zaista novih detalja, no s futurističkim, brzim slikama, punim žestine i ludosti. Poglavlja nose ogoljena imena: ...Obožavanje, Slava, Mladost, Plemstvo, Ljepota, Elitizam, Mučeništvo, More, Dekadencija, Krv, Slava, Nadčovjek, Drama, Brzina, Plaćenici, Clausura... Sve je sažeto, puno slikovitih anegdota i mučnih dvojbi. Vječiti je problem svih autora koji pišu o D’Annunziju što s pozicije njegovih kritičara postaju, barem dijelom, sljedbenici njegova djela. Teško je čitati njegovo umiranje u ljepoti (koliko god bilo šuplje!), a ne biti zaveden ljepotom njegova talijanskog jezika. Iako, on je ipak bio samo štuka (»the Pike«) – žderač tuđih ideja.

Lucy Hughes-Hallett dobila je za svoju maestralnu knjigu tri najveće nagrade za nefikcionalno djelo u Velikoj Britaniji: Samuel Johnson Prize, Duff Cooper Prize i Costa Biography Award! Lucy Hughes-Hallett upoznao sam prije petnaestak godina, dok je radila na prvoj verziji biografije D’Annunzija za svoju knjigu Heroji (London, 2004), gdje je on bio samo uzgredno poglavlje. Kao sitna, neupadljiva ženica, tiha i povučena, nije na mene ostavila neki osobiti dojam. Naime, većina onih koji se bave D’Annunzijem imaju u sebi nešto od njegove dramatične pompoznosti – a ona se držala vrlo rezervirano i oprezno.

Drugi je put došla u Rijeku prije sedam-osam godina i tada smo znatno ozbiljnije razgovarali, jer je bila fokusiranija na D’Annunzija kao tvorca prve fašističke države u povijesti – riječke Talijanske uprave Kvarnera. Sretali smo se u Arhivu, kod Mladena Urema, hodali smo kroz riječku Guvernerovu palaču, u kojoj je talijanski Pjesnik / Komandant prvi postvario sve prave užase krvavog 20. stoljeća, i kroz grad, a ja sam joj pokušavao pojasniti razlike između imperijalne Rijeke – koja je u vrijeme Austro-Ugarske bila podjednake veličine poput Zagreba ili Beograda, odnosno veća od Zadra, Šibenika, Splita i Dubrovnika zajedno! – i današnjega nevažnog, učmaloga, provincijskoga, ruševnoga gradića.

Odužila mi se kratkom zahvalom u The Pike: »Posebno sam zahvalna Mladenu Uremu, čija pomoć u arhivima je učinila moj posjet Rijeci tako plodonosnim, a koji me je i upoznao s Igorom Žicom. Njih dvojica omogućila su mi da budem prva među D’Annunzijevim biografima koji je detaljno opisao D’Annunzijevu Rijeku, što uključuje hrvatski pogled na tu epizodu«.

Riječka država

Glavno je D’Annunzijevo umjetničko djelo Riječka država, taj spomenik ludilu 20. stoljeća, koji do danas nije izgubio svoju očaravajuću ljepotu. Radeći u samom srcu tame, u njegovoj Guvernerovoj palači, u kojoj je tek rođeni fašizam prvi put zaplakao, možda samo ja zaista mogu shvatiti svu besmislenost njegova projekta. Krv se cijedi niz mramor, dok baklje osvjetljavaju prostrani atrij... D’Annunzijevo: Eia, eia, alala! prethodi Hitlerovu pokliču: Sieg Heil! Ne smijemo zaboraviti da je, tada novinar, Benito Mussolini doletio u Rijeku 7. listopada 1919. kako bi pregovarao s D’Annunzijem, da bi, dva dana poslije, 9. listopada 1919., na Prvom kongresu fašista u Firenci, dao punu potporu i D’Annunziju i Rijeci!

Od ljudi za koje znam da rade na knjizi o D’Annunziju i Rijeci, mogu spomenuti H. D. S. Greenwaya, elitnog američkog novinara iz Bostona, dopisnika iz stotinjak država svijeta, kojeg sam vodio po Rijeci 2018., a koji u osamdeset i trećoj godini radi na knjizi o nekim vanjskopolitičkim dilemama predsjednika Woodrowa Wilsona (1856–1924), čovjeka koji je svojim nepokolebljivim tezama o samo­određenju naroda nakon Prvoga svjetskog rata doveo do urušavanja Austro-Ugarske i nastanka čitavog niza novih zemalja, uključujući i Kraljevinu Jugoslaviju, a nakon Drugoga svjetskog rata njegove teze su dovele do urušavanja kolonijalnih carstava i nastanka cijelog niza novih nezavisnih zemalja. Također je Wilson začetnik ideje Lige naroda, danas Ujedinjenih naroda, a ono što je zanimljivo Gabriele D’Annunzio, koji je u Rijeci uspostavio svoju državicu 1919–1920., začetnik je Anti-Lige naroda, duhovnog temelja Pokreta nesvrstanih, gdje se pojavljuje i nezaboravni drug Tito. Po zamisli Greenwaya, trećina njegove knjige trebala bi se baviti Gabrieleom D’Annunzijem i njegovom riječkom Talijanskom upravom Kvarnera.

Kako čitati grad

Zaseban fenomen među knjigama o povijesti Rijeke nesumnjivo je knjiga–album Kako čitati grad Radmile Matejčić. Od skromnog prvog izdanja iz 1988., preko trećeg proširenog iz 1990., do raskošnoga petoga, posve promijenjenog i nadopunjenog, s mojim predgovorom, iz 2013., ta knjiga je Riječanima vratila Rijeku i nadmašila je sve napore svih drugih autora, te je svojim osjećajem za detalje iz povijesti umjetnosti postala Riječanima apsolutno najdraža knjiga o gradu. Ta knjiga oslanja se, negdje u daljini, na knjigu Edoarda Susmela Fiume e il Carnaro (Milano, 1940), no daleko je nadilazi svojom studioznošću i skrupuloznošću.

Riječki povijesni časopisi

Rijeka ima i nekoliko povijesnih časopisa. Osim dugovječnog i opsežnog Vjesnika Državnog arhiva Rijeka, tu je i Sušačka revija, koja je odradila niz tema velike i male lokalne povijesti. Tu je i ozbiljan povijesni časopis koji se izdaje u Rimu i koji se zove, naravno, Fiume, a kojem je glavni urednik Giovanni Stelli.

Giovanni Stelli rođen je u Rijeci 1941., a napustio je rodni grad 1946. godine pred komunističkom osvetom. Diplomirao je filozofiju, a radio je na Regionalnom institutu za eksperimentalna pedagoška istraživanja Umbrije i predavao je pedagogiju na Sveučilištu u Basilicati. Suradnik je Talijanskog instituta za filozofske studije, a zaokupljen je klasičnim njemačkim idealizmom, suvremenom filozofijom i njenim podučavanjem. Nama su važniji njegovi doprinosi povijesti Rijeke: sjajna knjiga Fiume e dintorni nel 1884 (Rijeka i okolica, Trieste, 1995) o Heinrichu von Littrowu i njegovu pedantnom vodiču Rijeke iz 1884.; La memorie che vive. Fiume: interviste e testimonianze (Sjećanja koja žive. Rijeka: razgovori i svjedočanstva (o esulima, Roma, 2008.; te Istria, Fiume, Dalmazia laboratorio d’Europa, I–II (Foligno, 2009). Iz prve dvije knjige možemo saznati o Rijeci, koja je bila nevjerojatno uspješan grad u Austro-Ugarskoj, te kako su i zašto Fijumani (što god to značilo!) napustili Rijeku nakon pada fašizma – kojem je Rijeka dala ključne prinose (D’Annunzio i Kastavac Giovanni (Ivan) Host-Venturi)!

Memorie per la storia della liburnica città di Fiume

Mogao bih raspravljati o masi detalja u knjizi – s kojima se ne slažem! – od toga da je Giovanni Kobler najveći talijanski povjesničar Rijeke, iako je Ivan (Johann) Kobler (Rijeka, 22. kolovoza 1811. – 2. srpnja 1893) došao, zahvaljujući ocu, kao gradišćanski Hrvat iz Željeznog u Koruškoj, a majka Teresa bila je rođena Bakranka Luzer. Giovanni je pučku školu i gimnaziju završio u Rijeci. Školovanje je nastavio u Zagrebu, gdje je od 1829. do 1832. bio na filozofiji i pravu. Od 1832. bio je u gradskoj službi u Rijeci prvo kao vježbenik, potom tajnik (1835), perovođa kapetanskog suda (1836) i napokon sudac rektor i patricijski savjetnik (1842). Od 1835. bio je odvjetnik, a godine 1843. bio je izabran za zamjenika zastupnika u ugarskom parlamentu. U državnu službu stupa 1850. prvo kao kotarski sudac u Rijeci, a potom od 1853. u Zagrebu kao referent pri Banskom stolu, a od 1854. kao vijećnik. Od 1861. prisjednik je Banskog stola, a od 1870. predsjednik apelacionog suda u financijskim predmetima. Umirovljen je 1871. s naslovom ministarskog savjetnika. Od tada do smrti intenzivira rad na svom životnom djelu, povijesti Rijeke u tri toma pod naslovom: Memorie per la storia della liburnica città di Fiume (Prilozi za povijest liburnijskoga grada Rijeke). Knjiga na kojoj je radio više od četiri desetljeća ostala je nedovršena, no velikom količinom sakupljenih činjenica zaslužila je da se tiska tri godine nakon njegove smrti. U ime grada rukopis je sredila (u smislu izbacila sve što se tiče hrvatske povijesti!) komisija u sastavu: dr. Nicolò Gelletich, dr. Francesco barun Lettis, dr. Francesco Polesi, prof. Aladar Fest, prof. Pietro Zambra i prof. Arturo Dalmartello. Uza sve manjkavosti ta knjiga iz 1896. (reprint Trst, 1978) na 829 stranica donosi mnoštvo podataka i još uvijek čeka kompletan hrvatski prijevod (do sada je prevedena i objavljena samo prva knjiga u tri mala sveska i to u ne odviše dobru prijevodu; Rijeka, 1995–1997).

Umjesto zaključka

Stelli se sa svojom knjigom nadovezuje na pristojnu fašističku knjigu Silvina Gigantea: Storia del Comune di Fiume (Firenza, 1928), te na sjajnu, još više fašističku knjigu Edoarda Susmela: Fiume e il Carnaro (Milano, 1940), ali i na Breve storia della citta di Fiume Igora Žica (koja ga ne veseli, ali koju oprezno uvažava). Druga linija povijesnih knjiga o Rijeci ide preko Koblera (sv. I–III, 1896), preko Povijesti Rijeke koju je uredio Danilo Klen (1988), više zbornik radova no povijest, do Simonićeve povijesti Rijeke (sv. I–III, 2015) na 2500 stranica.

Stelli i ja se slažemo oko recepta za Povijest Rijeke / Fiume, ali se ne slažemo oko omjera pojedinih sastojaka (hrvatskih – talijanskih – austrijskih – mađarskih; mađarska pretjerivanja prisutna su kod Ilone Fried: Emlekekvarosa. Fiume 1868.–1945., Budimpešta, 2001; Fiume citta della memoria; Rijeka grad sjećanja, Udine, 2005). Također se ne slažemo oko današnjeg broja stanovnika gradića na Kvarneru – on govori o 170.000, no zadnji službeni popis navodi 122.000, dok je stvarni broj vrlo blizu 100.000. Zlatni dani Rijeke daleko su iza nje, no još uvijek ima nade dokle god netko uopće želi pisati povijest senilnog bisera Kvarnera.

^[1]   Irvin Lukežić napisao je opsežnu monografiju Robert Whitehead, engleski tvorničar iz Rijeke, Rijeka, 2010., na bazi dvotomne knjige o torpedu WASS – 133 years of History, 1875-2008., Rim, 2008.

^[2]   Vidjeti knjigu ugledne povjesničarke Margaret MacMillan: Paris 1919. – Six Months that changed the World, 2003. Predgovor knjizi napisao je Richard Holbrooke.

^[3]   Knjiga je objavljena 1975., odnosno 1978., talijansko i englesko izdanje, a drugo englesko izdanje 2001. godine.