Povijest „Povijesti Golog otoka”

Bez sumnje, živimo na prostoru gdje postoji višak povijesti. Nemjerljiv je utjecaj prošlosti na naše društvo, gdje svakodnevno svjedočimo koliko različite interpretacije prošlih događaja imaju značajan prostor i odjek u javnosti. Koliko je to specifično za Hrvatsku, a koliko je to univerzalna pojava u Europi, ostaje predmet debate. Ipak, nepristrani promatrač neće pogriješiti ako zaključi da je izraženo stajalište o povijesti nešto potpuno prirodno našem prostoru. Zato i ne začuđuje silna ostrašćenost kada se govori o velikom broju povijesnih tema iz povijesti dvadesetog stoljeća, koje je bez sumnje prostor prijepora i kontroverzi gotovo na svakom koraku.

Svaki povjesničar ima vlastitu viziju svoje znanstvene i društvene uloge. Promatrajući našu historiografsku produkciju zadnjih desetljeća, iščitavaju se razne tendencije i motivacije, pa i shvaćanja svoje uloge, u koje, osim ako nije potrebno, ne bi trebalo na ovom mjestu posebno ulaziti. Neću puno pogriješiti ako kažem da je vrlo čest slučaj da se polemika vodi sa sadašnjošću, a ne o prošlosti. Ta uloga povijesti stara je koliko i samo vrijeme, ili bar koliko moderno doba. Osim toga, u doba kada se sve manje čita i kada se sve manje vjeruje u ljekovitost pisane riječi, bar one riječi čija dužina prelazi nove internetske polemičke standarde dužine, povjesničar će se suočiti s pomalo obeshrabrujućom činjenicom krajnjeg dosega, da ne kažemo dometa svog rada.

Ipak, vrlo brzo, neovisno o vremenu u kojem živimo, svakom istinskom humanistu, pa onda posljedično i povjesničaru, postat će jasno da je jedini pravi put prevladavanja prošlosti samo iskren i neopterećen rad na danoj temi, bez unaprijed određenih zaključaka i s punom spremnošću na razbijanje svojih zabluda, prije nego što si uzmemo u zadatak razbijati tuđe.

Pisati povijest Golog otoka, logora za Staljinove pristaše od 1949. do 1956. godine, značilo je cijelo vrijeme imati na umu neke od gore navedenih izazova. Moj rad na toj temi počeo je sasvim slučajno. Dolaskom profesora Ive Banca s američkog sveučilišta Yale na Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu počeo sam se dodatno zanimati za teme iz suvremene povijesti socijalističke Jugoslavije. Posebna motivacija za bavljenje temom 1948. godine i fenomena ibeovaca bila je Bančeva knjiga Sa Staljinom protiv Tita (Zagreb, 1990), koja me zainteresirala za sukob Tito–Staljin i sve ono što je donijela 1948. godina u jugoslavenski i svjetski komunizam. Kao student treće godine povijesti, sa svojim dotadašnjim znanjem, bio sam prilično impresioniran i zainteresiran razinom važnosti raskola sa Staljinom za tadašnju Jugoslaviju, koji je potaknuo cijeli niz promjena na ideološkom, diplomatskom i ekonomskom planu. Postalo mi je jasno zašto je ta godina postala legitimacijski temelj tadašnje zemlje i zašto je jugoslavenska historiografija usput u stranu gurnula razne neželjene efekte staljinizacije do 1948. godine. Međutim, ono što me posebno zateklo u knjizi profesora Banca bila je redefinicija pojma ibeovac, kao sinonima za Staljinove pristaše, koji su do tada u jugoslavenskoj historio­grafiji stereotipizirani kao »izdajice, špijuni, saboteri« itd. Uvidio sam da su ibeovci jedan mnogo širi svijet u kojem se prelama mnogo više nego što se da razaznati iz prvog pogleda. Ono što je studija Sa Staljinom protiv Tita dala sugerirati jest da je sudbina Staljinovih pristaša, ako su svi oni to uopće i bili, dio jednoga kompleksnijeg svijeta svjetskog i jugoslavenskoga komunizma. Otprilike tu je i počela suradnja s profesorom Bancem, koji mi je cijelo vrijeme davao potporu za rad na analizi raznih aspekata sukoba Tito–Staljin na lokalnoj razini.

Drugi logor na Golom otoku: Velika Žica ili »Žica«
(snimka iz 1951–1953., autor nepoznat)

Moje prvo pravo iskustvo u arhivu bio je rad na gradivu jugoslavenske tajne službe UDBA-e. Dobro se sjećam naivnog odgovora profesoru Bancu na njegov upit bih li htio istraživati tu temu u arhivu, ne znajući što to zapravo znači. Znam da sam idućih pola godine besciljno prevrtao tisuće dokumenata o tom vremenu, iz čega su proizišle dvije korisne stvari.

Prvo, prikupio sam dovoljno materijala za svoj diplomski rad o potpori Staljinu na području sjeverne Hrvatske, a drugo, zapazio sam sve više dokumenata o logoru na Golom otoku koji su mi malo-pomalo usmjeravali fokus na tu temu. Kako sam imao namjeru upisati poslijediplomski studij povijesti, analiza tog logora činila mi se kao dobra tema budućega doktorskog rada. Goli otok sadržavao je sve što se meni (i mojem mentoru) činilo kao jedna relevantna historiografska tema; neistražena, intelektualno zahtjevna, relevantna, važna pa čak i pomalo kontroverzna. Imao sam i dozu sreće. Na prvi pogled bilo je čudno da do toga trenutka nije napisana sveobuhvatna historiografska studija logora na Golom otoku. Ipak, to nije bilo toliko neshvatljivo s obzirom na to da je Goli otok bio važna tema tijekom jugoslavenske krize kada je u tadašnjoj Jugoslaviji izišlo više desetaka svjedočanstava bivših logoraša, koja su imala snažan utjecaj na tadašnju zbilju. O Golom otoku saznalo se dosta, bar ono najgore. Uz to, manjak dokumenata onemogućavao je povjesničarima detaljniju analizu te teme. Ne treba zaboraviti da je logor na Golom otoku ipak bio jugoslavenska tema komunističkog internog obračuna, pa je kao takav nakon 1991. godine bio manje dopadljiv kao izbor teme. U tom smislu imao sam sreće, jer sam među prvima imao pristup arhivskim materijalima UDBA-e (dosjei), a ujedno sam uspio uloviti zadnje glasove Golog otoka: preživjele logoraše.

Uvjerenje koje je UDBA davala na Golom otoku kao dokaz prekvalifikacije ili kvalifikacije (ustupio Miroslav Manić)

Mislim da priča o intervjuima s preživjelim logorašima zaslužuje poseban tekst. Tu bih samo naglasio da je intervjuiranje preživjelih logoraša bio poseban proces pun emocija. Iako je objavljeno, kao što je rečeno, bezbroj svjedočanstava logoraša Golog otoka, htio sam po jednom obrascu čuti što se događalo na Golom otoku iz usta onih koji su to preživjeli. Činilo mi se, osim toga, da ću razgovarajući s preživjelim logorašima uspjeti doživjeti bar mali dio zbilje Golog otoka. Slušati uživo o strahotama logora mnogo je dublje iskustvo nego čitati o njima, makar sadržaj bio isti. Nekada sam se i sam osjećao kao golootočki isljednik jer sam imao dosjee ljudi s kojima sam razgovarao. Bilo je mnogo toga tragičnog u sudbinama tih ljudi; puno više od same činjenice da su preživjeli pakao Golog otoka. Čak možda tragičnije od Golog otoka, čini mi se izoliranost tih ljudi. Sibirska samoća ljudi koji su bili prvo odbačeni od Partije, pa nakon izlaska iz Golog otoka od društva, a nakon 1991. i od vremena. Zbog promijenjenih političkih okolnosti ti su ljudi djelovali uglavnom razočarano pa i prezreno iako sam ostao zatečen snagom mnogih. Od onih koji su preživjeli više različitih logora iz više sistema i ratova, do onih koji su i nakon sedam desetljeća i dalje vjerovali u Staljinov portret, koji su i dalje gledali na zidu. Sve u svemu, dali su mi puno. Od informacija do emocija.

Kako sam uz intervjuiranje bivših logoraša cijelo vrijeme istodobno istraživao arhive, dobio sam priliku da rad koncipiram na način kako bih dao nešto što bi se mogla nazvati totalna povijest Golog otoka. Od povijesnog okvira sukoba Tito–Staljin, raznih tehničkih aspekata samog logora, logoraške svakodnevice, rada u logoru, bolesti i smrti, komparacije Golog otoka i sovjetskih gulaga i nacističkih logora, života nakon izlaska na slobodu. Posebnu pozornost dao sam analizi temeljne funkcije logora, tzv. procesu političkog preodgoja, vrlo inovativnoj, nasilnoj i surovoj koncepciji koja je doživotno bankrotirala logoraše. Na tim temeljima obranjen je doktorski rad u srpnju 2014. godine.

»Lični list« Djoke Pejovića (Hrvatski državni arhiv, Zagreb /
HR-HDA- 1560, Odjel/služba za izvršenje krivičnih i prekršajnih sankcija Republičkog sekretarijata za pravosuđe i upravu SRH)

Poslušao sam savjete kada sam svjesno pustio da rad »odstoji« nakon obrane rada, da bih u međuvremenu rad dopunio nizom novih podataka iz arhiva u Zagrebu i Beogradu, a velik dio knjige stilski temeljito preuredio jer sam čvrsto uvjeren da povijest mora biti čitljiva i zanimljiva, posebno takva tema. U međuvremenu, u nastavi na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, kroz predmet »Sukob Tito–Staljin i Goli otok« studenti povijesti, ali i drugih grupa, imali su prilike čuti glavne ideje knjige, kao i uživo čuti gostovanje logoraša te posjetiti Goli otok kao dio nastave.

Rad na toj temi započeo sam ljeta 2009. godine kada sam posjetio izložbu »Ljudsko mjerilo Golog otoka« u Zagrebu, gdje sam upoznao brojne logoraše poput Alfreda Pala i Zlatka Hila, koji su mi na neki način postali i prijatelji. Knjiga je izišla u veljači 2019. godine u izdanju Frakture, deset godina poslije. Ako mi je čega žao, onda mi je žao činjenice da većina logoraša koja je davala dragocjena svjedočanstva nije dočekala objavu knjige. Svjestan sam da bi im mnogo značila, jer nema strašnije kazne za takav tip ljudi od zaborava kojem su bili prepušteni. Bez obzira na kako su ocijenjene njihove političke karijere i odluke donesene 1948. godine, i kakav je bio sam kontekst ideologije, knjiga o Golom otoku trebala bi dodatno potaknuti i osnažiti, koliko god to naivno zvučalo, debatu o potrebi izgradnje muzejskog prostora na Golom otoku. Teško je objasniti zašto mjesto kroz koje je prošlo 13 000 osoba te oko 300 izgubilo život još uvijek nije na adekvatan način obilježeno. Da se vratimo na početak ovog teksta, vjerojatno tezgarimo žrtvama. Ostaje nam samo da vjerujemo u ljekovitost historiografije. Ako sam uspio dati mali doprinos tomu, učinio sam mnogo.