Pavao Pavličić: Bakrene sove. Zagreb: Mozaik knjiga, 2018.

Kao i u nekim dosadašnjim, tako i u svojem najnovijem romanu Bakrene sove Pavao Pavličić kao polazište uzima istaknuti dio hrvatske povijesno-kulturne baštine te oko nje gradi intrigantnu, pomalo i fantastičnu priču, propitujući pritom zapravo neka od temeljnih pitanja ljudskog postojanja. Takva konstatacija implicira da je posrijedi gotovo određena formula prema kojoj Pavličić stvara svoje fantastične trilere, kako ih kritika uglavnom naziva, i to nije daleko od istine. No, to ne znači i da se autor ponavlja. Naprotiv, formula je zapravo tako postavljena da se na njezinim temeljima mogu graditi vrlo bogate i raznovrsne fabule pa spomenuta – nespretno nazvana – formulaičnost ne zamara. Potvrđuju to i Bakrene sove, u javnosti, inače, predstavljane kao Pavličićeva jubilarna stota knjiga, iako mi se čini da je tu brojku dosegnuo još prije (razlika u izračunima možda počiva na tome što se sve uračunava?). No, to zapravo i nije tako važno, neprijeporno je da Pavličićeva bibliografija danas sadrži troznamenkast broj knjižnih naslova, što ga čini jednim od najproduktivnijih hrvatskih pisaca, a što opet nije presudno za ocjenu Pavličićeva stvaralaštva, jer za književnost nisu najvažniji kvantitativni, nego kvalitativni kriteriji. No, i prema kvalitativnima Pavličićevo stvaralaštvo također pripada u sam vrh (suvremene) hrvatske književnosti.

Kad već govorim o velikim brojkama, spomenut ću i to da je Pavličićevo stvaralaštvo rijedak primjer nečega što bih nazvao iznimnom diskursnom razvedenošću, a što također pridonosi njegovu visokom statusu u hrvatskoj književnosti. Naime, iako je ostvareno (i dalje se ostvaruje) isključivo u prozi, njegovo se stvaralaštvo zapravo kreće u širokim diskursnim okvirima, od fantastike i krimića te njihovih kombinacija, preko inter- i meta-tekstualnih ostvaraja, do (novo)povijesne tematike te memoaristike i autobiografičnosti, pa i feljtonistike i (kvazi)znanstvenosti, a zapravo interdiskurzivnosti zbog koje je ne tako malom broju njegovih djela uopće teško (jednoznačno) odrediti vrstu i diskursni tip. Dalje neću nastaviti s nabrajanjem vrijednosti njegova opusa jer bi Pavličić ionako vjerojatno na sve to odmahnuo rukom i pozvao se na jedan jedini mjerodavni kriterij – a to su čitatelji. A i po tom kriteriju pripada u vrh hrvatske književnosti, o čemu svjedoče i neka (konačno donekle egzaktna) istraživanja čitanosti u Hrvatskoj. Sve u svemu, s kojeg se god aspekta pogleda, kvantitativnog i kvalitativnog, kritičarskog, književnoznanstvenog i čitateljskog, Pavličić zadovoljava najviše kriterije.

Pavličićevi fantastični trileri kojima pripadaju Bakrene sove, kao što su Koraljna vrata (1990), Rupa na nebu (1992), Zaborav (1996) ili Pokora (1998), temelje se na intrigantnoj priči, koja uglavnom sadrži elemente istrage ili potrage, koja se, međutim, ne iscrpljuje u samoj sebi, odnosno u pukom nizanju intenzivnih događaja, poput ubojstava ili iznenadnih otkrića, nego se temelji na važnim kulturnim, društvenim, prirodnim ili kakvim drugim hrvatskim fenomenima, kojima se dodaju fantastični elementi, a u pozadini cijele priče propituju se zapravo općeljudska pitanja, čime eventualna sumnja na puko fabuliranje, odnosno bezrezervno podilaženje čitatelju u potpunosti pada u vodu. Pavličić, dakle, u njima vrlo vješto spaja intrigantne priče s istaknutim hrvatskim fenomenima, u sklopu čega zapravo propituje važna kulturološka i/ili općeljudska pitanja, tvoreći tako istovremeno iznimno čitljiva te gotovo u jednakoj mjeri prosvjetiteljska djela. Pritom tu prosvjetiteljsku dimenziju autor ni u najmanjoj mjeri ne nameće, nego je ona praktički nenamjerni nusproizvod priče – čitatelj nerijetko nije ni svjestan da je zapravo usput i mnogo naučio ne samo o svijetu koji ga okružuje nego i o samom sebi.

Potvrđuju to i Bakrene sove, u kojima su u središtu interesa impozantna zgrada nekadašnje Sveučilišne knjižnice u Zagrebu, danas zgrada Hrvatskoga državnog arhiva, te pojedine istaknute ličnosti hrvatske povijesti. Slično kao i u spominjanim romanima, a zapravo koristeći općeknjiževni topos pronalaska nepoznatog rukopisa, pripovjedačev prijatelj Mijo Delač, iskusni konzervator koji obavlja zahvate na zgradi Arhiva, u njezinu podrumu pronalazi tajnu sobu u kojoj se nalaze nekakvi spisi. Ostatak romana povezan je s pokušajem odgonetavanja što su i čiji ti spisi, prilikom čega se razlaže ne samo povijest samog Arhiva te zagrebačkog urbanizma, arhitekture i nekih drugih fenomena, nego se (na filozofskoj, teološkoj, matematičkoj itd. razini) propituje mogućnost i svrhovitost predviđanja budućnosti, a razvija se i jedna ljubavna priča, što je uz intrigu i fantastiku još jedan važan čimbenik Pavličićeva sporazuma s čitateljem. Temeljnu nit romana čini, dakle, svojevrsna istraga koju provode prvo osobni pripovjedač, inače povjesničar arhitekture, i spomenuti mu prijatelj, konzervator Delač, a uskoro im se pridružuju i izazovna arhivistica Franka Filipović te ravnatelj Arhiva Nikola Čolak, uz još neke sporednije likove. Tijekom istrage ispostavlja se da su pronađeni spisi pripadali tajnom društvu, čiji su članovi bili istaknuti hrvatski umjetnici i intelektualci, poput Vlaha Bukovca, Izidora Kršnjavog, Rudolfa Lubynskog, Miroslava Krleže itd., a sadržavali su matematičke formule i opise temeljem kojih je tobože moguće predvidjeti ne samo razvoj umjetnosti nego i društva općenito. Iako su prvopronađeni spisi bili s kraja 19. stoljeća, novopronađeni spisi i podatci vodili su s jedne strane unatrag sve do Ruđera Boškovića, a s druge u pripovjedačevu (dakle i našu) suvremenost.

Tako su kroz istragu o spisima u priču upletene stvarne povijesne ličnosti, poput prije svega Boškovića i Bukovca, čijim biografijama su dodani fikcionalni elementi, jednako kao i samoj zgradi Arhiva, kojoj je ovaj roman zapravo svojevrsna posveta. Naime, pripovjedač, kome je zgrada bila i temom doktorskog rada, kroz cijeli roman očituje svoje udivljenje zgradom, i to njezinim izgledom, njezinom misijom i značenjem: »...ušli smo u predvorje... A mene je opet uhvatilo ono isto uzbuđenje kao i svaki put. Podigao sam glavu i stao zuriti u dekorativni strop, širio sam pluća i udisao miris starog drva i knjižne prašine, ogledavao sam lustere, kvake na vratima, ukrašena stakla, teške zastore na ulazu u Veliku čitaonicu, glatki pod pod nogama. [...] Opet sam imao osjećaj da sam ušao u sakralni prostor, u svetište u kojem se štuje nešto što ja ne mogu u dovoljnoj mjeri sebi ni predočiti, a kamoli da bih to znao definirati. Pomislio sam na bezbrojne depoe u kojima se kriju knjige i dokumenti, i podsvjesno sam spustio glas i stao hodati na prstima da ne poremetim taj svečani mir«.

Istraga čiji su spisi i što znače s vremenom postaje sve opasnija, istražitelji počinju primjećivati da ih netko prati, dobivaju neizravne prijetnje smrću i slično, što priču do samoga kraja čini napetom i neizvjesnom. Na drugoj strani, intenziviraju se i spoznaje koje proizlaze iz samih spisa. I to u dva osnovna smjera. S jedne strane, pripovjedača muči pitanje je li svijet ustrojen po strogoj kauzalnoj logici, prema kojoj svaki uzrok ima predvidivu posljedicu pa se sve može predvidjeti, na što upućuju i što dijelom dokazuju pojedini pronađeni spisi, ili u svijetu vlada slučajnost pa je sve nepredvidivo? Razmišljajući o tome, pripovjedač i vlastiti život sagledava kroz tu dvojbu, pogotovo nesretnu smrt supruge, od koje se još uvijek oporavlja, ali i uspostavu nenadane ljubavne veze koja je pred njim. S druge strane, ako je svijet u potpunosti ili barem dijelom ustrojen kauzalnom logikom pa se budući događaji mogu predviđati, što će oni koji su otkrili formulu kako predviđati budućnost učiniti s njom? Hoće li ju upotrijebiti za opće ili samo za vlastito dobro, koje će možda biti i suprotno općem dobru? »Ili, ako netko hoće, sasvim zaoštreno i filozofski: je li dobro ili nije dobro da ljudi posjeduju takvo znanje i je li znanje kao takvo uvijek dobro ili može biti i zlo?« U krajnjoj liniji, iako ih još uvijek do kraja ne razumije, pripovjedač se pita što bi i sam trebao učiniti s podatcima i spoznajama do kojih je došao tijekom istrage?

Kroz priču su, dakle, vješto isprepleteni intrigantna istraga, misteriozni spisi, predviđanje budućnosti, tajna društva, zagrebačka povijesno-umjetnička baština, povijesni i fikcionalni likovi, ljubavni izazovi, filozofska i teološka razmatranja... a sve to sklopljeno u koherentnu i intrigantnu priču, koja se polako i pregledno odmata pred čitateljevim očima, neprestano ga čvrsto držeći uz tekst. Pritom, jednako kao što ni sama istraga ne dovodi do konačnih odgovora na sva pitanja, tako u romanu nije dan ni konačan odgovor na pitanje o kauzalnosti ili slučajnosti kao temeljnim mehanizmima funkcioniranja svijeta. No, samim završetkom romana dan je prilično jasan, i to čini mi se i naj­ispravniji odgovor na, zapravo i najvažnije, pitanje, a to je – neovisno o tome je li stvarna ili ne – što učiniti s formulom za predviđanje budućnosti, odnosno što učiniti s moći koja pojedincu omogućava mijenjanje svijeta.

Da pripadaju kulturi koja više zanima svjetsku javnost, djela Pavla Pavličića – pogotovo ona u kojima oko pojedinih reprezentanata te kulture plete intrigantne priče, kao što su Bakrene sove – prodavala bi se u milijunima primjeraka. No, koliko god da je činjenica da pripada maloj, svijetu nezanimljivoj kulturi za Pavličićevu potencijalnu svjetsku slavu nepovoljna, toliko će Pavličićev interes za hrvatsku kulturu možda biti koristan njoj samoj – ako već svijet ne zanima hrvatska kultura sama po sebi, možda će ga jednog dana početi zanimati Pavličić, preko kojeg će onda i hrvatska kultura, ili barem oni njezini dijelovi koje je on tematizirao, postati poznati diljem svijeta. Pavličić svakako to zaslužuje, a isto bismo mogli reći i za hrvatsku kulturu, pogotovo one dijelove koje je Pavličić stavio u žarište svojih djela.