Muškarac u žutom kaputu

Roman Ludwiga Bauera nedvojbeno ima zadaću da čitatelje izaziva i potiče na razmišljanje o svim našim zabludama, iluzijama, lažima. I ne treba se zavaravati da barem jednim djelićem ne sudjelujemo u tome. Posebice kada pomislimo i promislimo o našem društvenom okruženju, politici i politikanstvu, o služenju sebi umjesto služenju građanima odnosno narodu. Danas onaj toliko rabljeni i zlorabljeni pojam globalnog zacijelo obuhvaća i globalnu laž da nam je iz godine u godinu sve bolje. Možda i jest tako, ali to dakako ovisi na kojem mjestu se netko nalazi i ovisno o tome mijenja se vizura doživljenog. Odjednom u toj mreži laži pred očima uskrsavaju slike ljudi u New Yorku koji s kutijama napuštaju svoje urede i ostaju bez posla i kuća dok istodobno oni koji su ih do toga doveli dijele sebi bonuse u milijunima dolara. Sasvim nevoljko, to podsjeća i na neke naše menadžere koje upropaste tvrtku, ali kad odlaze, imaju takve ugovore da mogu do kraja života sjediti u zavjetrini i gladiti si bradu za razliku od radnika ili ako vam se više sviđa djelatnika, koji ostaju bez posla. U međuvremena svjedočili smo izlasku na francuske ulice Žutih prsluka koji su poručili političkoj eliti da ne žele biti suvremeni robovi. I opet eto nas u Lijepoj Našoj gdje mladi, dobro uhranjeni političar poručuje masi gledatelja u TV dnevniku da je minimalac u Hrvatskoj povećan na tri tisuće i tvrdi, bez imalo neugode, kako će to tim ljudima omogućiti dostojanstven život. U Hrvatskoj ili negdje drugdje, u Ukrajini ili Bauerovoj izmišljenoj zemlji pod nazivom Karpatia Libera očigledno je da političari imaju sve manje dodira sa stvarnim životom ljudi, primjerice u Hrvatskoj svaki je peti čovjek siromašan. U Budimpešti tisuće i tisuće ljudi pobunilo se protiv Orbanove politike izrabljivanja zaposlenih. Država očito postaje privatno leno vladajućih. Poljska je također posebna priča. Neizbježno, čitajući roman Ludwiga Bauera moramo se pitati dokle smo kao pojedinci i kao narod spremni trpjeti i podnositi obmane. Jer politike, one naše domaće, ali i strane uglavnom danas obmanama i služe.

Roman treba iščitavati i s rečenicama koje u sebi kriju blagu ironiju, satiru koja je sve manje političarima simpatična. Pa tako autor romana iznosi i svoj doživljaj stajanja pred kamerom i kad mu novinarka postavlja pitanje iz kojeg je razvidno da nema pojma tko stoji pred njom i što bi trebalo pitati pa da to ima smisla, a ne samo izvršavanja terenskog zadatka. Uostalom, jesu li izjave za televiziju zaista toliko važne? Jer istine radi, ljudi uglavnom kažu: »Vidjeli smo te na televiziji, lijepo si izgledala ili izgledao, što si to imala na sebi Nešto posebno«. Ne sjećam se da je netko komentirao izjavu kao pametnu ili promašenu, bedastu. Tako se s vremenom čovjek izliječi od pomisli kako je važno ono što mislimo i kažemo. Neki bodovi možda se ipak dobivaju u kvartovskom kafiću ili dok kupujete kestene prodavač će reći: »A vi radite na televiziji«.

Ideja da se muškarca odjene u žuti kaput, malo posebne boje dobra je ideja, jer i likovi koje ćemo kroz roman susresti jednako tako su posebni. Pa tako i dio knjige o iznenadnom gubljenju psa dobar je povod da se krene za njim u potragu i počnu otkrivati nepoznata dvorišta, ulice koje su tu negdje, a u koje nismo zavirili kao što nismo upoznali stanare koji tu žive. Slučajnosti nema, pa kad se noge umore od potrage za psom ili možda za nekim smislom života u novom, neobičnom okruženju, u kojem se otkriva jedan novi univerzum likova od kojih će jedan reći: »Mi smo dio nove ekskluzive, nova elita, da upravo elita«.

Definitivno, eto nam i novog Atlasa za novo vrijeme. Pisac nas uvodi u svijet ili u imaginarij svijeta, kao u kuću lutaka, stvarnog i nestvarnog. U svijet autentičnih likova ili univerzum onih koji samo maštaju da su glavni glumci u nekom filmu. Bauer tu veoma vješto tim glumcima daruje i osebujan stilski i jezični izričaj bilo da je riječ o Romima, ili pripadnicima nekoga stvarnog ili izmišljenog naroda. Na momente čitanje tog romana izmami smiješak, sjetimo se nekih sličnih situacija »Uniforme su iz muzeja«, kaže Oliver. »Sve je pravo. Autistično...«

»Mislim da si htio reći autentičan, ali možda autistično bolje pogađa bit ovakvih performansa«.

Glavni lik u romanu, taj famozni muškarac u žutom kaputu u neprekidnom je dijalogiziranju sa suvremenim, ali i prošlim zbivanjima, s revolucijama i postrevolucionarnim razdobljima. Možemo napisati da je istovremeno onaj koji pozorno promatra, ali i koji je neprekidno i sam promatran primjerice u romanu od Centra svih znanosti i valjda svih ludosti. Tu je onda i pitanje (ne)sigurnosti, urota, istina i obmana. Neprekidan je osjećaj da bi trebalo otkriti što je u jezgri događaja, u lokalnoj i globalnoj mreži koja se trudi ono što je privatno učiniti javnim.

»To je vrzino kolo, a ne napredak«. U romanu Muškarac u žutom kaputu cijela je galerija neobičnih ljudi, svaki nešto nudi, svatko je prorok za sebe, pa se Muškarac u žutom kaputu mora upitati gdje je on to zapravo? »Vi ste na ulici Pod grobljem, u ulici u kojoj je sve sivo, ljudi sivih lica hodaju ulicom između sivih kuća, vi ste u sivom prostoru... između dvije stvarnosti, ali to je ipak pravi život svih nas koji ovdje živimo. Pritom, vi ste Muškarac u žutom kaputu. Nešto poput Mesije. Nešto poput vjesnika čuda u bajci. Ili u starinskim legendama.«

Tijek radnje u romanu podsjeća na odlomke razgovora koje možemo nehotice čuti sjedeći u kavani, ili u predvorju kina, u banci, biblioteci dok sjedimo i čekamo da počne predstavljanje neke knjige. Upravo ti fragmenti, fraktali dio su i našega kozmosa sviđali nam se ili ne.

Drugi dio Bauerova romana počinje s famoznom zemljom Karpatijom po kojoj gmižu tenkovi, oni koji prolaze, ali zapravo s namjerom da trajno tu i ostanu. I to nas dakako podsjeća na sovjetsko »spašavanje« Budimpešte i Praga. Na ruski posjet Krimu. Na tisućljetne snove država i državica koje sanjaju o slobodi pa se onda zaglave u crnim nimalo romantičnim rupama lažnog rodoljublja ili domoljublja onih koji se smatraju ekskluzivnim vlasnicima tih osjećaja s podebljanim računima u bankama, domaćim i stranim, i imovinom koju se tako često zaboravi prijaviti. A snovi? Tko zna gdje oni završe. U Karpatiji ili Croatiji, svatko ipak zauzme ono svoje mjesto u povijesti. A snovi se mijenjaju kao oblaci što putuju nebom u vjetrovitu danu. Jedno je međutim izvjesno, a to je da revolucija uvijek slatko mljacka jedući svoju djecu. I ne zna se tko se više boji, oni koji su ostali ili koji su otišli, ne želeći se vratiti. I nadajući se da mora postojati mjesto gdje neće izgubiti svoje ljudsko dostojanstvo. A trenutak poslije čovjek se pita hoće li možda doći neki potres, neki golemi plimni val koji će sve pred sobom pomesti i smrviti u bezličnu masu iz koje će niknuti neko drugo vrijeme, neki drugačiji čovjek i početi sve od Početka. Na neki način roman Ludwiga Bauera može mjestimice u čitatelju izazvati tjeskobu. Jer i smijeh koji nalazimo ima zbog svega onog u čemu i kako živimo, i primjesu tuge. »Ali suviše sam toga proživio i naučio da bih govorio naprazno. Ne sumnjam ja da vi imate dobre namjere, dobri čovječe, ali svijet, a posebno gomila ljudi koju poveže neka snažna emocija, nimalo ne cijeni dobrotu. Kada dođe do erupcije vulkana, dobrota nikoga ne može zaštititi! Dobrota, zaboga čovječe, kakva je to uopće zaštita?«