Mukotrpno prevladavanje prošlosti

Ovaj prikaz skraćena je verzija eseja koji će se umjesto pogovora pojaviti u ukoričenom izdanju romana Tuđinka što ga je na njemačkom jeziku pod naslovom Jelena – Die lange Reise einer Fremden (Jelena – Dugo putovanje jedne tuđinke) napisala anglistica i komparatistica sa zagrebačkom sveučilišnom diplomom Bruna Albaneze-Šutej (Bakar, 1939). Njemački izvornik objavila je nakladnička kuća Neuel-Verlag (Oberhausen/OBB, 2012).

Uvrštavanje osvrta na Tuđinku baš u ovu rubriku Hrvatske revije opravdano je s najmanje dvaju razloga. Ponajprije je tu okolnost da ovaj ugledni časopis od samog početka postojanja pridaje osobitu važnost praćenju literarnog stvaralaštva hrvatskih književnica i književnika koji stjecajem kojekakvih okolnosti žive u dijaspori. Drugi je pak razlog skriven u činjenici da spomenuti roman nije objavljen na hrvatskom jeziku. Po autoričinoj sam ga želji preveo na hrvatski, u stalnim konzultacijama s njom maksimalno vodeći brigu o tome da u prijevodu na svim razinama u što većoj mjeri dođu do izražaja sve spisateljske značajke što bi jamačno resile ovo djelo da je izvorno bilo napisano na hrvatskom jeziku. Autorica je usporedbenim čitanjem prijevodnog predloška i izvornika prigrlila moja prijevodna rješenja, potanko mi razjasnivši svoju naglašenu potrebu da se u svrhu što objektivnijeg pisanja posluži njemačkim jezikom. Željela je time s jedne strane postići nužan kritički odmak od onoga o čemu piše, hoteći se s druge strane literarno obratiti njemačkom čitateljstvu, u čijem je socijalnom, kulturalnom, političkom, gospodarstvenom i nadasve emocionalnom ozračju angažirano proživjela (i još uvijek osmišljava!) više od pola stoljeća svoga pozemljarskog tubitka.

Bruna Albaneze-Šutej

Na hrvatskom književnom obzorju Bruna Albaneze-
-Šutej prvi se put davne 1972. godine pojavila zapaženim kratkim romanom Doba blagosti, objavljenim u riječkom književnom časopisu Dometi. Zabavni roman koji se pod naslovom Die unvergesslichen Dinge (Frankfurt, 1979) najprije pojavio na njemačkom i ušao u uži izbor za dodjelu ugledne književne nagrade Adalbert Chamisso objavljen je pod naslovom Put u nezaborav u prijevodu autoričina supruga Branimira Šuteja u izdanju nakladničke kuće Adamić (Rijeka, 2002). Pjesme su joj publicirane u Forumu (Zagreb, 2000), a poezija na njemačkom našla je afirmativno mjesto u ediciji suvremene lirike i proze našega doba (K. Fischer Verlag, Frankfurt, 2007).

Svojim trećim romanom koji je u fokusu ovog prikaza autorica je stvorila djelo trajne vrijednosti, obogativši njegovom lirski natopljenom jezgrovitošću kako njemačku tako i hrvatsku književnost. Meandrično ispripovijedana radnja ovoga istodobno psihološkog i ljubavnog romana uglavnom se zbiva u Berlinu potkraj kolovoza 1991. godine. Protagonistica romana, Hrvatica Jelena rodom iz Dubrovnika, dvadesetak godina živi u skladnom braku s naočitim Nijemcem, uglednim liječnikom. Imaju dvoje odrasle djece. Djelo sastavljeno od triju otprilike podjednako dugačkih poglavlja abruptno ulazi u Jeleninu životnu priču. Njezin muž Michael budi se jednog jutra i smjesta primjećuje da je Jelena otišla. Zbunjen je. Kroz glavu mu munjevito prolaze burne misli. Maglovito je svjestan razloga Jelenina odlaska što ga je izazvao vlastitim nehatom i nespremnošću da se uživi u ratna previranja u njezinoj domovini i u košmar što potresa Jeleninu nutrinu. On zna da smjesta mora krenuti za Jelenom i dovesti ju natrag. Njegova majka, okorjela nacistica koja svoju slavensku snahu nikad nije voljela, sretna je što je napokon više nema pod njezinim krovom. Portret majke koja često noću oblači ratnu uniformu Michaelova u ratu poginulog oca nesvakidašnjom je uspjelošću dragocjen prilog nedovoljno tematiziranoj mukotrpnosti prevladavanja nacističkim zlodjelima bolno nagrđene nedavne njemačke prošlosti.

Nakon što smo u prvom poglavlju podrobnije upoznali Michaela i njegovu majku koja naprasno umire, drugo nas poglavlje vraća u Jelenino djetinjstvo i djevojaštvo u zavičajnoj uvali. Ona je kći politički progonjenoga intelektualca koji je doživio neopisivu brutalnost Golog otoka. Tu je i Pjesnik, neimenovani mladić čiji su roditelji smrtno stradali kao žrtve našega poratnog ideološkog bezumlja. I on je iskusio užasnu surovost Golog otoka. Pjesnik je utjelovljenje Jelenine mladenačke ljubavi koja ne prestaje tinjati ni nakon prisilna odlaska iz Hrvatske, u kojoj je zbog neskrivene želje da kao povjesničarka istražuje tamne strane naše suvremene povijesti onemogućena u znanstvenom radu. Posebice je bolan njezin rastanak s ocem, koji joj neposredno prije polaska broda priznaje da je od strane lokalnih komunističkih dužnosnika bio prisiljen špijunirati njezina ljubljenog Pjesnika (više o tome u pridodanom ulomku iz romana).

U trećem poglavlju ponovno smo u Berlinu. Jelena se integrira u tamošnje društvo, upoznaje Michaela i nakon dvadesetak godina opet smo u kolovozu 1991. Pratimo Jelenu, koja nakon gruba svekrvina nasrtaja na nju s putnom torbom u ruci bezglavo juri berlinskim ulicama u potrazi za autobusom kojim želi stići do Dubrovnika. Silno je dojmljiv opis iscrpljujuće vožnje rasklimanim autobusom kojim upravlja radoznao, autentično duhovit vozač. Na kraju autom iz Berlina pristiže Michael. Roman završava njihovim potresnim, obostrano katarzičnim susretom koji bi, da nije bilo za Jelenu kobne granate, završio poput najljepše bajke.

Riječ je o romanu koji je, unatoč izmišljenosti likova i radnje, obilno protkan rečenicama koje su krcate nepatvorenom istinitošću. Nesporna literarna kakvoća združena je s elementima imanentne dokumentarnosti djela koje neusiljeno, a katkada uistinu odrješito progovara o činjenicama o kojima se premalo zna i piše. Stoga će objavljivanje ovog romana rasvijetliti neke još uvijek mutne spoznaje o njemačkoj i hrvatskoj nedavnoj prošlosti.n

 **********************************

Bruna Albaneze-Šutej

TUĐINKA

Jelena je drhtala. Najradije ne bi ni pogledala svoga oca, zapravo ga nikad više nije htjela vidjeti. Nikad više. Ali ju je on iznenada pogledao ravno u oči, bez straha, bez stida, najednom je bio drukčiji, jednostavno ju je pogledao, trijezno, oštro, gotovo borbeno, kao da joj je htio reći: Draga moja kćeri, ja sam dovoljno patio, zar ne? Sad je tako kako već jest. Što ti znaš o životu, dijete moje, ti nemaš pojma, rekao je gotovo bez predbacivanja, sasvim mirno. Ali nije dopuštao nikakvu daljnju kritiku, nikakav prijekor, sad mu je bilo dosta, osjećala je to.

Ravno ju je opet pogledao u oči. Ubrzo nakon što si počela raditi na Institutu Pjesnik je rekao da je drug direktor Instituta za povijest veliki glupan i da bi mu bilo bolje da i dalje obrađuje zemlju svoga oca, jer to sigurno bolje zna, a o povijesti u svakom slučaju nema blage veze. Onda ste otišli plivati, a ja sam uzeo svoju bilježnicu. Gledao sam vas dolje, Pjesnik je na plaži upravo napravio stoj na glavi. Ti si se samo smijala. Bili ste sretni i bilo vas je lijepo gledati. Pjesnik sve okreće naglavce, zapisao sam. On pravi stoj na glavi na plaži i u životu općenito – bila je moja prva rečenica.

Stravično! – rekla je, kako si to mogao? Nepomirljivo ga je pogledala.

Htio sam nas spasiti, mirno je rekao, naš je položaj bio ozbiljan. Nisam ja nikakav heroj, jasno. Nemoj me tako gledati. Ti misliš da bi bila bolja. Htio sam još malo poživjeti. Da. To, samo to. Ali to nije bio nikakav život, to što sam tada imao. Uskoro sam primijetio da to nije bio nikakav život. Trebam li reći da sam radio za vas? Mislim da to ne moram reći. Napisao sam nešto, tek tako: Drug direktor umije mnogo bolje psovati nego pristojno govoriti i pisati. A on se na to dobroćudno nasmijao.

Nije zbilja nikakvo čudo da je Pjesnik na Institutu bio nepoželjan, ledeno je rekla. Ja sam uvijek htio samo preživjeti, ovaj je put gnjevno rekao otac, razumjela ti to ili ne. A ja sam kući morao donositi novac, cipele i odjeću kupovati, knjige nabavljati, zar ne? A ti si, kćeri, htjela studirati i nisi pitala imamo li mi za to novaca. Tebi to čak nije ni padalo na pamet. Tvoj je brat svaku večer bio u krčmi, izvodio je svoje glupe šale i k tome stvarao dugove, bezuvjetno se htio svidjeti ljudima, pa se tako i propio. Ovako ili onako, drukčije nije išlo, ali to nije bio istinski život. Bila je to samo golema čežnja za životom, da, samo čežnja. Grugovi su u meni poprilično toga ubili, znaš li ti to, kćeri draga? Golubovi su me razumjeli. A Pjesnik je pritom unatoč svemu tome za mene više nego sin. Rekao je to s radošću i ponosom u glasu. Zbilja mio mladić, rekao je.

A ti si ga besramno izdao, razmišljala je, znao si ti i za popis, tako me je sram, ja to ne mogu podnijeti. Jadni Pjesnik.

Što je on to tako veliko govorio ili pisao – napisao sam jednom, rekao je otac. On je praktički dijete koje je desetljećima tražilo svoje ubijene roditelje. Napisao sam to, a onda sam to izbrisao. Pjesnik mi je vjerovao, on još i sada u mene ima povjerenje, a to je u isti mah najgore i najljepše. Ali kad me pogleda u oči, tad biva teže. Pa što bih ja tako značajno mogao reći protiv njega? Pomislim katkad da zapravo gotovo ništa nisam rekao protiv njega. Unatoč tomu se osjećam kao izdajica. Sigurno, trebao sam ga strastveno braniti. Ja sam ga štitio koliko god sam mogao, ali sam ga morao bolje braniti. Ne tako polusrdačno. O Bože, ništa nisam trebao pisati, misliš ti, jasno. Smiješno, nadmeno, kćeri. Bio sam prisiljen, žestoko je rekao, kad je vidio njezin prezrivi izraz lica. Nikad nisu bili zadovoljni, uvijek su htjeli čuti samo još gore stvari. A nije bilo ničega lošega. On je bio dobar mladić. Ti psi, ja uopće ne znam kako sam u njihovoj blizini mogao provesti sav svoj život. Uvijek sam mislio kako će me na bilo koji način uloviti, i mene će također već jednom dokrajčiti, zašto ne, pa mnoge su moje prijatelje koji su im činili takve usluge na koncu ubili. Išlo je to bez pardona. U tmini, ali i usred bijela dana. Nisam se čak usuđivao ići na njihove pogrebe. Oni koji su se okupljali na grobu bili su sljedeće žrtve. Često sam proživljavao tjeskobne noći, u nekim trenutcima nisam više znao živim li ja još uopće. I dok se napokon ne misli da je tama ona druga, da je i hladnoća ona druga. To je uvijek isti prigovor meni samom koji me onako svojski probudi i rani. Nemoj se tako mrštiti, dijete. Tvoja je oholost glupa, veoma glupa. O da. Vidim kako nesreća sa svih strana svojim šapama navaljuje na mene. Samo navali, rekao sam joj, mogu ja to podnijeti. Znao sam da mi nikad nećeš moći oprostiti i radije sam to htio ponijeti sa sobom u grob. Pa ipak sam se nadao.

Da, uzdahnula je, znam, tata, ali ne mogu. Nas smo troje svi prema njemu bili veoma loši. To je strašno nepravedno, a on je tako srčano dobar. Ali ja, očajno je šaptao, ja njega volim kao svoga sina, znam kakav je on. Pristojan. Tu i tamo sam u ime Božje napisao neku rečenicu. To je cijena života. Mislim da bi me on razumio bolje nego Ti. Ti se praviš kao da si svetica. Ne volim kod tebe takvo smiješno oholo lice, kćeri, to tebi ne pristaje, Jelena. I ja ga volim.

I unatoč tomu morao si pisati taj svoj crni protokol, rekla je bez milosti.

Razumi me, molim te.

Ne mogu. Unatoč tomu tiho je razmišljala: Taj starac i njegove tamnoljubičaste suzne vrećice pred tobom upravo se ispovijedaju, reci mu štogod lijepo. Ostala je, međutim, nijema, više ga nikad nije htjela vidjeti, sad je htjela otići da ga nikad više ne mora vidjeti, ništa više nije htjela znati. Sigurno će doći još nešto stravično, rekla je, ali ja to ne bih htjela znati. Radije ne. Otac se jetko nasmijao, ali se ipak nasmijao. I tebi je, dakle, pomalo dozlogrdilo, zar ne? Da, dolazi još nešto, umorno je rekao. On izgleda posve istrošeno, svježe oprana košulja malo pomaže, razmišljala je, neka ide kući i neka legne. Možeš li zamisliti, kćeri, rekao je, od koga sam dobio pisani nalog da uhodim Pjesnika? A odakle da ja to znam, promrmljala je Jelena. Pa zar to zbilja ne možeš sama pogoditi? Pa i mislio sam da to ne možeš pogoditi, da je to preteško. Otac joj se sada učinio drukčijim, bilo je kao da više ne čeka njezino razumijevanje, kao da se pomirio s razočaranjima života. A možda se i prevarila. Ne, nije se prevarila, otac je iznenada bio jak i velik. A i teško je, rekao je, dobrostivo se smiješeći poput učitelja koji bi je polako htio nečemu naučiti. Čini se čak nemogućim, pa ipak... Od nekoga koga veoma volim došla je zapovijed, rekao je i dalje se smiješeći, ali su mu usne podrhtavale. Ne, prošaptala je, ne. Otac se smiješio kroz suze. Da, rekao je, ali da. Pogledala je u njegovo tamno lice, bila je kao omamljena, imala je osjećaj da pada, sve dublje pada. Moj brat, pomislila je. Uhvatila se ocu za jaknu i čvrsto se držala za njega, još uvijek nespremna shvatiti to što je upravo čula, ali je otac potvrdno klimnuo glavom, a jedna se krupna suza žuljevitim krajolikom njegova obraza skotrljala sve do njegovih plavih debelih usana i do njegove izglačane nedjeljne košulje.

Jadan čovjek, pomislila je, čuvši kao iz daljine da je brod zatrubio, a svi su se u žurbi pokrenuli. Jadni otac. Živ bio, tata, oprosti, nemoj se uzbuđivati, rekla je, ne isplati se, odmah ću ti pisati. Pisat ću ti, tata, rekla je, kao da je to bilo tko zna što. Mislim na tebe. Svi smo mi izdajice, razmišljala je, svi smo mi slabi i tako lako izdajemo baš ono što u nutrini volimo, ubijamo ljubav i živimo dalje. Takvi smo mi. Brat, dakle. Stupica. Ispustila je torbu iz ruke. Otac ju je čvrsto držao objema rukama, boljelo ju je. Ovo je putovanje spas, glasno je rekao. Za očevu jednostavnu, dirljivu dobrotu to je bilo previše. Nogom je gurnuo torbu prema njoj, ravno pred njezine noge, i drugu također, dvjema je torbama napravio granicu između nje i sebe. Sad ju je opet držao svom snagom, objema rukama. Drago dijete, skoro je vapijući rekao, oprosti mi ili mi nemoj oprostiti, ali idi odavde u ime Božje. Sve će biti dobro. Ali ne ovdje. Ne želim da Te nešto snađe. Ništa mene više ne može snaći, razmišljala je Jelena. Stajala je pritom uspravno kao svijeća i htjela poletjeti k Pjesniku. Htjela je da Pjesnik odozgo sa svoga prozora vidi kako se uspravno drži. Samo je jednom koraknula u njegovu smjeru, ali ju je otac čvrsto držao. Neću to dopustiti nakon svega toga, šaptao je, ti sada moraš misliti na sebe, sve drugo više nema nikakva smisla. Više ga nije jasno čula, vidjela je kako govori, ali je morala pogađati što je rekao. Sve je rekao mnogo puta, vidjela je to na njegovim usnama. Usne su mu bile ljubičaste, a ljubičasta je boja srca. Držao ju je za ruku poput čuvara, smiješno je izgledao, a gledao je u smjeru iz kojega bi mogao naići Pjesnik. A ona je razmišljala: Pa mi smo ga tako reći prevarili, svi smo mi činili ono što nam je upravo odgovaralo, što su nam oni zapovjedili. A on nam je vjerovao. On nas voli, sve troje nas voli. On i ne pomišlja na to, nikad on na to ne bi ni pomislio, sigurno ne bi. Pa tko bi učinio nešto takvo, užasnuto me tada upitao.

Svi prozori i vrata u gradu bili su zatvoreni. Ali su njegovi bili otvoreni. Otac je opet progovorio nešto o tome kako treba misliti na sebe. Ali nemoj, rekao je nepovezano. Urazumi se, dijete, ljutito je naglasio. S vjetrenjačama se nije boriti, za ime Božje. Sad ti jednom valja misliti na sebe, ozdraviti. Sve drugo već će se srediti. Možda i neće, odgovorila je i sad je, dok ju je pozorno gledao, bila sigurna da je sve znao. I unatoč tomu se dobrostivo smiješio. Odmah idi k liječniku, čim stigneš onamo, dodao je. Da, rekla je, tiho plačući. Da. Ocu više nije mogla reći ne. On je to znao i nikad nije rekao ni riječi, pomislila je. Konačno bih jednom htjela priznati što sam sve potajice zabrljala. I ja imam putra na glavi. A on ništa nije govorio, bio je samo zabrinut i sad me šalje k liječniku. Jadni čovjek! Dodirnula je njegova ramena i htjela se odvojiti, ali se čvrsto uhvatila za ta uska ramena. Stjuard joj je uzeo torbu i rekao da se požuri. Poznavala ga je, zajedno su išli u školu. Uvijek bi se obradovala kad sretne nekoga iz škole.

Otac ju je gurnuo u smjeru stuba. Blago je govorio: Dobro ću paziti na tvoga Pjesnika. Da, ali to sada više nije zvučalo dobro. Zvučalo je đavolski. Dobro je on to mislio. Ona je to znala, čak mu je i vjerovala, ali to unatoč tomu nije dobro zvučalo. Nikada to više neće dobro zvučati. Pomislila je: Sve to radije ne bih ni znala, to je otrov. A htjela sam mu dati Pjesnikov popis! Otrov djeluje. Mislila sam da je to s popisom znao, još prije mene. Sjećam se još njegove rečenice da Pjesnik nešto smjera. Vjetar ju je podignuo i poveo prema uskim lebdećim stubama. Konačno. Rastali su se gotovo formalno, sve je predugo trajalo, ništa više nije bilo ni toliko važno ni tako loše. Bilo je kao na pozornici, ona je gledala samu sebe, čula je sebe kako govori, a otac ju je držao u svome zagrljaju, čula je kako mu lupa srce. Pa ipak je iza njegovih leđa pogledala u prozor, očekujući Pjesnika. On mi je mahnuo, pomislila je, o Bože, bezbrižno mi je mahnuo za rastanak, čak mi se i nasmijao. Divno! Bijela maramica lepršala je pred prozorom, a ona je odmah bila silno zahvalna, ganuta. Pa ona je uvijek tako romantična, od života očekuje velike stvari, rekao joj je jednom njezin brat na terasi kad je pijan došao kući. Podrugljivo je to rekao, naravno. Cerekao se pritom, ismijavajući nju i njezina očekivanja da sve treba biti tako poetično, romantično, urešeno cvijećem, govorio je, ismijavajući ju što je bolje umio. A onda se po bijeloj terasi ispovraćao kao svinja, ali čak ni tada nije prestajao govoriti. Pa ja sam takav čovjek, majstorski sređujem svoj život, sve sam to postigao samo svojim šarmom i ljubaznošću prema drugovima. Jesi li vidjela moj čamac? Imaš li možda još uvijek one svoje ideale u glavi, sestrice, upitao je. Ako možda čekaš da se dogodi čudo, draga mala sekice, onda si zbilja blesava. Tako ti je to. Uzmi svoj život u svoje vlastite ruke kao ja, na primjer. Klimaj glavom i odobravaj, oduševljeno plješći rukama, voli drugove, pa oni su ipak naši bogovi, a i šaljivi su, zar ne? Vrlo su šaljivi, da, rekao je i prepredeno se nasmijao.

Nogama je već dodirnula stube. Još sekundu je pričekala. Uistinu je čekala da Pjesnik još možda ipak dođe i odvuče ju odavde. Mahanje sad nije bilo dostatno. Tu su bile stube. Imala je sve. Odvojila se od oca. Gotovo ga je odgurnula. Odmori se popodne, skuhaj možda juhu. A zapravo joj je sve bilo svejedno. Neka kuha što ga je volja, pomislila je. Vjetar je bivao sve jači. Nije joj prijao. Meni je sada tako reći sve oduzeto, razmišljala je. I ja sam uvučena u tu kaljužu. Ja, moj otac i brat, svi smo isti. Ali ja odlazim, iščezavam, jednostavno se isparavam. Jadni Pjesniče, razmišljala je, što li će biti s njim? A taj vjetar, pa čak me i on grubo gura odavde. Nije pravo mogla vidjeti grad zbog sunca koje je inače toliko voljela, nije ga sada mogla podnijeti, bila je očito preslaba za to jarko sunce. Ja sada više ne mogu ispravno misliti. Što da sad uopće mislim? Da je čitav život preda mnom? Smiješno. Da odrežem kosu? Da sve odsiječem, da sve ostavim za sobom? Sve je iza mene, razmišljala je. Život je još pred tobom, čudnovato je baš sada rekao otac, ti si još tako mlada. Ali prestani sanjariti. Opet ju je malo pogurnuo odozdo kroz mrežu na rukohvatu, nakon što je svladala tri stube. A kad više nije išla dalje, iznova ju je pogurao. Ukrutila se poput magarca. Tvoje guranje, tata, ne pomaže, to je smiješno, htjela je reći, ja se ne dam gurati. Ali mislim da još uvijek sanjarim. Ja i dalje sanjarim, tu si u pravu, razmišljala je. Da, dragi, jadni tata, imaš pravo.

Zadnji ga je put pogledala. Oronuli starac, dlake su mu na bradi brzo rasle, sve je na njemu bilo sivo, te ugasle umorne oči ponajviše su joj zadavale bol. Idi, zaboga! Meni za ljubav, rekao je otac. Stavila je nogu na četvrtu stubu. Očeva je ruka za tu četvrtu stubu bila prekratka. Zlurado se nasmijala. Koraknula je. Nije se okrenula sve dok se nije popela gotovo do kraja. Stuba ispod nje ljuljala se u tamnom moru. Otac je bio malen, sve se više smanjivao, imao je ćelu, zapravo je bio sitan. Konačno je otišao i ona je napokon otišla. Zbogom! Ovaj je vjetar poludio, pomislila je, pa on bičuje do kraja. Čitav je život preda mnom. Ali ona to sebi više nije mogla predočiti bez Pjesnika, sve te dane i noći, iz sata u sat. Sve bez njega. Uskoro ponovno dolazim, htjela je kriknuti. Sasvim kratko ću se ošišati, jedan mi je centimetar sasvim dovoljan. Proći će vrijeme. Hladno huji vječnost. Ta vječnost. Njome bih se mogla utješiti. Zbiljski je život samo kratka stanka, nije vrijedno spomena. To malo stanke valja izdržati. Jer se može dogoditi ljubav. Ili može proći. Izdržati, dakle, po svaku cijenu. Ali to je bila čista bol. Svako je vlakno njezina bića urlalo. Njezin je pogled bio uprt samo u Pjesnikov prozor, a iza prozora u njegovo lice na kojem se moglo pročitati: Užitak mi je s njima se poigrati. Ona više nije mogla zamisliti svoj život. Ljubav uvijek uvire u urliku, bila dobra ili loša, razmišljala je, a sad je zbilja htjela urlikati, jer je bilo tako dobro, a on sada više nije stajao pored nje. Ta joj se misao usjekla u utrobu, u isti mah je to bila bol, žudnja i naslada. A brod se udaljavao od obale, od Pjesnika, od grada. Neprimjetno. Je li to bilo moguće, čula je još ostatak dobrohotne zvonjave u starom franjevačkom crkvenom tornju. To nije bilo moguće. Ali je ona to čula. I onda: vlastita je kuća bila još samo plava točkica između stabala, mala, kamena mrlja, onda više ništa. Je li to bilo moguće? Molim, gdje je moja kuća? Udarci, zaokreti, rez u vodi, trag, noćna mora. Ali ljubav, razmišljala je, ljubav ostaje. Topla i dobra, ukusna kao kruh. On će mi pisati. I doći će. Jednom ćemo imati djecu. Sigurno. Jednom ćemo opet o svemu moći govoriti sa smijehom. Nećemo izgubiti humor, ne, kao ludi ćemo se smijati i slaviti... Noću ćemo moći spavati, sanjariti, biti dragi. Ništa nas zbilja ne može rastaviti, rekao je on. Ili sve, pomislila je. Sve nas može rastaviti, da, sve je moguće. Njegova su usta bila tako lijepa, zbilja su mu lijepa ta njegova usta. A brod se kretao najprije vrlo sporo, a onda brzo, okrenuo se bočno od grada, ubrzano ploveći ravno u daljinu. Dugom plavom putanjom.

Pjesnik i grad ostali su negdje u daljini. Otišla. Duboko je disala. A onda je sve bilo samo modro, jarko, vruće. Disala je. I on sada diše, pomislila je. A što bi drugo. Stavila je krajičak pletenice u usta i cuclala ga. Rado je to kao djevojčica činila kad god bi se stvari iznenada promijenile, kad bi joj bilo teško. Možda ću jedanput ipak o svemu tome opširno pisati. Da. Dosad sam previše sanjarila, nestrpljivo je razmišljala, nezadovoljna sobom. Bila sam tako zaljubljena. Volim ga. On je moj san. On će joj pisati duga pisma, a ona će iščekivati ta pisma. Uvijek će ta pisma iznova čitati, napamet će ih učiti, opet će iznova disati. I on također. Rješenje: Skupa ćemo disati. Ali znala je sad sasvim jasno: nema ničega vječnoga. Ne, iza njezinih leđa sve je polagano iščezavalo. Nije mogla dići ruku, nije htjela mahati. Ne želim mahnuti, žao mi je, Pjesniče, mahanje nije dovoljno. Ne, ništa od toga, rekla je. Ali nam ništa drugo ne preostaje, zar ne, najdraži? Čemu sve to, pomislila je ruka, teško i prkosno viseći pored nje. Baš kao što je jednom rekao otac: sudbina.n

Ulomak iz romana Jelena – Die lange Reise einer Fremden,

Oberhausen/Oberbayern: Noel-Verlag, 2012.

S njemačkoga preveo Sead Muhamedagić