Historiografski aspekti Golog otoka

»Imamo mi jedno lepo mesto za njih«

Epizoda u kojoj se glavni lik romana Dragoslava Miha­ilovića Kad su cvetale tikve raspituje za sudbinu svoga brata, uhićenog pod sumnjom da je ibeovac, zorno opisuje ozračje dugogodišnjega prešućivanja mjesta internacije političkih neistomišljenika. Ljuba Šampion upitao je visokopozicioniranog partijca kamo su odveli njegova brata Vladu. On mu je tajnovito odgovorio: »ʽZna se’, veli ʽkuda. Imamo mi jedno lepo mesto za njih’«.^[1] Svrhu tog »lepog mesta« koje je moralo biti obavijeno tajnom i sudbine njegovih prisilnih stanovnika o kojima se nije smjelo znati, razotkrio je Martin Previšić, docent na Odsjeku za povijest Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, u svojoj nedavno objavljenoj knjizi Povijest Golog otoka.

Povijest Golog otoka – ishodišta modernih istraživanja

Knjiga Povijest Golog otoka rezultat je dugogodišnjega rada na arhivskim izvorima, memoarskoj literaturi i na očuvanju sjećanja pojedinaca začaranih ideologijom, a potom otrežnjenih grubom realnošću komunističkoga radikalizma.

Zatvorska ćelija iz razdoblja zatvora na Golom otoku (foto: Denis Lešić)

Previšić se prvi uhvatio ukoštac s mnogobrojnim pisanim izvorima koji su sačuvani u fondovima Hrvatskoga državnog arhiva u Zagrebu i Arhiva Jugoslavije u Beogradu. Riječ je o velikoj količini izvještaja i dosjea informbiroovaca nastalih u kancelarijama Uprave državne bezbednosti. Uspješnom interpretativnom analizom arhivskih izvora, koja upotpunjuje dragocjena kazivanja svjedoka metodom usmene povijesti, autor je temeljito gradio svoje teze. Osim primarnih izvora korištena je i bogata domaća i strana sekundarna literatura s fokusom na povijest Sovjetskog Saveza, Jugoslavije i »varljive četrdesetosme«. Istančanosti autorova pripovjedačkog stila na granici znanstvenog i popularnog diskursa pridonosi korištenje književnih djela i memoara. Premda je mogao iskoristiti privilegirani status povjesničara koji temi istraživanja pristupa isključivo na temelju podataka koje donose pisani izvori ili usmena svjedočanstva logoraša, Previšić ne zanemaruje sadržaj postojećih »nepovijesnih« djela, nego kritičkim odnosom prema memoarskim djelima obogaćuje istraživanje, dok nas pomno biranim citatima iz književnih djela estetski uvodi u poglavlja knjige. Memoarska literatura kojom se autor koristio služi kao smjernica daljnjih analiza, pogotovo u trenutku kada svjedoci više nisu među živima. Vrijednost memoara leži u dodatnom osvjetljavanju gorkih iskustava i svakodnevice Golog otoka, čiji opisi redovito izostaju u službenim dokumentima.

Povijest Golog otoka istražuje i opisuje ustroj i svrhu logora, a glavni motiv koji se provlači kroz djelo jest formiranje metode procesa političkoga preodgoja. Iako je u suštini knjiga koncipirana na načelima političke historije, između redaka razabiru se i određeni aspekti drugih historijskih disciplina koji nisu detaljnije razrađivani u teorijskom smislu, ali su primjenjivani na mjestima na kojima je autor smatrao da je potrebno. Sintezom je nepobitno postavljena čvrsta baza za moguća nova istraživanja, karakteristika koju nosi svako kvalitetno obrađeno historiografsko djelo. Zbog toga ovu knjigu možemo pouzdano smatrati poticajnom pri formiranju ideja za istraživanje povijesti Gologa otoka iz više ili manje ostvarivih perspektiva.

U polazišna dva poglavlja na autora nije utjecala interpretacija jugoslavenske historiografije, koja je uzroke i posljedice sukoba Tita i Staljina isključivo tumačila na ideološkim osnovama. Tumačeći sukob u okvirima jugoslavenskih samostalnih vanjskopolitičkih akcija, autor je istaknuo tri glavna uzroka sukoba: angažman Jugoslavije u grčkom građanskom ratu, inicijative s Bugarskom što se tiče stvaranja dvojne federacije te jugoslavenski utjecaj u Albaniji. Argumentirajući svaki od tih triju uzroka i pridružujući im popratne trzavice koje su izazivale Staljinovo nezadovoljstvo tijekom Drugoga svjetskog rata, Previšić je pokazao Kako je Staljin prestao biti drug. Najjednostavnije objašnjenje termina ibeovac vezivalo se uz Rezoluciju Informbiroa. No, on nije isključivo označavao političkog oporbenjaka, slušatelja ibeovskih radiostanica ili zagovornika antititovske propagande. Koliko je heterogena značenjska lepeza pojma, autor odlično razjašnjava mnogobrojnim primjerima raščlanjujući pritom političko-ideološku i ekonomsku te nacionalnu, društvenu, psihološku i privatnu motivaciju za prihvaćanje svih ili pojedinih kritika navedenih u Rezoluciji.

Model funkcioniranja jugoslavenskog logora

Model prema kojem će funkcionirati jugoslavenski logor na Golom otoku pronađen je u većoj ili manjoj mjeri u strukturama nacističkih radnih logora i sovjetskih gulaga. U raščlambi tih uzora kod Previšića se naziru elementi komparativne historije. Ona počiva na opisu upravne hijerarhizacije u strukturi logora koja funkcionira na dvije razine, na državno-političkoj naredbodavnoj vlasti, čiji su nositelji bili udbaši »isljednici«, i na izvršnoj kažnjeničkoj (fiktivnoj) vlasti odabranih kažnjenika. Objašnjenje implementacije nacističkog i sovjetskoga logoraškog modela na jugoslavenski slučaj moglo bi se, osim na hijerarhizaciji, temeljiti i na sveobuhvatnom kaznenom procesu nad uhićenima. Pogledom u memoare zatvorenika gulaga Karla Štajnera^[2] ili djelo Aleksandra Solženjicina^[3] s građom o sovjetskim logorima te u dostupne dosjee ibeovaca, možemo primijetiti da je proces udbaške istrage nad ibeovcima gotovo u potpunosti jednak procesuiranju provođenom nad sumnjivcima u labirintima NKVD-a (ruski Narodnyj komissariat vnutrennih del, tj. Narodni komesarijat unutrašnjih poslova). Koliko su jugoslavenski udbaši bili uzorni učenici agenata sovjetske tajne službe, pokazuju metode pritiska korištene da bi osumnjičeni priznao svoju krivnju. U spomenutim je memoarima razvidno da su sovjetski agenti, kao i udbaši, pribjegavali prijetnjama da će i članovi obitelji osumnjičenika biti uhićeni kako bi se iznudilo priznanje. I u prostornoj odijeljenosti unutar logora na Golom otoku možemo naći sličnosti i razlike s logorima u Njemačkoj i Sovjetskom Savezu.

Rodni aspekti

Buduća istraživanja Golog otoka svakako bi trebala posvetiti više prostora rodnim aspektima. Naime, činjenica o prisutnosti žena na Golome otoku, barem u okvirima odvojenosti na otoku i njihova tretmana ostavlja mjesta za dublju analizu. Važno je međutim istaknuti da Previšić dobro primjećuje patrijarhalnu nastrojenost udbaša prema ženama u istražnome postupku. Spominje tako da se nad ženama vršio pritisak da se odreknu svojih uhićenih muževa, a to je pravilo vrijedilo i u obrnutom slučaju. Isto tako ističe da postoji bezbroj primjera kada su supružnici pod prisilom ili svojevoljno ostavljali svoje uhićene muževe ili žene. Isključivo kažnjenicama na Golom otoku iz perspektive ženske povijesti u svojim se člancima posvetila Renata Jambrešić Kirin. Možemo se složiti s Previšićem kada kaže da su se nad logorašima i logorašicama provodile iste metode preodgoja te da su ih zadesile jako slične sudbine. Međutim, to ne znači da bi se u istraživanju rodnih aspekata jednom spolu trebalo posvetiti više pažnje, a drugi isključiti. Mogli bismo reći da je u smislu proživljenih iskustava Golootočana i Golootočanki riječ o nijansama. Stoga bi u razlučivanju tih nijansi bilo prikladnije razmišljati kako isti fenomen utječe na oba spola. Nesporno je da će žena zbog svoje fizio­nomije teže podnijeti težak fizički rad nego muškarac. No, kada je riječ o psihološkim fenomenima, tu bi se već razine ženskosti i muškosti možda mogle poklapati.

Dodatkom opisa svakodnevice ibeovki mogla bi se jače naglasiti sličnost upotrebe metoda političkoga preodgoja na kažnjenike neovisno o spolu ili pojačati komparacija prostornog izgleda logora u odnosu na nacističke i sovjetske uzore. U Štajnerovim je memoarima navedeno da su kažnjenice u gulagu katkad dijelile barake s logorašima. To nije bio slučaj s kažnjenicama na Golom. Ibeovke su bile smještene u strmijem dijelu otoka, što je dodatno onemogućavalo njihovo dolaženje u doticaj s muškim kažnjenicima. Ako ništa drugo, temeljitijom komparacijom Golog otoka i gulaga možda bi se mogli ispitati razmjeri i čvrstina jugoslavenskoga staljinističkog radikalizma.

Iz perspektive historijske antropologije

U knjizi Povijest Golog otoka nasilne metode političkog preodgoja vežu se uz dolazak »Bosanaca«. To je naziv za grupu ljudi različite provenijencije (bivši ustaše, četnici, udbaši) navodno pripremljenih u Centralnom zatvoru Bosne i Hercegovine, koja je na Golom otoku od 1949. godine trebala razbiti vladajuću solidarnost među logorašima. Na stupanj jačanja ili slabljenja nasilja nad ibeovcima autor gleda u kontekstu pogoršavanja ili poboljšavanja vanjskopolitičkih odnosa između SSSR-a i Jugoslavije. Napominje da se teško nasilje nad logorašima ne odvija kroz čitavo postojanje informbiroovskoga Golog otoka, nego da je ono prisutno u godinama kritičnim za Jugoslaviju (strah od vojnog napada SSSR-a i IB zemalja, ekonomska blokada itd.). Smrt Blaže Raičevića, stradalog u konfliktu s »Bosancima«, među logoraše je uvukla strah te je na neki način služila kao upozorenje onima koji se nisu željeli samokritički »posuti pepelom«. Mehanizam preodgoja koji čine iznošenje stava, odnosno samokritika izgovarana na takozvanim političkim konferencijama i dopuna zapisnika, koja je označavala konačno revidiranje, pratilo je fizičko i psihičko nasilje. Metode fizičkog i psihičkog mučenja koje su kažnjenici bili prisiljeni provoditi jedni nad drugima u Povijesti Golog otoka oprimjerene su opisom bojkota, kažnjeničkog statusa i istovremene kazne. Nadalje, objašnjeni su i procesi međusobne denuncijacije ili prokazivanja osoba na slobodi te slučajevi ozljeđivanja zbog nošenja naprava za prijenos fizički teškog tereta. Upravo se ovdje, na temelju dostupnih memoara logoraša i usmenih svjedočanstava koje je Previšić osobno prikupio, javlja istraživački potentna ideja iz perspektive historijske antropologije. Bilo bi interesantno metodološkim alatima historijske antropologije istražiti kako su nasilje i strah utjecali na odnos samih logoraša prema vlastitome tijelu, smrtnosti i prema svijetu u kojem djeluju. Autor je dobro uočio slučajeve kada logoraši o sebi govore u trećem licu jednine, prilikom opisivanja događaja u kojima su bili prisiljeni potkazivati druge ili provoditi »odgojnu« koncepciju nanošenja ozljeda međusobnim udaranjem. Navedeni primjer iz perspektive historijske antropologije strategija je samoodržanja, odnosno što je osoba u stanju napraviti kako bi spasila samu sebe. Da bi se istražio proces strategije samoodržanja i objasnila prisutnost iskrivljenih moralnih vrijednosti, ovdje bi trebalo uključiti i psihologijske pristupe, odnosno jedan širi pristup koji nude istraživanja mentaliteta. Francuski povjesničari, predvođeni Michelom Vovelleom, pronašli su uvjerljivu metodu kvantitativnog ispitivanja promjena odnosa ili ponašanja kao manifestaciju promjene u mentalitetima. U slučaju golootočkih logoraša bogata građa nudi mogućnost serijske obrade i propitivanja izvora i kazivanja. Jednako tako, praćenje koje je Udba provodila nad bivšim ibeovcima moglo bi se uvrstiti u širi kontekst istraživanja provedbe socijalne kontrole slijedeći postulate koje je postavio Michel Foucault.

Unutrašnjost jedne od zatvorskih zgrada na Golom otoku (foto: Denis Lešić)

Iz Previšićeva jasnog opisa teške rutine koju je nosio dan na Golom otoku može se uočiti i određena simbolička nijansa provedbe političkog preodgoja sadržana u postupku izvikivanja parola, skandiranja i pjevanja režimskih i anti­ibeovskih pjesama itd. Ovdje se otvara prostor za još jednu razinu u razradi metoda psihičkoga nasilja nad logorašima, svojevrsnim sociolingvističkim pristupom u analizi tipičnih golootočkih izraza poput špalir, kiblarenje, pod ćebetom itd., ali i primjerice diferenciranosti u odijevanju između više i niže rangiranih kažnjenika; autor je tu distinkciju vrlo slikovito pokazao na obilježju karakterističnom za najniži kažnjenički sloj, bojkotiranoga. Previšić je opisao izgled kažnjenika pod bojkotom, koji su nosili košulju okrenutu na­opačke i vrpcu zavezanu na stražnjici, zbog koje su nazivani reponjama. Analizi fraza, kao aspektu dodatnog psihičkog i popratnoga fizičkog ponižavanja mogli bismo pridružiti odgonetavanje značenja sadržanih u simbolizmu crvene i crne boje, prevladavajućih u odijevanju kažnjenika. Iako to u knjizi nije eksplicitno naznačeno, iz memoara ibeovki saznajemo da je diferencijacija u odijevanju bila prisutna i kod kažnjenica. Ibeovke višeg statusa nosile su bijele bluze, za razliku od žena pod bojkotom odjevenih u prljave dronjke. Nadalje, da bi si olakšali život u logoru, logoraši su se svakodnevno morali snalaziti. Taj aspekt svakodnevice uklapao bi se i uz ekohistorijski pristup istraživanju odnosa između čovjeka i okoliša u kojem djeluje. U svojim je memoarima Vladimir Bobinac opisao kako načiniti iglu kojom bi se natrag prišivali otrgnuti gumbi.^[4]

Svakodnevica logoraša na Golom otoku

Logoraši su na Golom otoku svakodnevno bili izloženi lošoj higijeni, slaboj prehrani, konstantnoj žeđi, teško podnošljivim vremenskim uvjetima i neizbježnim prilikama za ozljeđivanje. U takvim uvjetima javljale su se upalne i gastroenterološke bolesti, kontuzije te epidemije tifusa i dizenterije. Povijest Golog otoka otkriva najčešće bolesti koje su pogađale kažnjenike, sastav zdravstvene službe u logoru i mjere suzbijanja epidemija pjegavog tifusa i dizenterije. Zdravstveni kartoni kažnjenika koji se mogu naći u dosjeima sadrže podatke o dijagnosticiranju bolesti i terapiji. Pitanje je na koje se sve načine jugoslavenska država brinula o suzbijanju bolesti u logoru, u kolikoj su mjeri lijekovi bili dostupni za liječenje bolesti u logoru i što to govori o široj slici jugoslavenske zdravstvene skrbi i u okviru državne ekonomije.

Da Goli otok nije bio samo mjesto nasilja, teškoga fizičkog rada i životnih uvjeta, međusobnog nepovjerenja i bolesti, u knjizi Povijest Golog otoka prikazano je opisivanjem organizacije kulturnih sadržaja u logoru. O prikazivanju igranih filmova, izvođenju kazališnih predstava i skečeva, koji su zapamćeni kao rijetki trenutci razonode, smijeha ili barem predaha, saznajemo iz svjedočanstava »kažnjenika režisera« Mihaila Simića, Mile Gajića i logoraša Fedora Miše Pifata »naklonjenoga kazališnoj umjetnosti«. U slikovitom dočaravanju golootočkoga kulturnog života autoru je pripomogla i monografija Dragane Čolić-Biljanovski, koja se, koliko je poznato, dosad jedina bavila kazalištem na Golom otoku. Postoji mogućnost da su sačuvani scenariji kazališnih komada izvođenih na golootočkom trgu. No, pronalazak tih tekstova u golemim fondovima Arhiva Jugoslavije nije lagan pothvat. Ako scenariji postoje, njihova analiza na tekstualnoj razini mogla bi proširiti uvid u udbaške metode preodgoja.

Povijest Golog otoka je knjiga u čije je pisanje nesumnjivo uložen veliki trud da bi se objasnili ishodište i ciljevi informbiroovskog logora na Golom otoku. S izgrađenim osjećajem empatije prema sudbinama grupe, sudbini Čovjeka na Golom otoku te temeljitom, dosljednom i objektivnom analizom izvora, Previšić je nepobitno pokazao smisao i funkciju golootočkog logora. Tim opsežnim historiografskim djelom razriješena je još jedna kontroverzna tema jugoslavenske povijesti. Na drugim istraživačima je da potaknuti tom sjajnom sintezom informbiroovskog razdoblja Golog otoka još otkrivaju i razvijaju nove poglede, što nije, mora se priznati, nimalo lak pothvat.

^[1]   Dragoslav Mihailović, Kad su cvetale tikve (Beograd: Zavod za udžbenike–NIN, 2010), 43.

^[2]   Karlo Štajner, 7000 dana u Sibiru (Zagreb–Sarajevo: Globus–Liber–»Veselin Masleša«, 1985).

^[3]   Aleksandr Isaevič Solženicyn, Arhipelag Gulag: 1918–1956 (Beograd: Rad, 1988).

^[4]   Vladimir Bobinac, Informbiroovac: uspomene iz Titova Alcatraza (Zagreb: Naklada Pavičić, 2017), 143–144.