Goli otok od tabua do znanstvenih spoznaja (tematski uvodnik)

Zanimljiv je put jedne historiografski iznimno zahtjevne kontroverzije. Prije negoli je izišla bilo kakva sinteza povijesti Golog otoka koja bi ponudila nijansirane interpretacije i arhivski utemeljene rezultate, tema se javljala u najširoj sferi kulturne produkcije. Od 1980-ih godina nadalje nastaju razni feljtoni, razgovori, publicističke knjige ili književna djela koji postupno preispituju informbiroovske teme, a Goli otok manje ili više otvoreno spominju. Potom se tiskaju i memoarski zapisi, s različitim razinama dokumentiranosti, preciznosti ili vičnosti historiografskim metodama. Svi oni dakako drže interes javnosti na određenoj razini. Jugoslavenski, a potom i hrvatski odnosno srpski film, dao je na različite načine toj temi svoj doprinos, od filmova kao što je Kusturičin Otac na službenom putu (1985) do suvremenih dokumentarnih prikaza povijesti logora na Golom otoku i iskustva logoraša (Goli otok, 2012. u režiji Darka Bavoljaka).

Iako je interes javnosti bio iznimno velik, hrvatska je historiografija dulje vremena šutjela. Za razdoblje do demokratskih promjena to se još može očekivati, ali šutnja se nastavila i u novim poglavljima historiografije. Da ne bi bilo zabune, još je 1990. golemi doprinos dala knjiga profesora Ive Banca Sa Staljinom protiv Tita: informbiroovski rascjepi u jugoslavenskom komunističkom pokretu, koja je u izdanju Globusa objavljena u Zagrebu (izvorno publicirana 1988. u Sjedinjenim Američkim Državama od Cornell University Press, Ithaca, New York: With Stalin Against Tito: Cominformist Splits in Yugoslav Communism). Ta je knjiga otvorila temu, postavila nekoliko provokativnih i vrlo smjelih teza. No dugo iščekivana arhivska ispitivanja teme koja bi nastavila put koji je zakazala ta knjiga nisu dolazila. Ne ulazeći u pitanje zašto je tomu tako, odnosno koji su sve faktori pri tome imali značajnu ulogu, moguće je konstatirati da se taj trend postupno mijenja. Osim sinteze Povijest Golog otoka (2019) povjesničara Martina Previšića koja se nameće kao totalna historija jedne kontroverzije, u posljednjih su se nekoliko godina javljali i različiti prilozi koji su temu nastojali obraditi služeći se suvremenim historiografskim pristupima, od nove političke historije do ekohistorije. Upravo zato ovaj temat Hrvatske revije nije okrenut prema nazad, nego – potaknut novim pristupima i dosezima historiografije otvaraju se ovim prilozima – prema naprijed. On pokazuje kako zreliji i mlađi istraživači postupno od kontroverzije čine dobro dokumentiranu i kreativno istraženu standardnu temu.

Pogled na Goli otok (foto: Denis Lešić)

Stoga u ovom tematu, a koji zapravo pada na »okruglu« srpanjsku 70. godišnjicu dopremanja prvih kažnjenika na Goli otok (1949–2019), Aleksandar Jakir predstavlja Povijest Golog otoka Martina Previšića kao važnu i dobrodošlu knjigu dok Marta Janković ističe historiografske aspekte Golog otoka. Njezin je tekst također potaknut Previšićevom Poviješću Golog otoka i nudi neke nove metodološke poglede i promišljanja. Tomislav Anić piše o tome kako su vanjskopolitičke okolnosti slavljene heroje pretvorile u neprijatelje i izdajice, a Tomislav Branđolica obrađuje problem logora u novijoj svjetskoj historiografiji. Najopsežniji znanstveni prilog u ovom tematu jest rad koji potpisuje arhitekt Vladi Bralić: »Prostorni i arhitektonski sklop logora na Golom otoku«. To je uistinu novi pogled na jednu »čisto« političko-historiografsku temu opremljen izvrsnim slikovnim i drugim prilozima. No, kako je zapravo uopće došlo do knjige koja je potaknula koncepciju ovoga temata piše nam sâm autor – Martin Previšić u svojem autobiografskom tekstu pod naslovom »Povijest Povijesti Golog otoka«. Od početnih zamisli pa do izrade njegove disertacije »Povijest informbiroovskog logora na Golom otoku 1949. – 1956.« pod mentorstvom profesora Ive Banca i obrane na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu odnosno tiskanja i predstavljanja ove vrijedne knjige dobivamo izvorno svjedočanstvo okolnosti njezina nastanka. Hvala autoru još jednom na tome! Ovom prilikom zahvaljujemo i gospodinu Denisu Lešiću, glavnom uredniku Krčkog vala – časopisa za kulturu življenja na otoku Krku, na ustupljenim autorskim fotografijama koje objavljujemo na stranicama ovoga broja Hrvatske revije.

Pristanište za brodove i upravna zgrada na Golom otoku (foto: Denis Lešić)

No, kako je zapravo izgledao jedan život, jednoga čovjeka na Golom otoku vjerno svjedoče riječi Vladimira Bobinca (Zagreb, 23. VII. 1923 – Krk, 4. V. 2014), dugogodišnjega srednjoškolskog profesora povijesti u gradu Krku, a koji je »dvije i pol godine bio zatočen na Golom, a idućih je četrdesetak Goli bio zatočen u njemu!« (Krčki val, lipanj 2013). Tj.: »Ono što ja pričam, to su događaji koji su se stvarno dogodili. Ja vodim ljude po Golom otoku, ali želim nešto drugo pokazati. Ljudi trebaju shvatiti što se dogodilo s čovjekom na Golom otoku. To je ono bitno. Jer ovo sam ja, kojeg su prebili, to je moja tragična sudbina. Što sam ja nosio kamen, što su me prebijali... To je moja tragična sudbina. I svakog pojedinca koji je tamo boravio. Knjige koje su pisane o Golom otoku, obrađuju tragičnu sudbinu pojedinca, a Goli otok nije pojedinac, nego čovjek, i što se to s njim dogodilo. Ja želim tako pokazati taj Goli otok, što se dogodilo s čovjekom na Golom otoku.«

Njegov život u osnovnim crtama i njegovim riječima – izgovorenim i zapisanim pred D. Lešićem – izgleda ovako: »U Zagrebu sam se školovao i 1947. godine upisao Povijest na Filozofskom fakultetu. 1949. godine sam isključen s fakulteta, a ponovno sam se upisao nakon Golog otoka 1953. godine. To je sve bilo zbog Informbiroa, i ovo isključenje s fakulteta i kasnije odlazak na Goli otok. Već na onom nalogu za lišavanje slobode, pisalo je: ʽradi neprijateljskog djelovanja na liniji IB-a’. Isto tako i Sudska presuda je glasila ʽradi neprijateljskog djelovanja na liniji IB-a’«. Dolazak brodom na Goli otok potresno opisuje: »Kad dolaziš na brod, tuku te milicioneri, kad se popneš na palubu, tuku te milicioneri pa te bace u utrobu broda, to vam je visina od recimo 4 metra, a dolje dočekuju opet sa batinama. I svi kleče... Klečiš, ruke na leđima, glava dolje. (...) Kada je brod stigao i kada su utihnuli brodski motori nastala je bojazan što će s nama biti. Ne znamo gdje smo i ne znamo što će se dogoditi. Više nismo klečali, ustali smo se i čekali. Bojali smo se da bi nas mogli baciti u more pa se iz unutrašnjosti čuo i plač i jecaj. Gore se pojavio neki čovjek, pogledao dolje u nas i uzviknuo: ʽtko je viknuo živio Staljin?’ Mi smo naravno šutjeli. Još smo se više zbili u jednu gomilu. Onda su unutra skočili ti ljudi... Dvanaest, četrnaest, šesnaest... Ne znam koliko, i počinju nas tući u utrobi broda. Premlaćuju ljude. Dvojica hvataju čovjeka i izvlače iz te mase, a ovi ostali ga tuku šakama. Među tim ljudima koji prebijaju, prepoznajem kolegu s fakulteta. Dobar drug, prijatelj. Ista menza, iste predavaone, iste probleme smo imali... Gledam ga kako tuče... (...). Karakteristično za dolazak na Goli otok bio je veliki linč ili špalir u kojem su stari kažnjenici prebijali nove. Tu se strahovito okrutno prebijalo ljude, a nebom su se lomili uzvici: ʽUdri bandu, udri bandu...’. Udarci su padali sa svih strana. (...) Na Golom morate razlikovati dvije stvari, a to su batinanje i mučenje. Kada te batinaju onda te taj koji te tuče ne pita kako se zoveš niti te pita zašto si ti kriv. Njegov je zadatak samo da te batina. Mučenje je drugo, to je kada osoba ima ime i prezime i kada od nje treba nešto saznati«. Kako je sve to dalje izgledalo zainteresirani čitatelj može danas pronaći u posmrtno objavljenoj knjizi profesora Bobinca: Informbiroovac. Uspomene iz Titova Alcatraza – sjećanja na logor Goli otok (2017).

***

Najzad, osim daljnjih poticaja u istraživanjima, ovaj će temat možda potaknuti i dalje širenje problematiziranja povijesti Golog otoka, imajući na umu odnos suvremene Republike Hrvatske prema nečemu što se u francuskoj historiografiji naziva lieux de mémoire – mjesta sjećanja, mjesta koja su identitetski utkana u kolektivnu memoriju, o čemu svjedoče usmeni iskazi odnosno oralnohistorijski prilozi, dokumentaristički filmovi, djelovanje različitih udruga i društava. Nadamo se da će ovi radovi potaknuti ponovno ne samo raspravu o mjestu Golog otoka – nego i djelotvorno rješenje.