Goli otok: Kako su vanjskopolitičke okolnosti slavljene heroje pretvorile u neprijatelje i izdajice

Povijest logora na Golom otoku službenog naziva Radilište administrativno kažnjenih muškaraca/žena društveno korisnim radom, fenomen je koji svojom slojevitošću i višedimenzionalnošću otvara mnoga pitanja. U fokusu ovoga kratkog osvrta bit će utjecaj vanjskopolitičkih okolnosti na zbivanja u poratnoj Jugoslaviji s naglaskom na odnos prema kažnjenicima u okruženju stvorenom za njihov povratak na »ispravan« put.

Teritorijalni prohtjevi i pretenzije Josipa Broza Tita dovele su ga u sukob s njegovim ideološkim mentorom Josifom Visarionovičem Staljinom. Nakon završetka Drugoga svjetskog rata Staljin se vodio politikom izbjegavanja konfliktnih situacija sa Zapadom, interesne sfere bile su podijeljene. Taj odnos snaga remetio je Tito željom za proširenjem granica na područje Austrije i Italije želeći tako jugoslavenskom teritoriju pripojiti Korušku i Trst. Njegovo upletanje u unutrašnje odnose u Grčkoj, vođenje samostalne politike oko ujedinjenja s Bugarskom te izrazito pokroviteljski odnos jugoslavenskih komunista prema Albaniji, Staljin je ocijenio kao neposluh i kršenje elementarne pristojnosti u komunističkom bloku. Komunističke partije istočnoeuropskih zemalja bile su ustrojene kao političke jedinice podvrgnute strogoj volji i diktatu moskovske centrale. Stoga je jugoslavenska revolucionarnost iz koje su proizlazile njezine teritorijalne pretenzije na susjedne države ugrožavala taj prividni mir. Kazna je za jugoslavenske komuniste došla relativno brzo. Izopćenje jugoslavenskih komunista iz Informbiroa, savjetodavnog i koordinacijskog tijela devet komunističkih partija osnovanog potkraj rujna 1947. u mjestu Szklarska Poręba u jugozapadnoj Poljskoj, dogodilo se ni punu godinu od početka njegova rada. Na drugom zasjedanju Informbiroa održanom u Bukureštu 28. lipnja 1948. donesena je rezolucija »O stanju u KP Jugoslavije«, u kojoj je jugoslavenska politika okarakterizirana kao izdajnička i protusovjetska, a potkraj studenoga 1949. u Budimpešti Informbiro donosi još oštriju rezoluciju, što je razvidno iz njezina naziva »Jugoslavenska kompartija u rukama špijuna i ubojica«.

Pogled na proizvodne pogone na Golom otoku blizu pristaništa (foto: Denis Lešić)

Višegodišnja je medijska indoktrinacija Savezom Sovjetskih Socijalističkih Republika (SSSR) i idejama Svesavezne komunističke partije (boljševika) – SKP(b), posebice u godinama netom nakon svršetka Drugoga svjetskog rata bila u priličnoj mjeri plodonosna. Prikazi blagostanja »Crvenog carstva« bili su najbliži opisima ovozemaljskog raja. Godina 1948. za dobar dio komunističkoga kadra značila je udar na temelje njihove vjere. Bratska zemlja, navjestiteljica slobode, zemlja pobjednica o kojoj su pisane mnoge pjesme zahvalnosti poput »Slobode« Ivice Jurca objavljene 1945. godine, koju ovdje prenosimo, preko noći je postala carstvo zla.

Sloboda

Ipak mi sunce sinu
da smijem pjevati o drugu Staljinu,
o Crvenoj armiji
i dragoj crvenoj zvijezdi,

o borbama što prestaše ovih dana,
o licu mladom na kome još gori rana,
o slavnim gudurama borbena Balkana
i cijelom svijetu znanih junaka partizana,

ipak nam sunce sinu
i rastjera tminu,
Tito! Staljine!
Zemljo naša i Rusijo mati –
mi smo vaši i vaši ćemo ostati!

Bilo je teško objasniti dobrom dijelu komunističkoga kadra da je »lučonoša svijeta, ljubljeni Staljin«, kako mu je tepala još jedna od poratnih pjesama objavljena 1947. godine, postao najljući neprijatelj koji je navukao tminu. Tadašnjeg vođu svjetskoga komunističkog pokreta slavili su i veliki hrvatski pjesnici. Među ostalim, Vladimir Nazor je u Borbi 1943. objavio »Pjesmu o pesti«, koja je nakon rata bila sastavnim dijelom čitanki hrvatskog jezika, a uglazbljena postaje gotovo svakodnevnim dijelom radijskog repertoara.

Pjesma o pesti

Uz Tita i Staljina
dva junačka sina,
nas ne će ni Pakao
smest;

mi dižemo čelo,
mi kročimo smjelo
i čvrsto stiskamo pest.

Rod prastari svi smo,
A Goti mi nismo:
Slavenstva smo drevnoga
čest;

tko drukčije kaže
pa kleveće i laže
osjetit našu će
pest!
Sve prste na ruci,
u jadu i muci,
partizanska složila je svijest.

Pa sad, kad i treba,
do sunca do neba,

visoko mi dižemo pest!

Prva država svijeta koja je počela s uvođenjem i izgradnjom socijalizma odjednom je prestala biti uzorom i pretvorila se u najvećeg neprijatelja. Oni jugoslavenski komunistički kadrovi koji nisu shvatili nužnost radikalne promjene trenutka postali su od slavljenih heroja neprijatelji i izdajice.

Brozovo moskovsko preživljavanje staljinskih čistki 1936. godine bilo mu je te 1948. godine od velike koristi. Pridodaju li se tom iskustvu informacije obavještajnih službi koje je dobivao o onome što mu se sprema, za njega dileme nije bilo. Preživjeti tu situaciju značilo je učiniti radikalni zaokret u svakom pogledu, ponajprije u unutarnjopolitičkom, a potom u međunarodnopolitičkom. Jugoslavenski su komunisti, jednako tako gotovo svi odreda, imali pozamašno iskustvo robijanja u kazamatima Kraljevine Jugoslavije i upravo su zato krenuli u žestoku borbu s potencijalnim ibeovcima, pristašama Staljina odnosno Rezolucije IB-a, smatrajući kako je takav postupak opravdan zbog moguće prevencije širih pobuna. Na samom se početku sukoba Tito odredio za borbenu taktiku »po glavi, a ne za glavu« ili kako je to Milovan Đilas naveo, odnos prema ibeovcima bio je ambivalentan, imao je obilježja odnosa prema vlastitoj djeci, ali isto tako i obilježja odnosa prema izdajicama.

Golootočki je život bio građen na identičan način, kao što je to Hannah Arendt formulirala objašnjavajući fenomen totalitarizma, na »grijehu zbog veze«. Kada bi dojučerašnjeg suradnika/sudruga optužili njegovi dotada politički istomišljenici, potonji bi odmah postali njegovi najžešći protivnici isključivo kako bi spasili sebe. Svjedočili su koristeći se pritom, gotovo u pravilu, neistinitim iskazima i lažnim dokazima upozoravajući tako na vlastitu pouzdanost i odanost režimu.

O tome koliko su idejni začetnici bili uspješni u svojem naumu, otvaranjem logora u ljeto 1949., svjedoče nam mnogi zapisi preživjelih. Među prvim objavljenim sjećanjima iz logoraškog života je i ono Koste Perućice iz 1990. godine pod naslovom »Kako su nas prevaspitavali«. Tim je golootočkim autobiografskim zapisima učinio minucioznu opservaciju psihičkog stanja pojedinca ulazeći u mikropore svakodnevnih samopropitivanja uvjetovanih »otvorenim« mozgom, žarkim suncem, ali i nešto rjeđe nepodnošljivom burom sjevernog Jadrana koja vlagu i hladnoću uvlači u kosti. Doda li se k tomu ono suptilno nasilje koje su najmanje provodili čuvari, a najviše zatvorenici među sobom, temeljna misao bila je kako preživjeti, no ta je cijena bila visoka. »Osnovno je bilo ponašati se iz dana u dan suprotno onome što čovjek osjeća, govoriti što ne misli, zalagati se za ono što ne voli, radovati se onome što ne smatra za sreću, biti univerzalni licemjer. I tako silovati sebe u beskraj«. Kontekstualiziramo li Perućičin zapis uviđamo razdiruće moralne i egzistencijalne dvojbe logoraša i njihovu opetovanu samoanalizu i potragu za granicom do koje su spremni ići.

Logoraši su fizičkim nasiljem nad drugim logorašima dokazivali da su na putu povratka liniji Komunističke Partije Jugoslavije. Stalno međusobno logoraško razračunavanje bilo je mučno, ali nužda je prisiljavala logoraša dići ruku na drugog logoraša jer je samo tako mogao postati »aktivist«, navjestitelj povratka pravovjerju. Svu patnju toga isprovociranoga morbidnog čina opisao je kažnjenik Vlado Bobinac, kojemu se u sjećanje snažno urezao taj trenutak. Usprkos svim dvojbama i lomovima i on je, u jednom trenutku, uzviknuo: »Ja nisam heroj. Heroji su na bojišnici«. Potom je dignuo ruku i mahao šakom vičući: »Udri bandu!«. Ako se željelo preživjeti u jednom trenutku crta se morala prijeći. Odluka o tome, što mnogima u početku nije bilo jasno, nije bila njihova, nego ona organa Uprave državne sigurnosti.

Još jedno od svjedočanstava zatvorenika o uvjetima na Golom otoku, brutalnim postupcima prema njima i načinima kojima im je lomljen duh, nalazimo i kod logoraša Branka Vukelića u jednom od sačuvanih arhivskih spisa: »…mislim da bi i Engels revidirao svoj stav nakon što bi svakodnevno prelazio 35 km na tragaču«. Bila je to jedna od naprava za nošenje tereta u dvoje čiju bi prednju stranu, na kojoj se nalazio najveći dio tereta, nosio zatvorenik u kazni, golootočkim rječnikom rečeno u »bojkotu«, a stražnji dio onaj u milosti, tzv. »aktivist«. Bio je to temeljni aspekt golootočkog mučenja i ponižavanja, klasičan sizifovski posao pri kojemu su zatvorenici morali nositi kamenje iz kamenoloma do obilježenih mjesta na okolnim brežuljcima. Takve svakodnevno ponavljane radnje za cilj su imale slamanje duha kažnjenika koji su trebali na taj način proći svojevrsno duhovno pročišćenje kako bi postali pravovjerni sljednici Partije i velikog vođe. Parafraziramo li jedan od mnogih Barnsovih opisa totalitarne svakodnevice u Buci vremena, može se zaključiti kako bi na Golom otoku logoraši silom dobili novi karakter; i postali istinski jugoslavenski državljani, majušni suncokreti koji podižu svoje lice prema velikom suncu koje se naziva Tito.

Pogled na proizvodne pogone na Golom otoku blizu pristaništa (foto: Denis Lešić)

Dovođenje pojedinca do stanja prihvaćanja njima neprihvatljivoga dovodi nas do Orwellova filozofskog i lingvističkoga koncepta duplozofije ili dvomisli kojim je opisao sposobnost neke osobe da istodobno prihvaća dva međusobno isključiva stava, onaj je element koji je nužan totalitarnim režimima u procesu prihvaćanja namjerno plasiranih laži kao neupitnih istina. Svjedočili su tomu brojni golootočki logoraši.

Jedan od najpoznatijih golootočkih zatvorenika, Alfred Pal, u dva je navrata robijao od 1949. do 1950. te od 1951. do 1955., a u dokumentarnom filmu Darka Bavoljaka »Goli otok« potanko je opisivao odnos prema zatvorenicima. Bilo je to, navodi: »Uglavnom ponižavanje do krajnjih granica, a pitanje ljudskog dostojanstva bilo je osnovno pitanje«. Upravo se ono moralo najprije slomiti kako svaki pojedinac ne bi vodio računa o njemu niti bi imao želju održavati ga, nakon toga gotovo je svaki zatvorenik »pristajao na sve«.

Patnja tih ljudi nije prestajala odsluženjem kazne, ona se nastavljala i povratkom u (ne)normalni život. »Kada bi me netko od mojih redakcijskih kolega sreo na ulici, odmah bi požurio prijeći na drugu stranu ulice«, s gorčinom u glasu prisjećao se 2010. godine spomenuti Pal. Držati život pod kontrolom bio je imperativ svake totalitarne tvorevine pa tako i Titove poratne Jugoslavije. Jugoslavenski su se komunisti kao i njihovi sovjetski ideološki uzori i učitelji koristili strahom kao glavnim gradivnim elementom nove državne zajednice. Pokušaji preodgoja i izgradnje novog čovjeka, osobito u prvih pet poratnih godina, temeljeni su na prizemnoj boljševičkoj ideologiji, a upravo je taj pogled na život i svijet bio osnovno mjerilo društvene vrijednosti.

Titove vanjskopolitičke odluke o pozicioniranju Jugoslavije nakon završetka rata bile su u opreci s politikom koju je u to vrijeme zagovarao Staljin. Upravo stoga došlo je do sukoba između moskovske centrale i beogradske ekspoziture. Sukob dvaju dojučerašnjih bliskih suradnika imao je u jugoslavenskom slučaju za posljedicu rješavanje tog problema, ne samo povećanjem mjera vojne pripravnosti zbog očekivanoga vanjskopolitičkog napada nego i povećanjem nasilja zbog sređivanja unutrašnjopolitičke situacije. Otvaranje i rad Golog otoka u svrhu preodgoja bio je još jedan primjer u povijesti da ograničenost ljudskog uma i okrutnost nemaju granica.