Glazbeno-spisateljska paleta Vjenceslava Novaka

Uvodne napomene

Široj hrvatskoj kulturnoj te većim dijelom i glazbenoj javnosti Vjenceslav Novak je pretežno poznat kao predstavnik hrvatskoga književnog realizma, modernističkog stila i maestra karakterizacije ženskih likova. Ono što je manje znano jest činjenica da je on bio jedan od onodobnih rijetkih hrvatskih glazbenika sa završenim formalnim visokim glazbenim obrazovanjem. Stekao ga je na glasovitom Praškom konzervatoriju, gdje je, nakon završene preparandije u Zagrebu i učiteljevanja u Senju, studirao od 1884. do 1887., te 1886. postigao zvanje orguljaša a 1887. nastavnika pjevanja i teorije glazbe. To mu je omogućilo da je do smrti svoj »svakodnevni kruh«, kojim je osiguravao egzistenciju sebi i svojoj mnogobrojnoj obitelji, zarađivao kao profesor glazbe u Muškoj učiteljskoj školi u Zagrebu te od 1890. do 1894. kao predavač teorije, glazbene estetike i povijesti glazbe u školi Hrvatskoga glazbenoga zavoda. Usto je, počevši od 1888. godine, petnaestak godina bio intenzivno prisutan u hrvatskom kulturološkom i glazbenom prostoru, poglavito svojim člancima u periodici i monografskim izdanjima. Tim je radovima razotkrio široku paletu svojih profesionalnih zanimanja: od glazbene kritike preko teorije, pedagogije, metodike, organologije i estetike glazbe, do glazbene historiografije, što ga, uz utemeljitelja hrvatske muzikologije uopće Franju Ksavera Kuhača, čini vodećim glazbenim piscem s prijeloma 19. i 20. stoljeća. Području glazbene publicistike dao je svoj prilog i kao urednik dvaju glazbenih časopisa. Napokon, kako je poznato, glazbene teme našle su mjesta i u njegovu književnom opusu u djelima Dva svijeta i Informator, a bavio se i skladanjem, ali su njegove skladbe većim dijelom izgubljene. Koliko je poznato, pisao je uglavnom za zborove, primjerice za Hrvatsko pjevačko društvo »Kolo«, zatim za orgulje i popijevke. Usto je harmonizirao 52 napjeva iz zbornika crkvenih pjesama Cithara octochorda (1701., 1723., 1757) i objavio ih u Zagrebu 1891. godine pod naslovom Starohrvatske crkvene popijevke.

Vjenceslav Novak. Fotografija u Odsjeku za povijest hrvatske književnosti Zavoda za povijest hrvatske književnosti, kazališta i glazbe HAZU

* * *

Svoje glazbeno-spisateljsko djelovanje počeo je, kako je navedeno, 1888. godine u Izvještaju Kr. preparandije i vježbaonice u Zagrebu, odnosno kroz nekoliko brojeva Hrvatskog učitelja, i to opsežnom raspravom o pučkom učitelju kao učitelju pjevanja i orguljašu, dakle problematikom vezanom uz njegovo primarno pedagoško djelovanje, s jedne strane, te kao glazbeni kritičar Narodnih novina i Vienca, s druge strane.

Glazbenopedagoški radovi

Primarno pedagoške namjene bile su Priprava k nauci o glazbenoj harmoniji (1889) i Nauka o glasbenoj harmoniji (1890., ²1898). Bili su to zapravo prvi udžbenici harmonije na hrvatskom jeziku. Drugi ovogodišnji obljetničar Vatroslav Lisinski, čija se 200. obljetnica rođenja obilježava, napisao je naime Theorie der Tonsetzkunst. Veći dio tog rukopisa, odnosno u prijevodu Teorije sloga tonske umjetnosti, posvećen je harmoniji. Novak je svoje udžbenike objavio i namijenio za uporabu u učiteljskim školama, a glavni cilj bio mu je, prema vlastitim riječima, »podati pravila o sastavbi suzvuka i njihovu spajanju učenicima, koji se nijesu lih glazbenoj obuci posvetili, u najlakše shvatljivom i za praktičnu uporabu upriličenom obliku«, a u drugom izdanju Nauke o glazbenoj harmoniji dodao je i poglavlje o modulacijama. Toj skupini njegovih radova pripadaju i Uputa u orguljanje (1893), namijenjena poduci u sviranju orgulja te brojni drugi tekstovi, kojima se dotiče različitih sadržaja, od najopćenitijeg pregleda povijesti glazbenog školstva i pitanja odnosa glazbe i odgoja do obuke pjevanja, što uključuje problematiku dječjeg zdravlja, mutiranja, teorije glazbe i metodike. Ovdje međutim valja upozoriti na vrlo široko shvaćanje discipline teorije glazbe, koja, prema Novaku, obuhvaća akustiku, teoriju glazbe u užem smislu, harmoniju, kontrapunkt, glazbene oblike, estetiku i povijest glazbe, a svakoj je od njih Novak u svojim napisima posvećivao posebnu pozornost. Naposljetku, svojevrsnu sintezu svojih glazbenopedagoških promišljanja izložio je u Pedagogijskoj enciklopediji, gdje odgovara i na temeljno pitanje što je cilj glazbenog obrazovanja uopće: »Cilj se glazbenoj obuci stoji u tom, da se učenik dovede do toga, da razumije glazbenu umjetnost, da mu se oplemeni ukus i da bude u shvaćanju glazbene umjetnosti, dakle i u svom sudu o njoj samostalan.«

Glazbena kritika

Nastavivši tradiciju hrvatskih književnika, od Demetra i Vraza do Šenoe, koji su se bavili hrvatskom glazbenom kritikom, a zapravo je i utemeljili, Novak i sam svoje javno djelovanje glazbenog pisca počinje, uz navedeni rad pedagoške tematike, kao glazbeni kritičar. Već je prva njegova glazbena kritika operete Afrodita, objavljena u Narodnim novinama, izazvala polemički odgovor njezina libretista Nikole Milana Simeonovića. Oštro Novakovo kritičko pero obrušilo se naime upravo na libreto dok »o glasbi ove operete možemo – hvala Bogu«, kako piše Novak, »drugačije govoriti. Zajc je slabi ovaj libreto zaodjeo mjestimice upravo krasnom glasbom«. Ipak ističe da se ni glazbi »ne može doduše podpuna originalnost priznati, ali je provedena majstorski«. Ne odstupivši od svojih prijašnjih kritičkih opaski, polemiku je zaključio Novak. Njegove ne odveć brojne glazbene kritike uglavnom razotkrivaju kritičara koji teži a često i uspijeva svoja stajališta argumentirano stručno obrazložiti, koliko je to bilo moguće u okvirima standardâ propisanih dnevnim tiskom.

Području kritike pripadaju i Novakove recenzije notnih izdanja, koje također razotkrivaju njegov stručni potencijal. Možda je ponajbolji primjer Novakova recenzentskog rada recenzija zbirke popijevaka Vatroslava Lisinskoga, što ju je pod naslovom Neuvelo cvieće objavio Franjo Ksaver Kuhač. Objavivši je u Viencu 1889., Novak u njoj znalački i autoritativno analizira odnos teksta i glazbe, vokalne dionice i glasovirske pratnje, melodijsku, harmonijsku, ritamsku, tonalitetnu strukturu gdjekad i uz notni primjer.

Vjenceslav Novak: ulomak iz recenzije zbirke popijevaka Neuvelo cvieće Vatroslava Lisinskoga u izdanju Franje Kuhača, Vienac,
21 (1889) 10, 156–158; 11, 169–171.

Kraće su ali dovoljno informativne u pogledu skladateljskoga glazbenog izričaja recenzije još dviju skladbi: 1901. godine u Viencu objavljenoga muškog zbora Divici Mariji na tekst Marka Marulića senjskoga kapelnika, orguljaša i crkvenog zborovođe Karela Kukle, te Zbirke popievaka Karla Piente, što ju je objavio u Prosvjeti 1898. Kuklinim skladbama, konkretno njegovim trima misama na starohrvatske tekstove, posvećena je i zasad posljednja registrirana recenzija Vjenceslava Novaka u Viencu 1903. godine. U toj recenziji Novak uz glazbeno-analitički pristup posebnu pozornost posvećuje uvodnom dijelu, gdje podvrgava oštroj kritici onodobno stanje u hrvatskoj crkvenoj glazbi, ocjenjujući ga uglavnom diletantskim, a potom kraćim bio­grafskim osvrtom predstavlja i češkog skladatelja Karela Kuklu te također diletantsko glazbeno okružje kakvo je Kukla zatekao u gradu Senju. Unatoč tomu skladao je te tri mise, o kojima Novak ingeniozno zaključuje da »odišu u svim dijelovima jedinstvenom ozbiljnošću i dostojanstvom i dojimlju se kao moderna crkvena skulptura ili slikarstvo s aluzijom na antiknu crkvenu tradiciju«.

Glazbena historiografija

Već 1889. godine Novak širi svoju paletu tema na glazbenu historiografiju, koja će, uz pitanja iz područja glazbene estetike, ostati u žarištu njegova zanimanja. Svojim prvim glazbenohistoriografskim radom Crtice o razvoju crkvene glasbe našao se opet na stranicama Narodnih novina u vrtlogu polemike, ovaj put s Mijom Majerom. Tim svojim ovećim radom Novak je izložio povijesni pregled crkvene glazbe od srednjovjekovnoga gregorijanskoga korala do 19. stoljeća, te je progovorio i o crkvenoj glazbi u Hrvata, o praksi u hrvatskim crkvama, o crkvenim pjesmaricama, o savjetima učiteljima i svećenicima za pravilnu uporabu i njegovanje crkvene glazbe.

Među ostale njegove glazbenohistoriografske radnje valja uvrstiti: biografske članke o Gjuri Eisenhuthu, Richardu Wagneru, Ambroiseu Thomasu i Ivanu pl. Zajcu, za kojega je u Pobratimu još za Zajčeva života pronicljivo prorekao »da će ga povijest hrvatske glazbe o našem vremenu postaviti kao stožer, koji u razvitku njezinom bilježi jednu periodu«, zatim članak »Počeci višeglasja do Palestrine«, enciklopedijski članak »Glazbene škole«, u kojem Novak daje kratak pregled povijesti glazbenog školstva u Europi i u Hrvatskoj, te poglavlje »Historički razvitak obuke u pjevanju« iz već navedenog djela Pjevačka obuka u pučkoj školi, što je prvi hrvatski pregled povijesti metodike pjevanja, poglavito u pučkoj školi, s pojedinim aspektima povijesti vokalne glazbe uopće, ne samo s metodičkog stajališta. Povijest vokalne glazbe još je opsežnije predstavljena u članku »Počeci višeglasja do Palestrine«. Riječ je zapravo o Novakovu predavanju održanom na dobrotvornom koncertu (za siromašne učenike) učiteljskih pripravnika u Zagrebu 2. veljače 1900. Tom je zgodom općinstvu predočio niz tada već utvrđenih povijesnih činjenica, ali se ovdje Novak ne pokazuje samo kao povjesničar glazbe kojemu je dobro znana europska relevantna literatura nego i kao takav kojemu nije strano promišljanje povijesnih tema i s motrišta glazbene estetike, pa i psihologije glazbe. A to mu s pravom pribavlja epitet originalnog povjesničara. Novak je, anticipirajući neke od postavki suvremene estetike i psihologije glazbe koja upozorava na povijesnost glazbene percepcije, zaključio: »Estetsko poimanje glasova mijenjalo se, kao što se mijenja i danas.«

Zagrebačkom Straussu, kako se znalo zvati Gjuru Eisen­hutha, posvetio je Novak biografski članak u časopisu Glazba 1893. godine. Taj je Novakov tekst hrvatska glazbena historiografija potpuno zanemarila i zaboravila premda je to bio prvi opsežniji članak o Eisenhuthu objavljen nakon njegove smrti, u kojem je štoviše prvi put objavljen popis svih Eisenhuthovih djela, što ga je Eisenhuth učinio sam. Tek je dvadesetih godina 20. stoljeća taj popis, uopće ne spominjući Novakov članak, u svojoj studiji o Eisenhuthu objavio inače krajnje pedantan Antun Goglia. Za razliku od Goglie, koji je u sferi glazbe ipak samo amater i koji se s pravom ne usuđuje vrednovati glazbena djela te se mudro zadržava na razini dokumentarističkih studija, Vjenceslav Novak, koji je pak autor s onodobnim glazbenim obrazovanjem najviše razine, svoj članak otvara prosudbom skladateljstva Gjure Eisenhutha, ističući ga kao, uz Zajca, najpopularnijeg i najtalentiranijeg skladatelja generacije, kojemu je, nažalost, nedostajalo strogo institucionalizirano obrazovanje u kompoziciji.

Drugi glazbenohistoriografski biografski članak objavljen je u Pobratimu 1899–1900. Posvećen je Richardu Wagneru i njegovoj opernoj reformi, što je bila jedna od ključnih tema Novakovih suvremenika, kako inozemnih tako i hrvatskih. Premda Novak naglašava da ne želi donositi prosudbu glasovitog sukoba wagnerijanaca i antiwagnerijanaca, sam se ne svrstava u tabor Wagnerovih protivnika, nego se priklanja povjesničarskoj razboritosti: »Svakako morat će priznati i Wagnerovi protivnici, da je starija operna glazba poradi apsolutnih glazbenih forma vrlo često sasvim napuštala s vida dramu idući za vanjskim efektom, pa bilo to i sredstvima, kojima se s gledišta čiste glazbene umjetnosti ne može prigovoriti.« Sa svrhom boljeg razumijevanja Wagnerovih zahvata u strukturu opere Novak prvo predočuje kratak pregled povijesti opere, sjajno pritom akcentuirajući ključne momente toga razvoja. »Držim, da će sada [nakon povijesnog pregleda, op. SMB] biti jasna težnja Wagnerova za preporodom glazbe«, ističe sam Novak, koji tek nakon toga povijesnog uvoda pristupa znalački izvedenom analitičkom prikazu same reforme.

Vjenceslav Novak: [Povijest glazbe], ulomak o Hucbaldovu višeglasju, autograf. Biblioteka Muzičke akademije Sveučilišta
u Zagrebu

Središnje mjesto u glazbenohistoriografskom opusu Vjenceslava Novaka pripada njegovoj monografiji [Povijest glazbe]. Riječ je o pionirskom pothvatu u povijesti hrvatske glazbene historiografije, odnosno o prvoj hrvatskoj glazbenohistoriografskoj sintezi, koja se dugo držala izgubljenom, pa je nekih stotinjak godina ostala nepoznatom, barem široj glazbenoj javnosti. Unatoč tomu, u rukopisnom je obliku bila rabljena u nastavi na Muzičkoj akademiji u Zagrebu i nakon I. svjetskog rata. Tek 1994., točno sto godina nakon narudžbe ravnateljstva HGZ-a kojom se od Vjenceslava Novaka naručuje da napiše povijest glazbe, potpisnica ovih redaka priredila je i u časopisu Croatica objavila njezino kritičko izdanje. Prema svim dostupnim podatcima Novak je svoju [Povijest glazbe] pisao tijekom druge polovice zadnjeg desetljeća 19. stoljeća te ga završio i predao 1900. godine. U današnjem nepotpunom stanju u kojem rukopisu nedostaju prva i posljednja stranica te dvadesetak stranica teksta, ta je [Povijest glazbe] 1945. prispjela u knjižnicu Muzičke akademije u Zagrebu, ali nažalost u inventarnoj knjizi nema nikakve napomene o načinu na koji je postala njezinim vlasništvom.

Ovim je rukopisom Novak nedvojbeno pokazao zavidan stupanj poznavanja relevantne literature. Kao praškom đaku poznata mu je i u samom njegovu tekstu apostrofirana opsežna Geschichte der Musik uglednog i utjecajnog povjesničara češkog podrijetla Augusta Wilhelma Ambrosa (1816–1876). Međutim, Novak se našao pred specifičnim zadatkom pisanja udžbenika, što je zahtijevalo spajanje temeljnih informacija iz područja povijesti glazbe s praktičnim, odnosno propedeutičkim i metodičkim zahtjevima u samoj pedagoškoj praksi. Da je bio potpuno svjestan takvih zahtjeva svjedoče njegove vlastite riječi: »Školska knjiga zahtijeva u prvom redu logični razpored gradiva, jasnoću u izražaju misli, lahak stil, pa shvatljiv i pravilan jezik.« A tome su bolje od Ambrosove odgovarale tri tada već afirmirane sažete, popularne povijesti glazbe: 1. Abriss der allgemeinen Musikgeschichte. Für Lehrerseminare und Dilettanten Bernharda Kothea (1821–1897), koja je do 1929. doživjela 12 izdanja, 2. Katechismus der Musikgeschichte Roberta Paula Joh. Musiola (1846–1903), čije je treće izdanje objavljeno 1905., 3. dvosveščana Illustrierte Musikgeschichte Emila Naumanna (1827–1888), s deset izdanja do 1945. Premda je Naumannova Povijest svakako najiscrpnija i najopsežnija, Novak se najvećim dijelom oslanjao na Kotheovu Povijest, gdjekad se služeći i podatcima iz ostalih navedenih izvora.

Predstavljajući povijest glazbe kao evolutivan proces, Novak je uz manje varijante slijedio standardan raspored građe zastupljen u onodobnim relevantnim glazbenim povijestima. Povijest glazbe uglavnom se izlaže kroz tri velika razdoblja, koja je Novak predstavio kao »glazbu starih naroda do kršćanskedobe«, »kršćansku glazbu, što traje odprilike do godine 1600. kad se stao uvoditi naš diatonski i kromatički sistem«, i »doba procvata dramatske i klasične glazbe, te najnovija nastojanja od 1600. pa do danas«. Unatoč terminološkim razlikama ta periodizacija »zvuči« kao anticipacija tona koji pripada sljedećem akordu. Ne može se ne uočiti sličnost s jednom od prvih velikih periodizacija glazbenih stilova kroz povijest, onom Guida Adlera (1855–1941), izloženom u jednom od prvih značajnih muzikoloških radova sistematskoga karaktera, koji se bave pitanjem stila u glazbi, njegovu djelu Der Stil in der Musik (1911), gdje Adler govori o trima velikim stilskim epohama: dobu jednoglasja, dobu višeglasja i razdoblju koje počinje sa 17. stoljećem.

Napokon, Novak je u ovu povijest inkorporirao i poglavlje o povijesti glazbe južnoslavenskih naroda, poglavito o hrvatskoj, što je bio model koji su i poslije rabili, doduše ne znajući za Novaka, u svojim općim povijestima glazbe Stjepan Hadrović (1911), Josip Andreis (1942) i Nenad Turkalj (1980). Andreis je u poslijeratnim izdanjima danas već legendarne Povijesti tu koncepciju promijenio, tako da je povijesti hrvatske glazbe posvećen zaseban svezak (1974), odnosno posebno poglavlje Historijskog razvoja muzičke kulture u Jugoslaviji (1962), koja je uključivala i poglavlja o povijesti slovenske glazbe Dragotina Cvetka i srpske glazbe Stane Đurić-Klajn.

Neskrivenom simpatizeru nacionalnih glazbenih pokreta, odnosno stvaranja autonomnih nacionalnih glazbenih kultura, Vjenceslavu Novaku, povijest hrvatske glazbe počinje narodnim preporodom. Pritom Novak nije bio istraživač, nego se većinom služio rezultatima Kuhačevih istraživanja, i to onih objavljenih tiskom, napose njegovim Ilirskim glazbenicima (1893), ali pritom zanemarivši Glasbeno nastojanje Gajevih Ilira iz 1885., gdje je Kuhač u uvodnom dijelu naveo »one stare Hrvate [...] koji su do ilirske dobe, nešto uzradili na polju slovjenske glasbe«. Je li riječ o Novakovu previdu ili svjesnom ispuštanju tih podataka, koje je možda držao nedovoljno provjerenima da bi ušli u udžbenik, teško je sa sigurnošću utvrditi. On je naime Kuhaču javno zamjerio da ne objavljuje prikupljenu građu za povijest južnoslavenskih naroda. Usto valja imati na umu i njihove turbulentne odnose, što ih je, čini se, inicirala Novakova negativna recenzija Kuhačeve Prve hrvatske upute u glasoviranje.

[Povijest glazbe] Vjenceslava Novaka pionirski je rad na području hrvatske glazbene historiografije. Za Novaka je to značilo suočavanje s brojnim problemima: od kriterija izbora odgovarajuće građe do samoga jezika, odnosno terminologije. Kako je prije navedeno, izbor građe mudro je i uspješno vršio iz tada već standardnih povijesnih priručnika u kojima je bila izložena povijest velikih glazbenih razdoblja i pojedinih skladatelja, notnog pisma, glazbenih oblika, teorije, glazbala, estetskih koncepcija. Te temeljne spoznaje tadašnje glazbene historiografije on je uspješno posredovao premda katkad uz stanovite terminološke poteškoće, poglavito kad je riječ o hrvatskom glazbenom nazivlju.

Glazbena terminologija

Napokon, Novak se i sam uključio u rasprave o hrvatskoj glazbenoj terminologiji, što ga je opet dovelo do polemike, ovaj put s Kuhačem. Kuhač je još 1876. godine objavio prijevod Katekizma glazbe Johanna Christiana Lobea (1797–1881), što se drži začetkom procesa standardizacije hrvatske glazbene terminologije, a na koji Novak upozorava i u svojoj [Povijesti glazbe]. Već sljedeće 1877. godine vladinom je odlukom, a nakon povoljne recenzije Franje Markovića, Kuhačeva terminologija predstavljena u Katekizmu glazbe trebala ući u službenu uporabu u svim odjelima škole Narodnoga zemaljskoga glasbenoga zavoda (danas Hrvatski glazbeni zavod). Do toga očito tada nije došlo jer Novak još 1891. godine u Viencu piše da se »još do pred godinu dana u našem glazbenom zavodu čula kao od milosti po koja hrvatska riječ i da je u to razmjerno kratko doba spaljena energijom nove uprave i ta rana, te prestao povod opravdanim tužbama proti prvenstvu nijemštine u srcu Hrvatske«. Međutim, rasprave i polemike o glazbenom nazivlju nisu utihnule. Naprotiv! Tako je i Kuhačeva rasprava u sarajevskoj Nadi 1896. izravno provocirala Novakov polemički odgovor u Viencu iste godine.

Organologija

Budući da je kao nastavnik glazbe na Muškoj učiteljskoj školi u Zagrebu predavao i sviranje na orguljama, vjerojatno je potaknut vlastitom praksom posvetio dva članka različitim pitanjima vezanim uz orgulje i svirku na njima. U članku naslovljenom »O čuvanju orgulja« (1892) Novak upozorava na potrebu stalne brige i održavanja orgulja uz redovite preglede orguljara, a u članku »Nješto o registriranju orgulja« (1893) progovara o, kako i sam naslov kaže, važnosti registriranja te piše o značajkama osnovnih registara, o mogućim kombinacijama i o uporabi registara, menzuri svirala, visini i boji tona u odnosu na svirale i dr.

Estetika glazbe

Iz znatnog dijela Novakovih radova iščitava se i njegovo zanimanje za glazbenoestetička pitanja, koja stoje kao temeljna potka mnogima od njih. Uostalom, Novak je, koliko je poznato, prvi hrvatski autor koji je pokušao 1892. u članku »Čemu se uči teorija glasbe«, objavljenom u časopisu Gusle, definirati glazbenu estetiku kao dio »obće estetike, t. j. nauke o lijepom. Ona izpituje sućtvo glasbotvorine, razjašnjuje pitanja: Što je glasba? Što joj je sadržina? U kakvom je snošaju s pjesničtvom i s drugim umjetnostima? Itd.«. U žarištu Novakova estetičkog promišljanja središnje je pitanje glazbene estetike druge polovice 19. stoljeća: može li glazba izražavati izvanglazbene sadržaje ili ne može, odnosno je li glazba jezik ili nije. Vodeći o toj temi mnogobrojne rasprave, formirala su se dva suprotna tabora: 1) formalisti, kojima je čelnik bečki glazbeni kritičar i estetičar glazbe Eduard Hanslick sa svojom glasovitom raspravom O muzički lijepom (Vom Musikalisch-Schönen) iz 1854. godine, kojoj je u središtu teza da su sadržaj glazbe »forme koje se zvučeći kreću« (»tönendbewegte Formen«), i 2) ekspresionisti, koji se vežu uz Liszt-Wagnerovu školu i inzistiraju na romantičkoj težnji k sintezi svih umjetnosti. S tim u vezi onodobna teorija i estetika glazbe razlikovale su apsolutnu glazbu, koja ne izražava ništa osim same sebe, i programnu glazbu, koja ima i izražava izvanglazbeni sadržaj.

Svoje zanimanje za te teme Novak je potvrdio i prijevodom vrlo opširne rasprave O programnoj glazbi (1893) češkog autora Františeka Picha. To je bio najopsežniji rad s područja glazbene estetike objavljen u 19. stoljeću u Hrvatskoj. S druge strane, bio je dobro upoznat i s Hanslickovom tezom o glazbeno lijepom, kojega nekoliko puta i citira, a i sam slijedi, ističući da glazbeno djelo u prvom redu živi od glazbene ljepote, nosioci koje su melodija, harmonija i ritam. O njima opširno raspravlja u člancima u časopisu Pobratim od 1898. do 1900., inzistirajući, opet poput Hanslicka, na autonomnosti glazbe jer »svaka umjetnost ima svoje skroz odjelito područje, koje ima i svoje osobite znakove, nimalo istovjetne sa oznakama područja druge umjetnosti«.

Poprsje Vjenceslava Novaka u Senju.
Foto: Sanja Majer-Bobetko

Međutim, Novak se nije izrijekom opredijelio za antiwagnerijanski tabor, što je razvidno i iz njegova već citiranog rada o Wagneru, nego bi se moglo reći da istinu, kako je 1971. u časopisu Arti musices zaključio Josip Andreis u članku »Prvi muzički časopisi u Hrvatskoj«, traži negdje »po sredini«. Umjetnost je za njega idealni medij priopćavanja i način shvaćanja ideje, a uvid u ljepotu ideje pruža ljepota umjetničkog djela. Međutim, u procesu nastajanja i shvaćanja umjetnički lijepoga ključnu ulogu ima »fantazija«, ali uz sudjelovanje racionalne komponente. Naime, Novak drži mogućim da, kako je istaknuo 1893. u svom članku »Oblik i sadržina u glazbotvorinama«, »kad slušamo glazbotvor, u našoj duši odjekuju doista osjećaji što su strujili skladateljevom dušom, dok se u njoj glazbotvor stvarao, ali izim lijepih oblika i tog osjećaja mi ne nalazimo u glazbotvoru ništa – dok nam tajnu ne razgali sam skladatelj kazavši često puta samo sa natpisom, ʽšta’ imamo slušati u glazbotvoru«. A tada, tvrdi Novak, »pomoću fantazije izpunjamo lijepe glazbene oblike s posebnom sadržinom, a estetska vrijednost umjetnine biva po tom dva puta veća (istaknula SMB)«, što je u potpunom proturječju s njegovim uvjerenjem da je jedini relevantan sadržaj glazbenog djela »čista« glazbena ljepota. Stoga bi se moglo zaključiti da njegova estetička misao balansira između romantičkih i pozitivističkih ideja.

Zaključne napomene

Djelovanje Vjenceslava Novaka kao glazbenog pisca u najširem smislu nosi u mnogim disciplinama pionirske osobine. Poglavito se to odnosi na činjenicu da je napisao prvu opću povijest glazbe, prve udžbenike harmonije na hrvatskom jeziku, prvi opsežniji članak o Gjuri Eisenhuthu s popisom djela, prvu definiciju estetike i povijesti glazbe, gdje za potonju u već citiranom članku »Čemu se uči teorija glasbe« piše da »izpituje zarodke glasbene umjetnosti kod najstarijih naroda i prati njezin razvitak do danas«. Njegovi članci pripadaju prema današnjim klasifikacijama među stručne i pregledne radove te su dragocjeno vrelo istraživanja povijesti hrvatskoga glazbenog školstva, kritike, histo­riografije, estetike, a u manjoj mjeri terminologije i organologije. Napokon, na području glazbene periodike Novak je sudjelovao u dva navrata i kao urednik glazbenih časopisa. Zajedno s Vjekoslavom Klaićem uređivao je časopis Gusle 1892., a sljedeće godine sam se prihvatio uređivanja časopisa Glazba. Nažalost oba su izlazila samo tijekom jedne godine. Uzrok tomu Andreis s pravom vidi u financijskim teškoćama, nedovoljnom broju relevantnih suradnika pa Novak nije bio samo urednik nego je sam morao pisati i većinu tekstova, i u još uvijek premalom korpusu zainteresirane publike. Uzimajući u obzir svekoliku glazbenospisateljsku djelatnost Vjenceslava Novaka može se s punim pravom zaključiti da ona otkriva njegov golemi i respektabilni, ali i nedovoljno isticani muzikološki potencijal. Usuđujem se reći: najveći poslije Kuhačeva tijekom Zajčeva i Kuhačeva razdoblja (1870–1914).n

Bibliografija radova Vjenceslava Novaka

Kritike i članci

Pučki učitelj kao učitelj pjevanja i kao orguljaš, Izvještaj Kr. preparandije i vježbaonice u Zagrebu, 1887–88., 3–24; Hrvatski učitelj, 12 (1888) 15, 225–227; 16, 243–245; 17, 259–260; 18, 275–277; 19, 293–294; 20, 310–311; 21, 325–326.

Aphrodita. Opereta u tri čina. Libreto od Nikole Milana, glasba od Ivana pl. Zajca, Narodne novine, 54 (1888) 4.

(Koncert gosp. AurelaVaisa-Bjelinskoga guslara uz sudjelovanje pijanistice gospodjice Laure Fein.), Narodne novine, 54 (1888) 4.

Gospodinu Nikoli Milanu Simeonoviću, piscu Aphrodite, operete u tri čina, Narodne novine, 54 (1888) 8.

(Šaljivi koncert Kola), Narodne novine, 54 (1888) 34.

(Šaljivi koncert Radnič. pjevač. društva Slobode), Narodne novine, 54 (1888) 36.

Židovka. Velika opera u pet činah od J. Halévy-a, pjevana u Zagrebu, Narodne novine, 54 (1888) 106.

Stabat Mater. Glazbotvor za sola, zborove i orkestar od Antuna Dvořaka, Vienac, 20 (1888) 14, 219–223.

Crtice o razvoju crkvene glasbe, Izvještaj Kralj. učiteljske škole i vježbaonice u Zagrebu, 1888–1889, 3–20; Hrvatski učitelj, 13 (1889) 17, 260–263; 18, 275–278; 19, 290–294.

Nauka glavnih pojmova muzike. (Zašto ne: Glavni pojmovi muzike – ili: Nauka o glavnim pojmovima muzike?) Napisao Dragutin Blažek, Književna smotra, 7 (1889) 3, 19–23.

[Opera Hugenoti G. Meyerbeera izvedena je u Zagrebu], Narodne novine, 55 (1889) 17.

O razvoju crkvene glasbe, Narodne novine, 55 (1889) 214.

(Slovanstvo ve svých zpěvech). Sbornik národnich a znárodnělych pisní vsech slovanskych národu, Narodne novine, 55 (1889) 296, Pr.

Neuvelo cvieće. Izabrane popijevke slavnoga hrv. glasbotvorca Vatroslava Lisinskoga. Dvanaest ovećih popijevaka za jedno grlo uz glasovir. Izdanje vlastitom nakladom Fr. Š. Kuhača, Vienac, 21 (1889) 10, 156–158; 11, 169–171.

Obuka u pjevanju u pučkoj školi, Izvještaj Kr. učiteljske škole i vježbaonice u Zagrebu, 1889–90., 3–14; Hrvatski učitelj, 14 (1890) 15, 233–236; 16, 248–251.

Pjevački sbor D. Slavjanskoga Agrenjeva, Napredak, 31 (1890) 9, 140–141.

Prvi vokalni koncert u narodnom zem. glazb. zavodu, Vienac, 22 (1890) 23, 366–367.

Popijevke u I. vokalnom koncertu narod. zem. glazb. zavoda, Vienac, 22 (1890) 25, 394–395; 26, 409–410.

Dvořakov Hymnus domovini izvođen u koncertu Narod. zem. glazb. zavoda, Vienac, 22 (1890) 48, 770–772; 49, 786–787.

Čemu se uči teorija glasbe? Izvješće Narodnog zemaljskog glasbenog zavoda Zagreb, 1891., 3–7; Gusle, 1 (1892) 6, 47; 7, 50–51.

Mozartov Requiem, Narodne novine, 57 (1891) 91.

Pripomenak, u: Starohrvatske crkvene popievke, Knjižara Dioničke tiskare, Zagreb 1891, 3–5.

Prvi komorni koncerat u Nar. zemaljskom glazbenom zavodu. (Nekoliko riečih u napried), Narodne novine, 57 (1891) 283, 1.

Stvaranje svijeta. Oratorij Josipa Hajdna, Vienac, 23 (1891) 10, 154–156.

Preustrojstvo Nar. zem. glazbenog zavoda u Zagrebu, Vienac, 23 (1891) 30, 475–478.

Glasba i uzgoj, Gusle, 1 (1892) 1, 2–3; 2, 9–11; 3, 17–18.

O pjevanju u pučkoj školi obzirom na dječje zdravlje, Gusle, 1 (1892) 1, 4–5.

O mutaciji grla, Gusle, 1 (1892) 5, 33–35.

Moraju li sva djeca pjevati u pučkoj školi?, Gusle, 1 (1892) 5, 36–37.

O čuvanju orgulja, Gusle, 1 (1892) 9, 70.

Ivan pl. Zajc, Glazba, 1 (1893) 1, 1–3. Atribucija: Sanja Majer-
-Bobetko prema usporedbi s člankom Ivan pl. Zajc, Pobratim, 10 (1899–1900) 2, 31; 5, 104–105.

Oblik i sadržina u glazbotvorinama, Glazba, 1 (1893) 1, 3–4.

Prije ljestvice – pa onda intervale, Glazba, 1 (1893) 2, 13–14.

Falstaff, Glazba, 1 (1893) 3, 24–25.

Gjuro Eisenhut, Glazba, 1 (1893) 7, 57–59.

Kako započeti glazbenu obuku?, Glazba, 1 (1893) 8, 66–68.

[K. A. Hermann: Völkerlieder für voerstimmige Männerchöre], Glazba, 1 (1893) 11, 91–92.

Nješto o registriranju orgulja, Glazba, 1 (1893) 12, 102–103.

Glasovni ustroji, u: Pedagogijska enciklopedija, ur. Stjepan Basariček et al., Hrvatski pedagoško-književni zbor, Zagreb 1895–1906., sv. I, 372–378.

Glazbene škole, u: Pedagogijska enciklopedija, ur. Stjepan Basariček et al., Hrvatski pedagoško-književni zbor, Zagreb 1895–1906., sv. I, 392–395.

Prilog k hrvatskom glasbenom nazivlju, Vienac, 28 (1896) 5, 74–75; 6, 90–92; 7, 105–107.

Nova zbirka popievaka, Prosvjeta, 6 (1898) 20, 644–645.

Ambroise Thomas, Pobratim, 9 (1898-99) 5, 99+108–110.

Glazbeni ritam, Pobratim, 10 (1898–1899) 12, 279–280; 13, 302–303; 14, 327–329.

O melodiji, Pobratim, 10 (1899–1900) 1, 9–11; 2, 35–36+38–39; 4, 86–88.

Ivan pl. Zajc, Pobratim, 10 (1899–1900) 2, 31; 5, 104–105.

O glazbenoj harmoniji, Pobratim, 10 (1899–1900) 7, 155–156; 8, 177–179; 9, 207–209; 10, 238–239.

Richard Wagner, Pobratim, 10 (1899–1900) 18, 437–439; 19, 459–462.

Počeci višeglasja do Palestrine, Kršćanska škola, 4 (1900) 3, 42–45; 4, 62–67.

Glasovni ustroji, u: Pedagogijska enciklopedija, ur. Stjepan Basariček et al., Hrvatski pedagoško-književni zbor, Zagreb, 1900., knj. I, sv. 6, 372–378.

O nuždi reforme pjevačke obuke u našim srednjim školama, Nastavni vjesnik, 9 (1901) 310–320.

Glazbena obuka, Pedagogijska enciklopedija, ur. Stjepan Basariček et al., Hrvatski pedagoško-književni zbor, Zagreb, 1901., knj. I, sv. 7, 386–392.

Glazbene škole, u: Pedagogijska enciklopedija, ur. Stjepan Basariček et al., Hrvatski pedagoško-književni zbor, Zagreb, 1901, knj. I, sv. 7, 392–393.

O zbornoj skladbi Dragutina Kukle na riječi Marka Marulića, Vienac, 33 (1901) 42, 856.

Naša crkvena glazba. Tri mise sa starohrvatskim riječima za muški zbor od K. Kukle, Vienac, 35 (1903) 6, 196–197; 8, 261–263.

Koral, u: Pedagogijska enciklopedija, ur. Stjepan Basariček et al., Hrvatski pedagoško-književni zbor, Zagreb, 1906., knj. I, sv. 11, 643–645.

Monografska izdanja

Priprava k nauci o glazbenoj harmoniji, Zagreb, 1889.

Nauka o glasbenoj harmoniji, Kralj. hrv.-slav.-dalm. zemaljska vlada, Zagreb, 1890.

Nauka o glazbenoj harmoniji, Kralj. hrv.-slav.-dalm. zemaljska vlada, drugo izdanje, Zagreb, 1898.

Uspomena na vokalne koncerte priredjene dne 30. svibnja i 2. lipnja 1890 u Narodnom zem. glasbenom zavodu, Zagreb, 1890.

Starohrvatske crkvene popievke, Knjižara Dioničke tiskare, Zagreb, 1891.

Pjevačka obuka u pučkoj školi, Knjižara dioničke tiskare (knjižara Jugoslavenske akademije), Zagreb, 1892.

Uputa u orguljanje, Lav Hartman, Zagreb, 1893.

Rukopis

[Povijest glazbe], cca 1890–1900., Knjižnica Muzičke akademije Sveučilišta u Zagrebu, str. 237, nepotpuno. Kritičko izdanje priredila Sanja Majer-Bobetko (Croatica, 25 (1994) 40–41).

Prijevod

František Pich: Prvi pojavi programne glazbe do Beethovena, Glazba, 1 (1893) 2, 10–13; O programnoj glazbi, 1 (1893) 4, 32–33; 5, 41–44; 6, 50–53; 7, 59–61; 8, 68–70; 9, 77–78; 10, 84–85; 11, 92–94; 12, 100–102.