FRANJI ŠANJEKU (1939–2019)

Tomislav Galović

--------------------------------------------------------

U subotu 27. srpnja 2019. u Zagrebu je u 81. godini života, 61. redovništva i 54. godini svećeništva umro akademik Franjo Šanjek – dominikanac, istaknuti hrvatski povjesničar i medievist te redoviti član Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti (HAZU). Sahranjen je na groblju Mirogoj 31. srpnja 2019. godine uz prisutnost svoje dominikanske braće, rodbine i bližnjih, svećenika i redovnika, profesora i mnogobrojnih prijatelja te poštovatelja.

Franjo Šanjek rođen je u Poljani Biškupečkoj (župa Sv. Ilije) kraj Varaždina 1. travnja 1939. godine. Otac Stanko bio je poljodjelac, a majka Barbara (rođena Fijok) radnica. Sam je pak posvjedočio da je rođen zapravo nekoliko dana prije, ali je upisan u matičnu knjigu pod navedenim datumom. Pučku školu od 1946. do 1950. pohađao je u susjednom mjestu Sveti Ilija, a srednju u Zagrebu u Interdijecezanskoj srednjoj vjerskoj školi za spremanje svećenika od 1950. do 1952., potom u Varaždinu od 1952. do 1953., zatim u Bolu na otoku Braču u Dominikanskoj klasičnoj gimnaziji, gdje je 1957. položio ispit zrelosti (maturu). Odlučivši se za redovnički poziv pristupa dominikancima – Redu propovjednika (Ordo praedicatorum) – odnosno u Dalmatinsku dominikansku provinciju, koja od 1962. nosi naziv Hrvatska dominikanska provincija. U Dubrovniku 16. kolovoza 1957. prima redovničko odijelo iz ruku fr. Anđelka Rabadana. Zgodno je za napomenuti da je tada krsno ime Franjo zamijenio redovničkim imenom fr. Nedjeljko, tj. Dominik, po utemeljitelju sv. Dominiku de Guzmánu – ali se njime koristio samo nekoliko godina (do 1970), vrativši se ipak svojem krsnom imenu Franjo. Prve zavjete položio je 17. kolovoza 1958. u Dubrovniku. Svečane zavjete polaže 27. rujna 1963. također u Dubrovniku. Filozofsko-teološki studij pohađa na Visokoj dominikanskoj bogoslovnoj školi u Dubrovniku od 1958. do 1962. – »uz prekid od 1959. do 1961. zbog služenja vojnoga roka u tadašnjoj JNA, gdje je dobio deset dana nagradnoga dopusta i pet dana zatvora« (Hrvatska dominikanska provincija, Zagreb). Na toj je školi stekao bakalaureat iz filozofskih znanosti (1962).

Studij potom nastavlja na Visokoj dominikanskoj bogoslovnoj školi u Dubrovniku (od 1962. do 1963) i na Rkt. Bogoslovnom fakultetu / Katoličkom bogoslovnom fakultetu (KBF) u Zagrebu od 1963. do 1966., gdje postiže licencijat (magisterij) iz teoloških znanosti (1966).

Franjo Šanjek (1939–2019)

Za svećenika ga je 29. lipnja 1965. u Zagrebu, u katedrali, zaredio zagrebački nadbiskup kardinal Franjo Šeper. Potom odlazi u Rim, gdje od 1966. do 1968. usavršava pomoćne povijesne znanosti na glasovitoj Vatikanskoj školi za paleografiju, diplomatiku i arhivistiku / Scuola Vaticana di Paleografia, Diplomatica e Archivistica. Godine 1968. započinje studij religijske povijesti na Praktičnoj školi visokih studija (École Pratique des Hautes Études) – Odsjeku religijskih znanosti (Section des Sciences religieuses) i na Fakultetu pisama i uljudaba (Faculté des Lettres et Civilisations) Sveučilišta Pariz IV (Paris-Sorbonne / Paris IV). U Parizu je 27. svibnja 1971. doktorirao tezom: Les »chrétiens bosniaque« et le mouvement cathare dans l’Occident médiéval aux XIIe–Xve siècles /these de doctorat/ (»Bosanski kršćani« i katarsko gibanje na srednjovjekovnom Zapadu od XIII. do XV. stoljeća) na Université Paris-Sorbonne pod mentorstvom Christine Thouzellier. Sažetak doktorata objavljen je pod naslovom »Les ʽchrétiens bosniaques’ et le mouvement cathare au Moyen Age« u Revue de l’histoire des religions (sv. 182, br. 2, 1972., str. 131–181), a poslije i kao kompletna knjiga u hrvatskom (Bosansko-humski krstjani i katarsko-dualistički pokret u srednjem vijeku, 1975) i francuskom izdanju (Les chrétiens bosniaques et le mouvement cathare XIIe–Xve siècles, 1976). Godine 1972. u Parizu je stekao i diplomu iz crkvene povijesti na École Pratique des Hautes Études te diplomu iz francuskog jezika.

Još za vrijeme trajanja pariškog studija – 1970. postao je asistent na Katedri crkvene povijesti Katoličkoga bogoslovnog fakulteta u Zagrebu. Tu je na filozofsko-teološkom studiju i na Institutu za teološku kulturu laika KBF-a od jeseni 1971. pa nadalje kroz nadolazeće akademske godine držao nastavu iz opće i povijesne metodologije, pomoćnih povijesnih znanosti, povijesti Crkve u srednjem vijeku, srednjovjekovne povijesti Crkve u Hrvata, starokršćanske arheologije i povijesti sakralne umjetnosti. Godine 1974. nastupio je kao privatni docent, a od 1975. – obranom habilitacijske radnje Summa fratris Raynerii OP De Catharis et Leonistis seu pauperibus de Lugduno – u zvanju je docenta. Pročelnikom Katedre crkvene povijesti i predstojnikom Instituta za crkvenu povijest Katoličkoga bogoslovnog fakulteta u Zagrebu imenovan je 1984. i na toj je dužnosti ostao sve do umirovljenja 2010. Nastavno i mentorski bio je angažiran i na poslijediplomskom (licencijatskom i doktorskom) studiju KBF-a u Zagrebu.

Međutim, tek je 1993. izabran u znanstveno-nastavno zvanje izvanrednog profesora, za redovitog profesora 1998., a u trajno zvanje redovitog profesora 2003. godine. Na (sporost) napredovanja nakon stjecanja docenture treba ponajprije gledati kroz prizmu različitih neprilika koje su snašle KBF u jugoslavenskom socijalističkom razdoblju. Od akademske godine 1994/1995. do 1997/1998. bio je dekan Katoličkoga bogoslovnog fakulteta (Sveučilišta) u Zagrebu. Svoj je Fakultet 1996. ponovno uveo u okrilje matičnog Sveučilišta u Zagrebu s kojeg je isti nepravedno i režimski bio isključen još 1952. godine.

Osim toga od samih početaka i utemeljenja bio je profesorom Hrvatskih studija Sveučilišta u Zagrebu. Tu je na studiju povijesti od 1994. do 2015. predavao sljedeće kolegije: »Srednjovjekovna povijest«, »Pomoćne povijesne znanosti«, »Uvod u pomoćne povijesne znanosti«, »Hrvati i sveučilišna Europa (12.–18. st.): hrvatski prinos europskim integracijama«, »Opća i posebna diplomatika, kronologija i sfragistika« i »Latinska paleografija i epigrafija«. Na diplomskom studiju hrvatskoga latiniteta Hrvatskih studija Sveučilišta u Zagrebu od 2011. do 2017. držao je nastavu iz »Latinske paleografije i epigrafije«.

Na Odsjeku za povijest Filozofskoga fakulteta Sveučilišta u Rijeci također je držao nastavu (od 1999. kolegij »Gradski i komunalni život u Hrvatskoj, 12.–16. st.« i od 2009. predmete iz područja pomoćnih povijesnih znanosti), a bio je i profesor na novouspostavljenom Hrvatskom katoličkom sveučilištu u Zagrebu.

Kao predavač nastavu je izvodio i na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, na Poslijediplomskom znanstvenom studiju sociologije (1996) i Poslijediplomskom znanstvenom studiju pedagogije (1998). Na Poslijediplomskom doktorskom studiju kroatologije Hrvatskih studija Sveučilišta u Zagrebu bio je nositeljem kolegija »Srednjovjekovni kulturni krajolici na hrvatskom prostoru«.

Kao gost predavač djelovao je na sveučilištima u Fribourgu (Švicarska, 1986. i 2008), Ottawi (Kanada, 1987), Carcassoneu (Francuska, 1991) i Parizu (Sorbonne, 2007).

Sudionik je, ali i organizator, mnogobrojnih znanstvenih skupova i kongresa kako u domovini tako i u inozemstvu. Voditelj znanstvenih projekata.

Od 1978. urednik je časopisa Instituta za crkvenu povijest Katoličkoga bogoslovnog fakulteta u Zagrebu Croatica Christiana periodica. Prvi broj toga časopisa objavljen 1977. godine uredio je svećenik i profesor Katoličkoga bogoslovnog fakulteta u Zagrebu dr. Antun Ivandija (1917–1997), a uz njega utemeljitelji su bili Marijan Biškup, Bonaventura Duda, Tomislav Janko Šagi-Bunić, Josip Turčinović i dakako Franjo Šanjek, »s nakanom da potaknu istraživanja hrvatske crkvene povijesti i religiozne kulture te objavljuju građu i historiografske radove u cilju sustavne i znanstveno utemeljene povijesti Crkve u Hrvata«. Bio je i glavni i odgovorni urednik Radova Zavoda za povijesne znanosti HAZU u Zadru te glavni urednik Radova Zavoda za znanstveni i umjetnički rad u Đakovu. Osim toga bio je član uredništava sljedećih časopisa: Mémorie dominicane (Pariz), Prilozi za istraživanje hrvatske filozofske baštine (Zagreb), Heresis (Carcassone), Starine HAZU (Zagreb) i dr.

Članstvom je bio prisutan u različitim povjerenstvima i komisijama Hrvatskoga sabora i ministarstava Republike Hrvatske. Kao sveučilišni profesor bio je član Matične komisije za filozofiju i teologiju (1994–2009., a u mandatima od 1999. do 2005. i njezin predsjednik) i Područnog vijeća za humanističke znanosti (2005–2009) te u mandatu od 2001. član Odbora za dodjelu državnih nagrada za znanost Hrvatskog sabora i Ministarstva znanosti, obrazovanja i športa Republike Hrvatske. Od 2005. do 2013. predsjednik je Upravnog vijeća Hrvatskoga memorijalno-dokumentacijskog centra Domovinskog rata (HMDCDR) u Zagrebu.

Od 1992. do 1999. Franjo Šanjek je bio i prvi predsjednik Hrvatskoga nacionalnog odbora za povijesne znanosti (HNOPZ) u Zagrebu – krovne strukovne organizacije hrvatskih povjesničara i povjesničarki – a čija je pak zadaća »da analizira, potiče, pomaže i razvija povijesne znanosti u Republici Hrvatskoj, da potiče i potpomaže slobodu mišljenja i izražavanja na području povijesnih znanosti; da se zalaže za poštivanje profesionalnih etičkih načela među svojim članovima; da promiče hrvatsku povijesnu znanost u svijetu; da koordinira organizaciju znanstvenih skupova i simpozija s područja povijesnih znanosti«. HNOPZ je zahvaljujući Franji Šanjeku od 1995. primljen u članstvo Međunarodnog odbora za povijesne znanosti (Comité International des Sciences Historiques – CISH / International Committee of Historical Sciences – ICHS) te je bio i glavni organizator Prvoga kongresa hrvatskih povjesničara koji se održao u Zagrebu 1999. i nastavio 2000. godine. Od 1995. do 2005. bio je i predsjednik Nacionalnoga odbora za komparativnu crkvenu povijest.

Za redovitog člana Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti u Razredu za društvene znanosti izabran je 30. siječnja 1997. godine i sve do smrti bio je jedini svećenik u redovima akademika. Od 2008. do 2016. bio je voditelj Zavoda za povijesne znanosti HAZU u Zadru, a od 2016. do smrti voditelj Zavoda za znanstveni i umjetnički rad HAZU u Đakovu. Član je Predsjedništva Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti od 2011. do 2014., a od 2015. do 2018. bio je i zamjenik tajnika Razreda za društvene znanosti HAZU.

Predsjednik Republike Hrvatske dr. Franjo Tuđman odlikovao ga je 1996. godine Redom Danice Hrvatske s likom Marka Marulića za osobite zasluge u kulturi, a 2004. podijeljena mu je Godišnja državna nagrada za znanost, za značajno znanstveno dostignuće u području humanističkih znanosti, za istaknutu knjigu Bosansko-humski krstjani u povijesnim vrelima (13.–15. st.) (Zagreb, 2003), a koja predstavlja »znanstveni doprinos proučavanju europskih vjerskih strujanja u razvijenom srednjem vijeku«.

U svojem znanstvenom radu Franjo Šanjek temeljito se bavio crkvenom poviješću Hrvatske u europskom kontekstu od srednjeg vijeka do 20. stoljeća, posebno se pak posvetivši religiozno-društvenim pokretima od 12. do 15. stoljeća – »bosanskim krstjanima«, potom proučavanju europskoga i hrvatskoga srednjovjekovlja, ulogom hrvatskih intelektualaca u razvoju srednjovjekovne europske kršćanske teološke, povijesne i filozofske misli te školstva. Ovo su neke od njegovih omiljenih tema: problem siromaštva, problem žene u europskoj uljudbi, redovništvo, razvoj školstva u Hrvata, hrvatska knjiška kultura, inkvizicija; Hrvati na Pariškom sveučilištu i drugim europskim sveučilištima; Hrvati u europskoj humanistici; Hrvati i ljudska prava; stoljetne veze Hrvata s Apostolskom Stolicom; Hrvati i povijesne znanosti; utjecaj i uloga hrvatskih ljudi na svjetska duhovna, kulturna i politička gibanja (Dalmatinac Djawhar, Herman Dalmatin, Augustin Kažotić, Martin Zadranin, Ivan Stojković, Andrija Jamometić, Marko Marulić, i dr.).

Dosta je radio i na izdavanju i prevođenju povijesnih izvora te prevođenju s francuskoga na hrvatski i obratno. Bio je član Teološkog društva »Kršćanska sadašnjost« te revan autor, urednik i priređivač u »Kršćanskoj sadašnjosti«. Suradnik je i različitih enciklopedijskih i leksikografskih izdanja publiciranih u Hrvatskoj, Francuskoj, Belgiji, Njemačkoj, Poljskoj, Engleskoj i dr.

Osim već spomenutih, ovo su njegova najvažnija knjižna djela: Crkva i kršćanstvo u Hrvata. Srednji vijek (1988; 2. prerađeno i dopunjeno izdanje, 1993), Kršćanstvo na hrvatskom prostoru. Pregled religiozne povijesti Hrvata (7.–20. st.) (1991; 2. izdanje, 1996), Kronološki pregled hrvatske i svjetske povijesti (1996), Osnove latinske paleografije hrvatskog srednjovjekovlja (1996), Izabrane teme iz srednjovjekovne povijesti (2000), Bosansko-humski krstjani u povijesnim vrelima (13.–15. st.) (2003), Latinska paleografija i diplomatika (2004; 2005), Dominikanci i Hrvati: osam stoljeća zajedništva (13.–21. stoljeće) (2008), Hrvatski udio u izgradnji europskog kulturnog prostora (2013) i Les relations franco-croates dans le domaine de la culture, des études et des sciences, VIIIè – XIXè siècles (2015).

U suradnji s prof. Mirjanom Polić Bobić priredio je i 1994. godine objavio djelo hrvatskog dominikanca Vinka Paletina Rasprava o pravu i opravdanosti rata što ga španjolski vladari vode protiv naroda Zapadne Indije / Tratado del derecho y justicia dela guerra que tienen los reyes de España contra las naciones dela Yndia Ocidental (1559). Uvodnu studiju, kritički aparat uz Paletinovu raspravu, pregled bibliografije i kronologiju događaja potpisuje Franjo Šanjek, a obradu rukopisa te prijevode na hrvatski i španjolski jezik Mirjana Polić Bobić.

Za knjigu Kratko izvješće o uništenju Indija Bartolomea de las Casasa napisao je uvod, bilješke i kronološki pregled (1982). Za Raspravu o bitima (De essentiis) Hermana Dalmatina, oko 1105/1110. – poslije 1154., napisao je uvodnu studiju (1990), a isto je učinio i za izdanje njegova djela De indagatione cordis / O preispitivanju srca (2009). Priredio je i sljedeća djela: Guy i Jean Testas, Inkvizicija (1982); Iohannis Stojković de Ragusio, Tractatus de ecclesia (1983); Franjo Rački, Bogomili i Patareni (2003); Ivan Stojković-
-Dubrovčanin, Konkordancija nepromjenjivih dijelova Biblije (2006); Juraj Slovinac, Dvorac djevičanstva (2006); Augustin Kažotić, Bogoslovni spisi – Scripta teologica (2007). Također je priredio i napisao uvodnu studiju za djelo Mavra Orbinija Kraljevstvo Slavena (1999) te priredio dvojezično izdanje »Rasprave između rimokatolika i bosanskog patarena« Pavla Dalmatinca (1170/1175–1255) u Starinama HAZU (2000).

U suradnji s Božidarom Petračem priredio je knjigu Ivan Pavao II. i Hrvati (1995). Koautor je i Hrvatskoga povijesnog zemljovida. Povijesnog atlasa za osnovnu i srednju školu u više izdanja (posljednje 2014) te nekoliko školskih udžbenika. Samostalno je, primjerice, uredio zbornik radova s međunarodnog simpozija Misao i djelo Ivana Stojkovića (1390/95–1443) održanog u Dubrovniku od 26. do 28. svibnja 1983. (1986), potom zbornike radova Fenomen »krstjani« u srednjovjekovnoj Bosni i Humu (2005), Međunarodni znanstveni skup Josip Juraj Strossmayer (Zagreb, 19. svibnja 2005. – Đakovo, 20. svibnja 2005.). Povodom 190. obljetnice rođenja i 100. obljetnice smrti (zbornik radova) (2006) i Ilirske pokrajine (1809.–1813.). Zbornik radova s međunarodnoga znanstvenog skupa Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti prigodom dvjestote obljetnice proglašenja Ilirskih pokrajina (Zagreb – Zadar, 1.–3. listopada 2009. (2010). Philippe Chenaux, Emilio Marin i Franjo Šanjek zajednički su pak uredili izdanje La Chiesa croata e il Concilio Vaticano II. (2011), a Emilio Marin, Franjo Šanjek i Michel Zink zbornik kolokvija Les projets franco-croates et les savants français qui se sont illustrés dans la recherche et la valorisation du patrimoine croate/ Francusko-hrvatski projekti i francuski znanstvenici, istaknuti u istraživanju i vrednovanju hrvatske baštine (2016). Tu su još i zbornici Kamo ide istočna Hrvatska? Demografsko stanje, prognoze i traženje izlaska iz krize Slavonije, Baranje i zapadnog Srijema (zbornik radova sa znanstvenog skupa održanog 1. prosinca 2017. u Đakovu), urednici Franjo Šanjek, Pero Aračić, Mirko Ćurić (2018) i Pavao Matija Sučić biskup bosanski ili đakovački i srijemski (11. siječnja 1767. – 13. travnja 1834.): 250 godina od rođenja (zbornik radova s međunarodnog znanstvenog skupa održanog 15. prosinca 2017. u Đakovu i 8. ožujka 2018. u Subotici), urednici Franjo Šanjek, Pero Aračić i Mirko Ćurić (2018).

Franjo je Šanjek vrlo aktivno participirao autorski i priređivački u višesveščanoj i višejezičnoj ediciji Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti Hrvatska i Europa. Glavni je urednik i prvog sveska knjige-sinteze Povijest Hrvata (srednji vijek) koju je objavila Školska knjiga 2003. godine. Glavni je urednik i spomenice-monografije 150 godina Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti 1861. – 2011. (2011).

Najzad, s dr. sc. Brankom Grbavac uredio je i priredio prvi i jedini Leksikon hrvatskoga srednjovjekovlja – objavljen 2018. u izdanju Školske knjige u Zagrebu.

Iškolovavši se u brojnim gradovima, najveći dio života ipak je boravio u Zagrebu, u svom dominikanskom samostanu Kraljice sv. Krunice, i to od 1950. do 1952., od 1963. do 1966. i od 1971. do smrti. U svojoj redovničkoj zajednici obavljao je različite službe – u više mandata bio je arhivist, samostanski lektor, magistar studenata, promicatelj studija, ispitivač ređenika te član raznih vijeća, povjerenstava i komisija Hrvatske dominikanske provincije. U lipnju 2003. bio je izabran i potvrđen od Generalne kurije dominikanskog reda za provincijala Hrvatske dominikanske provincije Navještenja Blažene Djevice Marije. Međutim, predloženu i ponuđenu, ali i zasluženu službu provincijala otklonio je zahvalivši se svojoj braći na njoj.

Kao znak zahvalnosti za sve učinjeno u hrvatskoj znanosti i kulturi, napose humanističkim i društvenim znanostima, u studenome 2009. njemu u čast, a u izdanju Dominikanske naklade Istina i Kršćanske sadašnjosti te pod uredništvom Lovorke Čoralić i fr. Slavka Sliškovića OP, objavljen je opsežan zbornik radova pod naslovom Humanitas et litterae. Ad honorem Franjo Šanjek / Zbornik u čast Franje Šanjeka (Dominikanska baština, knj. 6 / Analecta Croatica Christiana, sv. 40).

Mirjana Polić Bobić

------------------------------------------------------------------------------------

Proteklo je ravno trideset godina otkako me je pokojni Mirko Tomasović predstavio Franji Šanjeku. Od tada pa do njegova odlaska na bolji svijet ispleli smo gustu mrežu suradništva i prijateljstva. Franjo je po godinama, po znanju i iskustvu u tom prijateljstvu bio kao blagi i dobronamjerni, mudri stariji brat od kojega zbog tih njegovih osobina nije bilo teško učiti. Stoga si u ovom sjećanju na njega dopuštam osoban i emotivan ton.

Ja sam u časopisu Studia Romanica et Anglica Zagrabiensia objavila priloge za životopis hrvatskog dominikanca iz XVI. stoljeća, Vinka Paletina, temeljene na španjolskoj arhivskoj građi i on me je htio upoznati i razgovarati o tom istraživanju. Naime, oboje smo – neovisno jedno o drugome – tada već duže tragali za rukopisom rasprave O pravu i opravdanosti rata što ga španjolski vladari vode protiv naroda Zapadne Indije hrvatskog dominikanca Vinka Paletina iz XVI. stoljeća. Prvi susreti nisu urodili oprezom i suzdržanošću, stajalištima koja se znadu stvoriti kod istraživača neistražene arhivske građe, nego povjerenjem i entuzijazmom za zadatak što smo si ga postavili. Izvornik je »čekao na nas« u jednoj od zbirki starih rukopisa Kraljevske akademije u Madridu i on je dobio oblik naše zajedničke knjige u proljeće 1994. godine. Tri godine rada na njoj odvijale su se pod kišobranom pod kojim smo svi tada živjeli: najprije demokratske promjene i uspostava neovisne Republike Hrvatske, a o tome smo dijelili i politička stajališta i sreću, zatim Domovinski rat, u kojem je svatko pomagao kako je najbolje znao i mogao. Predati hrvatskoj javnosti na odgovarajući način priređen rad njezina davno preminulog sina kojim je on u svoje doba povezao Hrvatsku i europski Zapad u tom je trenutku naglašenih napora da se dokažemo kao dio Zapada – barem za nas dvoje – uz važnu znanstvenu, imao i važnu ne znanstvenu i ne akademsku, nego općekulturnu i svjetonazorsku komponentu. Taj smo svoj rad gledali kao kamenčić i u toj zgradi koju smo svi skupa tada gradili. Knjige imaju svoju sudbinu, a naša i Paletinova knjiga je od tada pa doslovce do najnovijih vremena doživjela recepciju kojoj smo se radeći na njoj nadali u znanstvenim sredinama po svijetu.

Sljedeća suradnja bila je u okviru samog Sveučilišta u Zagrebu: otac Šanjek je 1994. godine izabran za dekana Katoličkoga bogoslovnog fakulteta; taj je fakultet, kao što dobro znamo, komunistička vlast NR Hrvatske godine 1952. ukinula kao fakultet Sveučilišta u Zagrebu i on je od tada do 1990. bio prisiljen djelovati izvan Sveučilišta. Tada je Izvršno vijeće Sabora rješenje iz 1952. proglasilo ništavnim, a Skupština Sveučilišta u Zagrebu 1991. je donijela odluku da je Katolički bogoslovni fakultet sastavnica Sveučilišta u Zagrebu »u neprekinutom trajanju od osnutka Sveučilišta do danas«. Međutim, Ugovor o položaju i djelovanju tog fakulteta u sastavu Sveučilišta potpisan je 1996. godine, a pripremao se dugo i pomnjivo te je usklađen odnosno prethodno odobren od Svete stolice, u vrijeme dekanstva oca Šanjeka. On je u proljeće 1996. i supotpisao ugovor s rektorom Marijanom Šunjićem, predsjednikom Sabora RH Vlatkom Pavletićem i velikim kancelarom KBF-a, uzoritim kardinalom Franjom Kuharićem. Kao tadašnja prorektorica za međunarodnu suradnju Sveučilišta u Zagrebu surađivala sam, zajedno s rektorom Šunjićem, prorektorima Jasnom Mencer i Petrom Kraljevićem, s dekanom Šanjekom u organiziranju tog povratka Katoličkoga bogoslovnog fakulteta u njegovu kuću. Treba se sjetiti i mnogih drugih projekata koje je kao dekan proveo na fakultetu da bi ga uključio u sve tijekove života na Sveučilištu te planova za poboljšanja prostora u kojem je fakultet radio, a koji su tada započeti.

Ta briga za tu vlastitu kuću, temeljito ranjenu četrdesetogodišnjim isključenjem iz akademske zajednice, nije bila samo briga jednog dekana u tehničkom smislu riječi: on je iskusio »dobre prakse« – kako se to danas kaže – zapadne akademije i devedesetih je godina bio jedan od onih koji su na Sveučilištu, a ne samo na svom matičnom fakultetu, znali kako bi trebala izgledati akademska ustanova u svim svojim segmentima. Bilo je uvijek zanimljivo i poticajno razgovarati s njim i o onom drugom aspektu njegova bavljenja sveučilištem, a to je prošlost te stare institucije, navlastito njezina srednjovjekovna prošlost. U tom okviru nikad ne treba zaboraviti ključni doprinos Šanjekovih istraživanja o našim ljudima kao studentima ili profesorima na starim europskim sveučilištima, pa istraživanje o Hermanu Dalmatinu, jednome od ključnih umova i prevoditelja takozvane toledske prevoditeljske škole. Često je znao reći da je osnovna ideja Leksikona hrvatskog srednjovjekovlja, koji je sa suradnicima izrađivao dugo i pomno, upravo izložiti u enciklopedijskom obliku sve što je istraženo i što treba znati o hrvatskom srednjovjekovlju kao dijelu europskog srednjovjekovlja. O tome je pisao i u uskrsnom broju Hrvatske revije 2015. godine.

Bio je svjestan da je vrlo važno istraživanje o hrvatskim temama – pogotovo ako se temeljilo na stranim primarnim izvorima – plasirati u stranim izdanjima i na stranim, tj. svjetskim jezicima; time je neprestano podupirao sagledavanje Hrvatske i hrvatskih krajeva u okviru europskog Zapada od srednjovjekovnih vremena i otvarao, to jest osnaživao mogućnost da one nađu mjesto i u istraživanjima stranih stručnjaka. Pogledamo li danas popis njegovih objavljenih radova i knjiga, vidimo da je velik dio objavljen baš u Italiji, Francuskoj, Njemačkoj, Austriji i nekim drugim zemljama, što je ipak bila rijetkost za hrvatske istraživače u humanističkim i društvenim znanostima njegove generacije.

Neka mi bude dopušteno vratiti se ovdje Šanjekovu poznavanju povijesti sveučilišta kao jedne od najstarijih i temeljnih europskih institucija na sasvim osoban način. Franjo je bio jedna od onih osoba koje sam imala sreću sresti u životu i od kojih sam učila i o sveučilištu na kojem sam radila, ali koje, kao ni toliki drugi kolege, nisam poznavala na taj način. Dandanas dovršavam uređivanje monografije posvećene razvoju Sveučilišta u Zagrebu o njegovoj 350-oj obljetnici. Taj je posao započeo prije dvije godine, a ja sam, primivši ga se, mislila: Franjo će mi biti jedan od ključnih savjetnika. Međutim, tad su Franji zdravstvene tegobe počele priječiti bilo kakav angažman, samo što to neki njegovi prijatelji nisu uspijevali u potpunosti sagledati. U više sam mu navrata, u kavanici Vivas na Kažotićevu trgu na subotnjim sastancima s njim, Sonjom i Augustom Kovačecom ili pri posjetima u samostanu, govorila kako bi bilo divno da on može obaviti superviziju najprije plana, a onda i tekstova monografije. Bio je skeptičan i, kao i uvijek, dobrohotno pokušavao »smiriti« moj entuzijazam glede zamišljenoga. Naime, dobro smo se slagali, ali smo jako različitih naravi. Monografija će vidjeti svjetlo dana nekoliko mjeseci pošto nas je on napustio. U njoj ga spominjemo na nekoliko mjesta i danas mi je to draže da je ona koncipirana tako da za budućnost ostane zapis o važnosti onih događaja u suvremenoj povijesti Sveučilišta u Zagrebu u kojima je uzeo udjela.

Pišući ove retke, prisjećam se mnogih naših razgovora koji su uslijedili nakon toga našega prvoga, »paletinovskog« razdoblja, premda smo se toj temi vraćali u obliku sudjelovanja na skupovima, priloga u časopisu Croatica Christiana periodica, koji je uređivao od 1978., a koji i danas održava visoki standard takozvanog časopisa A1 u svijetu nesmiljenih kriterija kategorizacije i posljedične akademske afirmacije onih koji u njima objavljuju; prisjećam se tribina i predstavljanja knjiga u kojima smo zajedno sudjelovali; predstavljanja Humanitas et litterae: ad honorem Franjo Šanjek 2009. godine, dojmljivog skupa kolega koji su mu sudjelovanjem u izradi te knjige iskazali čast i privrženost; ali, prisjećam se i razgovora i šala u društvu s njim i mnogim dragim kolegama koje sam zahvaljujući njemu upoznala; gledanja utakmica hrvatske nogometne vrste u našoj kući kad je Franjo znao izići u dvorište da bi se smirio nakon primljenog zgoditka, pa smo ga morali zvati natrag kad bi se rezultat poravnao…

Duhovnik, djelovao je u svijetu akademije i laika transponirajući u praksu svakodnevice ono najbolje od duhovništva, a da mi toga najčešće nismo bili svjesni. Na svemu mu tome želim izraziti zahvalnost, vjerujući da govorim uime mnogih njegovih prijatelja.

Branka Grbavac

-------------------------------------------------------------------------------

Franjo Šanjek bio je svećenik dominikanac, povjesničar, stručnjak za srednjovjekovnu povijest, ali i za pomoćne povijesne znanosti, jedan od rijetkih u Hrvatskoj ali i jedini svećenik među redovitim članovima Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti. Njegov opus, kojim je obilježio hrvatsku historiografiju, ali i dao velik doprinos europskoj povijesnoj znanosti, poznat je i valoriziran i u hrvatskim i u svjetskim znanstvenim krugovima pa mi o tome nije namjera ovdje pisati.

Sad kad ga više nema među nama, željela bih zabilježiti svoja sjećanja na akademika i profesora Šanjeka, ali iz vizure čestih druženja na velikom broju predavanja sa studentima, ali i u neformalnim i neobveznim susretima, nerijetkim putovanjima i trenutcima koje sam imala čast provesti s njim.

Najviše vremena provela sam s njime na predavanjima studentima povijesti i hrvatskog latiniteta na Hrvatskim studijima Sveučilišta u Zagrebu, ali i na drugim visokim učilištima gdje je predavao, primjerice na riječkom Filozofskom fakultetu. Naime, moje poznanstvo s profesorom Šanjekom kreće još iz doba mojih studentskih dana kada mi je predavao kolegije Hrvatska povijest u srednjem vijeku i Pomoćne povijesne znanosti na Hrvatskim studijima Sveučilišta u Zagrebu. Sjećam se kako smo mi studenti sa strahopoštovanjem iščekivali naš prvi susret s profesorom Šanjekom jer smo bili zadivljeni činjenicom što će nam predavati profesor koji je doktorirao na jednom od najstarijih europskih sveučilišta, Sorbonni, a uz to je još bio i akademik. No brzo smo se uvjerili da je profesor Šanjek, bez obzira na to što se radilo o stručnjaku svjetskoga glasa, bio uistinu vrlo skroman, pristupačan i predan u radu sa studentima. Sjećam se kako nas je uključio u rad na organizaciji prvoga Kongresa hrvatskih povjesničara u Zagrebu, čiji je bio i idejni začetnik. Nakon završetka studija zaposlila sam se u Odsjeku za povijesne znanosti Zavoda za povijesne i društvene znanosti HAZU, te sam se u svom znanstvenom radu posvetila pomoćnim povijesnim znanostima, tj. radu na izdavanju izvora iz hrvatske srednjovjekovne povijesti, čime smo ujedno dijelili iste znanstvene interese i istraživačku znatiželju. U izboru tih prioriteta dakako da je na mene utjecao profesor Šanjek, njegovo široko znanje i povjesničarska upućenost. Nije me iznenadio njegov poziv da mu se nakon što sam stekla akademski stupanj magistra znanosti priključim kao asistentica u izvođenju nastave na Hrvatskim studijima. Od tada kreće naše intenzivno druženje koje se s vremenom pretvorilo u istinsko prijateljstvo. U svojim predavanjima znao je studentima još iz doba mog studiranja učiniti zanimljivim različite teme i prilično daleka razdoblja kojima se bavio. Osobito je bilo teško približiti studentima različite ezoterične pomoćne povijesne znanosti kojima se bavio i o kojima je studentima predavao i posve sigurno otkrivao im posve nepoznate aspekte njihova budućeg zanata. Nerijetko se koristio i anegdotama i različitim prispodobama. Tako je studentima znao ispričati događaj iz vlaka iz razdoblja kraja šezdesetih godina prošlog stoljeća kad je krenuo na studij pomoćnih povijesnih znanosti u Vatikan. Na granici ga je jugoslavenski milicajac pitao kuda ide i što će raditi. On je odgovorio da ide u Rim i da će studirati diplomatiku. Na to mu je milicajac odgovorio: »A lepo, lepo, dobro je što ćete da studirate diplomatiju« misleći pritom da je riječ o sinu nekoga državnog službenika.

Taj njegov rad sa studentima, koji sam pratila iz najveće blizine, bio je specifičan, posve drugačiji od nerijetko krute profesorske uštogljenosti. Razdoblje srednjeg vijeka nije ono što je većini studenata povijesti blisko, pa je valjalo upotrijebiti raznovrsne metode da im se ti događaji približe i ukaže im se na znanost povijesti koja je »učiteljica života«. Profesor Šanjek je tu nalazio načine i uspostavljao izravne kontakte sa svakim studentom posebno, nastojeći svakog od njih upoznati i saznati što više kako bi im znao što bolje pristupiti. Tu je dakako dolazio do izražaja i njegov temeljni poziv, svećenički, i skrb za studenta nije bila samo da usvoji znanja nego i da formira od njega čovjeka. Pribavljao je literaturu i nesebično dijelio znanja ne želeći ih ljubomorno zadržati za sebe, pomažući studentima, dajući im i vlastite knjige koje su im služile u studiju. Njegovi redoviti odlasci jednom godišnje u Pariz, uz ostalo su mu služili za pribavljanje najnovije literature i za vlastitu edukaciju.

Kroz svoj dugi nastavnički staž odgojio je mnogo teologa kojima je predavao povijesne znanosti, mnoge od njih mentorirao do zvanja magistra znanosti a potom i doktora znanosti ili do profesorskih mjesta na matičnom fakultetu, gdje je neko vrijeme bio dekanom.

Prema svojim nastavničkim obvezama bio je vrlo odgovoran, kao i prema svemu što je radio. U njegovoj sobi u samostanu stotine i tisuće knjiga bile su uredno posložene od poda do stropa, ali po suvislom i logičkom redu koji mu je omogućavao da svaku potrebnu knjigu lako pronađe i da se može njome koristiti. Takav je bio i radni stol: uredan, ali ne i neradan. Desetci recenzija, članaka, različitih knjiga i zahtjeva koji su tražili odgovor – sve je to profesor sustavno i vrijedno rješavao.

Franjo je sve obveze koje su proizlazile iz njegova redovitog članstva u Hrvatskoj akademiji znanosti i umjetnosti ili iz obveze tajnika Razreda za društvene znanosti stavljao ispred drugih obveza. Angažirao se oko svih poslova, uskakao u pomoć predsjedniku Akademije ili upravi kad je trebalo odraditi poslove vezane uz organizaciju nekog simpozija ili neku protokolarnu obvezu, kada je trebalo dati uime Razreda neko mišljenje, a posebno se angažirao oko organizacije međunarodnoga znanstvenog skupa prigodom dvjestote obljetnice proglašenja Ilirskih pokrajina priređenog na inicijativu tadašnjega hrvatskog veleposlanika u Parizu gosp. Mirka Galića. Također se prilično angažirao na pripremi i izdavanju publikacije koju je HAZU izdala povodom 150. obljetnice djelovanja (1861–2011), kao i organizaciji i obilježavanju 200. obljetnice od rođenja J. J. Strossmayera.

Jedna od njegovih obveza bila je i obilazak zadarskog Zavoda za povijesne znanosti HAZU za koji je bio uime Akademije zadužen kao voditelj. Franjo je to obavljao s vremena na vrijeme, nekoliko puta godišnje. Kako sam najveći dio svojih istraživanja na doktoratu pa i nakon njega obavljala u Zadru u njegovu Državnom arhivu, koristila sam se prilikom pa sam se pridruživala tim jednodnevnim vizitama Zadru. Usput bih uspjela ponešto obaviti u Arhivu, snimiti poneki dokument ili susresti se s kolegama iz Akademijina zavoda ili Arhiva. Ti odlasci u Zadar bili su i kad su vremenske prilike bile dobre ili loše, ali su svaki put bili zanimljivi. Franjo je kratio vrijeme pričanjem različitih zgoda iz svojeg života, viceva, pa je znao i zapjevati kakvu pjesmu, kakvu ojkalicu ili gangu. Zabavljale su ga naše regionalne specifičnosti i kulturološke razlike, pa se znao našaliti na račun naših brđana ili iz njegove vizure varaždinskog đaka na nerijetke južnjačke nesklapnosti. Nije on u tome bio isključiv ni maliciozan. Dapače! Najbolji su mu prijatelji bili uglavnom iz tih krajeva, a i sam je volio specijalitete koji su na visokoj cijeni u našoj kršnoj Dalmaciji ili Hercegovini. Tako da je bilo zabavno s njime putovati ili sjedati za ručak kad bi tražio malo pršuta ili janjetine s ražnja.

Volio je sport. Bio je dinamovac od malih nogu, pratio je sve Dinamove utakmice, a posebno derbije s glavnim rivalom Hajdukom. Tu je znao katkad biti žestoki BBB, pa je na račun Splićana (misleći pritom na torcidaše) znao putem prema Zadru zapjevati »Splite grade u krajini diko u tebi je ist i piti lipo, oj!«. Stanovao je blizu Dinamova stadiona pa je znao i uživo popratiti neke utakmice i o tome živo raspravljati sa svojim kolegama u samostanu, pretvarajući se u tipičnoga zagriženog navijača.

Na našim putovanjima bilo je i drugačijih priča. Često je znao pričati o prvim godinama rata u Hrvatskoj, gdje je bio na terenu po Slavoniji s raznim posredničkim misijama ili mirotvorcima UN-a ili Europske unije. Najčešće kao prevodilac Francuzima, ali je upoznao rat najizravnije, na licu mjesta, na istoku Hrvatske.

Kao francuski đak bio je jako vezan uz Francusku. Dijelom je i otuda došla ideja da se napravi leksikon hrvatskoga srednjovjekovlja. Naime, manje-više sve su europske nacije imale takav leksikon, pa je i Franjo krenuo u njegovu realizaciju. Držao je da je došlo vrijeme, a i da imamo snaga za to, da i Hrvati imaju leksikon svojega srednjovjekovlja. O tome je vrlo često znao raspravljati sa svojim dugogodišnjim prijateljem pokojnim akademikom Lujom Margetićem pa su njih dvojica krenula u realizaciju tog projekta, šireći mrežu suradnika oko sebe pri obrađivanju različitih termina, osoba, pojmova. Velik je to bio posao, za njegovu izradu potreban je cijeli jedan institut i mnoštvo stručnjaka. Posebno jer je trebalo objediniti raznovrsne discipline i donijeti ih u jednoj novoj cjelini. A ujedno je i vrlo nezahvalan, jer su upravo takve edicije često izložene najžešćoj kritici. Posebno jer se radi prvi put! Uključila sam se i ja u izradu, najprije kao običan suradnik, a onda s vremenom, kad sam uočila mnoštvo problema koji su se pojavili prilikom izrade leksikona, i kao njegov suurednik. Moram priznati da mi je taj posao donio mnoštvo glavobolje, mnogo odrađenih sati, dana i mjeseci, ali bilo je neponovljivo iskustvo jer sam ipak slijedila Franjinu ideju i koncepciju i uz njega štošta naučila novoga i po tko zna koji put se uvjerila u njegovo dobro znanje i razumijevanje složenog, a tako lijepog i važnog europskog, pa znači i hrvatskoga srednjeg vijeka. Tu disciplinarna znanja pomažu i bez njih se ne može, ali potrebno je opet pronalaziti veze, povezivati uzroke i posljedice, a tu je Franjo bio na svojem polju i u svim dvojbama ili nejasnoćama našao rješenje.

Taj zajednički i dugotrajni iscrpljujući rad na leksikonu još je više produbio naše prijateljstvo gdje sam uistinu upoznala Franju ne kao akademika, profesora ili svećenika nego u prvom redu kao čovjeka. Ta povezanost se nastavila i poslije kad je morao obaviti tešku operaciju na srcu, pa potom u vrijeme postoperativnog oporavka ili na kraju kad je morao otići u starački dom. Upoznala sam Franju u svim životnim situacijama, kad mu je bilo teško i kad je istinski patio. Ali znala sam da mu moram pomoći i osjećala sam tu potrebu iskrenom i istinskom, ne kao nadoknadu za nešto što mi je dao kao profesor ili stručnjak, nego kao čovjek. Zato mu ovom prilikom od srca zahvaljujem na svim našim druženjima.