Dugo putovanje u prošlost

Ima li što ljepše nego kad Vas pisac već od prve stranice svog romana uvuče u priču? Čitatelj je svjestan da je prije toga autorica morala poduzeti dugo istraživačko putovanje da bi na kraju i nas tim putom mogla voditi kroz šesnaesto stoljeće, kroz vrijeme moćnoga turskog carstva.

Netko manje strpljiv mogao bi prigovoriti da mu je preko glave i ovo naše stoljeće i da se ne želi vraćati u daleku prošlost. Ipak, ima puno toga što se nije promijenilo i neće, u ljudskoj prirodi dakako. Kroz povijest mijenjaju se nazivi oružja, vojne uniforme su drukčije, pojedini krajevi dobili su kao i gradovi nova imena... oružje je sve ubojitije, masovna stradanja sve su masovnija. Najmanje se mijenja čovjek sa svojim ambicijama, emocijama, porazima i uspjesima. On ostaje most koji je oku često nevidljiv, ali duši prepoznatljiv bilo po ljudskoj pameti i mudrosti ili gluposti i grubosti.

A Ivana Šojat u svom izvrsnom romanu Ezan ispisuje vječnu mudrost koja nadilazi vrijeme: »Kad si najustrašeniji, najviše se isprsi i nasmiješi«. Čini nam se kao da čujemo glas oca ili majke, učitelja, rabina, svećenika, imama... Pa tako i danas biva da katkad nekamo dođemo i osjećamo na sebi teške, ljepljive poglede pred kojima bi trebali pasti, a ipak stojimo uspravni. Premda, čitamo u Ezanu, »Ljudi su marva koja traži gdje će ti u meso zariti svoje zube... samo na jačeg kržljavci nikad neće«.

Autorica opisuje, među ostalim, i Slavoniju u vrijeme turskog osvajanja, za tuđu vojsku svakako je riječ o čudnoj zemlji, jeziku, običajima, strane su pjesme, neobična ljepota, ali tu je uvijek i grubost ratovanja koje nažalost nikada ne ide i bez silovanja ni krvoprolića. Sve je to sakupljeno u Ezanu, posebice u priči starca koji izlaže sinu svoju sudbinu prije odlaska s ovoga svijeta, preživjevši mnoge bitke i nejasno pamteći lice, oči, glas svoje majke, od koje su ga otrgnuli, sunetili, preobukli u drugu vjeru, ponovno oblikovali za sultana i njegova osvajanja. Pa tako poučava sina: « Nije svako veličanstvo, veličanstveno.« A čovjek kao čovjek uvijek se nada da će mu Onaj Gore, kako god ga zvali, oprostiti pa i ono što nejako ljudsko biće samo sebi ne može. Na mnogo mjesta čitajući roman možemo zastati, razmisliti dok ilahija od Zemlje do Neba putuje. Jer doista nitko ne zna kako čovjek može sam sebe pripraviti »za ono što će u vječnosti biti«. A kazivanja su takva da se živi boje i mrtvih i bolje ih je ni u snu ne vidjeti. Čovjek na kraju životnog puta sve mjeri, važe i napokon doista zna što je u životu vrijedilo, što je bilo važno i koga jesmo ili nismo voljeli.

Tako teče u Ezanu zapis o ljudskim sudbinama poput neke rijeke čiji se tok ne može zaustaviti, roman biva zapis o prvom sjećanju, o prvim mirisima, slikama dječaka Luke, koji će silom postati Ibrahim i kojem će islamska vjera postati svakodnevica, a ona izvorna kršćanska samo daleka i mutna prošlost.

Pisanje Ivane Šojat u ovom romanu u najboljem smislu riječi podsjeća na velike bosanske kazivače poput Meše Selimovića ili Isaka Samokovlije.

Čitanje romana ne smije se ubrzavati, jer se mora osjetiti unutarnji tok jednoga davnog vremena koji i sada oplahuje obale duše. Roman je sav u jednom ritmu, koji se opire našoj uobičajenoj užurbanosti. I pritom svatko za sebe crta svoj sudbinski krug. »Znaš, sad kad bolje promislim, uvijek ostajemo na mjestu. Vrtimo se u krug ili stojimo«. Vraćamo se stvarima, licima, događajima, onome što smo možda do jučer bili uvjereni da nas je minulo, da ne pamtimo, da se nećemo sjetiti...

Ivana Šojat nam u Ezanu kroz oči malog Luke, budućeg janjičara, vraća svijet orijentalnih bazara, njegovih mirisa, šarenih marama, neobične odjeće, islamski svijet trgovaca kao i ratnika, džamija i minareta, predivnih konja, svijet ušećerenog voća, sušenih datulja i zlatnožutih marelica, miris šafrana i kardamona, okus pistacija i ljutih crvenih i zelenih začina.

Luka-Ibrahim kao dijete ulazi u svijet žene imenom Hatidže, koja ga uči što je ogledalo i kako se nosi voda u ibriku, uči ga majčinskoj nježnosti i upozorava na svijet grubosti znajući da će jednom taj Ibrahim biti ratnik s jataganom, okrvaviti ruke, ali dok može, dok je još tu u nevinosti duše, ona ga vodi labirintima mudrosti.

Ta se žena nada da će Ibrahim sačuvati, unatoč svemu, ljudskost. »Hatidža me naučila ... da osmijehom ili umilnim pogledom ponekad činimo veće dobro nego preko volje udijeljenom šakom akči«. I dok tako uči o sebi i drugima Ibrahim se samo katkad u snu sjeća svoje majke, koja je na rukama imala tetovirane križeve, sjeća se i Jablanice, ali usud je sada takav da se prošlost briše. No potpuni zaborav nije moguć i doći će dan kada će Luka izići iz sjene Ibrahima, ali taj trenutak prekida glas s minareta, čuje mujezina koji je »zapjevao ezan (poziv na molitvu) za sabah namaz.« I tako s njim putujemo iz jablaničkoga kadiluka u Bursu, Izmir, Edirne i Stambol s osjećajem da uvijek negdje vreba smrt i zemaljski putnik Luka-Ibrahim pred očima ima sunčani dan koji se iznenada može prelomiti kao pogača i u treptaju oka premetnuti u hladan vjetar nevidljivih crnih krila.

Jedan od važnih likova vodiča u romanu imenom Mensur mogao bi reći Ibrahimu da u svakoj bitki, pa i onoj dobivenoj, gubimo djelić sebe. Roman je bogato protkan turcizmima i to mu daje poseban čar i aromu i onaj ili ona koja ga čita kao da pred očima ima istodobno i svu ljepotu kamenih mostova kojim putuju karavane i tugu netom otrgnutih dječaka iz majčina krila, ti budući graditelji i rušitelji sultanovih gradova i svjetova pitaju potiho kao neku tajnu jedan drugog: »A kako ti je ime?«

Ibrahima kroz život prati osjećaj da nikomu u biti ne pripada, nikada do kraja s onim vječnim pitanjem ljudskog bića: »Što bi bilo da nisam...«. Pitanje je to koje muči pred smrt Ibrahima, koji nosi u sebi Luku koji bi želio znati što bi bilo od njega da nije odgojen kao ratnik koji nije mogao izbjeći bojno polje. Prorok bi rekao da se sve već dogodilo i da su tu sva vremena, i da ničega na ovome svijetu nema čega već nije bilo: i smrti i ljubavi i sjećanja i zaborava.

»Samo je ljubav kuća u kojoj si ono što jesi«, napisala je u Ezanu Ivana Šojat.