Četiri stoljeća fra Matije Divkovića

Posljednje je desetljeće bilo iznimno plodonosno kada govorimo o proučavanju i objavljivanju opusa fra Matije Divkovića, ali i opusa bosanskih franjevaca općenito. Znanstvena i šira javnost konačno je dočekala cjelovita izdanja bosanske franjevačke književnosti, koja su donedavno bila najčešće fragmentarno objavljivana unutar različitih antologija. Nekoliko odlomaka iz djela Matije Divkovića i Pavla Posilovića objavljeno je 1972. u Zborniku proze XVI. i XVII. stoljeća, točnije riječ je o 11. knjizi glasovite Matičine edicije Pet stoljeća hrvatske književnosti, te potom 1974. unutar prve knjige Hrestomatije starije bosanske književnosti. Znatno veći izbor iz sve četiri Divkovićeve knjige 2000. godine s popratnom studijom u izdanju Riječi iz Vinkovaca objavila je Darija Gabrić-Bagarić. Iste godine Ivo Pranjković objavljuje studiju Hrvatski jezik i franjevci Bosne Srebrene, a 2008. knjigu Franjevačko spisateljstvo na hrvatskom jeziku pokazujući mnogobrojnim primjerima koliko su tekstovi bosanskih fratara zapravo utjecali na standardizaciju hrvatskoga jezika. Posljednjih desetak godina nekoliko je zbornika radova sa znanstvenih skupova koje pod nazivom Tihi pregaoci organiziraju Hrvatski studiji bilo posvećeno upravo bosanskim franjevcima: Stjepanu Margitiću, Petru Bakuli i Ivanu Ančiću. Osim toga fra Marko Karamatić u sklopu Matičine edicije Stoljeća hrvatske književnosti 2011. godine objavljuje knjigu Franjevačka književnost u Bosni u XVIII. stoljeću. U ovom kontekstu svakako je potrebno istaknuti biblioteku Bosne Srebrene i njezina urednika Ivana Lovrenovića u sklopu koje se od 2003. godine u nakladništvu Synopsisa objavljuju različiti žanrovi bosanske spisateljske djelatnosti: ljetopisi, poezija, putopisi, epistolografija, katekizmi, historiografski tekstovi i sl. Dosad su objavljena dva kola s po pet knjiga: u prvom kolu objavljeni su većinom ljetopisi i historiografska djela, dok su u drugom kolu iz 2015. među ostalim objavljena Izabrana djela Stjepana Margitića (prir. Pavao Knezović) i Latinske pjesme bosanskih franjevaca (prir. Stjepan Pavić).

Razlike besjede Divkovića za narod slovinski svrhu evanđel’ja nedjeljnijeh priko svega godišta, u Mnetcijeh, 1616.

No, vratimo se bosanskom franjevcu koji još od početka 20. stoljeća privlači najveću pozornost. S obzirom na to da je ovdje teško nabrojiti sve radove napisane posljednjih stotinjak godina spomenut ćemo samo one najznačajnije bez kojih je i danas nemoguće govoriti o bilo kojem aspektu Divkovićeva opusa. Riječ je o dvjema opsežnim studijama iz 1911. i 1921. u kojima je Šime Urlić utvrdio većinu njegovih stranih predložaka te o Zborniku radova o Matiji Divkoviću iz 1982. nastalom na temelju predavanja koja su književni povjesničari, jezikoslovci, povjesničari i drugi istraživači održali na istoimenom znanstvenom skupu održanom 1981. u Sarajevu. Trideset godina poslije, točnije 2011. kada je također u Sarajevu organiziran skup posvećen Matiji Divkoviću i kulturi pisane riječi franjevaca Bosne Srebrene, započelo je razdoblje intenzivnoga bavljenja Divkovićevim opusom. Taj je znanstveni događaj održan u sklopu obilježavanja 400 godina tiskanja velikoga Nauka krstjanskoga i zbirke Sto čudesa, a drugi istoimenog naziva organiziran je u prosincu 2016. u Zagrebu i Sarajevu, i to povodom okrugle obljetnice Besjeda i maloga Nauka krstjanskoga. Godine 2014. i 2017. izišla su dva zbornika radova izloženih na navedenim skupovima u kojima su objavljene brojne nove spoznaje, ali i proširen popis literature o ovom bosanskom franjevcu koji su, na temelju prve iscrpne bibliografije Ante Kovačića iz 1982., sada sastavili Dolores Grmača i Marko Karamatić. U samo pet godina koliko je prošlo između tih dviju znanstvenih manifestacija objavljena su čak tri njegova djela. Naime, na prvom se skupu rodila ideja da se počne s radom na suvremenim Divkovićevim izdanjima koja bi sadržavala iscrpne studije, transkripciju cjelovite knjige s rječnikom stranih i manje poznatih imena te je načelno dogovoreno da se do sljedeće velike obljetnice, tj. do 2016. godine, objavi cjelokupan Divkovićev opus. Već 2013. godine u Sarajevu je u izdanju Kulturno-povijesnoga instituta Bosne Srebrene objavljena transkripcija s faksimilom prvih dvaju Divkovićevih djela: Nauka krstjanskog za narod slovinski i zbirke Sto čudesa aliti zlamenja blažene i slavne Bogorodice, Divice Marije. Na tome su od 2011. pod vodstvom Darije Gabrić-Bagarić radile Marijana Horvat, Dolores Grmača i Maja Banožić. Suvremeno latinično izdanje sadržava dvije studije: Darija Gabrić-Bagarić detaljno je istražila Divkovićev veliki Nauk, dok je rad o zbirci Marijinih mirakula napisala Marijana Horvat oslanjajući se na prvu iscrpnu studiju o Marijinim čudesima koju je napisala Ivanka Petrović (1982). Sljedeće godine započeo je rad na izdanju Besjeda, njegova najopsežnijega djela. Voditeljica projekta Matija Divković u hrvatskoj kulturi (Adris grupa) u okviru kojeg je završeno objavljivanje Divkovićeve zbirke propovijedi Marijana Horvat okupila je četvero znanstvenika (Vuk-
-Tadija Barbarić, Martina Kramarić, Sanja Perić-Gavrančić i Andrea Radošević) koji su napravili transkripciju s bosanice na latinicu, studiju o jezičnim, grafijskim, leksičkim, književno-povijesnim i književno-stilističkim značajkama djela, rječnik manje poznatih riječi i tumač imena. Uredništvo knjige Besjede fra Matije Divkovića potpisuju Vuk-Tadija Barbarić, Marijana Horvat i fra Marko Karamatić. Predstavljanjem Besjeda koje su u izdanju Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje tiskane 2016. otvoren je drugi znanstveni skup posvećen ocu bosanske franjevačke književnosti. Knjiga je u okviru navedenoga skupa osim u Zagrebu predstavljena i u Sarajevu, a već sljedeće 2017. godine održane su još tri promocije: u Europskom parlamentu u Bruxellesu, u Društvu hrvatskih književnika u sklopu Mjeseca hrvatske knjige te u Hrvatskom narodnom kazalištu u Mostaru u okviru Dana hrvatskoga jezika održanih povodom obilježavanja 50 godina Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskoga književnog jezika. Suvremeno objavljivanje Divkovićevih djela trebalo bi uskoro biti završeno izdavanjem njegova maloga Nauka, na kojem radi Dolores Grmača s Odsjeka za kroatistiku Filozofskog fakulteta u Zagrebu.

I dok je znanstveni skup iz 2011. dao vjetar u leđa objavljivanju Divkovićevih djela, na onom drugom iz 2016. godine rodila se ideja o pokretanju manifestacije Dani franjevačke kulturne baštine, koja je prvi put održana već sljedeće 2017. godine, kada je organiziran kolokvij u čast 70. rođendana fra Marka Karamatića, ravnatelja Kulturno-povijesnoga instituta Bosne Srebrene iz Sarajeva, istaknutog proučavatelja franjevačke baštine i jednog od glavnih inicijatora suvremenih Divkovićevih izdanja. Drugo izdanje te manifestacije koje je održano potkraj studenoga 2018. bilo je posvećeno fra Ivanu Franji Jukiću.

Sve navedene aktivnosti znatno su pridonijele osvjetljavanju uloge franjevačkoga reda, koji je snažno obilježio hrvatsku kulturnu povijest, a ponajviše ona bolna krvava stoljeća u kojima je velik dio hrvatskoga i bosanskoga prostora bio pod osmanskom vlašću. U tom vremenu, od kraja 16. pa sve do 18. stoljeća, kroz njihovo je djelovanje i njegovanje pismenosti na hrvatskom jeziku na području današnje Bosne i Hercegovine, Dalmacije i Slavonije među ostalim sačuvan kulturni identitet, ali je i otvoren put zapadnim utjecajima. Čvrste korijene upravo takve bosanske franjevačke djelatnosti zasadio je fra Matija Divković. Naime, iako se franjevci na bosanskom prostoru pojavljuju znatno prije njegova rođenja, točnije već potkraj 13. stoljeća (1291) te iako on nije prvi bosanski franjevac koji je iza sebe ostavio napisana djela (prve tekstove bosanski franjevci pisali su latinskim jezikom, poput glasovitoga humanista i filozofa Jurja Dragišića iz Srebrenice, rođenoga oko 1445., koji u svojem rodnom gradu ulazi u franjevački red, ali koji već s nepunih dvadeset godina bježeći pred Turcima napušta svoj bosanski kraj), njegova je pojava otvorila novo poglavlje povijesti Bosne Srebrene. Kao otac bosanske franjevačke književnosti koji prvi svoja djela piše i tiska na hrvatskom jeziku vrlo je brzo postao uzorom drugim piscima bez kojih je danas teško govoriti o hrvatskoj književnosti 17. i 18. stoljeća. No tko je zapravo bio fra Matija Divković?

Bogoljubni bogoslovac fra Matija Divković i franjevačka provincija Bosna Srebrena

Fra Matija Divković jedna je od onih istaknutih povijesnih ličnosti o kojoj danas, unatoč velikoj popularnosti koja je trajala nekoliko stoljeća, znamo vrlo malo. Rođen je 1563. godine u Jelaškama, između Vareša i Olova. Umro je u Olovu 21. kolovoza 1631. godine. Nakon osnovne naobrazbe koju je stekao u samostanu u Olovu, odlazi u Italiju, gdje završava studij filozofije i teologije. Bio je kapelan u Sarajevu te je službovao u samostanima u Olovu i Kreševu, što i sam navodi u svojim izdanjima pa tako Besjede završava riječima: Poče se pisati na hil’jadu i šesat i drugonaest, studenoga na 28. u subotu u Kreševu i svrši se na hil’jadu i šesat i četvrtonaest u Olovu, srpna na 28., a štampa se na 1616. u Mnetcijeh kolovoza na 3. Pripadao je franjevačkoj provinciji Bosni Srebrenoj (Bosni Arđentini), što je rado isticao u proslovima svojih djela predstavljajući se kao fra Matija Divković iz Jelašak, Reda svetoga Franceška, iz provincije pri[i]menkom Bosne Arđentine. Provincija Bosna Srebrena u njegovo je vrijeme, a to je kraj 16. i početak 17. stoljeća, obuhvaćala znatno veće područje od današnje Bosne i Hercegovine prostirući se Dalmacijom, Likom, Slavonijom i Podunavljem, tj. prostorima današnje Hrvatske, Mađarske i Srbije. Ta je franjevačka provincija nastala 1514. godine podjelom Bosanske vikarije (osnovane 1339/1340) na Bosnu Hrvatsku i Bosnu Srebrenu, a službeno je neovisnom proglašena 1517. bulom pape Leona X. Naime, Bosna Srebrena obuhvaćala je teritorij pod osmanskom vladavinom, a Bosna Hrvatska teritorij izvan Osmanskoga Carstva. S turskim osvajanjima zapadnijih bosanskih krajeva, dobrog dijela hrvatskih zemalja, dijelova Ugarske i Srbije proširile su se i granice provincije Bosne Srebrene koje su se najčešće podudarale s granicama zapadnijih dijelova Osmanskoga Carstva. U vrijeme dugotrajne otomanske vladavine pastoralnu djelatnost nad cijelim okupiranim područjem preuzeli su franjevci, čiji je djelovanje nerijetko uvelike nadilazilo njihovu primarnu duhovnu sferu. Iako su prema dokumentu (ahdnami) sultana Mehmeda II. Osvajača iz 1463. godine dobili dopuštenje da smiju obavljati svoju duhovnu djelatnost, to nipošto nije značilo da su i okolnosti u kojima se ona odvijala uvijek bile povoljne. Kako saznajemo iz dokumenata vezanih za pohode i vizitacije u 15. i dobrom dijelu 16. st. u samostanima boravi relativno skroman broj duša koji su jedinu poduku najčešće dobivali unutar vlastitih samostanskih zidina. Potkraj 16. i početkom 17. stoljeća, u razdoblju kada djeluje fra Matija Divković, stanje u provinciji donekle se poboljšalo te ona tada bilježi porast redovnika i samostanskih zajednica (Zirdum 1982: 285–286; Šarčević 2014: 433–434). Podizanjem stupnja obrazovanja u samostanima Bosne Srebrene stvoreni su povoljniji uvjeti za nastavak studija u inozemstvu, ponajprije u Italiji i Habsburškoj Monarhiji (Karamatić 2011: 17). Naime, pod sve snažnijim utjecajem katoličke obnove u svakoj se franjevačkoj provinciji kroz osnivanje triju škola (gramatičke, teološke i filozofske) provodilo organizirano školovanje redovnika, za razliku od prijašnjeg običaja prema kojem je svaka samostanska zajednica sama odgajala svoje članove (Zirdum 1982: 289). Osim toga, u isto se vrijeme uzdiže i jača trgovački sloj, koji je među ostalim imao višestruku ulogu u razvoju književnosti Bosne Srebrene. Ne samo što su upravo trgovci nerijetko financirali izdavanje franjevačkih knjiga, a što među ostalim doznajemo i iz Divkovićeva velikog Nauka, koji posvećuje plemenitomu i visokomu gospodinu, gospodinu Antunu Gargureviću Bošnjaninu iz Sarajeva i Pavi sinu njegovu vele poljubljenomu, Gospodi mojoj vele dragoj i ljubljenoj, nego je upravo raznim trgovačkim vezama s hrvatskim jugom (pogotovo s Dubrovnikom) otvoren put recepcije hrvatske srednjovjekovne i dubrovačke književnosti u bosanskoj sredini.

Otac bosanske franjevačke književnosti

Fra Matija Divković utemeljitelj je bosanske franjevačke književnosti i prvi autor s prostora Bosne i Hercegovine koji je svoja djela tiskao na hrvatskom jeziku. Iako svjestan svoje pionirske uloge, imao je skromno stajalište o vlastitu djelovanju nazivajući se u predgovorima bogoljubnim bogoslovcem koji drugima ostavlja darak malahni, odnosno trudak (ovi trudak moj prikazao i poklonio).

Početkom 17. stoljeća, u razdoblju od samo pet godina, u tiskari Petra Bertana u Veneciji na bosanici je objavio ukupno četiri djela: katekizam Nauk krstjanski za narod slovinski (1611), poznat kao veliki Nauk, zbirku Marijinih mirakula Sto čudesa aliti zlamen’ja blažene i slavne Bogorodice Divice Marije (1611), zbirku propovijedi Besjede svrhu evanđel’ja nedjeljnijeh priko svega godišta (1616) i katekizam Nauk krstjanski s mnozijemi stvari duhovnijemi i vele bogoljubnijemi (1616), tzv. mali Nauk.

Besjede fra Matije Divkovića, Zagreb, Institut za hrvatski jezik
i jezikoslovlje, 2016.

U povijesti bosanske književnosti na narodnom jeziku njegovo se mjesto može usporediti s onim koje Marko Marulić ima u hrvatskoj književnosti i kulturi. On je, naime, kako pokazuje izbor tekstova i uzora, tadašnju Bosnu Srebrenu nastojao povezati sa zapadnoeuropskom i hrvatskom srednjovjekovnom, ali i renesansnom baštinom, pronalazeći uzore u najpopularnijim autorima europske religiozne književnosti. Pri tome je veliku pozornost posvetio izgradnji jezika kako bi njegovi tekstovi bili razumljivi među širom publikom.

Svoja djela Divković je sastavio prema zapadnoeuropskim autorima vrlo popularnih zbirka propovijedi i katekizama. Riječ je o pripadnicima istaknutih crkvenih redova (dominikancima, franjevcima, isusovcima, posredno i benediktincima) čije je tekstove prevodio, prerađivao i kompilirao, tj. priveo, ispisao i složio iz razlikijeh dijačkijeh knjiga, nastojeći obuhvatiti širok spektar kršćanske tematike. Katekizmi dvojice istaknutih isusovaca, Dichiarazione più copiosa della dottrina christiana (1598) Roberta Bellarmina i Dot­trina christiana breve (1571) Jakova Ledesme (1519–1575), bili su mu glavnim predlošcima u pisanju Nauka, dok je prema zbirkama propovijedi trojice dominikanaca: Sermones Discipuli Johannesa Herolta (†1468), Sermones dominicales, Expositio evangeliorum quadragesimalium Guillauma Pepina (1465–1533), Sermones dominicales Vinka Ferrerskoga (1350–1419) i zbirci Rosarium sermonum franjevačkoga propovjednika Bernardina da Bustija (1450–1543) sastavio Besjede svrhu evanđel’ja nedjeljnijeh priko svega godišta.

No njegovo okretanje prema zapadnoeuropskim autorima nipošto nije značilo zanemarivanje i zaobilaženje religiozne sastavnice hrvatske književnosti, s kojom dijeli slične strane uzore te žanrovski i tematski repertoar. Nastojeći u svoja djela uključiti i stariju hrvatsku pismenost, posegnuo je za onim njezinim dijelom koji mu je bio »ideološki i svjetonazorski najbliži i istodobno raspolaže znatno izgrađenim književnim jezikom« (Gabrić-Bagarić 2014: 34). U mali Nauk uvrstio je više tekstova poznatih još iz srednjovjekovne književnosti, poput Gospinih plačeva, prikazanja i pjesama koji su se stoljećima glagoljicom i latinicom prepisivali u razne zbornike, pjesmarice i liturgijske knjige (Plač Blažene Gospe Divice Marije, Verši prilike Isukrstove, Pjesan na Božić), ali i redakciju Vetranovićeve drame o Abrahamu pokazujući time kako mu nisi bili strani ni plodovi hrvatske renesansne tradicije.

Pisanje u duhu katoličke obnove

U studijama o Matiji Divkoviću najčešće se navodi kako on piše i djeluje u duhu katoličke obnove. Ipak, s obzirom na to da se Bosna Srebrena nalazila pod otomanskom vladavinom, opasnost nije kao u ostatku Europe i sjevernijim krajevima hrvatskih zemalja bilo širenje protestantskih ideja, nego mogući postupan gubitak kršćanskog identiteta, koji se u velikoj mjeri mogao ne samo očuvati nego i spasiti pisanom riječi, točnije stvaranjem literature koja će sadržavati ispravna tumačenja osnovnih vjerskih učenja utemeljenih na suvremenim katekizmima. Riječ je o vrsti knjige koja je sadržavala »osnovna znanja o vjeri i upute o vjerničkom ponašanju« i koja je u drugoj polovici 16. i početkom 17. stoljeća smatrana najutjecajnijem štivom pučke duhovnosti (Šarčević 2014: 443). Divkovićevo objavljivanje maloga i velikoga Nauka, pri čemu je glavni oslonac imao u najpopularnijim protureformatorskim katekizmima isusovaca Roberta Bellarmina i Jakova Ledesme, možda je najistaknutiji pokazatelj njegove uronjenosti u posttridentska strujanja. Ne zaboravimo kako se tim dijelom svojega opusa Divković pridružio drugim autorima hrvatske književnosti kao što su Bartul Sfondrati (1541–1583), Aleksandar Komulović (1548–1608) i Bartol Kašić (1575–1650), koji su upravo prema katehetskim djelima gore spomenutih dvojice profesora znamenitoga Rimskoga kolegija, isusovačkoga učilišta koje je imalo istaknutu ulogu u doba katoličke obnove, sastavljali vlastite katekizme za potrebe vizitacija i misija po krajevima Otomanskoga Carstva (Gabrić-Bagarić 2013: 10; Šarčević 2014: 438). Poznato je kako je dubrovački isusovac Bartul Sfondrati, koji je 1578. godine preveo Ledesmino djelo, boravio u misijama u krajevima koji su se nalazili pod turskom vlašću, među ostalim i u Bosni, gdje je 1580. bio pratilac stonskom biskupu fra Bonifaciju de Stephanisu. Gotovo u isto vrijeme, splitski isusovac Aleksandar Komulović, također vizitator u zemljama pod turskom vlašću, prevodi Canisijev Nauk (1582), a dvadesetak godina poslije, tj. nekoliko godina prije nego što fra Matija Divković počinje s radom na velikom Nauku, prevodi Bellarminov Nauk krstjanski kratak (1603).

Nauk krstjanski. Sto čudesa, Sarajevo, Kulturno-povijesni institut Bosne Srebrene, 2013.

No, koliko god njegov opus bio uronjen u duh katoličke obnove, gotovo ga je nemoguće opisati bez usporedbe sa srednjovjekovnom religioznom zapadnoeuropskom književnosti, koja je kvantitativno ponajviše utjecala na njegov rad. Upravo se u golemom oslanjanju na srednjovjekovne propovijedi, koje su predstavljale središnji, nerijetko i gotovo jedini, most između crkvene učene i popularne pučke kulture, očituje Divkovićeva namjera da u prvom redu sastavi djela bliska običnom puku. Imajući ponajprije za cilj objavljivanje religiozno-poučnih knjiga kojima bi se na području Bosne Srebrene širila i jačala katolička vjera, Divković je svoje uzore pronašao u djelima koja su sadržavala upute o tome kako voditi život u skladu s kršćanskim načelima i koja su bila namijenjena širem sloju recipijenata, tj. nižem svećenstvu i pastvi (koliko za redovnike toliko za svjetovnje ljude). Ne iznenađuje stoga što je svoj najveći uzor pronašao u kasnosrednjovjekovnoj latinskoj zbirci propovijedi, mirakula i egzempla njemačkoga dominikanca Johannesa Herolta, koja je u hrvatskoj propovjednoj prozi ostavila višestoljetan trag: od 16. stoljeća kada se u glagoljskim Disipulima pojavljuje prvi prijevod spomenute zbirke, zatim početka 17. stoljeća kada nastaju Divkovićeva djela pa sve do 18. stoljeća u kojem se egzempli toga njemačkoga propovjednika još uvijek mogu pronaći u religiozno-poučnim tekstovima.

Obilježja Divkovićevih tekstova: jezik, pismo, stil

Sva svoja djela fra Matija Divković tiskao je bosanicom. Riječ je o jednom od triju pisama hrvatskoga srednjovjekovlja na kojem su pisani epigrafski spomenici, diplomatski i kancelarski spisi, isprave, lekcionari, molitvenici, zbornici i slično, a koje se koristilo u Bosni, Dalmaciji (pogotovo u šibenskom području), Poljicima, Dubrovniku i Slavoniji. Za vrijeme otomanske vladavine bila je glavno pismo okupiranih krajeva i službeno pismo u franjevačkim samostanima (Divković 2000: 16). Tiskanjem knjiga na narodnom hrvatskom jeziku i na bosanici, koju su u Bosni poznavali gotovo svi pismeni ljudi, fra Matija Divković nastojao je u prvom redu postići što bolju recepciju među širim pukom. Temelj njegova jezika, koji on u svojim djelima opisuje kao slovinski kako se u Bosni govori ili pravi i istiniti jezik bosanski, »ijekavska je štokavština s elementima ikavice, kakvom se govorilo između Olova i Kreševa u Bosni, na koju je naslojio jezična svojstva pisaca hrvatske srednjovjekovne i renesansne književnosti, dalmatinske i dubrovačke« (Barbarić, Horvat, Kramarić, Radošević 2016: 95).

Jasan i razumljiv stil kojim su pisana Divkovićeva djela uvelike je smanjivao mogućnost da pojedina vjerska učenja ostanu nedovoljno ili čak pogrešno protumačenim, a što je u konačnici moglo prouzročiti širenje krivoga nauka. Njegova neprestana briga oko recepcijskih mogućnosti običnoga puka te učinkovitosti i uvjerljivosti samoga teksta, a koja je svoju puninu dosegnula u Besjedama, svrstavaju ga u one autore religiozne književnosti koji ponajviše njeguju tzv. propovjedni diskurs. Različite značajke toga diskursa potvrđene u velikom Nauku, poput dodavanja uvodnih rečenica, propovjednih odlomaka, učestalih obraćanja čitatelju te eksplicitnoga skretanja pozornosti na ključne dijelove teksta (Gabrić-Bagarić 2013: 69), upućuju na zaključak kako se čak ni njegov veliki katekizam ne podudara u svemu s katekizmima katoličke obnove te da se povremeno približuje propovjednom žanru (Radošević 2017: 342).

Divkovićevi tekstovi u velikoj mjeri slijede retoričko-stilski aparat hrvatske srednjovjekovne književnosti (Hercigonja 1982: 62). Njegov stil obilježen je stalnim bujanjem rečenica koje najčešće sadrže i po nekoliko stilskih figura (anafora, retoričko pitanje, kontaktni sinonimi, antiteza, apel i apostrofa), kao što pokazuje sljedeći navod: Kakono je prokletijem vele mučno, vele tužno, vele gorko i žalosno slišati lelek i jauk vele tužni i žalosni djavala i prokletijeh koji će lelekati i plakati u mukah paklenije[h] u vijeke vijekom, onakoti je neizmjernijem i ne[i]zrečenijem načinom slatko i ugodno svetijem slišati i uživati nebeske pjesni i svirke u vijeke vijekom (Besjede, 579ab). Ovo je samo jedan od mnogobrojnih primjera Divkovićevih rečenica oblikovanih od različitih figura ponavljanja, a ponajviše kontaktnih sinonima kojima nije samo intenzivirao jačinu diskursa, naglašavajući nerijetko njegovu emocionalnu komponentu, nego je istodobno demonstrirajući poznavanje leksika susjednih krajeva nastojao proširiti recepciju svojih riječi.

Divkovićeve kratke narativne forme, osobito popularne među širom publikom, pokazuju kako je on podjednaku pozornost pridavao didaktičnom i narativnom elementu, nastojeći u srednjovjekovnom smislu istodobno pričati i podučiti te se na taj način udaljiti od čiste moralne pouke na kojoj su se temeljili egzempli i mirakuli latinskih predložaka. Njegovi su savjeti znatno opširniji od onih u stranim izvorima, a način obraćanja otkriva prije svega očinski odnos prema čitatelju (Petrović 1982: 186). Tako primjerice kratku priliku o sinu uvaženoga gospodara koji se ni na samrti ne želi odreći materijalnih bogatstava završava blagom uputom u kojoj svoje čitatelje naziva sincima, a netom ispričanu priliku (egzempl) predstavlja kao ogledalo u kojem bi svatko trebao odmjeriti: Piše se jedna prilika aliti zlamen’je. Veli bješe sin jednoga gospodara vele dobar, počten i čist, ali umjerajući vele se veoma boljaše i žaljaše zašto se dijelijaše od građana, od svoje družbe i ostaljaše kuće i baštine, što se njemu pristojaše po smrti otčinoj, i zato bi osuđen. Zašto mi je vele žao bilo svijet ostaviti i umjerajući tako sam se o stvareh svjetovnijeh i tjelesnije[h] bio zamislio da sam se bio zaboravio od Boga i od moga istoga spasen’ja. Evo, sinci, vele čisto i lijepo ogledalo prid očima našijemi, ogledajmo se, dakle, i ako nećemo prije ostaviti, bare daj na umrli dan ostavimo na stranu svekolike stvari tjelesne i svjetovnje sami sebe tješeći i razgovarajući kad nam je od potrebe svekoliko ostaviti, ili hoćemo ili nećemo! (Besjede, 877ab).

Sa svrhom da prilike i zlamenja približi svijetu svoje publike unosio je motive iz bosanske svakodnevice, dok je iskaze svojih likova obogaćivao različitim frazemima (oni koji biše živ na po mrtav pade; tudje bi umro od straha; što si se, dakle, toliko odrvenio i okamenio; koje prohode kako rosa jutarnja) i poštapalicama (da Bog sačuva; Bog zna što će biti) izražavajući njima iznenađenje pojedinom situacijom ili tvrdnjom. Umjesto postolara, kako stoji u latinskom predlošku, u Divkovićevu se egzemplu radnja vodi između »dva čovjeka koji pletijahu čarape«, a u proširenim opisima koji se uglavnom sastoje od više kontaktnih sinonima katkad se dodaju razni turcizmi: uz jedan g[r]ad spominje se i jedno mjesto, jedna družba, aliti i jedan komšiluk, aliti i jedna mahala. U sklopu tumačenja skromnosti koja uključuje odricanja od materijalnih vrijednost poput težnji za posjedovanjem velebnih zdanja Divković unutar kontaktnog sinonima (kolibica aliti čeržica) rabi umanjeni oblik poznatog turcizma (čeržica): Na ovomu, dakle, svijetu imamo hoditi i potežati se dobrijemi djeli g zemlji od obećan’ja, k slavi kraljevstva nebeskoga. Od koje zemlje i obećan’ja u salmu 141. dio moj, G(ospodi)ne, da bude u zemlji živućijeh. Na ovomu, dakle, svijetu po riječi, to jest po zapovijedi Božjoj imamo razpinati čeržice i graditi kolibice, a ne graditi dvora i polača, promišljajući i istinito držeći da na ovomu svijetu vele malahno imamo živjeti, stajati i pribivati. Zato nijesu nam od potrebe dvori ni polače, negoli je nam zadosti kolibica aliti čeržica, to jest jedno malahno pribivalištice. I tako se imamo potežati k slavi i k pribivalištu slave nebeske (Besjede, 63a).

Tumačenje molitve Oče naš u Nauku krstjanskom
 iz 1611.

Divkovićeve Besjede zaista obiluju mnogim stvarima vele vrijednim i korisnim, osim prilika i zlamenja iz različitih srednjovjekovnih zbirka egzempla nalazimo tumačenja vjerskih učenja kao i odabranih događaja iz Svetoga pisma, upute kako voditi dobar život u skladu s kršćanskim moralom, citate iz Biblije, raznih djela antičkih i srednjovjekovnih autora i sl. S obzirom na to da su Besjede ponajprije bile namijenjene širem svećenstvu koje ih je potom usmenim putem prenosilo običnom puku, Divković je vodio računa o tome da se u svojem argumentacijskom postupku ne udalji previše od iskustvenoga svijeta ciljane publike. Uz popularne parabole (usporedba duše s brodom ili vinogradom), tu je i mnoštvo usporedba sa situacijama poznatih iz svakodnevice. Upravo su takve usporedbe na kojima se među ostalim temeljilo tumačenje kršćanskoga morala nerijetko djelovale na dvjema razinama: na doslovnoj razini podsjećale su ciljanu publiku na poželjne oblike ponašanja u određenim situacijama ili na pojave iz prirode, a na prenesenoj duhovnoj razini pridonosile su boljem razumijevanju vjerske pouke. U idućem kratkom odlomku važnost slušanja propovjednika, koji je nerijetko bio jedini učeni čovjek s kojem je običan puk tijekom života dolazio u kontakt, uspoređuje se s izučavanjem zanata koje gotovo da nije moguće bez nadziranja iskusnoga staroga majstora. U ovom se primjeru ocrtava Divkovićevo umijeće uspješnoga spajanja usporedbi koje se temelje na svakodnevici običnoga puka sa svijetom visoke književnosti, točnije s navodima dvojice antičkih autora: Mi očito vidimo tko hoće jedan zanat naučiti, od potrebe je da pođe i uči od zanatčije koji umije oni zanat, inako nikako neće dobro naučiti onoga zanata. Veli Tulio: »Oni najbolje mogu naučiti koji su pripravni vele pomnjivo ćutiti.« Zato veli mudri Arištotel: »Slišan’je velik dio daje nauka.« Veli slišan’je govoren’ja uzrok je od nauka, ali jesu mnozi koji se stide poći ćutiti pripovijedan’je i slišati pripovijedaoce koji su naučitelji od prave i istinite riječi Božje. I joštere veće puta scijene sebe i drže se da su podobniji druge učiti negoli su pripovijedaoci i hoće se učiniti naučitelji u puoku od stvari kojije nijesu ni čuli ni vidjeli (Besjede, 223ab).

Većinu svojih uputa Divković je, po uzoru na srednjovjekovne propovjednike, očvršćivao pozivanjem na misli starijih pisaca koji su unutar religiozne književnosti bili smatrani istaknutim autoritetima. Donosimo kratak ulomak o univerzalnom motivu prolaznosti koji se u Besjedama, počevši od navoda sv. Bernarda, tumači iz perspektive kršćanskoga poimanja grijeha: Jošte pet krušaca zlamenuje pet stvarih vele korisnije[h], koje čovjeka ustežu od grijeha. Najprvo čovjek ima promisliti tko je bio, tko je sada, tko li će biti, i kad promisli, naći će da je od zemlje i od praha začet, zemlju nosi i u zemlju se ima obratiti i u prah. Sveti Brnardo veli: »Čovjek se z grijehom začina, s mukom se rađa, s trudom žive, a s tugom i žalostju umijera« (Besjede, 313b).

Utjecaj Matije Divkovića

Djela fra Matije Divkovića utjecala su ne samo na razvoj bosanske franjevačke književnosti, kao i općenito na razvoj religiozne književnosti 17. i 18. stoljeća, nego i na hrvatsku standardnojezičnu tradiciju i širenje štokavštine u pisanoj riječi. Po uzoru na Divkovića franjevački pisci iz Bosne, Slavonije i Dalmacije nastavljaju težiti »za općim jezičnim standardom kojim bi se nadišle razlike, povećala razumljivost tekstova i zadovoljio širok krug recipijenata« (Barbarić, Horvat, Kramarić, Radošević 2016: 96). Najčešće se među njegovim nasljednicima, i to ponajviše u izboru tematike i nasljeđivanju jezično-stilskih postupaka, spominju Stjepan Markovac Margitić (1650–1730), Stjepan Matijević (sredina 16. st. – sredina 17. st.), Pavao Papić (1593–1649), Pavao Posilović (1600–1653) i Tomo Babić (1680–1750), koji u svoj Cvit razlika mirisa duhovnoga unosi dio tekstova iz Divkovićeva maloga Nauka.

Propovijed Na veliki petak od prigorke muke Isusove u Besjedama
iz 1616.

Divkovićeva djela bila su poznata čak i izvan granica Bosne Srebrene, i to od slavonske ravnice pa sve do jadranske obale. Upravo je ta popularnost među ostalim pridonijela znatnom produljenju recepcije više duhovnih i vele bogoljubnih hrvatskih srednjovjekovnih tekstova uvrštenih u mali Nauk, koji je doživio velik broj ponovljenih izdanja. Za razliku od maloga Nauka iz 1616., zbirka propovijedi Besjede izdana je ukupno dva puta. Sinjski prosvjetitelj i protuturski ustanik Ivan Filipović Grčić (druga pol. 17. st. – 1717), kojega u svojim djelima slave Filip Grabovac i Andrija Kačić Miošić, 1704. godine u Veneciji daje otisnuti ikavsko izdanje Besjeda navodeći u kolofonu kako: čini ponoviti štampu budući pomanjkala. Toj je Divkovićevoj zbirci propovijedi običan puk dodijelio vlastito ime nazvavši ju Frataricom. Taj će se običaj nastaviti kod nekoliko mlađih franjevačkih autora poput Stjepana Markovca Margitića, čija je Ispovijed krstjanska bila poznata pod nazivom Stipanuša ili pak Tome Babića i njegova Cvita razlika mirisa duhovnoga, među širom publikom poznatijeg pod imenom Babuša (Karamatić 2011: 21).

Tekstovi bosanskoga franjevca nisu se prenosili samo tiskanim izdanjima, nego su tijekom nekoliko stoljeća bili prepisivani latinicom i glagoljicom, i to od sjevernih dijelova jadranske obale, točnije otoka Krka, na kojem još za Divkovićeva života nastaje Depopin prijepis maloga Nauka, preko širega zadarskoga područja, gdje prijepise Divkovićevih tekstova nalazimo u Koščićevoj zbirci propovijedi (1681–1684), Zbirci propovijedi iz 17./18. st. i prijepisu Gospinih plačeva Ante Raspovića iz 1772. godine, pa sve do njezina krajnjega juga, odnosno Dubrovnika, u kojem Đuro Matijašević potkraj 17. st. deset besjeda prepisuje na latinici (Štefanić 1970: 62; Nazor 1982: 168). Divković je također ostavio neizbrisiv trag na pučku duhovnost i učenost, o kojoj Alberto Fortis u svojem Putu po Dalmaciji bilježi anegdotu o pastirima u dalmatinskom zaleđu koji su čitali Divkovićevu knjigu te bi katkada tijekom mise znali ispravljati svećenika ako se njegovo tumačenje nije podudaralo s Divkovićevim vičući: »Nije tako«.

Djela Matije Divkovića na ovim prostorima žive već puna četiri stoljeća. Osim ponovljenih tiskanih izdanja maloga Nauka i Besjeda koji se pojavljuju gotovo stotinu godina nakon njegove smrti, tu su i brojni spomenuti kasniji prijepisi, ali i Fortisova napomena kako je debela knjiga o kršćanskom nauku što ju je složio neki o. Divković bila poznata među običnim pukom. Posljednjih stotinjak godina čitateljsku su publiku ponajviše privlačili egzempli (poučne priče) iz velikoga Nauka i Besjeda, kao što su vele lijepa prilika aliti zlamen’je o dvojici fratara koji se zvahu Da[j]te i Dati će se vam ili pak Vela lijepa prilike od prave ljubavi o dvama trgovcima, a koje su objavljene unutar različitih antologija. Ovaj vrijedan biser pisane baštine široj je publici gotovo u cijelosti postao dostupan u nedavno objavljenim latiničnim izdanjima. S obzirom na to da je jezik Divkovićevih djela većinom razumljiv, te da oba suvremena izdanja sadržavaju rječnik manje poznatih riječi i tumač imena, nadamo se da će se današnji čitatelj u potrazi za dobrim i korisnim poučnim štivom sjetiti zaviriti u stranice ovoga istaknutoga franjevačkoga pisca. n

Literatura

Barbarić, Vuk-Tadija, Marijana Horvat, Martina Kramarić i Andrea Radošević. 2016. Besjede fra Matije Divkovića. Rječnik manje poznatih riječi i tumač imena Sanja Perić Gavrančić. Zagreb: Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje.

Divković, Matija. 2000. Izbor iz djela. Priredila i predgovor napisala Darija Gabrić-Bagarić. Vinkovci: Riječ.

Matija Divković, Besjede Divkovića svrhu evanđel’ja nedjeljnijeh priko svega godišta (1616). Vuk-Tadija Barbarić, Marijana Horvat, Martina Kramarić i Andrea Radošević: Besjede fra Matije Divkovića (Zagreb: Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje, 2016)

Džaja, Srećko. 1982. Duhovni, politički i društveni kontekst pisca Matije Divkovića (1563–1631). Zbornik radova o Matiji Divkoviću. Ur. Herta Kuna. Sarajevo: Institut za jezik i književnost u Sarajevu. 273–283.

Gabrić-Bagarić, Darija. 1982. Divkovićev Nauk krstjanski prema Kašićevu i Komulovićevu Nauku. Zbornik radova o Matiji Divkoviću. Ur. Herta Kuna. Sarajevo: Institut za jezik i književnost u Sarajevu. 115–130.

Gabrić-Bagarić, Darija. 2013. Fra Matije Divkovića Nauk krstjanski (1611.). U: Matija Divković: Nauk krstjanski za narod slovinski // Sto čudesa aliti zlamen’ja blažene i slavne Bogorodice, Divice Marije. Uvodna studija, rječnik i tumač imena Nauka krstjanskoga Darija Gabrić-Bagarić. Transkripcija Nauka krstjanskoga: Darija Gabrić-Bagarić, Dolores Grmača, Maja Banožić. Uvodna studija, transkripcija, rječnik i tumač imena Sto čudesa Marijana Horvat. Kulturno-povijesni institut Bosne Srebrene. Sarajevo. 7–80.

Gabrić-Bagarić, Darija. 2014. Hrvatska bosanička baština u djelima bosanskih franjevaca 17. stoljeća. Filologija 62. 33–59.

Grmača, Dolores. 2012. Spisateljstvo franjevaca Bosne Srebrene u književnoj historiografiji. Bosna franciscana 36. 35–50.

Hercigonja, Eduard. 1982. Ogledi iz stilematike Divkovićevih Besjeda. Zbornik radova o Matiji Divkoviću. Urednik: Herta Kuna. Institut za jezik i književnost u Sarajevu. Sarajevo. 55–82.

Horvat, Marijana. 2013. Matija Divković, Sto čudesa aliti zlamen’ja blažene i slavne Bogorodice, Divice Marije. Matija Divković: Nauk krstjanski za narod slovinski // Sto čudesa aliti zlamen’ja blažene i slavne Bogorodice, Divice Marije. Uvodna studija, rječnik i tumač imena Nauka krstjanskoga Darija Gabrić-Bagarić. Transkripcija Nauka krstjanskoga: Darija Gabrić-Bagarić, Dolores Grmača i Maja Banožić. Uvodna studija, transkripcija, rječnik i tumač imena Sto čudesa Marijana Horvat. Sarajevo: Kulturno-povijesni institut Bosne Srebrene. 483–493.

Karamatić, Marko. 2011. Franjevačka književnost u Bosni u XVIII. stoljeću. Stoljeća hrvatske književnosti. Knj. 109. Matica hrvatska. Zagreb.

Nazor, Anica. 1982. Divkovićeva djela u glagoljskim rukopisima 17. i 18. stoljeća. Zbornik radova o Matiji Divkoviću. Urednik: Herta Kuna. Institut za jezik i književnost u Sarajevu. Sarajevo. 163–173.

Petrović, Ivanka. 1977. Marijini mirakuli u hrvatskim glagoljskim zbirkama i njihovi evropski izvori. Radovi Staroslavenskog instituta 8. 3–243.

Petrović, Ivanka. 1982. Sto čudesa Matije Divkovića u kontekstu zapadnoevropske i hrvatskoglagoljske književnosti. Zbornik radova o Matiji Divkoviću. Urednik: Herta Kuna. Institut za jezik i književnost u Sarajevu. Sarajevo. 175–206.

Radošević, Andrea. 2017. Utjecaj Johannesa Herolta na katehetsko-propovjedni opus Matije Divkovića, Zbornik radova sa znanstvenog skupa Matija Divković i kultura pisane riječi II. Ur. Dolores Grmača, Marijana Horvat, Marko Karamatić, Sarajevo–Zagreb: Kulturno-povijesni institut Bosne Srebrene i Hrvatska sveučilišna naklada. 333–373.

Šarčević, Ivan. 2014. Divković u doba katekizma. Zbornik radova sa znanstvenog skupa Matija Divković i kultura pisane riječi. Ur. Marko Karamatić. Sarajevo: Franjevačka teologija i Kulturno-povijesni institut Bosne Srebrene. 427–443.

Štefanić, Vjekoslav. 1970. Glagoljski rukopisi Jugoslavenske akademije. II. dio. JAZU. Zagreb.

Urlić, Šime. 1911. Izvori Divkovićevih priča, legenda i Gospinih »zlamenja«. Nastavni vjesnik XIX. 241−264.

Urlić, Šime. 1921. Nešto o izvorima Divkovićevih Besjeda. Rad JAZU 224. 313−347.

Zirdum, Andrija. 1982. Provincija Bosna Srebrena u vrijeme Matije Divkovića (1563–1631). Zbornik radova o Matiji Divkoviću. Urednik: Herta Kuna. Institut za jezik i književnost u Sarajevu. Sarajevo. 285–[297].