Aleksandar Isajevič Solženjicin (1918–2008)

Unutrašnji i vanjski egzil,
povratak u Rusiju

Prije stotinu godina (točnije 11. prosinca 1918) u gradiću Kislovodsku rođen je jedan od najvažnijih prozaika druge polovice prošloga stoljeća, Aleksandar I. Solženjicin, a umro je u Moskvi 3. kolovoza 2008. Došao je na svijet samo godinu dana nakon Ruske revolucije. Kako je rođen nakon očeve tragične pogibije u lovu, majka Tanasija Zaharovna rođena Ščerbak – podrijetlom Ukrajinka – nastoji sina odgojiti u pravoslavlju, ali Aleksandar već u gimnazijskim danima postaje član omladinske komunističke organizacije Komsomola. Kao i mnogi njegovi vršnjaci, uskoro je oduševljen marksizmom, ali – po vlastitim izjavama – cijeloga su ga života mučili prizori kako su boljševici oskvrnjivali oltare, rušili crkvene zgrade da bi se koristili ciglama te kako su mu njegovi borbeni školski sudrugovi strgnuli križić koji je nosio oko vrata. Morao je proživljavati u djetinjstvu one podvojenosti kakve ni nama, rođenima četvrt stoljeća poslije, nisu bile nepoznate.

Aleksandar Isajevič Solženjicin

U govoru prigodom primanja Nobelove nagrade uspoređuje položaj kršćana u Staljinovu režimu s onim u poganskome Rimu. Već u školskim danima piše pjesme, čita klasična ruska književna djela, oduševljen je Dostojevskim i Tolstojem. Kao izvrstan student, a bez dovoljne materijalne potpore, dobio je – kakve li ironije sudbine – Staljinovu nagradu. Posve je naravno što gotovo odmah nakon završena studija fizike i matematike te pohađanja predavanja na fakultetu u Rostovu na Donu iz povijesti, književnosti i filozofije te kratkoga razdoblja učiteljevanja kao oduševljeni dragovoljac odlazi u rat. Počeo je vojevanje u konjaništvu, ali ubrzo prelazi u artiljerijsku jedinicu, gdje postaje kapetan. To ratno iskustvo dobro će mu doći u nekim djelima, kao Kolovoz četrnaeste, odnosno Crveni kotač. Više je puta nagrađivan. Početkom 1944. godine umrla mu je majka, što je on saznao tek tri mjeseca poslije. A onda osuda! Grijeh mu je bio što je u vrijeme rata, po nesreći ili – književno govoreći po sreći (teško je reći) – spomenuo u pismu prijatelju Nikolaju Vitkeviču – s kojim se na bojišnici više puta susretao 1943. godine – Staljina i staljinizam, iako diktatora poimence nije spominjao. Obojica su 1945. uhićena. A bili su obojica tako blizu primanju u komunističku partiju. Solženjicin je uhićen u istočnoj Pruskoj početkom veljače i tri mjeseca poslije osuđen na osam godina prisilnoga rada u logoru, a N. Vitkevič dobio je deset godina. Moglo se pomišljati, s obzirom na vrijeme i okolnosti kad se to događalo, da je Solženjicin još dobro prošao, jer bijaše to vrijeme kada se posebno »verbalni delikt« skupo plaćao i kada se nije gubilo previše vremena na suđenja i presude. S grupom inženjera radi u svojevrsnoj zatvorskoj znanstvenoj ustanovi zvanoj »šaraška« na nekim znanstvenim projektima, o kojima ni sami zatvorenici ponekada ne znaju ni što su ni čemu zapravo služe.

Početkom 1952. zatvorenici ne izlaze iz baraka na posao, a – umjesto ljudskijih uvjeta života – pobuna završava »krvavim utorkom«. Preživio je, kako je sam tvrdio »nekim čudom«, strašne bolove i operaciju raka. Poslije je dobio dokument kojim je osuđen – kako sam naglašava u intervjuu sa slovačkim književnikom Pavelom Lichkom – »za vječnost«, a ne »doživotno«. Naravno, odbio je to potpisati, a 5. ožujka napisao je, gotovo odmah nakon satrapove smrti, pjesmu Pjatoje marta.

Zaposlen je kao nastavnik matematike i fizike u mjestu Kok-Terek u Džambulskoj oblasti, odakle piše više pisama N. Hruščovu, koji je već bio krivcem za sve proglasio Staljina, ne dirajući uglavnom aparat i aparatčike. No Solženjicin je ipak rehabilitiran sudski, službeno tek u veljači 1957., a roman U prvom krugu (V kruge pervom) počinje pisati u jesen 1955.

Kad je 1962. kao profesor matematike i fizike u Rzjanu ponudio rukopis Jedan dan Ivana Denisoviča (Odin den’ Ivana Denisoviča) tada najvažnijemu književnom časopisu Novi mir, urednik Aleksandar Tvardovski stavio je u pogon sve svoje veze, dobio izvrsne recenzije, no – zlu ne trebalo – Solženjicin je ipak nekoliko kopija romana povjerio prijateljima. I sam je Hruščov dao svoj pristanak da se djelo objavi. Bio je to književni događaj, podjednako Ivan Denisovič i njegov jedan dan: tabu tema o boljševičkim logorima i čovjek koji strpljivo podnosi sve muke, iako i ne zna za što je osuđen. Početna je reakcija bila jedinstvena: najvažnije su ruske novine, kao Izvestija i Literaturnaja gazeta, gotovo odmah nakon objavljivanja, recenzirale to djelo navijestivši novo razdoblje u ruskom književnom i umjetničkom stvaralaštvu. Čak je godine 1963. bio vrlo blizu da dobije Lenjinovu nagradu. No daleko od toga da su u književnim krugovima svi bili oduševljeni opisom logora, a neprijateljstvo je prema Solženjicinu naglo nabujalo kad su se potajice prepisivali i čitali dijelovi njegovih drugih dvaju djela, Odjel za rak te U prvom krugu. Uzalud se Tvardovski – taj hrabri pisac i vjerni Solženjicinov prijatelj sve do smrti (1971) – obraćao Konstantinu A. Fedinu zamolbama da se uklone nepravde prema piscu koji je sve više ugleda stjecao u zapadnom svijetu. Kada je 1970. Solženjicin dobio Nobelovu nagradu za književnost, napadi su postali još žešći i podsjećali su na one od prije desetak godina uperene protiv Borisa L. Pasternaka. Obojica su bili nobelovci, obojica isključeni iz Društva književnika SSSR-a. No Solženjicin je sigurno iz Pasternakova slučaja mnogo toga naučio. U djelu Bolo se tele s hrastom navodi kako je kao mladi učitelj u Rjazanu zavidio Pasternaku, kojemu je sudbina dodijelila ono o čemu je on sanjao.

Godine 1974. dogodio se književni presedan: ruski je nobelovac 13. veljače prebačen iz Moskve u Frankfurt na Majni. Lišen je sovjetskoga državljanstva. Nastavlja »živjeti ne po laži«. Nakon nekog vremena provedena u Zürichu on i obitelj odlaze u američku državu Vermont sa švicarskim državljanstvom. Dok je bio u Švicarskoj, proputovao je više europskih zemalja, a u Sjedinjenim Državama pozivali su ga na različita predavanja. Svi, od predsjednika Sjedinjenih Država pa do provincijskih novinara, govorili su o njemu, a uglavnom su bili informirani iz druge ruke, ili u najboljem slučaju kroz roman Jedan dan Ivana Denisoviča. Političari su očekivali pohvalu zapadnih »slobodarskih« režima i napade na sovjetsko društvo. Kakvo razočaranje kad je na Harvardu iznio svoje mišljenje o liberalnom kapitalističkom društvu! Potiskivanje socijalizma liberalnim kapitalizmom bilo je uistinu istjerivanje vraga s pomoću belzebuba. A kao što se to obično događa, »zapadne demokracije« ne vole one od kojih nemaju koristi. Ne da je baš pao u zaborav, ali gotovo da se o njemu i nije pisalo sve do 25. svibnja 1994., kad se sa suprugom i sinom Stepanom iz Amerike vratio u Rusiju. Iste godine je na pozornici njegova drama Gozba pobjednikâ (Pir pobjediteljej) bila prikazana bez velika uspjeha.

Slijede mnoga putovanja Rusijom, nastupi, predavanja... Te iste godine susreo se s Borisom Jeljcinom. No u dvadesetak godina Sovjetski Savez jednostavno je nestao, a u Rusiji se jedan dio komunističke oligarhije daleko više i bolje snašao negoli narod koji bi trebali predstavljati. Sve se prilagodilo nekoj vrsti »demokrature« i sve je tonekako nastavljalo trajati odajući čudan dojam da drukčije nije ni moglo biti. Sve sa zla na gore, kako će sam Solženjicin izjaviti. Istina, dočekali su ga cvijećem i poklicima, a kako je Komsomolskaja pravda pisala: »Otpratili smo Solženjicina kao grješnika. Dočekujemo ga kao sveca. A on još jednostavno živ čovjek. Pisac«. Dobiva mnogobrojna priznanja i odličja. Uručujući mu nagradu, V. Putin izjavljuje: »Mnogi su naši današnji koraci suglasni s onim o čemu je pisao Solženjicin«. Neki su novinari tu nagradu prokomentirali da bivši policajac daje nagradu bivšemu zatvoreniku (»iz ruku eks-čekista u ruke eks-zeku«). U jednom je kazalištu autor pribivao spektaklu Šaraška. A mogao je gledati i seriju emisija »U prvome krugu« na televiziji.

Do smrti je radio na pripravi svojih sveukupnih djela u trideset svezaka. Tvrde da je na sam dan smrti radio šest sati. Pokopan je na moskovskome manastirskom groblju.^[1]

Važnija književna djela

Sve do pojave romana Jedan dan Ivana Denisoviča (Odin den’ Ivana Denisoviča) Solženjicin je bio nepoznat, iako je objavljivao pjesme, prozu i drame. Jedan dan Ivana Denisoviča prekretnica je ne samo u stvaralaštvu toga pisca nego u ruskoj književnosti općenito. Načeta je tako očvrsla tabu tema zatvoreničkih logora, i to s one prave strane: Ivan Denisovič Šukhov i ne zna zapravo zašto je osuđen, ali pokazuje da i takav logorski život može biti izdržljiv, čak i da pokazuje moralnu snagu pojedinca u besmislenom društvu marksističke tiranije. Čekanje nakon popušenih cigareta tko će dobiti opušak, skrivanje komadića kruha u krevet i strah da ga netko nije pronašao, jagma u oblizivanju posuđa nakon jadnoga ručka kojim se svejedno valja, ako ne zasititi ono barem zadovoljiti, a donekle i udobrovoljiti, pa očekivanja da bi koji zek mogao dobiti odnekud paket. Iako je tu riječ o jednome danu jednoga zatvorenika, od logorskog buđenja pa do pogleda unatrag i konstatiranja da je to bio »jedan gotovo sretan dan«, susrećemo se s najrazličitijim tipovima, iz tako raznorodnih naroda Sovjetskoga Saveza, a svima je glavna misao preživljavanje. Taj jedan dan u životu jednoga čovjeka može se odnositi na bezbrojne dane bezbrojnih ljudi, stjeranih na dno življenja. Tu je filmski redatelj Cezar koji vjeruje jedino u umjetnost, baš kao i autor romana koji više puta ponavlja riječ Dostojevskoga da će »ljepota spasiti svijet« (»Krasota spaset mir«). Možda će nam najzanimljiviji biti baptist Aljoša, kojega je njegovo vjersko uvjerenje dotjeralo u tu zatvoreničku družinu. On vjeruje – i Ivana Denisoviča u to uvjerava – da se molitvom planine mogu premještati. Njemu je zatvor dar s neba, jer je među onim blaženima koji na pravdi trpe. I sam Ivan Denisovič Šukhov koji u početku vjeruje u rad, ali i te kako pazi komu će dati opušak nadajući se nekakvu uzvratu, poprima ideje da je itekako potrebna duhovna i moralna snaga da se nadvladaju nevolje dana u kojima je teško prepoznati neku svrhu.

Godinu dana nakon Jednoga dana Ivana Denisoviča časopis Novij mir objavljuje još dva Solženjicinova djela: Matrionino kućanstvo (Matrënin dvor) te Slučaj na stanici Krečetovka (Slučaj na stancii Krečetovka). Slično kao Ivan Denisovič, i Matriona se znalački nosi sa svim nevoljama i životnim poteškoćama. Ostala je postojana i čvrsta i nakon svega što je prošla u logorima. Matriona je istodobno stvarna žena, simbol moralno uspravne heroine podjednako u ratnome vihoru i u zatvorskim logorima. Ona je Solženjicinu poslužila kao simbol neuništive ruske zemlje. Potpuno je suprotan Matrioni Zotov iz Slučaja. Naivan, čist, nenačet životom, on se susreće s ideologijom koja od njega čini doušnika, krvnika.

Kratki roman Jedan dan Ivana Denisoviča kritičari su uočili ne samo kao krik jednoga (ne)vremena u doba kada je glavni krivac već nestao s ovoga svijeta, nego kao jedinstveno uspjelo književno djelo, nastavak najboljih proznih stranica zlatnoga stoljeća ruske književnosti, Dostojevskoga i Tolstoja. S druge strane taj Solženjicinov prvijenac poneki smatrahu tek svojevrsnom najavom dvaju opširnih romana, U prvome krugu (V kruge pervom) te Odjel za rak (Rakovyj korpus), gdje je autorov genij došao do punoga izražaja, a i temeljno suočavanje s jednim zlim vremenom dobilo je svoje prave dimenzije.

Radnja romana U prvome krugu odvija se tijekom kojih 36 sati, od četiri popodne u subotu 24. prosinca do jutra 26. prosinca 1949. Određenije rečeno, od telefonskog poziva diplomata Inokentija Volodina prijatelju svoje majke u kojem ga opominje da je pod nadzorom tajne policije, pa do Volodinova uhićenja i dovođenja u zatvor. A Volodin se spremao kao diplomat u Pariz! Ekipa stručnjaka »u prvome krugu«, na radu u »šaraški« u mjestu Mavrino, istražuje način kako dekodirati telefonske razgovore i time olakšati posao tajnoj policiji. Naravno, Volodin će biti prvi slučaj. Pridošlice u zatvor čude se kako se ti ljudi mogu najesti, a i zatvorski čuvari tu ne udaraju zatvorenike. No i to je mjesto ljudskih poroka, denuncijacija i prokazivanja policiji ne bi li se olakšala vlastita situacija i skratilo trajanje kazne.

Glavnim junakom romana može se smatrati Gljeb Neržin. U toj paklenoj jami on je »iz prvoga kruga« poslan u teže robijanje, u niži krug. Tamo ga s užitkom šalje zatvorski zapovjednik Jakonov. Tu je i zatvorenik Mamurin, bivši Berijin pomoćnik, koji se bavi istim poslom u zatvoru kao što se bavio i izvan zatvora. Jedna je od najzanimljivijih osoba Lev Rubin, zelotski marksist komunist, Židov, jezikoslovac, germanist, vrlo uman čovjek. Po naravi plemenit, nesebičan, uvijek spreman pomoći čak i onima za koje znade da ga mrze, ali uvjeren da je povijest u marksizmu našla svoje pravo usmjerenje, povijesnu čvrstoću, te da je Staljin jedan od istinskih povijesnih usmjeritelja. Neržin je njegov najbolji prijatelj, ali je glede filozofije i povijesti posve drugog usmjerenja: on ne može zamisliti da bi jedino komunistički nasilnici imali vlast nad povijesnim tijekovima, nad istinom. No Rubina će progoniti neke slike iz njegove prošlosti, kada je iz uvjerenja u marksističku dobrobit tjerao ljude u kolhoz, što je za mnoge značilo smrt.

Opisujući hijerarhiju vlasti nad »saraškom«, autor ide sve do ministra javne sigurnosti Abakumova te do »genija nad svim genijima« Staljina. Tu su i čudaci (poput Dmitrija Sologdina), a kako u tome zatvorenom krugu rade u administraciji žene i djevojke, opisane su i neke zanimljive ljubavi. Solženjicin donosi cijelu galeriju likova s njihovim osobnim sudbinama, uvjerenjima, nadama i beznađima. Nema crno-
-bijele tehnike, pa se među plemenitijim osobama nalazi i zatvorski čuvar Nadelašin. Solženjicin ne smatra toliko krivim pojedince, koji bi u normalnim političkim društvima bili odani svojim obiteljima, zajednici, radu, nego sustav koji proizvodi zlo.

Od 1955., tj. istodobno s romanom U prvome krugu, Solženjicin je radio na romanu Odjel za rak (Rakovyj korpus), kojega je prvo poglavlje dovršio tek sredinom 1963. godine. Samizdat objavljuje taj roman 1966., no napadi dolaze s raznih strana, a posebno je oštro protiv romana nastupao Konstantin A. Fedin kao predsjednik Društva sovjetskih pisaca. Nije prihvaćen Solženjicinov izgovor da je u tome romanu riječ samo o bolesti i bolesnicima od raka, među kojima je i sam bio u Taškentu 1954. godine. I ovaj kao i prethodni roman pokazuje proznoga virtuoza koji se znalački koristi polifonim narativnim postupcima, izraz koji je rabio sam Solženjicin.^[2] Kao što U prvome krugu pojedini opisi uglavnom slijede onda kad se komu zeku dogodi nešto važnije, u Odjelu za rak autor se djelomice koristi liječničkim posjetom pojedinim pacijentima kao povodom za pričanje. No polifoničnost je tek jedan narativni postupak, koji je isprepleten različitim sjećanjima, razmišljanjima, spoznajama, susretima.

Glavna je osoba u romanu Oleg Kostogutov, koji je prije dolaska u bolnicu bio na izdržavanju kazne, a i nakon eventualna ozdravljenja opet ga čeka gulag. Pa iako na kraju romana ne znamo je li utonuo u sretan san ili je taj san bio odlazak u inostvarnost, dobivamo dojam kako je on već izvršio svoju misiju. On kao i Neržin i Šukhov zna da mu je namijenjeno preživljavanje, i svaki dan smatra pobjedom. Uvjeren je da se rak dade svladati starim narodnim lijekom, gljivama koje se pojavljuju na bukvama, i u tome se sukobljava s liječnicom Ljudmilom Doncovom, koja, baveći se bolničkim radijacijama, i sama obolijeva od raka. Glavni je problem ipak u tome što je – po Kostogutovu – taj lijek pronašao dr. Maslenikov, liječnik iz predrevolucionarnoga doba koje se ne smije spominjati. Poput Neržina i Šukhova Kostogutov svoj moralni, uspravni ljudski stav nije spreman dati ni za što, uvjeren da čovjek po svojoj naravi nadvisuje ideologiju, psihologiju, pa i medicinu.

Odjel za rak pokazuje donekle zdraviju atmosferu od Prvoga kruga. Istina, tu se umire, tu čujemo jauke bolesnika koji trpe strašne fizičke bolove, pojedincima stižu strašne prognoze koje ih tjeraju u tjeskobu. No i tu se pokazuju teške posljedice hijerarhije vlasti, pa će tako Leon Leonidovič drhtati od straha pred »višim doktorom«. I tu se vode rasprave o socijalizmu, o smislu življenja i umiranja. Kao i u Prvome krugu, Solženjicin tu često postavlja pitanja o smislu života, poput Tolstoja. Neki likovi ta pitanja i ne postavljaju, primjerice Pavel Nikolajevič Rusanov, za kojega je ideologija riješila sve zagonetke.

Ovdje je i ironija mnogo češća negoli u prethodnome romanu. Tako će Jefrem Poddujev biti opisan kao čovjek koji je o životu naučio mnogo sitnica, toliko mnogo da nema vremena pomišljati na smrt. No ipak bitan se pomak javlja na samu kraju kad se mora naći vremena za to. U opisima smrti i predosjećajima na smrt počesto se pokazuje kako je Solženjicin bio dobro upoznat s Tolstojevom pripovijetkom Smrt Ivana Iljiča.

Ova tri romana vrhunci su ruske suvremene proze i dostojan nastavak ruskoga »zlatnog doba književnosti«. Proučavatelji su češće naglašavali bogatstvo Solženjicinova izraza. Tako P. Rawicz kaže: »Najprije suvereno vladanje jezikom. Solženjicin kao virtuoz u svim registrima: seljački govori, zatvorenički žargon, tehnička terminologija, arhaizmi, neologizmi...«.^[3] Sam autor u intervjuu tvrdi: »Kad sam počeo u logorima (pojedinost vrijedna spomena) sustavno proučavati ruski jezik, sve do samih rječnika, uvidio sam da postoji mnogo izražajne ljepote u neiskorištenim jezičnim područjima. Pokušavam ih iskoristiti. Nadam se da se moj stil sada primiče strukturi ruskog jezika«.^[4] Navodi kako je u pismu zbog kojega je dobio godine robije zamjerio Staljinu što nije znao dovoljno ruski te što je imao mnogo gramatičkih pogrješaka. No i ovaj put: »Caesar (non) supra grammaticos«.

Prema povijesnim temama

Roman Kolovoz četrnaeste (Avgust četirnadcatogo) vrlo je ambiciozan pothvat raščlambe pokliznuća Rusije početkom prošlog stoljeća, gdje autor pokazuje izvanredan uvid u ratne pojedinosti, s toliko životopisnih kavkaskih krajolika. Među glavnim likovima jest sposoban i hrabar, jedan od mnogih zapovjednika, kapetan Vorotincev, s isto tako hrabrim vojnicima, no rat se pokazuje okrutnim koliko i nepotrebnim. Bogati zemljoposjednik Zahar Tomaček naglašava kako bi bilo pametnije Rusiji da je s carevima Njemačke i Austrije ispila koju votku i zaboravila nakon pogrebne mise za Franza Ferdinanda i sve što se dogodilo oko njega.

Daleko žešći udarac režimu bila ja pojava Arhipelaga gulaga (Arhipelag gulag) u Samizdatu, djela na kojem je Solženjicin radio od 1958. do 1968. Objavljeno je tek 1973–1975. u Parizu, i to s autorovim dopuštenjem, dok je u Rusiji objavljeno prvi put 1989. Od 2009. djelo je dio školske lektire.

U trodijelnom djelu autor se služi dokumentima, razgovorima, izjavama, presudama, a obuhvaćeno je razdoblje od Lenjinove odluke o osnivanju zatvoreničkih logora do Hruščovljeva govora 1956. o Staljinovu kultu ličnosti. Jedinstvena je sudbina toga djela: režim je konfiscirao rukopis, a poslije je Solženjicinova prva supruga Natalija Rešetovskaja izjavila da to djelo nema ništa sa stvarnim događajima. No jedina je poteškoća s tom izjavom bila što je najvjerojatnije pripremljena u suradnji s KGB-om. U govoru u Stockholmu Solženjicin je naglasio kako je riječ tu dao onima s mnoštva »otokâ gulaga«, onima koji su iznijeli svoja svjedočanstva i onima koji nikada nisu mogli niti će moći doći do riječi da izraze svoje trpnje, stradanja, ponižavanja, a sve to u ime nastrane ideologije i njezinih zagovornika. Solženjicin je vjerovao da je staljinizam stalno spleten s LAŽI (»ono [nasilje, V. G. ] nepremenno spleteno LOŽJU«, vel. slova A. S.), što naglašava u govoru u Stockholmu prigodom primanja Nobelove nagrade. To nas podsjeća na riječi Trockoga da se Staljinov režim temelji na laži, karijerizmu i izdaji.

Solženjicin duboko vjeruje da književnost i umjetnost mogu i trebaju pobijediti laž. I pisao je prema toj svojoj vjeri.

Staljinistički i poststaljinistički ruski režim nije mogao olako prelaziti preko Solženjicinova kršćanstva, naglašene vjere u Boga, što i likovi u njegovim romanima nerijetko ističu kao temelj morala i razlog izdržljivosti u teško podnošljivim uvjetima. Nije slučajno da Kostogutov traži lijek protiv raka u starom načinu ruskog liječenja, kao što i Solženjicin naglašava staru rusku kršćansku vjeru. Ivan Denisovič na koncu dana zahvaljuje Bogu što je proživio još jedan izdržljiv dan. Solženjicin, kao pisac kršćanskih pogleda na svijet – kako to primjećuje Niels C. Nielsen^[5] – odolijeva misticizmu i mesijanizmu Tolstoja i Dostojevskoga i traži uzore u staroruskoj vjeri Avakuma i patrijarha Nikona.

Donekle Kolovozom, a definitivno Arhipelagom Solženjicin napušta književnost i daje se na povijesna djela, pa tako nastaje djelo Lenjin u Zürichu (Lenin v Cjurihe). Počeo je – prema vlastitim riječima – pisati to djelo još u Rusiji, ali je – nepredvidivo se našavši u Zürichu – naišao na dosta važnih dokumenata koji su mu omogućili povijesno djelo ne samo o Lenjinu nego i o brojnim njegovim suradnicima i suradnicama. U Sjedinjenim Državama daje se na odavno početi povijesni pothvat pod naslovom Crveni kotač (Krasnoje koleso), gdje se različiti povijesni događaji i osobe različitih ideologija povezuju u Čvor (Uzel). Tu su Kolovozu četrnaeste (1971) dodani Listopad šesnaeste (1984), Ožujak sedamnaeste (1987. i 1988) te Travanj sedamnaeste (1991). Golema autorova erudicija i mnoštvo događaja, s različitim umetcima, brojnim digresijama i s mnogo imena čine to djelo teško prohodnim običnu čitatelju.

O Solženjicinovim povijesnim djelima svoj će sud izreći povjesničari i povijesne institucije.

Pisma Društvu sovjetskih književnika

Nekom vrstom memoara smatra se Solženjicinovo djelo Bolo se tele s hrastom (Bodalsja telyonok s dubom) s podnaslovom »zgode iz književnog života«, gdje ćemo naći dosta toga »pro domo sua«, npr. mnogo o Solženjicinu i Novom miru, o autorovu pristupu arhivskoj građi, o Staljinu, o raznim njegovim književnim suvremenicima i prethodnicima, posebno zanimljivo o K. Fedinu, o M. Šolohovu i njegovu romanu Tihi Don, o A. Tvardovskom, o tragično i zagonetno poginulom Andreju A. Amalriku te o ruskim prešućivanim oporbenim, proganjanim piscima. Bilo bi zanimljivo podrobnije sagledati njegove političke i književne suvremenike pa vidjeti da su mu, nakon izlaska s robije, neki kolege književnici više zagorčavali život negoli predstavnici vlasti. A s druge strane, nitko se od tih književnika protivnika, njegovih suvremenika nije odvažio staviti svoj potpis kad se od njih tražilo da se suprotstave dodjeli Nobelove nagrade Solženjicinu. Možda je bilo teško biti prvopotpisani? U pismima Društvu književnika Sovjetskoga Saveza izlaže svoja razmišljanja bez dlake na jeziku. Tako iznosi kako je predlagao da se dokine svaki oblik cenzure, da se ne raspravlja o njegovoj drami Zabava pobjednika kad se govori o Odjelu za rak, kako zapravo nikada nije dobio sudsku presudu, itd.

Neke pristranosti

U jednom intervjuu s Paulom Hlebnikovim (u reviji Forbes 16. travnja 1974., znači neposredno pred povratak u Rusiju) Solženjicin je dao jasan odgovor svima koji su ga smatrali slavofilom. On zapravo nije nikakav slavofil, nego zagovornik velike Rusije. Na pitanje o odvajanju nekih južnih država od Rusije, Solženjicin je odgovorio protupitanjem što bi se dogodilo kad bi se deset američkih sjedinjenih država odvojilo. »A točno se to dogodilo današnjoj Rusiji kad je u dvadeset i četiri sata izgubila osam do 10 čisto ruskih provincija, s 25 milijuna etničkih Rusa« (»...in 24 hours she lost eight to 10 purey Russian provinces, 25 milion ethnic Russians...«). Radi li se tu doista o osam do deset »čisto« ruskih provincija? Govoreći o Ukrajini i stavu SAD-a prema ukrajinskoj neovisnosti, on je bio protiv odcjepljenja, a ako to već Ukrajinci žele, onda neka prepuste Rusima ono što im je dao najprije Lenjin, a zatim Hruščov. »Ja sam gotovo polovicom Ukrajinac. Rastao sam sa zvucima ukrajinskoga govora. Volim njezinu kulturu i žarko želim svaki uspjeh Ukrajini, ali samo u njezinim stvarnim etničkim granicama, bez grabljenja ruskih provincija.« Te »ruske provincije« istočni su i južni dijelovi Ukrajine. Kao povjesničar mogao je Solženjicin posegnuti za vremenom Petra Velikoga, kada je Rusija mnogo toga prigrabila, a i u Solženjicinovo vrijeme više je desetaka jezika nestalo pred agresivnim ruskim jezikom. A zna se što se događalo narodima u Sovjetskom Savezu koji su izgubili jezik.

Knjigom Zajedno dvjesto godina (Dvesti let vmeste), koja je objavljena 2001. godine, izazvao je mnogobrojne kontroverzije o dvjestogodišnjem suživotu Židova i Rusa, posebno u 20. stoljeću, kroz turbulentna vremena revolucije, staljinizma pa i poststaljinizma. Neki su kritičari naglasili da to nije djelo o tome kako su Židovi i Rusi živjeli zajedno, nego kako su živjeli na istome prostoru razdvojeno. Mjestimice pisac pokazuje svoj antisemitizam, približavajući se u tome idejama Dostojevskoga. Riječ je posebno o sudjelovanju Židova u Listopadskoj revoluciji, o Trockome, o Židovima u NKVD-u, o Židovima u strukturama, ali i brojnim žrtvama u Lenjinovim i Staljinovim čistkama.

Među najžešćim kritičarima Solženjicina i njegova djela nalaze se upravo dvojica Rusa, koji su postali poznati književnici na Zapadu. To je prije svega Vladimir V. Nabokov, koji je smatrao Pasternaka dobrim pjesnikom, ali da mu je roman Doktor Živago morbidan, bez nadahnuća, potpuno antiliberalan, no da je Solženjicinov Gulag još mnogo slabije djelo od spomenuta Pasternakova romana. Drugi kritičar Alain Bosquet (Anatolij Bisk, rođen u Odesi u ožujku 1919., nekoliko mjeseci nakon Solženjicina), uz književni rad poznat i po tome što je u djelu Okrutne proslave (Les fêtes cruelles) opisao okrutnosti bombardiranja naselja u Normandiji, u djelcu Ne slažem se, Solženjicine (Pas d’accord Soljénitsyne, Paris: Filipacchi, 1974), koje se pojavilo čim je Solženjicin protjeran iz Moskve, zamjerio je ruskomu piscu što je napuštao SSSR i došao na Zapad, koji po nevaljaštinama nadvisuje Rusiju. Posebno je Bosquet oštar prema Švicarskoj, gdje zgrtanje kapitala i nehumanosti nadvisuju Sovjetski Savez. Zamjera mu njegove malograđanske navike s kojima je već došao na Zapad, pa mu je velika briga bila kako dobaviti svoj radni stol, a znamo kako se Kostogutov (odnosno sam autor) čudio što se ljudi brinu, primjerice, za broj košulje. Čemu ta dvoličnost, pita se kritičar.

Moram priznati da smo mi Hrvati bili vrlo razočarani Solženjicinovim uskraćivanjem potpisa kada su 104 nobelovca potpisali Apel za mir u Hrvatskoj, gdje, među inim, čitamo: »Apeliramo na savjest muškaraca i žena da dignu svoj glas protiv indiferentnosti prema položaju hrvatskoga naroda koji je izložen ne samo opasnosti od totalnoga uništenja njihove zemlje nego i prijetnjâ za uništenje njihovih vlastitih života«.

Kao što je mirno uzeo Putinovu nagradu, tako je 2004. godine primio najviši orden Srpske pravoslavne crkve, Orden Svetoga Save. Zar nije znao za ulogu Srpske pravoslavne crkve u agresiji na Hrvatsku?

No Solženjicin je još jedan primjer kako ne samo djelo valja promatrati odvojeno od pisca nego i pisca u različitim vremenima valja promatrati različito. Solženjicin je u danim teškim okolnostima uspijevao zaustaviti nemilosrdni povijesni žrvanj, a u mnogo mekšim vremenima nije vidio dalje od svojega dvorišta, bez obzira na to kako to dvorište bilo golemo.

^[1]   U ovome prikazu životopisa uglavnom sam se držao pregledna i opširna djela Ljudmile Saraskine, Aleksandr Solženicin, Moskva: Molodaja gvardija, 2008.

^[2]   Marc Slonim navodi da je Solženjicin taj izraz naslijedio najvjerojatnije od Mihaila Bahtina, koji se njime služio već 1929. u monografiji o Dostojevskom. Marc Slonim, »Remarques sur Soljénitsyne«, Soljénitsyne, Colloque de Cerisy, Paris 10/18, 1974., str. 31–57.

^[3]   Piotr Rawitz, »Éthique et esthétique; Le rapport à l’Occident«, Soljénitsyne, Colloque de Cerisy, str. 21.

^[4]   Usp. Raïssa Tarr, Uvod u Soljénitsyne, Colloque de Cerisy, str. 21.

^[5]   Niels C. Nielsen, Solzhenitsyn’s Religion, London: A.R.: Mowbray, 1975.