A. G. Matoš i Ogulin

Matoš je svoj dolazak u Ogulin opisao u putopisu Oko Rijeke. Riječ je o putopisu nastalom 11. studenoga 1909. godine i uvrštenom 1910. godine u sjajnu zbirku putopisa Naši ljudi i krajevi. Putovao je, naime, u Rijeku vlakom ne bi li se u Opatiji susreo sa svojom zaručnicom Olgom, koja je u Opatiju otišla raditi. Bio je listopad 1909. godine kada je Matoš, čekajući u Ogulinu vlak za Rijeku, posjetio svog prijatelja, odvjetnika Milana Sokolića. Sokolić je, preko supruge, zapravo bio Matošev daljnji rođak. Obitelj Milana Sokolića živjela je u kući u središtu grada, u kojoj se u novije vrijeme nalazila upravna zgrada Bjelolasice. Bila je to jedna od ljepše uređenih kuća tadašnjeg Ogulina. Matoš je, vjerojatno, češće dolazio u posjet prijatelju, ali jedini opis dolaska u Ogulin zapisao je u spomenutom putopisu Oko Rijeke.

…Ubavost kajkavskog pejzaža prelazi iza Karlovca u neobičnost kraških formacija. U Ogulinu silazim s voza. Frankopanska kula, pretvorena u tamnicu, smaragd Đule u briljantima vodopada, u ambisu pod lijepim mostom i lijepo mjesto s uređenim šetalištem, noseći sve tragove uredne i racionalne vojničke i napoleonske uprave. Jer, kako je poznato, mi nemamo danas ni uprave. Vlada samo guli, ali ne podiže i ne investira. Pa da i hoće, nema čime. Budget primorske zemlje Hrvatske manji je od godišnje rente bogatog pojedinca u Parizu, Londonu ili u Americi. Mađarska politika ide za tim, da od nas načini slijepce i prosjake. Od Zemuna do Rijeke voziš se na željeznici dva dana i jednu noć, a na tom krasnom, golemom terrainu rijetko naseljenom bistrom, zdravom pasminom, mora narod bježati u Ameriku. Otima se naše kao za provale Huna!

Piramida Kleka u maglama i jesenjim oblacima! Tu leži po predanju Kraljević Marko i tu se roči Grabancijaš, moj – kako bi Jarmek rekao – demon sa vilama i zvijezdama. Tu se sastaje balkanska sa gornjohrvatskom, vojnička, graničarska sa kulturnom predajom. Đak i junak, pero i buzdovan, misao i djelo, vilinski sin Grabancijaš i kraljevski sin Marko, um i energija, entuzijazam refleksije i oduševljenje akcije! Iz Prilipa Marko sastao se na Kleku sa našim kaptolskim crnoškolcem, pustoškolcem, pa sa te hridi čekaju nas, kada će misao hrvatska postati djelo, kada će aktivnost naša postati velika misao, pa dok juri ispod planine lokomotiva, još uvijek simbol tuđeg nasilja, buzdovan Marka Kraljevića čeka u tamnim njedrima naše zemlje, da ga duh grabancijaški pronađe i kao bombu baci sa Kleka na putove tuđeg poniranja.

U pobratimskoj kući dra. Milana Sokolića, u čekanju na naredni riječki voz, razgovaramo o pravaškoj krizi. Pravaši, najmoćnija stranka u zemlji, programom jedinstvenija od koalicije, ne mogu se sjediniti zbog osobnih pitanja: nevjerovatnost, da nije žalosna istina! Oko ponoći dotrči sluškinja sva blijeda: neko je po običaju razbio prozore. To se, veli mi dr. Sokolić, vrlo često događa, jer ga smatraju pravoslavni »frankovcem«. Da takve lopovštine revoltiraju, da takva neumjesna izazivanja rađaju zlim posljedicama, priznat će mi i Srbobran. Noćni atentati ne mogu biti oblik političke borbe, pa ni protiv frankovaca, pa kada se u uređenom mjestu kao Ogulin može braniti takav zaplotnjački teror, ne začuđava nas reakcija proti sličnim banditstvima, dolazila ona ma otkuda…

I iz ovog putopisa, kao i svih drugih, vidimo Matoša pjesnika i u proznoj formi (»Piramida Kleka u maglama i jesenjim oblacima!«). Također, u svakom se putopisu znao dotaknuti i aktualne političke situacije. Govori tako o mađarskoj politici koja od Hrvata želi učiniti prosjake, o Vladi koja »guli, a ne ulaže«, o željeznici kao simbolu tuđeg nasilja i slično. U priču o Ogulinu uklopio je i poznati mit o Kraljeviću Marku te ga povezao sa stoljetnim čekanjem hrvatskoga naroda da se njegova misao, sloboda, napokon ostvari.

Opisuje svoj boravak kod Sokolića. Matoš i Sokolić razgovaraju o pravaškim previranjima i podjelama. I jedan i drugi vrlo privrženi ideji hrvatske slobode, ali i kritični prema svima koji su svoje interese počeli stavljati ispred te ideje. Njihov razgovor prekida sluškinja koja donosi vijesti kako su im opet razbili prozor na kući, što je bila učestala pojava. Milan Sokolić u Ogulinu je, kao »frankovac«, imao dosta problema sa srpskim stanovništvom ili zagovarateljima Hrvatsko-srpske koalicije, s kojima je Čista stranka prava vodila dosta oštre rasprave i sukobe. Sukobi su prerastali u nasilje i napade u noćne sate na prozore kuća političkih protivnika.

Imenik dostojanstvenika, javnih bilježnika i činovnika 1917.

Iz ulomka je vidljivo kako se Matoš ne može prestati čuditi kako je nasilje postalo sredstvo obračuna s političkim neistomišljenicima. Ogulin doživljava uređenim mjestom. Ako se u njemu događaju opasni noćni napadi na ugledne građane, kako li je tek u drugim dijelovima domovine? Matoš spominje i pisanje Srbobrana o posljedicama takve političke napetosti. Srbobran je bio list za politiku, narodnu prosvjetu i privredu i izlazio je u Zagrebu od 1884. do 1914. godine (od 1903. do 1907. zvao se Novi Srbobran).

Ono što je, vidimo, Matoša i Sokolića povezivalo, osim prijateljstva i rodbinske povezanosti, njihova je uključenost u jednu od pravaških orijentacija s početka 20. stoljeća – takozvane frankovce. Obojica su bila članovi Frankove pravaške stranke. Josip Frank je nakon smrti Ante Starčevića (1896. godine) došao na čelo Čiste stranke prava (frankovci), koja je osnovana 1895. godine odvajanjem od Stranke prava, koja je tada bila projugoslavenski orijentirana. Bilo je to vrijeme velikih političkih previranja i traženja ideoloških pozicija pa se i sama pravaška orijentacija razdvojila na nekoliko smjerova. Iako se Frank kao osoba Matošu nije sviđao, kao političar liberalnih pogleda i velike snage i želje za borbu privukao je Matoša u svoj krug. Sudjelovali su u protusrpskim i protumađarskim demonstracijama na početku 20. stoljeća. Naime, ideja Frankove Čiste stranke prava bila je ostvarivanje samostalne Hrvatske, ali u okviru zajednice s Austrijom te su se tako sukobljavali s Hrvatsko-srpskom koalicijom, koja je imala ideju ujedinjavanja sa Srbima. Čista stranka prava nastupala je dosta oštro prema Srbima i ideji povezivanja s njima pa je to uzrok mnogih napetosti i nasilja u tadašnjem hrvatskom društvu, koji su, vidjeli smo prije, rezultirali i pokojim razbijenim prozorom ili glavom. Ogulin nije bio lišen takvih napetosti. Matoš je, dok je živio u Beogradu, bio označen kao »frankovac« i pomalo izoliran jer je retorika frankovaca prema Srbima često bila vrlo oštra i gruba. Matošev stav o Franku mijenjat će se s vremenom i to prema negativnom, a posebno će na to utjecati novi raskol 1908. godine, kada iz stranke odlaze Mile Starčević i Ante Pavelić stariji, koji formiraju Starčevićevu stranku prava, kao i Frankovo sudjelovanje u lažnim procesima protiv Srba u Zagrebu i suradnja s banom Rauchom. Matoš je javno istupio iz Čiste stranke prava 10. kolovoza 1909. godine Izjavom g. A. G. Matoša u časopisu Hrvatska sloboda, gdje je napisao kako se u posljednje vrijeme uvjerio da »politika dra J. Franka više škodi no koristi pravim interesima Hrvatske i njenih prava« te da sebi uzima natrag svoju »literarnu slobodu koja je iznad svih stranaka…« Vidimo veličinu Matoša, koji je više bio književnik nego političar, kada napušta stranku kojoj je laž postala važnija od istine i gdje je moral zaboravljen zbog stranačkih interesa. Josip Frank imao je svojih zasluga za konačno pomilovanje Matoša pa je možda i zahvalnost za taj čin bila razlogom dugog toleriranja nekih ponašanja koja mu se nisu svidjela.

Današnji izgled kuće u centru Ogulina u kojoj je nekada živjela obitelj Sokolić

Pomalo začuđuje da je osoba kao Matoš, ljubitelj slobode, boem i lutalica, koji se nikada nije vezao uz osobe, odlučio biti dio jedne političke stranke. Međutim, s druge strane, još je kao učenik znao držati vatrene pravaške govore, a i na kraju života, u bolnici, rekao je da je »stekliš« bio i da će takav i umrijeti. Cijeli mu je život bio vezan uz pravašku ideju, a za sebe je ponosno znao govoriti da je »pravaški liberal«. Sloboda pojedinca i naroda i tolerancija kao misao vodilja usađena je u njegov politički pogled još od ranih dana. Za razliku od često agresivne retorike prema Srbima, koja je dolazila iz redova njegove stranke, on je uvijek pozivao na toleranciju i poštivanje drugoga. Smatrao je da nasilje prema drugima samo umanjuje vrijednost onoga koji nasilje čini. Zašto se našao baš u Čistoj stranci prava? Moguće da ga je ideja slobodne Hrvatske, o kojoj je toliko maštao dok je boravio u tuđinskim zemljama, povela u to kolo, a moguće da je bila riječ i o pomalo naivnoj vjeri u energiju Josipa Franka, toliko rijetku u hrvatskoj politici na početku 20. stoljeća, da ga je brzo privukla, a poslije je jednako brzo i kopnila. U opsežnom članku Zašto odoh? (Hrvatska sloboda, kolovoz 1909) Matoš će pokušati objasniti i svoj ulazak i svoj izlazak iz Frankove stranke, kao da se želi opravdati: »…Kao literat nisam mogao biti no politički doktrinar, to više što iz daljine, ne poznavajući osoba i prilika, nisam mogao uhvatiti pravu sliku naših odnošaja…« Matoš će smatrati kako je Frank možda bio zaveden od austrijske vlasti, ali je svejedno osramotio Hrvate kada ih je pokušao zavaditi s hrvatskim Srbima proglašavajući ih izdajicama.

Doktor Milan Sokolić bio je odvjetnik, sudski pristav u Ogulinu. Rođen je iste godine kao i Matoš – 1873. Ljetopis Društva svetog Jeronima spominje ga 1907. godine kao svog člana, a 1917. godine nalazimo ga u Imeniku dostojanstvenika, javnih bilježnika i činovnika pod Sudbenim stolom u Ogulinu. Riječ je o vrlo uglednom i obrazovanom čovjeku u tadašnjem Ogulinu. Hrvatsko književno društvo sv. Jeronima osnovano je 1868. godine s ciljem »promicanja i širenja kršćanskim duhom prožete književnosti, znanosti i prosvjete«. Društvo je izdavalo knjige i časopise, posebno je poznat godišnjak Danica, a i danas je tako, što se vidi u časopisu Marulić. Društvo svetog Jeronima okupljalo je intelektualce i obrazovane ljude, kršćanski orijentirane, među koje je u Ogulinu pripadao Sokolić. Društvo je, uz Maticu hrvatsku, imalo iznimnu važnost u širenju i očuvanju hrvatskoga kulturnog identiteta, na čemu je i Matoš radio cijeli svoj životni vijek.

U Državnom arhivu može se pronaći jedan zanimljiv dokument o Milanu Sokoliću. Naime, riječ je o pismu koje kao odvjetnik piše doktoru Anti Paveliću (starijem), 23. studenog 1918. godine, potpredsjedniku Narodnog vijeća Slovenaca, Hrvata i Srba, u kojem ga moli da se zauzme za Mariju Veljačić, koja je okrivljena zbog zločinstva pometnuća. U pismu se Sokolić obraća Paveliću s »dragi Tone«, što upućuje na njihovo poznavanje, a možda i prijateljstvo. Pavelić je također bio dio pravaških krugova, a zajedno s Milom Starčevićem udaljava se od Franka nakon aneksije Bosne i Hercegovine i osnivaju Starčevićevu stranku prava. Pavelić će, nakon smrti Mile Starčevića 1917. godine, postati i predsjednikom stranke, a poslije potpredsjednik Narodnog vijeća Slovenaca, Hrvata i Srba 1918. godine. U spomenutom pismu Paveliću Sokolić objašnjava kako je branio primalju Mariju Veljačić, prijateljicu doktora Josipa Sobola iz Crikvenice, koju je neka »hotelska djevojka« Božica Juvenčić optužila da joj je istjerala plod i rodio se beživotan. Božica Juvenčić prvo je sve nijekala, a zatim optužila Mariju Veljačić, koja je i optužena na 6 mjeseci tamnice. Budući da stol sedmorice nije htio poništiti presudu, Sokolić je molio i kralja za pomilovanje, što je odbijeno. Sokolić Pavelića moli da se zauzme za to da Marija Veljačić dobije pomilovanje. Obraća mu se s »ti«, a i naslovno »Tone« upućuje na njihov prijateljski odnos i na ugled samog ogulinskog odvjetnika u visokim krugovima tadašnje vlasti.

Milan Sokolić preminuo je 1951. godine te pokopan na gradskom groblju Sveti Jakov u Ogulinu, odmah pokraj crkve s lijeve strane. S njim je pokopana i supruga Ljuba, rođena 1870. godine, a preminula 1940. godine. U istom grobu pokopani su i njihov sin Petar te kćeri Anka i Marija. Sin Pavao vjerojatno je pokopan u Zagrebu.

Sinovi Milana Sokolića, Pavao i Petar, bili su poznati hrvatski liječnici, koji su, svaki u svom području, zadužili hrvatsku medicinu. Iznimno ugledni i cijenjeni u svojoj struci nastavili su očevim putem, ali u drugom području (otac pravnik, sinovi liječnici).

Pavao Sokolić rođen je u Ogulinu 1907. godine i spominje se kao maturant ogulinske gimnazije u školskoj godini 1925/1926. Profesor doktor Pavao Sokolić 1946. godine ustanovio je Zavod za patofiziologiju na Rebru, unutar budućega Kliničkoga bolničkog centra. Oko sebe okupljao je studente, koji su ga rado slušali i pratili. U javnosti je bio poznat kao izniman liječnik kojem su mnogi dolazili zbog svojih zdravstvenih problema. Zavod, koji je dr. Sokolić ustanovio, tada je objedinjavao liječenje, istraživanje i nastavu. Studenti i kolege divili su se i isticali erudiciju profesora Sokolića po kojoj je ostao upamćen i poslije.

Doktor Đemal Pezerović napisao je lijep osvrt na život i rad doktora Sokolića nakon njegove smrti. Među ostalim napisao je:

Rođen je u Ogulinu, 15. lipnja 1907. godine, a tamo je završio osnovnu i srednju školu. Studij medicine završio je u Zagrebu, 1933. godine… Profesor Pavao Sokolić se zalagao za integralno gledanje na bolesnog čovjeka, što je rezultat njegovog širokog znanja biomedicinskih i medicinskih disciplina. I najmanja nevažna sitnica, u kojoj se remeti fiziološka ravnoteža, može biti dvojbena i mora narušavati funkcionalno dinamičku ravnotežu pojedinih sustava i cijelog organizma. Promatrajući bolesnika, naš je učitelj uvijek nastojao ukomponirati i vrijeme kao četvrtu dimenziju. Nesebično je prenosio svoje bogato iskustvo i znanje na svoje suradnike. Volio je studente, a osobito je mnogo vremena posvećivao demonstratorima, upućujući ih u abecedu stručnog i znanstvenog rada. Zahvaljujući tim naporima, a i takvom radu, naši su demonstratori na kongresima studenata medicine i stomatologije dobivali vrijedna priznanja… Još prije rata, profesor Sokolić bio je vrlo aktivan u Zboru liječnika Hrvatske. Bio je dugo vremena tajnik Internističke i Gastroenterološke sekcije i jedan od utemeljitelja Kardiološkog i Gerijatrijskog centra, koji su danas postali ustanove na zavidnoj razini. Unapređujući rad Savjetovališta za dijabetes, osnovao je Dispanzer za dijabetes i predložio da se nazove Vuk Vrhovac. Profesor Sokolić bio je istaknuti medicinski stručnjak i pedagog, human, plemenit i pravdoljubiv, omiljen među studentima, a i liječnicima, voljen od bolesnika, zbog pomoći koju im je ukazivao… Za svoje stručno i znanstveno pregalaštvo i postignute uspjehe na području zdravstva, ukazom Predsjednika Republike odlikovan je Ordenom rada s crvenim vijencem, Ordenom zasluga za narod sa zlatnom zvijezdom i Ordenom Republike sa srebrnim vijencem. Još za života, dr. Sokolić postao je medicinska legenda… Nama, koji smo s njim dugo i blisko surađivali, ostat će u trajnoj uspomeni. Mi smo izgubili više, nego kad se gubi učitelj, suradnik, izgubili smo dio sebe. Postali smo emocionalno siromašniji i prazniji za svako sutra.

Postoje i brojna svjedočanstva o njegovoj humanosti i pomaganju za vrijeme 2. svjetskog rata. Doktorica Ružica Ćavar zapisala je tako svjedočanstvo čovjeka kojeg je Sokolić spasio iz ustaškog logora kada je u logor došao s predstavnicima Međunarodnoga crvenoga križa. Nakon rata taj će čovjek doktora Sokolića spasiti kada će partizani sve liječnike s Rebra odvesti u sabirni logor u Maksimir.

U razgovoru s ljudima o ogulinskoj obitelji Sokolić mnogo mi je kazivalo kako je doktoru Pavlu Sokoliću na liječenje dolazila i Jovanka Broz. Potajno, naravno.

I drugi sin Milana Sokolića, Petar, bio je cijenjen i uspješan liječnik. Dvije godine stariji od brata Pavla, spominje se u popisu maturanata ogulinske gimnazije u školskoj godini 1923/1924., a to je bila prva generacija koja je i upisala ogulinsku gimnaziju, osnovanu 1919. godine. Bio je u braku s Mirom, kćeri poznatog Ive Pilara. Bio je član Oftalmološkog društva, koje je prve stručne sastanke održavalo još 1927. godine u Zagrebu. Postao je i član Jugoslavenskog oto-neuro-oftalmološkog društva. Izabran je u Savezni odbor oftalmologa Jugoslavije, kao predstavnik Oftalmološke sekcije Zbora liječnika Hrvatske, 1953. godine. Od 1961. godine prvi je potpredsjednik Oftalmološke sekcije Zbora liječnika Hrvatske. Preminuo je 1987. godine i pokopan u Ogulinu.

Milan Sokolić imao je i kćeri Mariju i Anku. Marija Sokolić spominje se u popisu maturanata ogulinske gimnazije u istoj generaciji s bratom Petrom. To su bili prvi maturanti ogulinske gimnazije, pokrenute 1919. godine, a ukupno ih je na popisu 17. Preminula je 1954. godine, samo tri godine nakon smrti oca Milana, u 51. godini života.

Anke (Tule) Sokolić (1902–1963) stariji Ogulinci i Ogulinke sjećaju se po pričama prema kojima je samo noću izlazila iz kuće, a danju ju se nije moglo vidjeti ni susresti. Priče kažu kako je svake godine ljetovala s roditeljima u Opatiji, gdje je upoznala i mladića koji joj se svidio, srpskog prijestolonasljednika Aleksandra, te se rodila velika ljubav. Međutim, Aleksandar je morao uzeti za ženu osobu kraljevske krvi pa se Anka od tuge povukla u sebe i od ljudi.