Žiga pl. Farkaš – prvi predsjednik Hrvatske narodne čitaonice u Rijeci

Uvod

Život i djelo Žige pl. Farkaša, službenika riječke Pomorske uprave, prisjednika Sudbenoga stola i zasigurno najistaknutijeg aktivnog pripadnika hrvatskoga narodnog preporoda u Rijeci, ostalo je sve do danas uglavnom nepoznato našoj široj javnosti, unatoč činjenici da je bio prvi predsjednik riječke Hrvatske narodne čitaonice i mlađi brat vrlo istaknuta hrvatskog preporoditelja, književnika, političara i znanstvenika Ljudevita Farkaša-Vukotinovića. Poput svojega slavnoga brata bio je Farkaš rođeni Zagrepčanac, ponosni odvjetak ugarsko-hrvatskoga plemstva, pravni stručnjak i marljivi državni službenik, vatreni ilirac i čitaoničar, oduševljeni kazališni diletant, koji je svojim velikim zanosom znao djelovati na druge, poticati ih i motivirati na samoprijegorno kulturno-prosvjetno djelovanje u korist svojega naroda, kao pokretač, kreator i organizator kulturnoga preporoda. Premda je taj školovani pravnik u kazališnom polju bio amater, bio je cijeloga života istinski ljubitelj i vrlo gorljivi promicatelj scensko-glazbene umjetnosti. Farkaševu pojavu nije moguće promatrati odvojeno od mentaliteta prvog razdoblja razvitka suvremenoga kazališta u Hrvata, kada je kazalište još bilo i moćan instrument narodnog buđenja, afirmacije i prestiža. U tadašnjim kulturno vrlo zaostalim i ograničenim okolnostima pravo se teatarsko znanje, umijeće i profesionalnost nadoknađivalo istinskom ljubavlju za kazalište, uvjerenjem da je kazalište vrlo ozbiljna stvar, neki temeljni stup nacionalne kulture, što je na neki način bilo i točno. Međutim, u nedostatku nacionalnih kazališnih kuća lokalne su čitaonice privremeno preuzimale njihovu funkciju, što se posebno dobro vidi na primjeru Rijeke, gdje će doći do male kazališne revolucije koju je predvodila mala ali vrlo djelatna skupina lokalnih diletantskih glumaca i glumica. Aktivno sudjelujući u osnivanju i radu riječke Čitaonice, glavne preporodne i kulturno-prosvjetne institucije riječkih Hrvata, posebno njezine diletantske glumačke sekcije, ostavio je Farkaš, zajedno sa svojim najbližim suradnicima, neizbrisiv trag u modernoj građanskoj kulturi Rijeke druge polovice devetnaestoga i početka dvadesetoga stoljeća.

Obiteljsko podrijetlo

Sigismund (Šišman, Žiga, Sigmund) pl. Farkaš rodio se u Zagrebu 1. ožujka 1819. godine, kao najmlađi sin u obitelji Imbre (Mirka, Emerika) pl. Farkaša, veleposjednika u križevačkoj županiji, i Amalije, rođene plemenite Petrović, kćeri septemvira i sveučilišnoga profesora prava Josipa pl. Petrovića iz Budima. Sigismundovi su se roditelji u Zagreb bili preselili iz Požege vjerojatno 1811. godine, nedugo nakon svojega vjenčanja. Farkaševi, koji su bili podrijetlom iz Mađarske, ubrajali su se u nasljedne plemićke obitelji, a u Hrvatskoj je postojalo više njihovih ogranaka. Po imovinskom statusu i ugledu pripadali su u niže hrvatsko plemstvo, takozvane šljivare. Riječ farkaš u mađarskom jeziku znači vuk, pa je na temelju takve etimologije njegov stariji brat Ljudevit, koji se izvorno zvao Lajos, svojem obiteljskom prezimenu poslije dodao hrvatski oblik Vukotinović, pa se potpisivao kao Farkaš-Vukotinović. Bilo je to posve u skladu s običajima tadašnjih domoljuba, koji su u prvom zanosu ilirskoga pokreta mislili da se prezime tuđega, posebno mađarskoga jezika, ne slaže s hrvatskim patriotizmom. Farkaševi su se predci doselili u Slavoniju oko 1760. godine, a potjecali su iz Hontske županije u tadašnjoj zapadnoj Ugarskoj. Njegov prapradjed Adam Farkaš dobio je hrvatsko-ugarsko plemstvo 2. travnja 1690. godine, u Korongu, zajedno sa svojom braćom Tomom, Stjepanom, Matijom i Ivanom. Grbovnicu mu je podijelio car Leopold I. istoga datuma u Beču. Grb te plemićke obitelji donosi Ivan Bojničić u svojem grbovniku plemstva Hrvatske i Slavonije pod imenom Farkaš-Vukotinović. Prema crtežu i opisu grba može se ovako opisati: na plavom polju ljudski lik koji stoji na zelenom podnožju, odjeven u zeleni kaput i crvene hlače, obuven u žute čizme, nepokrivene glave, nišani iz puške okrenut nalijevo. Iz kacige s trostrukom krunom izranja propet vuk s otvorenim ustima i isplaženim jezikom.

Grb hrvatske plemićke obitelji Farkaš

Sigismundov otac Imbro (Mirko, Emerik) Farkaš (1783–1865), rođen je u Požegi, u obitelji Josipa Farkaša, požeškoga velikoga županijskoga suca, i Ane rođ. Ambrozović, plemkinje i kćeri mjesnoga bogatoga trgovca. Isprva je Mirko Farkaš, kojem je požeška županija priznala plemstvo tj. indigenat 1812. godine, bio prisjednik Sudbenog stola u Požegi i vlastelinski službenik hrvatske plemićke obitelji Patačić, bio je u poznijim godinama vlastelin Lovrečine kod Vrbovca i školski dobrotvor. U Zagrebu je živio sa svojom obitelji od 1811. do 1834. godine. Imanje Lovrečina bio je početkom tridesetih godina kupio od grofova Patačić, te će ono ostati u rukama njegove obitelji punih četrdeset godina, tako da su njezini članovi bili vlastelini lovrečki. Za gradnju škole u Lovrečini darovao je 15 000 opeka, svu građu, dva jutra oranica i livadu za učitelja. Sigismundova majka Amalija (1790 –?) također je potjecala iz plemićke obitelji. Za razliku od svojega supruga, čiji su predci bili Mađari, čini se da je ona bila hrvatskoga podrijetla, iako se njezina obitelj ubrajala među ugarske plemiće, što su taj status stekli puno kasnije od Farkaševih, tek sredinom osamnaestoga stoljeća. Amalijin otac Josip pl. Petrović (1751–1818), Sigismundov djed po majčinoj strani, bio je doktor pravnih znanosti, sudski savjetnik i sveučilišni profesor. U studenom 1777. godine imenovan je kao bivši zagrebački profesor na Sveučilištu u Budimu profesorom prirodnog, općeg, javnog, međunarodnog i mađarskoga javnog prava, gdje ostaje do smrti.

Dvorac Lovrečina kod Vrbovca

Od početka tridesetih godina Amalija je zajedno sa svojim suprugom živjela na obiteljskom imanju Lovrečina kao ugledna vlastelinka i građanka, kojoj su zbog toga iskazivali duboko poštovanje. Zanimljivo je da se početkom pedesetih godina, na popisu pretplatnika Arkiva za povjestnicu jugoslavensku, zajedno sa svojim suprugom Mirkom i sinom Ljudevitom, ne spominje kao Amalija, nego kao Stanka Farkaš, vlastelinka. Premda je bila rođena u Budimu i odrasla u tom mađarskom glavnom gradu, gdje joj je otac bio vrlo poznata i ugledna osoba, ona se, možda pod utjecajem svojega vrlo domoljubno nastrojena supruga, uvijek osjećala Hrvaticom i u takvom je duhu odgajala svoju djecu. Nema nikakve sumnje da je njezin utjecaj na njih morao biti presudan.

Sigismundova starija sestra Matilda (1811–1895), koja je bila najstarije dijete u obitelji, udala se za uglednoga i vrlo zaslužnoga hrvatskoga liječnika dr. Aleksu pl. Praunsper­gera de Haderdorfa (1794–1877), rodom iz Samobora, gradskoga fizika u Križevcima i fizika križevačke županije, hrvatskoga zemaljskog protomedika (praliječnika), kustosa Hrvatskoga narodnog muzeja, velikog i zaslužnog rodoljuba, vatrenoga pomagača narodnoga preporoda, preteču Ljudevita Gaja i prosvjetnog radnika. Sigismundov najstariji brat Ljudevit (Mirko, 1813–1893), koji je bio od njega stariji šest godina, istaknuo se ne samo kao poznati književnik nego i sudac, nakladnik, urednik, političar, znanstvenik prirodopisne struke, kapetan križevačke narodne garde, narodni zastupnik, veliki župan križevački, član Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti, te član mnogih inozemnih znanstvenih društava. U Požunu i nešto kasnije u Beču, Sigismundov se brat upoznao s Ljudevitom Gajem, Dimitrijom Demetrom, Dragutinom Rakovcem, Franom Kurelcem i drugim znamenitim osobama onoga vremena. Isticao se kao jedini plemić među njima, koji su u pravilu bili građanskoga podrijetla. Preko njega se vjerojatno grof Drašković i povezao s Gajevim krugom. Oko Draškovića, imućnog i uglednog plemića, okupljali su se oduševljeni mladi ilirci, među kojima je Ljudevit imao povlašteno mjesto.

Rana mladost

Sigismund pl. Farkaš rodio se, kao i njegova starija braća Ljudevit i Aleksandar (Skender), kasniji blagajnik križevačke županije i posjednik u Ravnu kraj Križevaca, sestre Matilda i Julijana, u zagrebačkoj Mletačkoj ulici br. 10, gdje su njihovi roditelji unajmili stan i provodili zimske mjesece. Farkaš je, dakle, bio rođen na Griču, koji je uvijek odisao osebujnim duhom starih feudalnih starokajkavskih vremena, gdje je i vrijeme protjecalo na neki svoj način, podalje od užurbanosti i poslenosti drugih zagrebačkih gradskih četvrti. U doba Sigismundova djetinjstva i mladosti sve je još ondje odisalo po nekim ranijim epohama, gdje se imao osjećaj života na ladanju, a ne u glavnom hrvatskom gradu.

Obiteljsko i društveno ozračje koje je vladalo u domu Farkaševih pripadalo je bidermajerskom tipu gornjohrvatske plemićke i građanske kulture, koja se posebno njegovala tijekom prve polovice devetnaestoga stoljeća, a karakterizirala ga je sklonost prema prijateljskom okupljanju i druženju u užem intimnom krugu. Salon je u građanskim i obiteljski dvorac u plemićkim domovima toga vremena bio mjesto gdje se primalo goste, razgovaralo, čitalo poeziju, zabavljalo, priređivalo igrokaze i glazbene produkcije. U tim još uvijek patrijarhalnim vremenima obiteljski je dom bio neka vrsta svetinje, gdje je vladalo ozračje mira, topline i sigurnosti. Tih i skladan obiteljski dom bio je idealom građanskoga društva, kuća je hram bidermajerske kulture, koja se temeljila na harmoničnoj društvenosti, jednostavnosti, redu, strogosti i skromnosti tj. čednosti. U plemićkim se obiteljima posebno držalo do otmjenosti, dobrih manira i uglađenosti, a njegovao se i ponos na vlastito podrijetlo. Plemićka je dokolica tradicionalno bila obilježena zabavama i svečanostima, plesovima, igrama, kartanjem, lovom, jahanjem, streljaštvom i držanjem ergela rasnih konja i pasa. Oni mlađi bili su dužni slušati svoje starije i iskusnije roditelje, ali su im oni zauzvrat davali punu potporu i sigurnost. I nije tu mogla vladati samo strogost i krutost nego i ljubav, blagost, tolerancija i međusobno razumijevanje.

Čini se da je upravo to potonje ozračje vladalo u domu Farkaševih, čija su djeca stekla uzoran građanski i plemićki odgoj, školujući se kako bi jednoga dana mogla zauzeti značajne i ugledne položaje u tadašnjem društvu. Od malih nogu bili su odgajani u njemačkome duhu, čitajući djela njemačkih književnika, kao što je to tada bilo uobičajeno. Unatoč tomu, razvijali su postupno zanimanje za hrvatski jezik i suvremenu hrvatsku književnost, koja je tada još zapravo bila u povojima, jer se tek trebala početi razvijati u pravom i punom smislu riječi. Upravo u doba Sigismundova rođenja postupno se počinju javljati nove misli, s novim ljudima, kao i novi značajni radovi, koji govore o pojavi jednoga novoga duha i kulturnoga ozračja.

Farkaševa rodna kuća u Zagrebu (Mletačka ulica)

Mladi Farkaš svakako nije bio niti mogao biti ravnodušan na sve to što se oko njega događalo, te je već kao dječak a potom i mladić morao živjeti u skladu s duhom svojega preporodnoga doba, koje je, kao i svako doba, bilo prepuno brojnih proturječja, u kojem su se napredne ideje, velike nade i kolektivne vizije isprepletale s reakcionarnim konzervativizmom, provincijskom učmalošću i općom inertnošću. Nema sumnje da je Farkaš, barem u mladosti, morao biti idealist u najplemenitijem smislu te riječi, koji iskreno diše narodnim duhom, upravo kao i njegova braća i sestre, kojima je bilo osobito stalo da njihova voljena domovina napreduje kulturno i u svakom drugom pogledu. Nosio je u sebi duh zajedničkoga i dubokoga međusobnoga povjerenja koji se postojano gradio u njihovoj obitelji, a taj isti duh prenosili su oni poslije i na druge. Braća i sestre Farkaš odrastali su u vrlo povoljnim okolnostima koje su dopuštale puni razvoj njihove individualnosti, samosvijesti i umjetničke kreativnosti. Njima život zasigurno nikada nije bio ni monoton ni dosadan, jer su ga uvijek znali iskoristiti za ono što su voljeli, za ono što su osjećali, a znali su i kako prenositi tu svoju pozitivnu energiju, učiniti ju kolektivnom vrijednošću i svojinom. Stoga je Sigismundov kasniji kulturni aktivizam svakako bio posljedicom sretnoga spoja vlastitih nagnuća i pozitivnih obiteljskih zasada, onoga što je trajno nosio u sebi kao dio svojega bića.

Završio je Sigismund studij prava u Zagrebu i nakon toga se posvetio karijeri državnoga činovnika. Pripadao je, dakle, pravnoj inteligenciji, koja je prevladavala u ondašnjoj hrvatskoj građanskoj inteligenciji te svojom naobrazbom nudila široku paletu zanimanja – od odvjetnika, sudaca, bilježnika do službenika u javnoj upravi ili kod feudalaca, kako svjetovnih tako i crkvenih. Možemo pretpostaviti da se pod utjecajem svojega brata Ljudevita, oduševljenog sljedbenika ilirskoga pokreta, Farkaš već u najranijoj mladosti zagrijao za domorodne ideje i programe. On mu je zasigurno morao biti velikim intelektualnim uzorom, pa ga je vjerojatno i sam zdušno poticao da se aktivno bori za ostvarenje preporodnih ideala, o kojima se zasigurno često i mnogo govorilo u njihovu obiteljskom domu.

Dolazak u Rijeku

Početkom četrdesetih godina dobio je Sigismund, nakon završenih pravnih studija, prvo namještenje u Rijeci kao »gubernijalni koncepist«, odnosno »konceptualni praktikant pri rěčkom guberniu« (Concepitspracticant beim Gubernium in Fiume), što je tada bio najniži službenički razred. Službeno je započeo svoju državnu službu u Rijeci 16. lipnja 1841. godine. Prema općem Zagrebačkom kalendaru Farkaš je bio perovođa-praktikant i »platjeni odvětnik kraljevinah Hàrvatske i Slavonie kod kr. gubernie riěčke«. Na tom je položaju radio potom kao koncepist i tajnik tijekom punih devet godina. Na čelu riječkoga gubernija nalazio se tada mađarski velikaš Pavao Kiss de Nemeskér, dvorski komornik i vijećnik, ujedno gradski kapetan i vrhovni vojni zapovjednik, dok su prisjednici bili Henrik Gerliczy, patricijski vijećnik Rijeke i Bakra, Karlo Anton Pauer, odvjetnik obaju prava rodom iz Budima, prisjednik gubernije, kraljevskoga trgovačko-mjembenog suda i pomorskoga konzulata, ravnatelj gubernijske kancelarije te riječki i bakarski patricij, i grof Antun Forgacs. Zanimljivo da je tajničku funkciju obnašao tada njegov prezimenjak Rudolf Farkas, koji je, za razliku od Sigismunda, bio okorjeli Mađar. Za razliku od Rudolfa Farkasa, prisjednika sudskog stola u Požunu, koji je bio uvršten među bakarske i riječke patricije, Sigismund Farkaš navodi se od 1845. samo na popisu bakarskih patricija. Unatoč tomu što je bio mađarskoga podrijetla i što mu je obitelj pripadala hrvatsko-ugarskom plemstvu, Farkaš je, poput svojega brata, bio oduševljeni hrvatski domoljub, koji će i svojim odijevanjem rado isticati svoje ilirsko opredjeljenje. Bila je to nedvojbeno posljedica njihova obiteljskoga odgoja, u kojem je glavnu ulogu odigrao otac Mirko, napredni vlastelin i istaknuti hrvatski domoljub u križevačkoj županiji.

Portret Ljudevita Vukotinovića

Portret Antuna Nemčića-Gostovinskog

U Dnevniku Dragutina Rakovca godine 1843. piše sljedeća zanimljiva napomena: »Čujemo, da Žiga Farkaš u Rěci jedini nosi surku, a drugi svi Rěčani da su Maulmacheri (tj. hvalisavci, op. I. L.)«. Surka je dio narodne nošnje u nekim krajevima Hrvatske. Bio je to kratki kaput ukrašen gajtanima koji su nosili ilirci kao simbol svojega nacionalnog identiteta, za razliku od mađarske velikaške odore hrvatskih mađarona. To da riječki gubernijski službenik Žiga Farkaš jedini nosi surku značilo je da jedini u to vrijeme hrabro iskazuje svoje nacionalno opredjeljenje. To indirektno svjedoči o tome da je upravo te godine u Rijeci došlo do jačanja hrvatskoga narodnog pokreta, premda ne u tolikoj mjeri kao u drugim našim gradovima. Međutim, osim Sigismunda Farkaša, riječke pristaše narodnoga pokreta uglavnom su samo deklarativno isticali svoje hrvatstvo/ilirstvo. Prema Rakovčevu dnevniku Stanko Vraz se 23. studenog te iste godine vratio iz Rijeke, ustvrdivši: »Rěčani nemaju ćutjenja za politiku nego za térgovinu (To je istina, to sam i ja izkusio, putujući prie 2 god. oberstl. Rastićem u Rěku)«. Godine 1844. Rakovac u svojem dnevniku napominje: »U Bakru su svi domorodci od prvoga do poslědnjega«. Vjerojatno je to bio jedan od razloga što je Farkaš, kao što ćemo uskoro vidjeti, volio dolaziti u Bakar i ondje se družiti sa svojim istomišljenicima.

U to vrijeme »koncipist pri rěčkom guberniu« bio je barun Bartol Zmajić Svetoivanski, budući veliki župan Riječke županije. Čini se da su Farkaš i Zmajić, iako službeno namještenici mađarske uprave u Rijeci, koji su bili dužni iskazivati lojalnost ugarskoj državi i naciji, pripadali malobrojnoj skupini onih koji su u to vrijeme sasvim slobodno i otvoreno iskazivali svoje hrvatsko domoljublje. O tome se iz prve ruke možemo posvjedočiti čitajući Putositnice Antuna Nemčića Gostovinskog, najvećega hrvatskoga preporodnog putopisca i prvoga humorista u novijoj hrvatskoj književnosti, koji je potkraj veljače 1843. godine krenuo iz Ludbrega na put prema Italiji, te se usput nakratko zaustavio i u Rijeci. Tom prigodom je Nemčić preko svojega poznanika Bartola Zmajića, starog prijatelja iz školskih dana, tadašnjeg mladog pristava kod Pomorske uprave, nakon punih devet godina imao priliku susresti Sigismunda Farkaša. Iz Nemčićeva putopisa možemo naslutiti da je Sigismund Farkaš, tada u svojim ranim dvadesetim godinama, premda se nedavno bio doselio u Rijeku, već tada bio članom tada još neformalnoga društva domaćih »ilirskih« domoljuba, koji su se međusobno družili i okupljali, predstavljajući neku vrstu tihe opozicije većinskim riječkim italo-ungarezima. Bila je to ona hrvatska inteligencija koja će nekoliko godina kasnije osnovati Hrvatsku čitaonicu, a na čelu će joj se naći upravo Farkaš kao tada već istaknuti hrvatski domoljub.

Očito je da se Farkaš s Antunom Nemčićem Gostovinskim poznavao od svoje rane mladosti i po svemu sudeći je to njihovo »pobratimstvo« moralo biti povezano s krugom oko starijega brata Ljudevita, rođenog iste godine kada i Nemčić. Naime, tridesetih se godina Ljudevit Vukotinović, postavši podbilježnikom Križevačke županije, bio preselio u Križevce, gdje ubrzo postaje jedna od najuglednijih ličnosti. Tu počinje djelovati u duhu preporodnog pokreta, te postaje njegovim vođom. Bio je jedan od pokretača osnivanja križevačke čitaonice (1838), četvrte po redu u Hrvatskoj, podružnice Hrvatsko-slavonskoga gospodarskog društva i diletantskog društva. Ondje su njegovi najbliži suradnici bili Nikola Zdenčaj sa svojim sinovima, Franjo Žigrović a potom i Antun Nemčić Gostovinski. Možemo pretpostaviti da je Sigismund već kao student bio vrlo tijesno povezan s tim križevačkim preporodnim krugom, baš kao i s Gajevim ilircima u Zagrebu, gdje je studirao. Čini se da ga je već od rane mladosti posebno zanimala kazališna umjetnost, deklamacija, gluma i ples, čime se rado bavio, sudjelujući u lokalnim diletantskim priredbama, kao marljivi posjetitelj ali i aktivni izvođač. Poznato je tako da se njegov brat Ljudevit okušao kao autor, redatelj i glumac u kazališnom djelu Das Duell, veseloj igri u dva čina, gdje je 11. rujna 1831. angažirao kao glumce svoju braću i sestre. Iz toga proizlazi da je Sigismund glumio u spomenutom komadu kao dvanaestogodišnji dječak.

U svojim Putositnicama Antun Nemčić navodi, među ostalim, kako je prilikom posjeta Trstu naišao na ples Buccarana (Bakarka), za koji piše: »Ples, kojega u svom priličju predstavlja zove se tako. Ovaj ples pako sastavio je upravitelj baleta polag naših napěvah, koje je od gospodina Šišmana F. prilikom svog bavljenja u Rěci dobio«. Četiri godine kasnije Gajeve Narodne novine donose jedan zanimljiv dopis iz Bakra na temelju kojega se vidi da je Sigismund Farkaš učio plesati narodno kolo bakarske mladiće i djevojke u tamošnjem građanskom kasinu.

Potkraj prosinca 1844. godine Žiga Farkaš iz Rijeke spominje se kao jedan od pretplatnika zadarskoga lista Zora dalmatinska. Potkraj veljače iduće godine primao je pretplatu za knjigu Gusle i tambura Stanka Vraza. Zanimljivo je napomenuti da je Farkaš bio u prijateljskim odnosima sa Stankom Vrazom, o čemu svjedoči sačuvana korespondencija između njih dvojice.

Godine 1846. novine L’Eco del Litorale ungarico navode kako je Farkas de Sigismondo regio praticante di concetto al Governo. U proljeće 1847. godine iz tiska je izišla knjižica pod imenom Smilje i kovilje. Različite pěsni od Mirka Bogovića, po cijeni od trideset krajcara u srebru. Prema novinskom oglasu Bogovićeva se pjesnička zbirka mogla, među ostalim, nabaviti u Rijeci »kod g. Šišmana Farkaša, gubern. Praktikanta i varm. Prisědnika«. Te iste godine Sigismund Farkaš se pridružio Antunu Nemčiću Gostovinskome na njegovu putovanju do Beograda.

Bilo je to u predvečerje velikih događaja koji će uslijediti tijekom burne 1848. godine, koja će i u Rijeci donijeti velike promjene, nakon kojih će taj grad, nakon dugo vremena, napokon ući u sastav svoje domovine. Nema nikakve sumnje da je Sigismund Farkaš, kao istaknuti domorodac, s velikim oduševljenjem morao pozdraviti dolazak hrvatske vojske u grad, kada je Josip Bunjevac kao banski komesar zaposjeo Rijeku i vratio ju Hrvatskoj, te se odmah vrlo aktivno uključiti u tadašnja politička i kulturna zbivanja. Bio je jedan od onih državnih službenika koji su zdušno prihvatili novu hrvatsku vlast, nastojeći svojim djelovanjem pripomoći njezinu učvršćivanju. Nažalost, budući da je lokalno stanovništvo u to vrijeme bilo već velikim dijelom nacionalno odnarođeno, oni koji su se protivili toj novoj vlasti, a njih nije bilo malo, u svim građanskim slojevima, vrlo su uspješno opstruirali njezin rad, što je još dodatno povećavalo nezadovoljstvo hrvatskom upravom, koja je neprestance morala pristajati na nove kompromise, ne bi li održala kakav-takav mir. U takvim okolnostima bilo je teško očekivati bilo kakve pomake nabolje. Ipak, moralo se nastaviti djelovati u tom prilično nepovoljnom društvenom ozračju, u kojem se nastojalo spriječiti sve ono što bi značilo stvarnu nacionalnu emancipaciju ovoga grada i njegovu integraciju u korpus tadašnje hrvatske države, koja je i sama bila podređena habsburškoj dinastiji.

Predsjednik riječke Narodne čitaonice

U siječnju 1849. godine Gajeve Narodne novine donose sljedeću vijest iz Rijeke: »Pošto je ovamo glas stigao o osvojenju Pešte, odredi g. banski pověrenik Bunjevac službu Božju i pozove na nju sve činovnike, vojsku, konzule i sbor tèrgovački, te ih zbilja u opreděljeno vrěme puno dodje u svečanoj odori, a g. Fr. Sebastiancić dèržao je shodni govor o ljubavi naroda svoga. Poslě podne d. 14. sěčnja pozove isti g. banski pověrenik sve odlične stanovnike rěčke k sebi na priateljski dogovor, kako bi se narodni duh u Rěci najlaglje učvèrstio i razprostranio. Ovo krasno poduzetje pošlo mu je sasvime za rukom. Poslě više vatrenih govorah jednoglasno odlučeno je, da se ima utemeljiti ʽn a r o d n o h è r v a t s k o d r u ž t v o’. Odmah je odredjen odbor, koji će izraditi pravila družtva. Članovi su odbora gg. V. Medanić, A. Vakanović, F. Suppe, B. Pavletić, P. Dabala, Ž. Farkaš i kao perovodja G. Susanić. Odmah pèrvi dan upisalo se je do 70 članovah. Rěčani počimlju zbilja uvidjati, da je magjarština propala i da je za njih spasenje samo u těsnom savezu s Hèrvatskom. A g. Bunjevca morat će svaki iskreni rodoljub pohvaliti za ovo njegovo rodoljubivo nastojanje«.

Upravni odbor Narodnoga hèrvatskog družtva u Rijeci činili su, dakle, odvjetnik dr. Vatroslav Vinko Medanić, primorski prokurator Antun Vakanović, odvjetnik dr. Faustin Suppé, gradski činovnik Božo Pavletić, odvjetnik Petar (Pietro) Dabalà i Sigismund pl. Farkaš, koji je bio izabran za prvoga predsjednika društva. Prvih nekoliko godina svojega postojanja Narodna čitaonica riječka djelovala je u unajmljenim prostorima kuće slovenskoga veletrgovca Franje Jelovšeka starijega, koja se nalazila odmah preko puta pravoslavne crkve sv. Nikole, u tadašnjoj Via del Molo br. 3 (Strada del Molo), danas Ulica Ignacija Henckea. Vlasnik kuće u kojoj je bila smještena Čitaonica bio je Franjo (Franc) Jelovšek stariji (Francesco Jellouscheg sen., 1798–1897), trgovac, posjednik i brodovlasnik rodom iz Vrema kod Postojne (Notranjska).

Sudeći prema najstarijem čitaoničkom tiskanom dokumentu, a to su Pravila Družtva Narodne čitaonice Rěčke, ovo društvo djelovalo je tijekom 1850. godine, jer su pravila bila odobrena »u obćenitoj skupštini družtva dne 3. studena 1850.«. Iza završnih odredbi toga dokumenta doznajemo i osnivače, odnosno najuglednije članove koji su u tom novom društvu zauzimali upravljačke dužnosti. Upravljajući odbor činili su Šišman Farkaš, predsědnik, odvjetnik dr. Vinko Ignac Medanić, podpredsědnik, veleposjednik Juraj vit. Vranican (Vranyczany-Dobrinović) stariji, starešina, odvjetnik dr. Faustin Suppé, starešina, ravnatelj hrvatske gimnazije i profesor Gašpar Kombol, starešina, c. i kr. satnik u miru Nikola Boroević, starešina. Naměstni odbornici bili su sudac Avelin Ćepulić, sudbeni činovnik Jaćim Pavletić, trgovac Josip Perušić, činovnik Josip Politei, posjednik i agent Lloyda Dragutin Sporer, brat liječnika, preporoditelja i književnika dr. Matije Jurja Sporera, i predsjednik magistrata Franjo vit. Trojer. Članovi ovoga društva bili su posjednici, trgovci, brodovlasnici, svećenici, odvjetnici, liječnici i činovnici, ljudi iz najodličnijih riječkih obitelji. U prvom upravnom odboru svi su članovi pripadali građanskome staležu, osim Farkaša, Trojera i Vranjicanija, koji su bili plemići.

Narodna čitaonica riečka osnovana je sa svrhom poticanja i omogućavanja razgovora, čitanja na narodnom jeziku te međusobnoga druženja njezinih članova. Bila je ustrojena prema tada vrlo raširenom i popularnom modelu austrijskih građanskih casina iz doba bidermajera. U Pravilima društva stajalo je: »Svaki, koi u obće za višjim izobraženjem teži, a napose u narodnom smislu duševno izobraziti se želi, osětja potrěbu, da se zanimivim čitanjem svake vrsti novin, časopisov i knjig osobito narodnih zabavlja, a s otim ozbiljnim bavljenjem da i družtveni život, koj na čud čověčju ne malo děluje, ugodnim i probitačnim načinom spoji (...) Za postignutje ove naměre družtvo imati će: a) opreděljeno město za čitaonicu, sbornicu i pisarnicu, b) dovoljni broj novin i časopisov ponajviše u slavjanskih narěčjih i u interesu slavjanskih pisanih, c) uz to nastojat će oko ustrojenja jedne knjižnice istog duha i iste naměre«. Čitaonica je redovito primala domaće i strane novine, osim slavenskih (slovenske, poljske, češke), i one na njemačkom, talijanskom i francuskom jeziku. Čitaonica je posjedovala i vlastitu društvenu knjižnicu, o kojoj danas nema gotovo nikakvih sačuvanih podataka. Čini se da se ona prilično slabo koristila te da nije bilo sustavnoga popunjavanja njezina fonda. Na godišnjim su se skupštinama društva birali knjižničari. Ostatci nekadašnjega knjižnog fonda Narodne čitaonice pohranjeni su danas u riječkoj Gradskoj knjižnici. Među tim knjigama je i rasprava Della lingua illirica don Ivana Kapora (Split, 1844) koju 1850. društvu poklanja njegov prvi predsjednik Šišman Farkaš.

Činjenica da je Šišman Farkaš, koji se tada nalazio tek u trideset i prvoj godini života, izabran za prvoga predsjednika Hrvatske čitaonice dovoljno govori o tome da je, premda rođeni Zagrepčanin, uživao sveopći ugled i poštovanje svojih riječkih sugrađana. Svakako je u tom izboru presudnu ulogu moralo odigrati njegovo gorljivo domoljublje, kao i rodbinska povezanost s jednim od tada najuglednijih i najpopularnijih hrvatskih književnika, Ljudevitom Farkašem-
-Vukotinovićem. Nema nikakve sumnje da ga je ta velika čast što mu bijaše iskazana još više potaknula na djelovanje za narodnu dobrobit te promicanje hrvatskoga jezika i kulture u cjelini. Na njemu je kao predsjedniku zasigurno bila velika povijesna odgovornost, te će ju on zdušno preuzeti na sebe kao veliki osobni izazov, trudeći se na svaki mogući način i dajući sve od sebe da bi se ostvarili oni najplemenitiji ciljevi za koje se zauzimao kao zauzeti i dokazani narodni preporoditelj. Činjenica da tada još nije imao vlastitu obitelj omogućavala mu je da radu u Čitaonici posveti sve svoje raspoloživo slobodno vrijeme, sve svoje znanje, umijeće, snage i energije. Bilo mu je posve jasno da uspješnome radu na kulturnom i prosvjetnom polju mora prethoditi jedinstvenost u ideji i složnost u zajedničkoj međusobnoj suradnji svih članova društva, koji su zapravo imali postati jedna velika obitelj. U svakom slučaju, početni entuzijazam bio je silno zahvatio brojno članstvo riječke Čitaonice, koje se na čelu sa svojim mladim i agilnim predsjednikom svojski trudilo unaprijediti svoj rad. U Čitaonicu se je rado zalazilo; tu se je razgovaralo, čitalo, komentiralo, pjevalo, plesalo i glumilo. Ona je zapravo došla na mjesto, odnosno preuzela ulogu bivšega riječkoga trgovačko-pomorskoga kasina (Casino nobile), koji je bio ukinut, zalažući se za red, mir i hrvatsku narodnost, dok je nasuprot Čitaonici i dalje postojao riječki Casino patriotico, čiji su članovi promicali fijumansko, riječko domoljublje. Uostalom, u Rijeci su oduvijek i djelovala dva kasina, tako da je to zapravo bila naslijeđena društvena polarizacija, samo u novim političkim okolnostima. Rad Čitaonice nalazio je čak odjeka i izvan Rijeke, o čemu svjedoče mnogobrojni suvremeni novinski članci.

U doba Bachova apsolutizma to čitaoničko društvo okupljalo je trgovce, pomorske kapetane, umirovljene graničarske časnike, profesore, činovnike te katoličke i pravoslavne svećenike. Bilo je među njima Hrvata, Srba, Slovenaca, Čeha, pa čak i poneki Talijan, Nijemac, Francuz ili Rus. Među strancima koji bijahu članovima Čitaonice posebno su se u svoje doba isticali ruski carski konzul Leonid Berezina i francuski konzul Du Regne. Unatoč toj etničkoj šarolikosti, u Čitaonici je vladala atmosfera sloge, tolerancije, prijateljstva i međusobnoga jedinstva. Austrijske su vlasti s punim pravom smatrale riječku Čitaonicu, kao i gimnaziju, opasnim gnijezdom otpora protiv germanizacije, jer su u prvom redu profesori riječke gimnazije ustali otvoreno na obranu prava narodnoga jezika u Rijeci. Zanimljivo je primijetiti da su osim Farkaša redoviti članovi Hrvatske čitaonice bili sudac Avelin Ćepulić, c. kr. savjetnik tribunala Anzelmo Šepić, odvjetnik dr. Faustin Suppé i sudbeni činovnik Jaćim Pavletić. Kao prisjednik Sudbenoga stola Farkaš je službeno počeo raditi 31. kolovoza te godine, te će na toj dužnosti ostati pune četiri godine.

Prema društvenoj spomenici riječka Čitaonica s velikom je radošću bila službeno otvorena 3. studenog 1850. u Via del Molo br. 3, nasuprot pravoslavnoj crkvi sv. Nikole, kada je bila održana prva glavna skupština, u kojoj su prihvaćena nova društvena pravila. »U večer se otvorenje proslavi večerom i plesom u prostorijama, koje se nalaze naprama pravoslavnoj crkvi. Veleštovana gospodja Katarina Perušićka, koja je, tek udata, sa svojim mladim suprugom otvorenju prisustvovala, dobro se sjeća te nezaboravne i znamenite večeri. Prvi predsjednik, pok. Šišman pl. Farkaš, dočekao je odborom pozvane dame i gospodu. Poslie gostbe, koju je začinjala hrvatska pjesma i glazba vojnička, mladež se podade plesu, koji je potrajao do zore. Jamačno prvi put u Rieci plesalo se i narodno kolo. Na otvorenje bijahu pozvani i častnici Sigismundove pukovnije, koji se odazvaše pozivu u obilnu broju«.

Sigismund Farkaš se kao predsjednik riječke Čitaonice, uz ostalo, posebno trudio oko toga da to društvo kontinu­irano izvodi diletantske glume na narodnom jeziku, što je za tadašnju Rijeku bila apsolutna novost i nepoznanica, jer su se u gradskome kazalištu izvodile dotada samo kazališne i glazbene predstave na talijanskome jeziku, dok su, uistinu rijetko, u gradu znale gostovati putujuće družine koje bi, osim na talijanskom, izvodile drame za općinstvo na njemačkom ili čak mađarskom jeziku. Stoga je pojava »hrvatskoga teatra« u svoje doba bila neka vrsta kulturne senzacije, koju su Riječani rado voljeli gledati, jer je značila veliko osvježenje u tadašnjoj lokalnoj kulturnoj ponudi. Znakovito je da je Farkaš bio i jedan od najaktivnijih glumačkih diletanata, koji se pojavljivao gotovo u svakoj predstavi, na veliko zadovoljstvo okupljene publike. Sve se to odvijalo samo nekoliko stotina metara dalje od staroga Adamićeva kazališta, glavnoga središta društvenog i kulturnog života grada. Tako je hrvatska kazališna »mala scena« odjednom i zapravo posve neočekivano postala nekom vrstom konkurencije kazališnoj talijanskoj »velikoj sceni«, što se, dakako, nimalo nije sviđalo sljedbenicima riječke »patriotske stranke«, koji su s indignacijom odbacivali sve što je imalo ikakve veze s hrvatskim jezikom ili kulturom, smatrajući to otvorenom provokacijom ili čak napadom na stara municipalna prava, običaje i tradiciju.

Potkraj travnja 1851. godine Narodne novine pišu o izvođenju komada »Udovac« u riječkoj čitaonici. Možemo pretpostaviti da se iza gospodina F. koji je glumio u predstavi »Udovac« krije upravo Farkaš, čije će se ime poslije često spominjati u suvremenim novinskim osvrtima na riječka kazališna događanja u Čitaonici. Potkraj kolovoza iste godine u Rijeci je bila organizirana akcija prikupljanja dobrovoljnih novčanih prinosa među tamošnjim domorodcima za podizanje spomenika hrvatskom književniku Stanku Vrazu, koji je preminuo od sušice potkraj travnja te godine u Zagrebu i bio položen u Ilirsku arkadu na Mirogoju, u panteonu hrvatskih preporodnih pisaca. Tom prigodom bilo je prikupljeno ukupno 51 fjorin i 50 krajcara srebra. Među prinosnicima bio je i Šišman Farkaš, koji je uplatio jedan fjorin.

Potkraj prosince te godine objavljen je bio i poziv na pretplatu za prvi svezak Vienca romanskog zabavnog književstva Vladislava Vežića. Njegovi povjerenici za pretplatu u Rijeci bili su Avelin Ćepulić i Šišman Farkaš, c. k. prisjednik zemaljskoga suda. U isto vrijeme Farkaš je darovao 1 fr. na korist oštećenih Podravčana prigodom posljednje povodnje. U travnju te godine bilo je u Zagrebu osnovano Družtvo za povjestnicu jugoslavensku, koje je izdavalo prvi znanstveni časopis pod nazivom Arkiv za pověstnicu jugoslavensku, što je utro put kasnijim Akademijinim edicijama a uređivao ga je polihistor i književnik Ivan Kukuljević Sakcinski. Sigismund Farkaš bio je vrlo aktivan član i povjerenik spomenutoga društva, koje se bavilo prikupljanjem vrijednih narodnih starina diljem Hrvatske. Prema zapisniku ravnateljske sjednice Družtva za povjestnicu jugoslavensku od 7. prosinca 1851. godine, u njegovoj trinaestoj točki, navedeno je: »G. M. Sabljar javi, da Mohović tèrgovac u Rieci ima više glagoljskih pisamah; g. Farkaš u Rieci ima se umoliti, da ta pisma od istoga gospodina za družtvo naše priskerbi«.

U siječnju 1852. godine drugi riječki dopisnik Narodnih novina Radoslav Zandonati, poslije odvjetnik pri kotarskome sudu u Crikvenici, izvještava o igrokazu »Stari diak« u tamošnjoj čitaonici. Sigismund Farkaš je u ovom igrokazu glumio ulogu poljskoga plemića koji je zbog svoga vatrenog domoljublja bio prognan u daleki Sibir. Zajedno s njime nastupila je gospođa Kolarović, supruga riječkoga trgovca Save Kolarovića, koji je i sam glumio u predstavi. U igrokazu je nastupio c. i kr. satnik u miru Nikola Borojević (1796–1872), rodom iz Otočca, graničarski vojni činovnik i pjesnik, jedan od aktivnijih članova Čitaonice i njezin starješina, koji je neko vrijeme kao riječki dopisnik redovito i revno slao vijesti o djelovanju čitaoničkih diletanata i njihovim kazališnim predstavama u Nevenu i Narodnim novinama.

Sredinom veljače 1852. godine, posredovanjem Šišmana Farkaša, Družtvu za povjestnicu jugoslavensku u Zagrebu položili su kao njegovi redoviti riječki članovi po dva srebrna forinta Faustin Suppé, Fran Kurelac, Jakov Mikoč, Anton Rubeša, Ivan Nepomuk Durbešić, Avelin Ćepulić, Jaćim Pavletić, Božo Pavletić, Radoslav Zandonatti, Vinko Ignac Medanić i sam Šišman Farkaš. Na ravnateljskoj sjednici spomenutoga društva održanoj 11. ožujka iste godine uneseno je bilo pod prvom točkom dnevnoga reda sljedeće: »1. Čitan je dopis g. Šiš. Farkaša, predsiednika upravljajućeg odbora družtva nar. čitaonice u Rieci, da je na poziv našega družtva imenovan odbor, koji će se brinuti za skupljanje starinah. Predsiednik je ovoga odbora g. Vinko Vatr. Medanić, članovi su gg. Gašpar Kombol, Šišman Farkaš, Gašpar Susanić, Jaćim Pavletić, Nikola Borojević, Jakov Antun Mikoč, a Radoslav Zandonati tajnik. Ovaj glas primismo osobitom radostju i sigurnom nadom, da će prehvaljeni odbor podpunoma zadaći svojoj zadovoljiti«.

Rijeka četrdesetih godina XIX. stoljeća, u doba kada je Farkaš bio tamošnji gubernijski službenik

Dana 12. svibnja 1852. godine poznati istarski svećenik i narodni preporoditelj Jakov Volčić upućuje iz Veprinca, gdje je službovao kao kapelan, pismo profesoru Franu Kurelcu u Rijeku, u kojem veli: »Blagorodni Gospodine Profesore! / Poslovi stališa mojega mi nedopuštaju sveršiti moje obećanje, da Vas doidem pozdraviti u Rěku; zato mi blagovoljno odprostite, da evo to za sada pismom činim. / Gospodin Šišman Farkaš načelnik družtva narodne čitaonice u Rěki blagovoljio je poslati mi dve knjige Arkiva, koje mi darova slavno družtvo pověstnice jugoslavenske, što sam mu nekoliko glagolitskih izvorov poslao; preponizno Vas dakle prosim, prigodom tomu dobromu Gospodinu javiti moju preumiljenu zahvalu. / Na želju družtva poslah tudi moj misal od g. 1531. što i Vi u mene vidiste; no neznam jeli došao do Zagreba, jer je tomu mnogo vremena, a odgovora němam. Doidite Gospodine sada na Veprinac, da idemo na Učku, i donesite sobom svojega pustinjaka, da se moje serce njegovim duhom bolje napuni. Blagorodni Gospodine izvinite moju derzovitu prošnju; i ja jesam Vas preserdčano pozdravljajuć Vaš prepokorni sluga Jakov Volčić, Kapelan / Veprinac 12. Maja 1852.«.

Početkom lipnja 1852. godine objavljen je popis onih koji su potpisali kod visoke banske vlade u Zagrebu dionice za novo narodno kazalište. Iz Rijeke su po dvije dionice vrijedne 50 forinti uplatili Tomislav Gvozdanović i Vjekoslav Brelić, dok su po jednu dionicu vrijednu 25 forinti uplatili Kliman Celebrini, Anton Vakanović, Stjepan Gmaz, Ivan Manzoni, Šišman Farkaš, Avelin Ćepulić, Anselmo Šepić, Dragutin Šporer, Ivan Tarabocchia i Nikola Siklásy, a Guido Marochino uplatio je 10 forinti.

Potkraj srpnja iste godine Narodne novine dojavljuju kratku vijest da Hrvatska narodna čitaonica u Rijeci skuplja prineske za bosanske iseljenike. Potkraj kolovoza iste godine Šišman Farkaš, prisjednik carskoga kraljevskoga zemaljskog suda u Rijeci, priložio je na zagrebački Muzej/Narodni dom za njegovu mineralošku zbirku komad minerala iz požeških brda.

Više je nego znakovito da se tijekom 1853. godine Farkaševo ime više ne pojavljuje među kazališnim dobrovoljcima, što upućuje na zaključak da se tim poslom vjerojatno više nije htio baviti ili se jednostavno bio zamorio, pa ga je prepustio mlađim izvođačima. Moguće je također da je Farkaš, zbog svojih političkih nazora i domoljubne aktivnosti, postao previše nepoćudan tadašnjim vlastima, pa se nije želio dalje kompromitirati sudjelujući u javnom životu. Isto tako neće biti slučajno da su se umjesto dotadašnjih uspješnih kazališnih predstava, koje su privlačile mnogobrojnu publiku, vjerojatno pod neumoljivim pritiskom Bachova policijskoga režima, u Čitaonici nakon toga počeli održavati samo građanski balovi, osobito u vrijeme poklada, na kojima je umjesto salonske ukočenosti vladala srdačna društvenost, na kojima se, osim valcera (valjak), mazurke i polke plesalo narodno kolo. Na tim se plesovima, gdje su se osim časnika u čitaoničkoj dvorani mogle vidjeti mnogobrojne lokalne ljepotice, međusobno i hrvatski konverziralo. Znale su se izvoditi hrvatske deklamacije, ali i talijanski igrokazi.

Tijekom prvih pet godina postojanja Narodne čitaonice riječke, u kojem je ona doživjela nevjerojatan uzlet, koji poslije toga više nikada neće biti ponovljen u takvom intenzitetu, Hrvatska je proživljavala uistinu dramatično političko razdoblje, budući da je središnja carska vlast u Beču postupno počela sve više stezati obruč oko njezinoj kruni podređenih zemalja. Premda je ban Jelačić sa svojim hrvatskim vojnicima spasio Habsburšku Monarhiju od propasti, Beč nakon sloma Mađarske revolucije ne pokazuje nikakve obzire prema Hrvatima, te umjesto da ih nagradi za njihovu lojalnost carevini, ponovno im, baš kao da se ništa u međuvremenu nije dogodilo, počinje nametati apsolutnu vlast i radikalnu germanizaciju. Bila je to tipična habsburška politika uskih dinastičkih interesa koja je perfidno vladala drugim narodima i olako se poigravala njihovim sudbinama.

Nakon što su Avelin Ćepulić i Sigismund Farkaš, dotad dvojica zasigurno najagilnijih članova Narodne čitaonice riječke, bili premješteni u druge sredine, ta je ustanova jednostavno morala zapasti u krizu. Istina, njezin rad nikada nije bio posve obustavljen, ali je ona sada bila zapravo osuđena na puko vegetiranje, budući da je za Bachova apsolutizma bila zabranjena svaka politička i javna aktivnost, pa su se ljudi bili prisiljeni sasvim povući u svoj privatni i obiteljski život. Taj status quo imao je dugotrajne posljedice na ponašanje građana, koji više nisu bili u prilici slobodno izražavati svoju volju, niti se ponašati u skladu sa svojim željama i potrebama. Nastupile su bile nove okolnosti, a s njima i novo društveno i kulturno ozračje, u kojem je riječ domorodac odjednom postala stvar prošlosti. Posebno je u Rijeci ta riječ zadobila odiozno značenje, jer je bila povezana s asocijacijama na 1848. godinu i uspostavu »strane« hrvatske vlasti. Čitaonica je pak ostala neka vrsta relikta što uporno podsjeća na to burno doba, neka vrsta trna u oku nadobudnim riječkim patriotima. Imalo je uslijediti novo razdoblje burnih i dramatičnih političkih borbi koje će potrajati desetljećima.

Kasnije djelovanje

U Osijeku je Sigismund Farkaš službovao sve do 6. lipnja 1862. godine, a nakon toga se preselio u Križevce, kao predsjednik tamošnjega kraljevskoga županijskoga sudbenoga stola, gdje je u to vrijeme djelovao i njegov brat Ljudevit kao veliki župan Križevačke županije, koji je dobro poznavao tamošnje ljude i prirodu kraja, te je za svojega mandata mnogo učinio za to područje.

Ljudevit i Sigismund bili su tako nakon dugog niza godina razdvojenosti ponovno zajedno, jedan kao veliki župan a drugi kao predsjednik kraljevskoga županijskog stola u Križevcima. Obojica su bila vrlo aktivna i poduzetna u mnogim područjima, pa su se zajedničkim snagama i suradnjom mogli svojski truditi oko napretka ovoga kraja. Dana 22. srpnja 1863. godine bila je održana vinska izložba u pisarni Gospodarsko-šumarskoga zavoda u Križevcima. Sudjelovala su ukupno 33 izložitelja sa 77 vrsta vina iz čitave županije križevačke, a bila su izložena i vina iz Đakova, Broda i Kutine. Kao posebno kvalitetna vina tom su prigodom bila, uz ostala, istaknuta vina Ljudevita Vukotinovića i njegova brata Šišmana Farkaša. Na glavnoj skupštini županije križevačke održanoj 17. siječnja 1864. godine na prijedlog velikoga župana Vukotinovića bio je imenovan odbor koji se posebno bavio budućom Prvom zemaljskom gospodarskom izložbom u Zagrebu. Predsjednikom za taj izložbeni odbor bio je imenovan njegov brat, velemožni g. Šišman Farkaš, predsjednik kraljevskoga županijskog stola. U kolovozu te iste godine Farkaš je poklonio 10 forinti Zakladi jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti u Zagrebu.

Od kolovoza do listopada 1864. godine u Zagrebu je bila održana Prva dalmatinsko-hrvatsko-slavonska gospodarska izložba, koju je svečano otvorio ban Josip Šokčević 18. kolovoza, a zatvorio Ivan Mažuranić 15. listopada te godine. Na izložbi je sudjelovalo čak 3386 izlagača iz svih krajeva Hrvatske, kao i drugih dijelova Habsburške Monarhije. Na izložbi su bile zastupljene sve grane ondašnjega gospodarstva; voće i povrće, stoka, strojevi, obrtnička roba, vina i pića, tekstilna roba, znanost i umjetnost (knjige i slike) te rukotvorine.

U siječnju 1865. godine, nakon završetka Prve hrvatske gospodarske izložbe u Zagrebu, gdje je križevačka županija bila valjano zastupana, njezin glavni odbor poslao je u znak priznanja u Križevce tri srebrne kolajne, jednu velemožnom g. Žigi Farkašu, predsjedniku pododbora križevačkog, drugu gradu Križevcima, a treću tamošnjoj županiji. Osim toga članovi glavnoga odbora i pododbora križevačke županije bili su zlatnim slovima upisani u županijskom zapisniku, a Farkašu je u znak priznanja na skupštini izražen pozdrav živio. On je pak zahvalio na ukazanom priznanju, izjavivši da će doskora sva pisma pododbora kojem je predsjedavao biti predana županijskome arhivu.

U ljeto 1865. godine, prilikom izbora zastupnika u budućem saboru, Farkaš je izabran jednoglasno za kotar vrbovački županije križevačke, a za zamjenika kanonik Stjepan Mlinarić. Izbor za narodnoga zastupnika u Hrvatskome saboru bio je vrhunac Farkašev kao političara i javnoga djelatnika. Sigismund Farkaš bio je od 1865. do 1867. narodni zastupnik kotara Vrbovec u Hrvatskom saboru u Zagrebu, kao pristaša Samostalne narodne stranke te predsjednik županijskog stola u Križevcima.

Rijeka početkom XX. stoljeća

Zagrebačke godine

Početkom sedamdesetih godina Sigismund Farkaš aktivno se uključuje u upravljanje tadašnjim narodnim kazalištem, kojim se od 1860. do 1880. upravljalo na razne načine. Čas se njime upravljalo preko nadležnih odbora, čas preko posebno imenovanih povjerenika, pa, premda su među kazališnim ljudima bili gotovo svi tadašnji književnici, kola su se vrlo teško pomicala prema naprijed. Potkraj svibnja 1872. godine Kraljevska je zemaljska vlada u Zagrebu imenovala u novi upravljajući odbor narodnoga kazališta: za predstojnika gospodina Žigu Farkaša, za članove: gosp. Augusta Šenou (dramaturg), g. M. Božurića (blagajnik), gosp. Danielića (konsulent u glazbenim stvarima), gosp. Jaroslava pl. Vakanovića, sina banskoga namjesnika (konsulent u tehničkim stvarima), i g. Josipa Eugena Tomića (konsulent u dramatičkim stvarima). Farkaš je tako dobio priliku da tijesno surađuje s dvojicom poznatih hrvatskih književnika, Augustom Šenoom i Josipom Eugenom Tomićem, upravljajući najvažnijom nacionalnom kazališnom kućom u Hrvatskoj.

Sigismund Farkaš bio je podupirući i počasni član gospodarskih i kulturnih institucija kao i pretplatnik Domobrana, Gospodarskog lista i Dragoljuba. Dana 10. rujna 1881. godine bio je imenovan vijećnikom hrvatsko-slavonskoga Stola sedmorice, odnosno kraljevskim septemvirom, što je ujedno bio vrhunac njegove karijere u državnoj službi, budući da je Stol sedmorice bio tada najveće i najuglednije hrvatsko sudište. Sredinom travnja 1888. godine Narodne novine donose sljedeću vijest: »Gosp. Žiga pl. Farkaš viećnik kr. stola sedmorice navršio je ovih danah četrdeset godinah svog revnog i zaslužnoga službovanja. Vriednomu svetčaru čestitali su tu važnu sgodu u životu mnogobrojni štovatelji i drugovi«.

Početkom rujna 1888. godine u spomenutim novinama objavljeno je: »Njegovo cesarsko i kraljevsko apostolsko Veličanstvo blagoizvolilo je previšnjim riešenjem od 4. kolovoza 1888. premilostivo odobriti, da se viećnik hrvatsko-slavonskoga stola sedmorice, Šišman pl. F a r k a š, na vlastitu molbu stavi u trajno stanje mira, ter podjedno preblagostivo dozvoliti, da mu se tom prigodom obznani previšnje priznanje za njegovo mnogogodišnje vjerno i uspješno službovanje«. Sigismund Farkaš umro je u Zagrebu 13. ožujka 1898. godine kao umirovljeni vijećnik kraljevskoga Stola sedmorice i član regnikolarnoga suda, u sedamdeset i devetoj godini života, nakon duge bolesti.

Danas, poslije gotovo stotinu i šezdeset godina od osnutka Narodne čitaonice riječke, možemo sve mirnije i pravednije prosuditi i ocijeniti: bio je to doista velik na rad na kulturno-
-prosvjetnom području, koji je omogućio daljnji napredak i imao ključnu ulogu u očuvanju hrvatskoga nacionalnog identiteta u Rijeci. Uvijek nekako izgleda kao da sudbina baš u najtežim časovima pošalje neku posebno odabranu osobnost da bude organizatorom važnih projekata, da pokrene dotad uspavane sile i povede narod prema naprijed. Čini se da je upravo takva uloga, premda nakratko, u Rijeci bila pripala Sigismundu Farkašu, koji je uspio pokrenuti zapretene sile i povesti za sobom riječke građane, što je dovelo do značajnoga preporoda u njihovoj kolektivnoj svijesti. No, velika stvaralačka snaga i zanos ilirizma nisu mogli dugo potrajati, tako da će, nažalost, ta ista nepredvidljiva sudbina učiniti da Farkaš nakon toga ostane zaboravljen, kako u Rijeci tako i u Hrvatskoj, kao da se ništa nije ni dogodilo. Nevjerojatan kulturni preokret doživio je isto tako nevjerojatan zaborav, koji eto traje već više od stoljeća i pol.