Riječka kompanija i šećer

Muzej grada Rijeke ubrzano se priprema za useljenje u upravnu palaču nekoć glasovita Povlaštenoga trgovačkog društva Trsta i Rijeke (Privilegierte Handlungs-Kompagnie zu Triest und Fiume), danas poznatiju pod imenom posljednjega korisnika toga kompleksa, »tvornice pomoćnih motora« i ljevaonice Rikard Benčić. Početkom 2020. u glavnu će se zgradu, u najveću poslovnu baroknu palaču u Monarhiji, smjestiti Muzej grada Rijeke i prvi put otvoriti svoj stalni postav. Prvi će kat, nakon uvodnog pregleda povijesti Rijeke, biti posvećen novijoj povijesti grada, od otvaranja slobodne luke početkom osamnaestog stoljeća do kraja dvadesetog stoljeća. Drugi će kat najvećim dijelom biti posvećen upravo nekoć slavnom Riječkom društvu i proizvodnji šećera.

Kada je nakon pobjeda protiv Osmanlija 1716. i 1717. car Karlo VI. odlučio svoje carstvo više usmjeriti trgovini nego ratovanju, prvo je 1717. proglasio slobodnu plovidbu Jadranom i dopustio naseljavanje stranim trgovcima, čak i inovjercima – pravoslavcima, a potom je 1719. proglasio slobodne luke Trst i Rijeku. Unatoč novim ratovima protiv Turske, 1735–1739., nova se gospodarska i prometna orijentacija provodila gotovo cijelo osamnaesto stoljeće, a nastavili su je i Karlova kći Marija Terezija i njegov unuk Josip II. Nova je merkantilistička orijentacija započeta već u sedamnaestom stoljeću, no prvi pokušaji razvoja gospodarstva nisu bili osobito uspješni, osobito u usporedbi sa zapadnim zemljama, koje imaju sve veću gospodarsku prevlast nad srednjoeuropskim, mediteranskim i orijentalnim imperijima.

Charles Proli (1723–1786), najmlađi sin ugledne i moćne Aldegonde Proli de Pauli (1685–1761), udovice bankara i poduzetnika, majke petnaestoro djece i glave kuće Proli. Zajedno s iskusnim knjigovođom Urbanom Arnoldtom, čovjekom od punog povjerenja, pokreće Tršćansko-riječku trgovačku kompaniju. (Državni arhiv, Antwerpen)

Nakon proglašenja slobodne luke trebalo je izgraditi i suvremene ceste i pokrenuti gospodarski rast te poduprijeti poslovanje nove luke. Stoga je odmah započela gradnja luke – zatvorenog lazareta na Brajdi, s »mandraćem«, gostinjcem, skladištima te odvojenim dijelom za zaražene, kao i izgradnja ceste Karoline, koja je Rijeku povezivala s Karlovcem, odakle se prema panonskoj žitnici uglavnom nastavljalo rijekama. Dugo nije bilo sreće s pokretanjem trgovačkih kompanija, od kojih se očekivalo da luci i, uopće, gospodarstvu zemlje dadu bitan impuls. Razvoju gospodarstva u Carstvu važan je poticaj bila podjela »španjolske baštine«. Južna Nizozemska početkom osamnaestoga stoljeća postaje Austrijska Nizozemska, važna pokrajina velike Habsburške Carevine.

I Bečki je dvor, po uzoru na velike engleske i nizozemske istočnoindijske i zapadnoindijske kompanije osnovane već početkom sedamnaestog stoljeća, nastojao pokrenuti vlastitu kompaniju koja bi se uključila u kolonijalnu trgovinu te poticala izvoz domaćih proizvoda. Prvo je austrijsko društvo slična ustroja bila Orijentalna kompanija, osnovana u Beču 1667. Druga bečka Orijentalna kompanija, osnovana 1719., ima i filijalu u Rijeci. Osnovana je potom, 1722., Azijska kompanija u Ostendeu, u Austrijskoj Nizozemskoj (današnja Belgija). Unatoč početnim uspjesima i ta se kompanija ugasila – ovoga puta ne zbog lošega poslovanja nego zbog ustupaka Englezima. Ukinuta je carskom odredbom zato da se, zauzvrat, Englezi privole da prihvate »pragmatičku sankciju« po kojoj Karla VI., u nedostatku sinova, na prijestolju nasljeđuje kći Marija Terezija.

Čak i u feudalnoj zemlji poput Habsburškog Carstva, opterećenog brojnim porezima koji priječe razvoj suvremene proizvodnje i trgovine, već proglašenjem slobodne luke uvode se i prve porezne reforme kojima se trgovcima umanjuju dadžbine. Usto se već 1740-ih počinje oporezivati i plemstvo. Otkad su razvijene veze sa zemljama na obalama Atlantika, uspostavljeni su i odnosi Bečkoga dvora s Antwerpenom, financijski i poslovno najrazvijenijim središtem u Monarhiji. Tamošnji iznimno moćni financijeri i zajmodavci pozajmljuju velike svote novca engleskom i francuskom kralju kao i – austrijskoj carici.

Osnivanje nove, buduće riječke Kompanije, već je potkraj 1740-ih osmislio grof Philipp Kinsky (Prag, 1700 – Beč, 1749), iz češke velikaške obitelji. Kinsky je u doba Karla VI. veleposlanik u Londonu, od 1728. do 1734., a ubrzo nakon ustoličenja Marije Terezije, 1741., postaje Caričin blizak savjetnik, te potom kancelar češke dvorske kancelarije i predsjednik Dvorskoga bankarskog povjerenstva (Bancohofdeputation). Mnoge njegove sposobnosti bile su, dijelom, zasjenjene samovoljom i arogancijom zbog kojih nije bio osobito omiljen, no upravo se njemu pripisuju zasluge za iniciranje i osmišljavanje novoga trgovačkog društva. Nakon njegove smrti osnivanje Kompanije preuzima grof Rudolf Chotek (Belušice, Češka, 1708 – Beč, 1771), također pripadnik češke velikaške obitelji, predsjednik Dvorske komore – kojoj je prvenstvena zadaća poticanje i razvoj gospodarstva. On je i čelni čovjek Trgovačkog direktorija (Komerzdirektorium), a od 1749. i dugogodišnji predsjednik Dvorskoga bankarskog povjerenstva.

S velikim ambicijama u osnivanju Kompanije Chotek se obraća austrijskoj upravi u Bruxellesu, kojoj povjerava pronalaženje pogodnih ulagača i vodećih direktora Kompanije, čiji uspješni prekomorski poslovi jamče uspjeh nove kompanije. Ta je zadaća povjerena »opunomoćenom ministru«, jednom od vodećih ljudi, prvome do guvernera Austrijske Nizozemske. Antoniotto Botta Adorno iz Genove bio je istaknuti ratnik i zapovjednik austrijskih postrojbi u sjevernoj Italiji. Upravo uoči osnutka Kompanije, 1749., postavljen je za opunomoćenog ministra (ministro plenipotenziario) u Austrijskoj Nizozemskoj u Bruxellesu. Po nalogu Dvora Botta Adorno stupa u kontakt s bankarskom kućom Proli iz Antwerpena, te ju povezuje s Dvorskom komorom u Beču.

Jean Jacques Moretus (1690–1757), nasljednik i voditelj glasovite Plantinove tiskare i drugih poslova u Antwerpenu. Zajedno sa svojim sinom i drugim članovima obitelji među vodećim je vlasnicima riječkoga trgovačkog društva. (Plantin Moretus Museum, Antwerpen)

Početkom osamnaestoga stoljeća, kada Rijeka ima samo 3000 žitelja, Antwerpen broji oko 65 000 stanovnika, no još uvijek je manji od drugih »trgovačkih republika« poput Amsterdama i Hamburga, te cijelo stoljeće trpi posljedice uzajamnog obračuna vladarskih kuća, Habsburga i Burbonaca – Austrije i Francuske – koje se bore za prevlast nad gradom i obližnjim krajevima. Trgovačke teškoće i pad prometa luke na rijeci Scheldt izazvane su u dobroj mjeri i gubitkom izlaza na otvoreno more jer je ušće rijeke u Udruženim pokrajinama (današnjoj Nizozemskoj), s kojom su u novim političkim prilikama odnosi otežani. Stoga se mnogi trgovci promeću u bankare. Financijeri i zajmodavci iz Antwerpena postaju poznati po golemim zajmovima što ih daju europskim vladama i dvorovima. Veliku reputaciju uživaju diljem Europe čak i u nestabilnim vremenima koja im ugrožavaju poslovanje.

Antoniotto Botta Adorno obraća se ključnoj osobi u bankarskim i poslovnim krugovima – Aldegondi Proli Pauli (Udružene pokrajine Nizozemske, 1685 – Antwerpen, 1761), moćnoj ženi na čelu kuće Proli. Majka petnaestoro djece vrlo je utjecajna, uključena u velike poslove s Bečkim dvorom i upravom Austrijske Nizozemske. Udajom za Pietra Prolija (Como, Italija, 1671 – Bruxelles, 1733), trgovca, pomorskog osiguravatelja i bankara, poslije direktora i jednog od suvlasnika znamenite Kompanije u Ostendeu (1722–1731), ulazi u moćnu bankarsku kuću Proli. Nakon Pietrove smrti Aldegonde sama preuzima njegove poslove i iskazuje se osobitim sposobnostima. Dobrim je dijelom zaslužna da predstavnici austrijske uprave upravo od kuće Proli traže da se uključi u pokretanje Kompanije.

Maria Theresia Moretus, rođena Borrekens (1728–1797), jedna od poduzetnih žena iz kruga vodećih ulagača u Riječko društvo. Pripadnica jedne od dviju vodećih skupina dioničara, godinama je na čelu važnih poslova svoje obitelji. (Plantin Moretus Museum, Antwerpen)

Aldegonde dogovore s predstavnicima Dvora povjerava čovjeku od najvećeg povjerenja, iskusnom poslovnom čovjeku Urbanu Arnoldtu, knjigovođi njezine kuće, koji za obiteljsku tvrtku radi više od dva desetljeća. Urban ili Urbano Arnoldt (Trst?, oko 1700 – Rijeka, oko 1775), poduzetnik, rodom iz Trsta ili obližnjih krajeva, isprva radi za venecijanske i bečke trgovačke kuće. Zbog poslova Kompanije u Ostendeu, kojoj je jedan od direktora Pietro Proli, podrijetlom Talijan rođen u Milanu, otplovio je 1728. od Trsta do Bengala i vratio se 1730. te uskoro preselio u Antwerpen. Nakon ukidanja Kompanije u Ostendeu 1731., postaje knjigovođa Prolijevih. Bavi se i vlastitim poslovima te sudjeluje u poslovima švedske Istočnoindijske kompanije iz Gotteborga; uključen je i u trgovinu čajem (1741–1745) koji ta kompanija dovozi iz Kine i Bengala. U to je doba posve uobičajeno da poslovni ljudi imaju dionice u raznim kompanijama diljem Europe i prekomorskih zemalja. Sam Arnoldt je, kako proizlazi iz popisa njegove imovine od 1775. (u Državnom arhivu u Rijeci), osim u Riječkoj kompaniji bio dioničar u Kompaniji u Havani na Kubi, u Kompaniji svetog Ferdinanda u Sevilji, u Banatskoj kompaniji u Temišvaru, u Kompaniji u Baioni u Francuskoj i drugima!

Unatoč sklonosti velikim poslovima na raznim stranama svijeta, na poziv austrijskih vlasti u Bruxellesu, kojim mu nude da se uključi u osnivanje nove velike kompanije, isprva odgovara da je spriječen zbog posla s dijamantima (!) (pismo od 24. kolovoza 1749). No ipak prihvaća, a guverner Austrijske Nizozemske Karlo od Lorraine u pismu Carici datiranom 10. rujna 1749. opisuje ga kao cijenjenog čovjeka koji govori mnoge jezike. Toga su istoga dana Arnoldt i mladi Charles Proli otputovali u Beč, te se u listopadu sastali s grofom Chotekom. Pregovori su zacrtali smjer i osnovne pojedinosti rada buduće kompanije. Odbili su sve njegove zahtjeve da proizvodnja bude čim raznovrsnija. Polazeći od zamisli što ih je postavio njegov prethodnik, Chotek je glavnim osnivačima Kompanije predlagao vrlo raznovrsno poslovanje buduće kompanije. Tražio je da osnuju tvornicu papira, tkaonicu pamuka i platna, destileriju alkoholnih pića, tvornicu stakla i porculana. Nastojao je i da se Kompanija bavi rudnicima i brodogradnjom, kao i da trguje na veliko vrlo različitom robom, poput kave i bakra. Predlagao je i uzgoj i prodaju vlastitog duhana, kao i pokretanje osiguravateljskih poslova i – lutrije!

Pogled na palaču Riječkoga trgovačkog društva koje isprva nosi ime vodećeg vlasnika – Urbana Arnoldta – sagrađena polovicom 18. stoljeća, u svoje je vrijeme najveća poslovna zgrada u Monarhiji. Brodovi koji sa sirovim šećerom stižu iz raznih atlantskih i mediteranskih luka – pristaju pred samom palačom. (Pomorski i povijesni muzej Hrvatskog primorja, Rijeka)

Pregovarači su uporno odbijali njegove prijedloge i ustrajali u zahtjevu da prvenstveno proizvode šećer te da imaju ekskluzivno pravo proizvodnje i prodaje šećera u Austrijskim zemljama, središnjim pokrajinama Habsburškog Carstva. Uglavnom su postigli što su htjeli i potom su otputovali i u Trst i Rijeku, da izvide ovdašnje prilike i pogodnosti za gradnju pogona, te se vratili u Antwerpen u studenome 1749. godine.

Iako se isprva Kompanija spominje kao Prolijeva, već je u veljači 1750. dogovoreno da se osnuje pod nazivom Urban Arnoldt&Comp. To je i potvrđeno patentom koji Carica izdaje 1. listopada 1750. Najmlađi Aldegondin sin Charles Proli (Antwerpen, 1723 – Bruxelles, 1786) u početku je uključen u pripreme za osnivanje Kompanije, no čini se da mu je sudjelovanje u velikom riječkom pothvatu više priprema i stjecanje iskustva za velike buduće poslove u Aziji, jer poslije postaje vodeći čovjek tršćanske Azijske kompanije, osnovane 1775., koja ima velika ulaganja u Indiji i Kini. Uz njegovo je ime i tršćansku kompaniju vezan i veliki poslovni krah – bankrot Azijske kompanije 1785. godine. Propast te tršćanske kompanije, u koju su uključeni brojni bankari i trgovci iz Antwerpena i Beča, duboko je uzdrmala Charlesa i nepovratno upropastila kuću Proli, te uzdrmala čak i vodeće poslovne krugove koji se desetljećima nisu oporavili. Jedan od velikih ulagača bio je i sam car Josip II. – koji je ovom prilikom izgubio 50 000 dukata.

Iako je on prvi uključen u ime svoje obitelji, Charles ipak nije nastavio rad u Riječkoj kompaniji, nego ga u ovdašnjim poslovima zamjenjuje stariji brat, Balthasar Proli (Antwerpen, 1722 – Duitsland, oko 1804), koji poslije neko vrijeme i živi u Rijeci. Članovi obitelji Proli vodeća su skupina ulagača, no najveći je pojedinačni dioničar Kompanije njihov knjigovođa Urban Arnoldt, koji posjeduje 60 dionica. Riječ je o svojevrsnoj strateškoj odluci. S obzirom na visinu uloga Arnoldt stječe pravo da osobno postane direktor Riječke kompanije. On se stoga vraća nadomak rodnoga kraja, a Prolijevi nisu previše izravno izloženi u odnosu na drugu vodeću skupinu ulagača iz Antwerpena s kojom održavaju ravnotežu.

Druga je glavna skupina ulagača iz ugledne trgovačke obitelj Moretus, koja je nasljednik glasovitog tiskara Christophea Plantina. Više članova obitelji posjeduje dionice Riječke kompanije: Jean Jacques (1690–1757), njegov sin François Jean Moretus (1717–1768) te sinovljeva žena Maria Theresia rođena Borrekens (1728–1797), kao i obitelji povezane bračnim vezama – Borrekens, Wellens, de Neuf, Schield. Palača obitelji Moretus, zajedno s velikom tiskarom i unutrašnjim baroknim, francuskim vrtom usred Antwerpena, ukrašena brojnim svečanim portretima njezinih članova, više je nalik velikaškom dvorcu nego obrtničkoj kući, te sve do dandanas svjedoči o moći i imutku te obitelji (Museum Plantin-Moretus).

Iako otpočetka hoće u ovaj veliki posao uključiti poslovne ljude iz Antwerpena, zbog njihova kapitala i poslovnog umijeća, vodeći ljudi Bečkoga dvora počinju strahovati da će velika prevlast bankara i trgovaca iz toga dalekoga novčarskoga središta ugrožavati austrijske interese. Stoga zahtijevaju da sjedište Kompanije bude u Beču i šalju Franza von Myginda, koji je poznatiji kao botaničar i upravitelj bečkoga Botaničkog vrta nego kao političar, da pregovara na skupštini dioničara u Antwerpenu. No ni on ne uspijeva izboriti prevlast Beča. Postiže, međutim, imenovanje tročlane uprave i pravo da Dvor, koji Društvu dodjeljuje monopolističko pravo proizvodnje i trgovanja šećerom, postavlja trećega, austrijskog direktora. Obostrani ustupci neizbježni su: iako Kompanija djeluje u Rijeci, skupština dioničara ostaje u Antwerpenu, a Dvorska komora zadržava pravo nadzora. Dvor određuje i da se dividende mogu isplaćivati isključivo u Beču, gdje uprava mora polagati novac u Bečku gradsku banku (Wiener Stadt Banco). Poslije je odlučeno (1760) u provjeri bilance da svake godine sudjeluje vijećnik Pokrajinske uprave u Trstu, koji predstavlja austrijske dioničare. Dogovoreno je i da sve odluke koje pripadaju u ovlasti dioničara u Antwerpenu trebaju biti obznanjene Dvorskoj komori i Choteku, a sve bečke odluke moraju biti proslijeđene dioničarima u Antwerpenu.

Nakon više nego cjelogodišnjih dogovora i pregovora carica Marija Terezija konačno 1. listopada 1750. dodjeljuje privilegij Urbanu Arnoldtu & Comp. te odobrava pokretanje trgovačkog društva s monopolom na proizvodnju i prodaju šećera u nasljednim austrijskim zemljama u trajanju od dvadeset i pet godina. Kompaniju je oslobodila plaćanja carina, cestarina i ostalih poreza za uvoz materijala potrebnih za izgradnju zgrada i skladišta. Također joj je omogućila i slobodan uvoz sirovog šećera iz stranih zemalja u Trst i Rijeku, uz obavezu plaćanja poreza na prihod od prodanog šećera. Istim je patentom i zaposlene u upravi i u rafineriji šećera oslobodila svih osobnih obaveza – držanja straže, vojne obaveze, obaveze javne službe i tlake.

Arhitektonska snimka cijeloga kompleksa Riječkoga trgovačkog društva izrađena je 1826., posljednjih dana Kompanije koja je desetljećima uspješno proizvodila šećer i trgovala kolonijalnom robom diljem Europe. Kompleks na Brajdi zorno potvrđuje veličinu i uspjeh Kompanije. (Finanz un Hofkammerarchiv, Beč)

Uz osnivanje Kompanije izdano je dvije tisuće dionica u vrijednosti od po tisuću forinti, u ukupnom iznosu od dva milijuna forinti. Iako među prvima u Kompaniju ulazi Bečko bankarsko povjerenstvo, koje već 20. listopada 1750. otkupljuje 144 dionice, te drugi austrijski ulagači iz dvorskih krugova, koji stječu još 276 dionica, više od tri četvrtine otkupljuju bankari i trgovci iz Antwerpena.

Odmah nakon osnivanja pokazalo se koliko je velika moć novca. Unatoč volji Beča da poslovanje i proizvodnja Kompanije ponajprije budu koncentrirani u Trstu, odlukom nizozemskih dioničara glavna je uloga pripala Rijeci, gdje Kompanija odmah počinje graditi upravnu palaču, pro­izvodne pogone i skladišta. Za tu je namjenu u Rijeku doznačeno 226 000 forinti za izgradnju poslovnoga kompleksa i još toliko za izgradnju triju brodova. Znatni gubitci, izazvani lošom prodajom brodova i drugim rizičnim potezima uprave – proizvodnjom potaše, svijeća voštanica i rosolija – već 1754. navode vodeću skupinu dioničara u Antwerpenu da postave novu upravu i promijene naziv tvrtke, koja odsada nosi imena trojice vodećih dioničara i direktora: Arnoldt, Kennedy, Wellens&Comp. I novi naziv pokazuje da se i nadalje glavne skupine dioničara, dvije vodeće obitelji, Proli i Moretus, ne žele previše izlagati te radije ostaju zaklonjeni.

Iste je 1754. proizvodnja dobro krenula te je količina rafiniranog šećera već te godine dovoljna za opskrbu nasljednih austrijskih zemalja. U Beču Kompanija ima najvažniju filijalu jer u glavnom gradu prodaje daleko najviše šećera, unatoč brojnim podružnicama; u Trstu, Temišvaru, pa čak i u Americi – u Philadelphiji i u Santiagu de Chile – te u Hersonu u ušću Dnjepra (tada Rusija, danas Ukrajina).

Od oko tisuću radnika koliko ih je zaposleno kada je Kompanija na vrhuncu, oko 1775., samo ih tristotinjak radi na raznovrsnim poslovima u Rijeci – najviše ih radi na rafiniranju šećera. Višestruko su bolje plaćeni od svih ostalih radnika raffineuri – majstori za rafiniranje sirovog šećera, koji u Rijeku dolaze čak iz Hamburga, gdje je tada europsko središte proizvodnje i trgovanja šećerom. Neki od njih dolaze i iz Antwerpena. Za svoju su plaću, uz rad u proizvodnji, obavezni odgajati buduće majstore.

Glineni kalup za glavu šećera – kampanul, kampanon – »zvono šećera« – iz riječke rafinerije proizveden u vlastitoj lončariji. Kalup se puni sirovim šećerom vrhom okrenut prema dolje da kroz rupicu isteče melasa od koje se prave rum i likeri, dok u kalupu ostaju pročišćeni kristali – takozvana rafinada. Ovaj riječki kalup iz 1820-ih čuva se u Tehničkom muzeju u Beču. (Technisches Museum, Beč)

Više radnika zaposleno je i na izradi kalupa za »glave šećera«, koje zapravo imaju oblik stošca i glavni su proizvod. U nekim se zemljama taj oblik zove glava, u nekima štruca ili šešir (Zuckerhut). Riječane i Primorce on podsjeća na zvono pa ga zovu kampanon ili kampanul. Šećer je u to vrijeme, sve do kraja osamnaestoga stoljeća, još uvijek luksuzna roba i prodaje se u različitoj kakvoći, od sirovog šećera šećerne trske koji dolazi u Rijeku uglavnom iz atlantskih luka, šećernog sirupa i šećera slabije i osrednje kakvoće (lumpen, melis) do glavnog proizvoda – »rafinade« – kao i više vrsta najfinijega kandis šećera, bijelog i smeđeg.

U pogonima u Rijeci rade i brojni radnici različitih drugih struka – brojni bačvari, stolari, kotlari i konjušari – no najviše ih je u filijalama i u transportu, u pretovaru i prijevozu šećera i druge robe, te u drugim pogonima, trgovinama i skladištima, kao i u talionici željeza u Trbižu (Tarvisio) i u rudnicima kamenog ugljena u Raši. Kolika je važnost Kompanije za Državu svjedoči i činjenica da su radnici koji dolaze sa sela oslobođeni kmetskih obaveza. Socijalnu osviještenost na pragu građanskog doba potvrđuje također i osnivanje »siromaške blagajne« 1789., iz koje se isplaćuju različiti oblici pomoći kao i radničke mirovine. I hrana se radnicima prodaje jeftinije nego na tržištu – otvorena je i klaonica iz koje meso dobivaju po povoljnijoj cijeni. Uz plaću se za savjestan rad daju i godišnje nagrade, a isprva je radnicima dopušteno uzimati šećera koliko im god treba za osobne potrebe – za zaslađivanje čaja. No kako uvijek uzimaju samo najfiniji šećer i u znatno većim količinama od potrebnih, taj je običaj ukinut, a za nepridržavanje odredbi prijete im sudom. No određenu su količinu šećera radnici i nadalje dobivali i to različite finoće, ovisno o statusu pojedinog radnika.

Sirovi šećer Kompanija je najčešće nabavljala u atlantskim lukama – Bordeauxu i Nantesu, Havreu te u Marseilleu. Katkad i u Londonu, Liverpoolu i Veneciji a katkad i u Lisabonu. U prvim godinama poslovanja proizvodnja se odvijala u trima odvojenim rafinerijama – jednoj velikoj s osam kotlova u velikom pogonu na Brajdi, te u dvjema malima s po četiri kotla, u Brajdi Smrekarima i na Ponsalu. Poslije su radila 24 kotla, po četiri u svakoj od šest rafinerija, u glavnome kompleksu na Brajdi, u pogonu u velikom parku na Ponsalu (danas već bivša Rafinerija nafte na Mlaki), te u pogonu na području Brajda – Smrekari (danas Pomorski fakultet). Najveći je broj radnika iz Rijeke i okolice, gotovo je polovica njih iz drugih austrijskih krajeva, a grupu od četrdesetak stranaca uglavnom čine direktori i upravitelji iz Antwerpena te majstori – raffineuri – uglavnom iz Hamburga.

Godišnja proizvodnja različitih vrsta šećera (glava šećera) i šećernog sirupa katkad se podosta mijenja no obično doseže oko 15 tisuća kvintala šećera i još dodatnu količinu šećernog sirupa, otprilike polovicu u odnosu na količinu šećera.

Iako je Antwerpen u šesnaestom stoljeću europsko središte rafiniranja i trgovine šećerom, koji u sirovom stanju dolazi sa srednjoameričkih plantaža i s nizozemskih posjeda na Kanarskim otocima, nakon opadanja te velike luke i trgovačkoga grada glavna središta šećera postaju Amsterdam te London i Hamburg, koji ima vodeću ulogu od sredine do kraja osamnaestog stoljeća. U vrijeme Riječke kompanije ondje se formira europska cijena šećera. Za razliku od jedne jedine, velike Kompanije u Rijeci, kojoj se tek mnogo kasnije neuspješno pokušavaju priključiti i konkurenti, polovicom osamnaestoga stoljeća u Hamburgu postoji više stotina malih, uglavnom obiteljskih rafinerija – po jednom ih je brojanju točno koliko i dana u godini, 365! Iako šećer dugo ostaje strateški proizvod i luksuzna roba, tijekom osamnaestog stoljeća proizvodnja i upotreba šećera u nekim je zemljama peterostruko uvećana. Na prijelomu devetnaestog stoljeća i u Srednjoj Europi podižu se nove tvornice, konkurenti Riječkoj kompaniji, koja gubi monopol na proizvodnju i prodaju. Uskoro se mijenjaju i osnovna sirovina i tehnologija – počinje proizvodnja šećera od repe u tvornicama sagrađenim nadomak nasadima repe, mahom u srednjoeuropskim i panonskim krajevima.

I na Riječku kompaniju te se promjene nepovoljno odražavaju. Nakon isteka prvih dvadeset i pet godina osnovana je nova kompanija, 23. siječnja 1775., kao da je dotad nije ni bilo. Reorganizacijom još se više povećao udio vlasnika iz Antwerpena, koji u odnosu na austrijske dioničare zadržavaju većinu udjela i premoć u donošenju odluka. Nova kompanija više nema monopol na prodaju šećera, pa stoga ni pojačan državni nadzor. Prepuštena je tržištu na kojem joj u austrijskim zemljama konkurira više novih domaćih proizvođača šećera.

Život joj je 1800. produžen za daljnje četiri godine, a onda još do 1814. – uz uvjet da se zove Tršćansko-riječko povlašteno društvo, te da sjedište i nadalje bude u Rijeci i pod nadzorom riječkoga guvernera.

Prije dolaska Francuza važnu sliku života Kompanije, zapravo njezine glavne djelatnosti u vrijeme kada više nema monopol i važan privilegij na proizvodnju šećera, dao je 1805. u svojem putopisu grof Dominik Teleki von Szek (Reise durch Ungern und einige angranzende Lander, Pest, 1805., str. 240–241):

»Od znamenitosti je bitno spomenuti šećeranu i palaču koja pripada njezinu direktoru. U cijeloj austrijskoj monarhiji ima 6 šećerana, ova u Rijeci (ona u Klosterneuburgu je 1804. prestala s radom), u Neustadtu, Konigs-Saalu (Zbraslav) i Nachodu u Češkoj; u Odenburgu se jedna tek gradi, zatim u Trstu i jedna u Veneciji. Riječka ipak posluje najbolje od svih, a svojim proizvodima trguje i u inozemstvu. Još prije više od trideset godina osnovalo ju je društvo samostalnih trgovaca koje se izborilo za posebnu povlasticu te se nazvalo Tršćansko-riječko privilegirano društvo. Sirovine su se nabavljale u bačvama od Engleza i Francuza, a ovdje su se raznim postupcima prerađivale u fini šećer. Kako bi se postigla određena gustoća, šećeru se dodavalo malo vapna pa je nastajala glava šećera (Hut – šešir!) te kandis. Zanimljivo je da se za svaku vrstu šećera, i ovisno o godišnjem dobu, primjenjivao drugačiji postupak obrade. Onaj tko je kuhao šećer morao je biti iznimno točan i oprezan kako bi se dobila željena vrsta i kvaliteta. Rum se kuhao od vode u kojoj su se ispirale posude sa šećerom i posude u koje je kapao sirup koji je potom isto išao u postupak vrenja. Riječko društvo ima 6 pogona za kuhanje šećera u kojima radi 300 ljudi, a stanuju odmah uz tvornicu, tako da se ne može reći da rafinerija šećera zauzima tek neznatan dio grada. Godišnje se odavde izveze 30.000 centi...« Grof Teleki kaže i da su glavni uvoznici iz Mađarske, Češke i drugih austrijskih nasljednih zemalja, te da za šećer izdvajaju i do 500.000 forinti.

Teškoće se još uvećavaju u ratnim uvjetima u vrijeme Francuza; 1812. su otpušteni gotovo svi radnici, a potom su ulog vlasnika iz Antwerpena uzdrmale nove državne podjele i okolnost da Nizozemska više nije austrijska. Unatoč uvriježenim međunarodnim jamstvima koja štite ulagače iz raznih krajeva Europe, Riječko je društvo ipak propalo. Prekid odnosa između austrijskih zemalja i Austrijske Nizozemske, koja postaje nezavisna i počinje se zvati Belgija, ipak je otežao komunikaciju i učinio ju manje sigurnom. Društvo je posve dokinuto 1826. godine, a posljednji direktor Livino Massart još je nekoliko godina prodavao imovinu Kompanije.

U svakom slučaju ostaje činjenica da je Riječka kompanija – najveća, najuspješnija i najdugovječnija od svih srednjoeuropskih trgovačkih kompanija svoga doba – važna za razvoj gospodarstva austrijskih zemalja, a posebno za razvoj Rijeke. Ovdašnje je gospodarstvo počelo cvjetati u drugoj polovici osamnaestoga stoljeća, a na vrhuncu je uspona 1780-ih. Izbijanjem Napoleonskih ratova riječki je poslovni život gotovo posve utihnuo i trebalo je proći gotovo puno stoljeće do novoga velikog uspona. Stoga je ostavština Riječkoga povlaštenog trgovačkog društva, poznatijega pod nazivom Tršćansko-riječko društvo, iznimno bitna za povijest Rijeke, o čemu do danas svjedoči palača Društva, koja će uskoro u svoje okrilje primiti Muzej grada Rijeke i iznova podsjetiti na prvotne, europske domete riječkoga gospodarskog razvoja.n

Osnovni izvori i literatura

Zahvala na suradnji

Helma de Smedt (Sveučilište u Antwerpenu), Christian Selleslach (Museum Plantin-Moretus), Jan Parmentier (Museum aan de Stroom).

Svojim su informacijama pomogli u istraživanju dioničara Riječke kompanije iz Antwerpena.

Arhivska građa

Finanz und Hofkammerarchiv, Beč

Državni arhiv u Rijeci, Fond Kraljevski riječki gubernij

Museum Plantin-Moretus, Antwerpen

Literatura

Viktor Hoffmann, Beiträge zur neueren österreichischen Wirtschaftgeschichte, III Teil, Die Anfangeder Zuckerindustrie in Österreich-Ungarn, Beč – Leipzig, 1932.

Viktor Hoffman, Tršćansko-riječka privilegirana kompanija, u: Doba modernizacije, 1780–1830., prir. Ervin Dubrović, Muzej grada Rijeke, Rijeka, 2006., str. 45–75.

L. Michielsen, De Kompagnie van Trieste en Fiume (1750–1800), in: Bijdrage tot de geschiedenis, 27(1936), str. 70–91 i 181–233.

Helma de Smedt, Charles Proli, Antwerps zakenman en bankier, 1723–1786, Aen biografischeen bedrijfshistorische studie, AWLSK, Paleisder Academien, Brussel, 1983.

Mary Lindemann, The Merchants Republics, Amsterdam, Antwerp, and Hamburg, 1648–1790, Cambridge University Press, 2017.

Museum Plantin Moretus /katalog/, aut. Kris Geysenet al., Antwerpen, 2016.

Antwerp, World Port, On Trading and Shipping, Museum aan de Stroom, Antwerpen, 2012.

Giovanni Kobler, Memorie per la storia della Liburnica città di Fiume, Rijeka, 1896.

Krasanka Majer, Petar Puhmajer, Palača šećerane u Rijeci, Konzervatorska i povijesna istraživanja/ Il palazzo dello zuccherificio di Fiume, Ricerche storiche e di conservazione, Rijeka, 2008.