Riječka kina u 20. stoljeću

Čarolija filmske vrpce tijekom 20. stoljeća širila se Rijekom od Zameta do Sušaka, stvarajući najomiljeniju razonodu tisuća Riječana i Riječanki koji su svakodnevno pohodili brojna lokalna kina. Bile su to žile kucavice društvenog života koje je je volio i star i mlad, bogat i siromašan, učen i priprost svijet. Razvoj riječkih kina, kao i njegovi vrhunci, indikativno idu ukorak s političkim i društvenim promjenama u gradu čiji je napredak zaustavljen u osamdesetim godinama, a promjena klime i razvoj novih tehnologija od živih gradskih središta u devedesetim godinama čini sve da od njih ostanu samo lijepe uspomene. Prolaznici danas, osobito oni mlađi, nisu ni svjesni da su se iza pročelja brojnih zgrada u centru grada, u kojima sada prebivaju drogerije, kasina i supermarketi, nekada nalazile kinodvorane u koje su desetljećima hrlili njihovi stari. Tradicija je to koja seže do samog početka prošlog stoljeća.

U dvadeseto stoljeće grad Rijeka ulazi s učestalom praksom kinoprikazivačkih djelatnosti koje od 1896. pa sve do pojave prvih stalnih kinodvorana 1906. godine na ovaj prostor dovode putujući kinematografi koji domaćem stanovništvu prikazuju uglavnom kratkometražne filmove snimljene u jednom ili nekoliko kadrova.

Drveni paviljon putujućega kinematografa Karela Lifke, koji 1903. gostuje u Rijeci

Prvi stalni kinematograf otvara se 1906. godine pod nazivom Salone Edison ili Cinematografo Edison, na adresi Via Fiumara 2 u kući Adamich, a u lokalnim se tisku promovira da je »jedinstven što se tiče rasvjete i stabilnosti slike«, »elegantan« i da ima »udobnu salu opremljenu električnim ventilatorima«. Do kraja 1909. godine u Edisonu se predstave izvode svakodnevno od 16 i 30 sati nadalje, a u to vrijeme u Rijeci rade još četiri stalna kinematografa: Cinematografo Sole, ex Progresso u Adamićevoj ulici, Cinematografo Olimpo na Brajdi, Cinematografo Centrale na Koblerovu trgu i Grande Cinematografo Parigi u današnjoj Krešimirovoj, koji je idućih godina prerastao u najaktivniji riječki kinematograf.

Stalni kinematografi u Rijeci djelovali su na principu koji je potkraj prvog desetljeća prošlog stoljeća bio ustaljen širom Europe: svaki je kinematograf bio vezan uza svojeg distributera od kojeg je nabavljao filmove što su u Rijeku uglavnom pristizali iz Trsta. Standardna projekcija sastojala se od dva ili tri kratka filma, dokumentarna i igrana, a program se mijenjao dva puta tjedno (premda su popularniji naslovi na programu bili duže). Pritom se reklamama posvećivalo puno pažnje; kako u oglašavanju programa koji su se sastojali od »neviđenih« filmova i »senzacija« tako i u isticanju kvaliteta dvorana i suvremenosti tehnike. Prema knjizi Kinematografija u Rijeci procjena je da se u Rijeci od 1909. godine, uza stalne kinematografe i one putujuće koji su i dalje pristizali, godišnje moglo pogledati više od 400 raznih igranih i oko 1000 kratkometražnih filmova.

Za Riječane i Riječanke odlazak u kino već je u tom prvom desetljeću prikazivanja filmova i osnivanja stalnih kinematografa postao najpopularnija razonoda. Jedna novolistarska vijest iz 1910. svjedoči: Riječko redarstvo je zabranilo da na početku kinematografskih predstava zvone električna zvonca, jer je to smetalo miru stanara onih kuća gdje se nalaze kinematografi. Uz to je redarstvo zabranilo svako izvikivanje programa, zakrčivanje ulica i skupljanje ljudi po pločnicima pred kinematografima, tako da će dosele sve kinematografske predstave biti posve tihe. – Prekršitelji ove redarstvene naredbe bit će kažnjeni globom od 2 do 200 kruna pretvorivih u zatvor. (Novi list, 18. 1. 1910., citirano prema knjizi Kinematografija u Rijeci).

Reklamni list kinematografa Parigi na talijanskom i mađarskom jeziku zvan Giornale Cinema Parigi, koji je do danas sačuvan u 54 broja, pouzdan je pokazatelj programa koji je ondašnja mnogobrojna publika pratila. Na riječkom se repertoaru našlo najviše talijanskih filmova, a potom i mađarskih, skandinavskih i američkih. Logično je da su talijanski filmovi bili u većini s obzirom na povijesne prilike, geografsku blizinu, povezanost s Trstom, ali i velik uspon talijanske filmske industrije.

Godine 1910. otvara se i prvo sušačko kino, Kinematograf Sušak, čije je otvorenje popraćeno i posebnim filmom u kojem su sve sličice bile bojene ručno. No već 1913. godine među hrvatskim stanovništvom u Rijeci odvija se borba za hrvatski jezik u riječkim kinematografima, o čemu je pisao i riječki tisak na hrvatskom jeziku. Riječke novine 13. ožujka te godine objavljuju sljedeći tekst: Tuže nam se mnogi građani Sušaka da je vlasnik sušačkog kinematografa postao upravo izazovan prema publici koja polazi njegov kinematograf. Prijašnji vlasnici kinematografa štampali su plakate i oglase na tri jezika: hrvatski, talijanski i njemački, a današnji vlasnik štampa samo na talijanskom, kao da smo negdje u Kalabriji.

Prvo kino na Sušaku, Kinematograf »Sušak«, 1910.

U kolovozu iste godine Novi list i Riječke novine objavljuju poziv kluba Mladost, najaktivnijeg Omladinskog akademskoga kluba u zauzimanju za hrvatski jezik, u ime 20 000 Hrvata u Rijeci, sa zahtjevom da u roku od osam dana svi kinematografi moraju imati hrvatske titlove, inače će uslijediti bojkot kinematografa, što podupiru samo kinematografi Edison i Margherita, koji je djelovao u palači Viktorija kraj Tvornice duhana, a poslije im se pridružuje i kinematograf Korzo, otvoren 1913. godine na prvom katu kuće Matiassi. Između hrvatskih novina Riječke novine i Novi list te talijanskog La Voce del Popolo tada se razvija oštra polemika o jeziku kinematografa, no problem hrvatskih podnaslova nije riješen ni u sljedećim godinama.

Od početka Prvoga svjetskog rata
do kraja Drugoga

U razdoblju Prvoga svjetskog rata stvara se kulminacija filmskih aktivnosti, kina rade u punim kapacitetima, gledatelja je sve više, a film i filmske zvijezde postaju sve popularniji. Štoviše, zbog smanjenja broja glumačkih družina, filmovi ostvaruju veću popularnost te se često prikazuju i u kazališnim prostorima. Što se tiče repertoara stvorena je cenzura filmova iz tada neprijateljskih zemalja (Francuska, Velika Britanija, a na kraju i Italija) pa je od 1915. godine na programu sve više mađarskih, skandinavskih i austrijskih filmova, uz poneki hrvatski.

U razdoblju između dvaju svjetskih ratova, unatoč burnoj političkoj klimi, nakon kratkotrajne zabrane koja je 1918. godine zaustavila rad riječkih (ali ne i sušačkih!) kinematografa, nastupa njihov novi uzlet, posebno kada je u pitanju kinooprema i filmski repertoar. Gradski je prvak u tom smislu svakako bio legendarni kinematograf Teatro Fenice, odnosno Cine Teatro Fenice, koji dosad nismo spominjali zbog njegove višenamjenske djelatnosti. Naime, ondje su, u poprilično impozantnom ambijentu koji se kroz godine nadograđivao, od početka stoljeća održavane predstave, igrani filmovi (pa čak i oni koji su imali oznaku »za odrasle!«) i druge važnije građanske manifestacije, no u razdoblju između dvaju svjetskih ratova Teatro Fenice bez premca zauzima prvo mjesto među svim riječkim kinima. U tom su se prostoru renovacije i tehnološka unapređenja provodili češće nego drugdje, a njegova se ekskluzivnost osvjedočuje i 16. veljače 1930. godine, kada je prvi zvučni film, Pjevač jazza A. Croslanda iz 1927. godine, premijerno prikazan u dvorani toga kina.

Zgrada Teatra Fenice izgrađena je 1914. godine

Odmah iza Teatra Fenice nalazilo se kino Centrale, rekonstruirano i iznova otvoreno 1929. godine, a bilo je namijenjeno »zahtjevnijoj publici«. Rezultat rekonstrukcije nova je oprema, projektori, namještaj, kao i proširenje prostora unutar dvorane (izgradnja balkona) te ulaznog prostora, a ukupan broj sjedala u kinu povećao se na više od 360 mjesta. U znamenita kina tog razdoblja pripada i Sala Roma, koja se nalazila u nekadašnjoj zgradi Trans­adrije, a s vremenom je poznata postala po patetičnim melodramama na koje su odlazile neudane žene i preljubnici. Provjerena zabava uz stare uspješnice poput krimića i vesterna, uz jeftine ulaznice, u tridesetima je donijela slavu i popularnost kinu Odeon, prije znanom kao Cinema Carnaro, koje se nalazilo u današnjem Gradskom kazalištu lutaka. Ranih dvadesetih u Ulici Manzoni djelovalo je kino Urania, a u današnjoj Krešimirovoj djelovalo je Grande Cine Parigi, kino koje će promijeniti ime u Impero i, na kraju, Viševica.

Na Sušaku, jedino stalno kino – Kino Sušak – gasi se 1919. godine, a tek s okončanjem talijanske okupacije 1923. pokušaj filmskog života vraća se s istočne strane Rječine. Riječ je o pokušaju, jer sušačko kino Balkan u Ružićevoj ulici djeluje s prekidima i novčanim gubicima do 1927., kada se zatvara. S jedne strane krivica je u gradskim vlastima koje nisu imale sluha za društvene potrebe građana pa su zbog visokih poreza lokalni kinoprikazivači imali velikih problema s poslovanjem, a s druge strane (Rječine), talijanska su kina u Rijeci imala atraktivnije programe, zbog kojih su Sušačani nerijetko prelazili most. Godinu dana kasnije otvara se kino Apolo u Strossmayerovoj ulici, a početkom tridesetih stalna kinodvorana na Sušaku postaje Jadran ton kina (Cinema Adria, nakon nove okupacije 1941. godine). Sušak, na zahtjev svojih sugrađana, 1937. godine otvara još jedno kino, u Ulici Račkog, pod nazivom Luxor, specijalizirano za »superšlagere«.

Uzlet Kinematografskog poduzeća

Značajna promjena u povijesti riječke kinematografije događa se gotovo u polovici stoljeća njegove aktivnosti, nakon Drugoga svjetskog rata i još jedne promjene vlasti na ovom području. Riječko Kinematografsko poduzeće, četrdeset godina poslije preimenovano u Rijekakino, osnovano je 1. travnja 1947. Riječ je o prvom velikom kinoprikazivaču, a objedinjavalo je šest znamenitih riječkih kina koja su, na valu zajedničke jezičnopolitičke sudbine, dobila nova imena. Tako kino San Giorgio (danas jedino preostalo riječko kino u pogonu, Art-kino) postaje kino Beograd, Teatro Fenice prvo Kazalište Partizan, a zatim Kino Partizan, Parigi postaje Viševica, Luxor od veljače nosi ime Tuhobić, a Centrale od srpnja iste godine – Garibaldi. Uzlet koja su ta kina pod okriljem Kinematografskog poduzeća u iduća tri desetljeća imala smatra se zlatnim dobom riječke kinoscene.

U Via Volta tridesetih je godina otvoreno kino »Odeon«. U istom je prostoru danas Gradsko kazalište lutaka.

No u tom je razdoblju bilo kina i izvan poduzeća. Riječani su te 1947. mogli redovito gledati filmove u dvoranama Partizan, Beograd, Viševica i Garibaldi, povremeno i u dvorani Lokomotiva i u dvorani crkvenoga salezijanskog reda, u sušačkim dvoranama Jadran i Tuhobić te u putujućem kinu. Sveukupno je te godine u njima bilo 788.155 gledatelja (riječke dvorane 514.353, sušačke 263.802), koji su mogli pogledati 527 filmova (Rijeka 266, Sušak 261).

Što se filmskog repertoara tiče politički zagrljaj sovjetskih i jugoslavenskih naroda u poslijeratnom razdoblju, prije rezolucije Informiroa, rezultira većinskim prikazivanjem sovjetskih filmova, premda ima i nešto francuskih, švedskih, čeških, britanskih i talijanskih filmova. Štoviše, bilo je i američkih filmova, što potvrđuju projekcije Tajna dr. Kildarea, Život je lijep, Nancy i detektivi, Karijera, Quasimodo – zvonar crkve Notre dame, Zatočenik ekvatora, Dolina bez zakona i drugi. Ipak valja istaknuti kako je u prvim godinama nakon Drugoga svjetskog rata kinematografija u Rijeci, kao i cijeloj Jugoslaviji, strateški usmjeravana prema potrebama državne propagande, utilitarna i didaktična. Ta je taktika bila veoma dobro razrađena jer su kinodvorane u tim godinama bile glavna središta okupljanja i zabave za široke mase pa je film kao medij jedan od najsnažnijih alata kojima se na velike skupine ljudi moglo djelovati.

Na polovici stoljeća, 1950. godine u Rijeci je djelovalo šest aktivnih kinematografa. U tom vremenu, uz obnovu kina Partizan, ukupan broj raspoloživih sjedala u tim dvoranama iznosi impozantnih 3786 mjesta, od kojih na Partizan otpada čak trećina ukupnog broja sjedala. U njegovoj se dvorani nalazilo impozantnih 1370 sjedećih mjesta. Iza Partizana najvećim je brojem sjedala raspolagalo kino Jadran, s raspoloživih 610 mjesta, a slijedili su Beograd s 560, Garibaldi s 450, Tuhobić s 466 i Viševica s 350 mjesta, a u planu je bila izgradnja još jednoga kina! Spomenuta su kina imala svoju kategorizaciju koja ih je dijelila u tri skupine. Kina prve kategorije bili su Partizan i Beograd, što znači da su oba djelovala kao premijerna kina. U drugu kategoriju stavljeni su Jadran, Viševica i Tuhobić, a u trećoj se kategoriji našao osamljeni Garibaldi. Različite kategorije značile su i različite cijene ulaznica, a ovisile su o kvaliteti programa, uređenja i naprednosti tehnologije određenoga kina. A koliko su ih Riječani rado pohodili, kazuje podatak da je do polovice 1950. godine kupljeno više od 758 tisuća ulaznica.

Kino »Jadran« u Ružićevoj ulici

Gledatelji su na izbor imali 131 film, a primjećuje se lagano smanjivanje broja sovjetskih naslova, kojih je te godine bilo 43, uz osam jugoslavenskih i 80 filmova iz ostalih zemalja (francuskih, američkih, britanskih, talijanskih, austrijskih i drugih). Kako to i danas biva, premda u drastično manjim razmjerima, publika je najveći interes pokazivala za lakše, trivijalne naslove, no zanimanja i za one veće vrijednosti nije nedostajalo. Štoviše, u kinu Partizan 1952. kreću kinotečni naslovi gostujućih filmova dobivenih iz Centralne jugoslavenske kinoteke u Beogradu, za koje se uvijek tražila karta više.

Takav porast filmskog apetita kod publike rezultirao je potrebom da riječki kinematografi pedesetih godina porade na rastu kvalitete i programa te obnovi kapaciteta i kinoprikazivačke opreme. Taj pothvat zahvaća sve gradske kinoprostore, a zbog velikog zanimanja riječke publike za filmske se predstave 1952. godine počela koristiti i nekadašnja Sala Roma, koja je kao kino djelovala do 1955. godine.

U razdoblju pedesetih, ekspanzija velikih platna širi se i na gradske trgove, gdje se prvi put pod otvorenim nebom organiziraju ljetna kina. Prvo ljetno kino, kapaciteta 800 mjesta, bilo je smješteno na prostoru današnjih triju trgova – Trga Republike Hrvatske, Trga 111. brigade Hrvatske vojske i Trga 128. brigade Hrvatske vojske – nekad objedinjenih pod nazivom Trg Vladimira Gortana, a otvorilo se spektakularnim i premijernim prikazivanjem američkog filma »u bojama« Bal na vodi. Prednost koju zapadnjačka produkcija ostvaruje nad sovjetskom kinematografijom potvrđuje se i u tom primjeru.

Da je film bio zabava namijenjena svim dobnim skupinama pokazuje i briga za najmlađu publiku, koja nije imala na raspolaganju samo nedjeljne matineje i katkad prijepodnevne projekcije radnim danima, nego se za najmlađe otvaraju i dva posebna kina za djecu – kino Tuhobić postaje Dječje kino, a otvara se jedno takvo i na Krnjevu – i premda nisu bila dugog vijeka, njihova je inicijativa bila veoma vrijedna.

Tehnološki napredak u riječkim kinima, na čelu s Partizanom, nastavlja se i u drugoj polovici pedesetih godina kada Partizan dobiva ekran za prikazivanje sinemaskopskih filmova i dodatne zvučnike jer su novi filmovi američke industrije to naprosto tražili. Tako američki filmovi oko 1957. već dobrano prestižu sovjetske u prikazivanju i interesu te zasjedaju na tron najgledanijih u Rijeci. Nakon Partizana, slijedi obnova kina Beograd, koje ni pod koju cijenu nije htjelo zaostajati za Partizanom pa uvodi sinemaskopsku tehniku uz brojne druge zahvate u samu dvoranu za projekcije, a slične se radne akcije, premda u skromnijim razmjerima, događaju i u drugim kinima.

No veća količina ljudi koja je kroz godine prolazila riječkim kinodvoranama imala je i negativnu stranu koja se manifestirala brojnim izgredima usred projekcija, uništavanjem imovine, pušenjem u kinu, velikim gužvama te, jednim od najvećih problema, preprodajom karata, koja je dosegnula takve razmjere da je Kinematografsko poduzeće pozvalo i Narodnu miliciju da intervenira. Pa tako svima koji danas rado ponavljaju kako mladež nekad nije bila tako bezobrazna i bez poštovanja nije zgoreg uputiti na ovaj isječak iz novina:

Druže uredniče, galerija kina Partizan postala je izgleda mjesto gdje pojedini mladići, bolje rečeno dječaci, ispoljavaju svoje nekulturne i primitivne sklonosti. Vrhunac svega bili su ispadi na jučerašnjoj predstavi filma »Sedam nevjesta za sedmoro braće«. Već prije početka, grupa mladića napravila je takvu jurnjavu po galeriji, kao da se nalaze negdje na livadi. Pri tom su gazili po klupama i preskakivali preko posjetilaca, a kad ih jedan posjetilac upozorio na nekulturnost, zaprijetili su mu da će ga istući. Za čitavo vrijeme prikazivanja žurnala grupa tih mladića je pjevala nekakve meksikanske pjesme, tako da je bilo nemoguće pratiti zbivanja na ekranu. Svi ti mladići posjeduju džepne lampe s kojima neprekidno krstare po galeriji, stvarajući zaglušnu buku. To svjedoči da oni dolaze ovamo s namjerom da čine ovakve ispade.

Čim je počeo film, na galeriji je nastala buka i larma, neprekidno dozivanje s jednog kraja na drugi. Tokom prikazivanja filma bačeno je i nekoliko opušaka od cigarete u parter, pa ne će biti nikakvo čudo ako jednog dana izgori odijelo. Na ovoj predstavi, ali ne samo na ovoj, moglo se čuti toliko prostačkih kletvi, dobacivanja i ispada, da se to ne može ni opisati, piše u pismu čitatelja što ga je potpisao Ivo Grlaš, a objavljeno je pod naslovom Ispadi u kinu »Partizan« u Novom listu, 21. prosinca 1958. godine.

Plakat za film »Jerry Maguire« (Guglielmo Stipanov Willy)

Godina 1960. ostala je rekordna po broju posjetitelja u riječkim kinima, gdje je kroz godinu zabilježeno nevjerojatnih 2.436.086 gledatelja. Imajmo na umu da su registrirani samo oni koji su platili ulaznicu, a bilo je tu i mnoštvo mangupa koji su ulazili i bez plaćanja. Prije citirani paragraf samo to potvrđuje. Govoreći o drugim rekordima zlatnih vremena riječkih kina, najgledaniji film u Rijeci svih vremena bila je Bulajićeva Bitka na Neretvi, koju su 1970. godine gledala 79.004 gledatelja. Zatim slijedi Policijska akademija Hugha Wilsona iz 1985. sa 60.333 gledatelja, a brončana medalja ide Sutjesci Stipe Delića iz 1973. s 50.514 gledatelja. Usporedbe radi, najgledaniji hrvatski film Kako je počeo rat na mom otoku Vinka Brešana 1996. godine nije pogledalo ni upola gledatelja spomenutih rekordera i to govori dovoljno o stanju u koje riječki kinematografi zapadaju devedesetih godina. Zbog ratnog okruženja, procvata brojnih videoteka koje nove filmove dovode u domove publike i loše provedene privatizacije Kinematografskog poduzeća, nakon još jednoga kolektivnog preimenovanja gradskih kinodvorana uskoro dolazi i do njihova zatvaranja. Tako u novo stoljeće Rijeka ulazi s manje kinoprikazivačkih mjesta negoli ih je imala početkom stoljeća. Ostala su tek dva, Teatro Fenice i Croatia (bivši Beograd), koji su u 21. vijek ušli neprimjetno, gaseći se, do konačnog izdisaja 2007. godine. Dvije godine poslije, kino Croatia na inicijativu gradskog Odjela za kulturu oživljava i postaje Art-kino, jedini, ali silno vrijedan nastavljač glasovite kinoprikazivačke povijesti. Nekad najveće Teatro Fenice (još) nije dobilo svoju novu priliku.

Literatura

M. Cvijanović, »Rt dobre nade: Kina moje mladosti«, Torpedo Media (http://torpedo.media/rt-dobre-nade-kina-moje-mladosti/, preuzeto 20. svibnja 2019)

E. Dubrović, Kinematografija u Rijeci, Muzej grada Rijeke, Rijeka, 1997.

I. Duvnjak, »Rijeka je nekad imala desetak kinodvorana. Do danas su od svega, nažalost, ostale tek lijepe uspomene«, Novi list (http://www.novilist.hr/Vijesti/Rijeka/Rijeka-je-nekad-imala-desetak-kinodvorana.-Do-danas-su-od-svega-nazalost-ostale-tek-lijepe-uspomene, preuzeto 22. svibnja 2019)

N. Palinić, »O povijesti riječkih kinematografa«, Dometi, br. 7, Rijeka, 1995.