Riječka filološka škola

Uvod

Rijeka je danas treći grad po veličini u Republici Hrvatskoj, županijsko središte, grad u kojem popis stanovništva iz 2011. godine bilježi 128.384 stanovnika, grad koji ima svoje sveučilište i niz kulturnih institucija te koji će 2020. godine biti Europska prijestolnica kulture.

Sredinom 19. stoljeća u Rijeci obitava manje od 20.000 stanovnika (podatak za 1857. godinu pokazuje 18.466 stanovnika), da bi se u sljedećih tridesetak godina naglo udvostručio te se 1890. godine zabilježio 38.841 stanovnik.

U središtu našega zanimanja je upravo ta Rijeka, grad u vidljivome usponu 50-ih i 60-ih godina 19. stoljeća. Jer, premda je Rijeka bila daleko od središta, Zagreba, duh grada nije bio provincijski. Dapače, mediteranski položaj uvijek je otvarao vidike i prihvaćao novo i drukčije, imao kontakt sa svijetom.

U takvu se gradu o mnogočemu promišlja na svoj način, drukčije od drugih. Takva su bila i promišljanja o jeziku.

Ilirska književnojezična koncepcija

Ilirski je pokret imao, među ostalim povijesno, sociološki i gospodarski značajnim temama, i onu jezičnu. I dok neke ideje nisu mogle biti provedene, predloženi put standardizacije hrvatskoga jezika dao je ploda.

Ali ne odmah i ne lako. Sredinom 19. stoljeća tri su pogleda na standardizaciju (zagrebačkih, riječkih i zadarskih filologa) obilježila hrvatsku jezikoslovnu misao, da bi im se potkraj stoljeća pridružila još jedna (ona hrvatskih vukovaca) i na drukčijim načelima usmjerila razvoj književnoga jezika.

Za razliku od toga najmlađega tri pravca iz sredine stoljeća imala su ista temeljna načela u promišljanju hrvatskoga jezika, a razlike su bile u provedbi.

O čemu se radilo?

Ilirska je koncepcija ponudila štokavštinu za osnovicu nacionalnoga književnog jezika, čime se riješio najveći broj osnovnih jezičnih pitanja na fonološkoj, morfološkoj i sintaktičkoj razini. Također je usmjerila uređenje latinične grafije pomoću dijakritičkih znakova prema značajkama fonologije hrvatskoga jezika, čime je ponudila rješenja za dotad (najmanje tri) razjedinjene slovopisne prakse (štokav­ci su pisali slavonskim ili dalmatinskim slovopisom, a kajkavci svojim jedinstvenim i usustavljenim, ali drukčijim slovopisom). Dok je razrada jezičnih načela logično tražila vrijeme, ni ona jednostavnija tema, grafijska, nije odmah riješena – obvezatnost uporabe i time pravnu zaštitu grafija dobiva tek u sedmom desetljeću 19. stoljeća kada kancelar Ivan Mažuranić propisuje uporabu Gajeve ortografije u hrvatskoj nastavi odlukom br. 3180 od 29. listopada 1862. godine.

Dakle, premda značajna, ilirska su načela ipak bila tek polazna točka, svojevrsne smjernice, te je njihova razrada bila pred filolozima toga vremena. Jer, postići cilj – jedinstvo zajedničkoga književnog jezika hrvatskoga naroda – proces je koji je tražio postupnost i vrijeme.

Filološke škole

U povijesti hrvatskoga književnog jezika obično se govori o trima filološkim školama – zagrebačkoj, zadarskoj i riječkoj – koje su se prihvatile toga posla, a uz njih povezana metafora borbe filoloških škola već najavljuje da nisu u svemu bile suglasne. Uostalom, jedan od mota u polemički intoniranu tekstu Frana Kurelca glasi: Bolji rat nego mir – ako treba.

Borba se ogleda u uspostavljenoj javnoj, pisanoj komunikaciji između triju škola, premda zapravo možemo reći da je u tom kontekstu borba prejaka riječ za sukobljavanje oko jezičnih tema. Naime, njihove su se filološke rasprave doticale gotovo svih jezičnih problema, ali uvijek su ostajale u kulturnim, uljudnim okvirima, uvijek usmjerene meritumu problema, ad rem, nikada ne napadajući na osobnoj razini onoga s drugačijim mišljenjem, ad hominem. Kako bi bilo lijepo da je tako i danas, kada se u povišenomu polemičkom tonu gubi uljudnost i može pročitati toliko neprimjerenoga intelektualnoj komunikaciji.

Valja utvrditi da je dio raspravljanih tema pripadao teoriji jezika, pa su se njihovim rješavanjem pospješili opći standardizacijski procesi, dok je dio pripadao jezičnoj praksi, pa su time odmah dani izravni odgovori na njima suvremene jezične dvojbe.

Koja su bila polazišta triju škola?

Zagrebačka filološka škola

Pripadnici zagrebačke filološke škole nasljedovali su ilirsku ideju i koncepciju Ljudevita Gaja te razradili pojedinosti na tome tragu. Sinergija vrsnih filologa – Vjekoslava Babukića, Antuna Mažuranića, Adolfa Vebera Tkalčevića, Bogoslava Šuleka, Josipa Partaša i brojnih drugih – iznjedrila je nekoliko vrijednih gramatika kojima su donijeli detaljan gramatički opis jezika na svim jezičnim razinama, pripremali su rječnike različitih uporabnih vrijednosti (od općih do posebnih) u koje su sakupili leksičko blago, objavili pravopis te niz filoloških rasprava o pojedinim relevantnim temama. Upravo će te rasprave pridonijeti razbistrivanju katkad žučno iznošenih stavova o filološkim dvojbama u 19. stoljeću.

Već smo rekli da su neke teme svim filološkim školama zajedničke, ili bar nekima. Tako su Babukićev prijedlog o bilježenju refleksa glasa »jat« znakom ĕ (»rogato e«, npr. cvĕt, dĕtelina) prihvatili i rabili pripadnici riječke filološke škole, dok su pripadnici zadarske čuvali ikavsku tradiciju (npr. cvit, ditelina).

S druge će strane nesinkretizirani padeži množine (dativ, lokativ i instrumental, npr. D mn. ženam, L mn. ženah, I mn. ženami) biti obilježje svih triju filoloških škola i tek će hrvatski vukovci pred kraj stoljeća poremetiti tu jedinstvenu praksu uvodeći sinkretizirane likove (npr. D/L/I mn. ženama).

Ne bilježimo ni značajnije komentare na pravopisne prijedloge zagrebačkih filologa, dok su grafijska rješenja bila izvorom dugotrajnih rasprava.

A pripadnici zagrebačke filološke škole doživjeli su i brojne napade zbog nekih jezičnih izbora. Evo izvatka iz teksta Frana Kurelca iz 50-ih godina (a kasnije uključena u Fluminensiju 1862. godine) o nastavku genitiva množine ili kako ga on zove laži-genitiva:

»Čim pismena čeljad onoga časa, kada ah zavladalo, jedva čto drugo čitaše oliš rečenih Narodnih Novin, ničesa inoga u ruku ne imavša, čim bi narodnomu žaru odolěla: bez ikakva čuda ota nepodoba laži-genitiva svudaj se razplodi, umove zalěze, mozgove usěde, žazlo preuze i na toliki posluh svu pismenu vojsku prigibe i skuči, da njezinoj oblasti danas niti je protivnika niti je odmetnika.«

Bez obzira na načelan uspjeh ove filološke misli, kraj stoljeća i dolazak novoga naraštaja filologa u Zagrebu, hrvatskih vukovaca, promijenit će standardizacijska načela i usmjeriti razvoj hrvatskoga književnog jezika u drugome pravcu, zanemarujući prinose ne samo zagrebačke nego i ostalih filoloških škola.

Zadarska filološka škola

U zadarskoj su filološkoj školi Ante Kuzmanić i ostali pripadnici škole prihvaćali većinu ilirskih jezičnih postavki, ali su pokušali sačuvati vrijednosti višestoljetne ikavske štokavske pisane tradicije. Svoju su djelatnost temeljili na jezikoslovnim stavovima gramatičara Šime Starčevića, s jedne strane na njegovu uspješnom opisu štokavske ikavice u prvoj gramatici hrvatskoga jezika pisanoj hrvatskim jezikom – Novoj ričoslovici iliričkoj iz 1812. godine, a s druge na slovopisu bez dijakritičkih znakova, usustavljenom upravo u Zadru na zasjedanju pravopisne komisije na početku 19. stoljeća.

Njihov je rad u prvome redu obilježio značajan gramatičarski i polemički rad Šime Starčevića te rad Ante Kuzmanića, koji je danas nedovoljno poznat i zaslužuje cjelovitu (re)valorizaciju.

Potom valja izdvojiti pokretanje i vođenje nekolikih časopisa (Zora dalmatinska, Glasnik dalmatinski, Pravdonoša) koji su postali platformom za objavljivanje filoloških stavova, znanstveno-popularnih članaka i literarnih prijevoda, a što je sve značajno pridonijelo ostvarivanja hrvatskoga jezika u svim funkcionalnim stilovima, dokazivanju njegove polifunkcionalnosti kao jednoga od temeljnih načela standardnosti jezika.

Na čelu toga napora svakako je potpuni prijevod Svetoga pisma staroga i novoga uvita zadarskoga kanonika Ivana Matije Škarića, izdavan u Beču u 12 svezaka od 1858. do 1861. godine. Svesci sadrže oko 1200 stranica prijevoda i oko 5000 stranica komentara, čime omogućavaju uvid ne samo u biblijski tekst i pripadajući mu biblijski stil nego i u »lakši« stil teksta komentara. Podsjetimo se, to je drugi potpuni tiskani prijevod Svetoga pisma na hrvatski jezik, nakon prijevoda Svetoga pisma Matije Petra Katančića objavljenoga 1831. godine. Naime, ni stariji Kašićev ni Rusićev prijevod nisu ugledali svjetlo dana. Ali, ni prijevod Bračanina Škarića nije imao uspješnu recepciju ni dugotrajnost uporabe. Naime, Škarić je Sveto pismo preveo ikavskom štokavštinom s primjesama svoje rodne čakavštine, a taj je opsežan posao započeo prije jezičnih previranja koja su obilježila vrijeme kada je prijevod tiskan. Stoga ne čudi da su i grafija i jezik izazvali brojne polemičke tonove.

Zadarska je filološka škola tako iznjedrila značajna djela i pokazala da je njihov gramatički model dobar, ali nakon brojnih rasprava i početnoga pružanja otpora stavovima zagrebačke filološke škole polako odustaju i od traženja da se normira štokavska ikavica i od traženja da se zadrži slovopis bez dijakritičkih znakova.

U kratkim smo crtama predstavili osnovne postavke zagrebačke i zadarske filološke škole, a sada ćemo se posvetiti trećoj, riječkoj filološkoj školi.

Fran Kurelac i riječka filološka misao

Utemeljitelj i predvodnik riječke filološke škole te jedini dosljedni provoditelj njezine književnojezične koncepcije bio je Fran Kurelac (Bruvno, 14. siječnja 1811 – Zagreb, 18. lipnja 1874), starinom Ogulinac a rodom iz Bruvna u Krbavi, kako se potpisivao na svojim knjigama. Unatoč svojemu kratkom boravku u Rijeci (1849–1860) ostao je zapamćen kao riječki filolog te je njegova standardološka djelatnost obuhvaćena pod nazivom riječka filološka škola. Ostavio je duboke tragove u životima svojih učenika i kolega u zbornicama, najviše u riječkoj gimnaziji (1849–1854), kao učitelj narodnoga jezika, kako je navodio uz svoj potpis, a tako je bilo navedeno i uz njegovo službeno imenovanje 1849. godine: »naimenovanje se njegovo za privrěmenoga narodnoga našega jezika u rěčkoj gimnazii učitelja...« Aktivan je bio i u Narodnoj čitaonici riječkoj, a predavao je i u riječkoj pomorskoj školi.

Među njegovim su riječkim sljedbenicima bili učenici i nastavnici riječke gimnazije Buda Budisavljević, Ivan Dežman, Fran Pilepić, Ivan Fiamin, Ivan Črnčić i Vinko Pacel. Kurelac je ostao prijateljski uz njih i kada su polako napuštali njegovu književnojezičnu koncepciju te kretali svojim putovima.

Kurelac je objavio nekoliko radova u godišnjim gimnazijskim izvješćima, a ovdje izdvajamo prvi – Kako da sklanjamo imena? ili greške hrvatskih pisac glede sklonjovanja osobito 2-a padeža množine iz izvješća za 1851/1852. godinu. Tim je tekstom Kurelac otvorio raspravu o nastavku genitiva množine imenica, koji će biti kamen spoticanja između dviju filoloških škola sljedeće desetljeće.

Kurelac je također prevodio te objavio niz revolucionarnih proglasa, ali ga se najviše pamti kao izvrsnoga polemičara.

Već smo rekli da je Kurelčevo riječko razdoblje bilo kratko, a kratko je bilo i đakovačko. Uz potporu biskupa Josipa Jurja Strossmayera objavio je svoju knjigu Fluminensia ili koječega na Rĕci izgovorena, prevedena i nasnovana, a uz to je razdoblje vezano njegovo poznato predavanje Kakvu je biti slovu, s predivnom metaforom kojom pokazuje kako vidi stil: »slovu je biti zrnatu – ne komušastu, nu golu i jedru; slovu je biti oslasnu i zamamljivu; biti je slovu tvomu prilikom tvojom; biti je slovu napokon prilikom naroda tvoga«.

A kako je Kurelac vidio književni jezik?

Starija je jezikoslovna literatura obilježila Kurelčeva standardološka načela kao arhaizaciju jezika, dok je novija provela dublju analizu te razdvojila stvarne arhaične elemente od onih koji su bili viđeni kao arhaični, a oni to nisu bili – bili su obilježja iz autoru suvremenih neštokavskih govora, mahom čakavskih govora. Do takve je različitosti zaključivanja dolazilo zbog različitih teorijskojezičnih postavki na kojima su jezikoslovci pristupali Kurelčevu jeziku. Oni koji su književni jezik izjednačavali sa štokavštinom i samo u njoj vidjeli osnovicu za oblikovanje pisanoga jezika imali su metodološko opravdanje da su brojna obilježja Kurelčeva jezika različita od onodobnoga ostvaraja u pisanoj štokavštini vidjeli arhaičnima. Oni, pak, koji u hrvatskom književnom jeziku mogu nazrijeti tronarječnost, te koji razlikuju arhaično od suvremenoga u drugim hrvatskim jezičnim podsustavima – oni vide temeljenje jezika u tradiciji višedijalekatnosti koju se iščitava kao bit hrvatskoga jezika.

Fran Kurelac

I naše je mišljenje da književnojezična koncepcija Frana Kurelca nije arhaična nego je bliža trodijalektalnoj koncepciji hibridnoga književnog jezika koju su prihvaćali i pripadnici ozaljskoga književnoga kruga okupljeni oko Petra Zrinskog i Frana Krste Frankopana, i hrvatski reformacijski pisci. Stoga možemo govoriti o pravoj i nepravoj arhaičnosti u njegovu jeziku, a kako to izgleda u Kurelčevim tekstovima, pokazat će sljedeći primjeri.

Arhaiziranje jezika – pravo i nepravo

U komentiranju arhaiziranja jezika Kurelcu se najviše i najglasnije zamjerao izbor gramatičkoga morfema za genitiv množine imenica. Glavna struja, ona zagrebačka, ponudila je morfem -ah. Kurelac je, pak, nudio –Ø (nulti morfem), koji je za njega »pravi genitiv«, »genitiv Hrvatski pače Slovinski« (npr. žen, slov, otac, carev, molitav, smokav, sestar, gradov, učenikov, narodov, rukopisov...). Doživio je brojne napade, naročito pripadnika zagrebačke filološke škole, onih koje je on zbog morfema -ah prozvao ahavcima, ali i iz pera Đure Augustinovića iz Zadra. Kurelčevi su protivnici taj morfem smatrali arhaičnim, vezujući ga samo uz baštinu starijih tekstova, te im je stoga bio neprihvatljiv u suvremenome jeziku.

Ali, nije to baš tako. Naime, gramatički morfem –Ø pripada hrvatskoj jezičnoj tradiciji, ali je i konzervativni slavenski gramatički morfem za genitiv množine, dio čakavskoga i kajkavskoga gramatičkog sustava, morfem koji je Kurelac u svom riječkom razdoblju imao svakodnevnu priliku čuti kao živu kategoriju. Premda je Kurelac bio štokavac, izabrao je upravo taj konzervativni morfem kao prilog čakavske sastojnice hrvatskoga književnog jezika. Time se potvrđuje da Kurelac vidi književni jezik kao višedijalekatsko prepletanje, pokušavajući slijediti napuštenu ozaljsku književnojezičnu koncepciju.

Dakle, premda napadan zbog nultoga morfema u genitivu množine imenica, ili kako su ga zvali kratkoga nastavka, kao znaka arhaiziranja jezika, taj je Kurelčev izbor neprava arhaičnost. Nulti je morfem izbor suvremenoga, premda neštokavskoga morfema (npr. ovan bez rogov, jezikov slovinskih, dvaju padežev...).

S druge strane neke su značajke prava arhaičnost, kao što je sporadična uporaba nastavaka iz crkvenoslavenske pridjevske i imeničke deklinacija, ili uporaba pokazne zamjenice s’. Tradiranje pokazne zamjenice s’ knjiško je i arhaično obilježje Kurelčeva jezika. Valja reći da Kurelac ima malo takvih primjera i da nisu stalno obilježje njegova jezika, za razliku od nultoga gramatičkog morfema u genitivu množine imenica koji obilato rabi.

Drugu skupinu primjedaba o arhaiziranju jezika Kurelac je zaslužio uporabom starijih oblika u glagolskom sustavu, a posebice se to odnosi na prezent, participe i kondicional.

Pogledajmo prezent. U prvo lice jednine prezenta Kurelac vraća stari morfem -u (npr. činju, reku, žalju) koji je danas, ali i u njegovo vrijeme, bio u uporabi samo u glagolima hoću i mogu, a u nekim govorima još u nekoliko glagola (molju, želju, volju...).

Još jače nego u prezentu arhaiziranje je vidljivo u njegovoj uporabi participa. Participi su u suvremenom jeziku 19. stoljeća postali glagolski pridjevi radni i trpni s kategorijama roda i broja, ali bez kategorije padeža, a glagolski su prilozi izgubili sve tri gramatičke kategorije i imali nepromjenjive, okamenjene oblike, a tako je i danas. Kurelac im je vratio sve tri davno izgubljene gramatičke kategorije: rod, broj i padež (npr. da pored razlikosti izgovora govorećih; ničesa inoga u ruku ne imavša; da nam je muka na srdcu u tom ga jadu gledajućim), pa je to uzrokovalo jaki otpor i s potpunim pravom uočeno kao nepotrebna arhaizacija jezika. Jednom izgubljeno teško je vratiti – kotač jezičnoga razvoja ne poznaje i ne prihvaća takva okretanja unatrag. Jedno je od temeljnih načela jezičnoga razvoja nepovrativost procesa, odnosno nemogućnost obraćanja razvoja.

Nije sve što je u glagolskome sustavu napadano kao arhaiziranje bilo arhaiziranje. Kao što je upotrijebio čakavski nulti morfem u genitivu množine imenica, tako je upotrijebio i čakavske oblike pomoćnoga glagola biti za tvorbu kondicionala (bim, biš, bi, bimo, bite, bi). Stoga je to obilježje s nepravom nazvano arhaičnim – ono je suvremeno, samo je neštokavsko.

Još se jednom vidjelo da je za atribuiranje arhaičnosti presudan bio stav o štokavštini kao jedinoj hrvatskoj dijalektnoj sastavnici književnoga jezika. Ne dvoji se o tome da je osnovica štokavska, ali tronarječna bit hrvatskoga jezika dubok je, gotovo neiscrpan izvor za književnojezičnu nadgradnju i ne valja to zanemarivati, a još manje nazivati arhaičnim i književnome jeziku nepodobnim. Posebno danas, u vrijeme na svakom koraku vidljivih jakih utjecaja engleskoga jezika, tronarječnost je vrelo iz kojega možemo crpiti i (o)braniti hrvatski jezik.

Vratimo se Kurelčevim prijedlozima za ustrojavanje jezika. Jedno od obilježja prave arhaičnosti je oživljavanje izgubljene gramatičke kategorije dvojine i vraćanje u uporabu (npr. dva naroda svadita; dva naroda na omrazu prejdeta; dvaju padežu; kako brat i sestra uzpored stojita). Kao i kod participa, i kod dvojine je bilo razvidno da je Kurelčev postupak bio u začetku osuđen na propast jer se jezično obilježje koje je prije puno stoljeća prešlo u pasivno jezično sjećanje ne može vratiti u aktivnu uporabu. Otpor korisnika bio bi velik, što se i pokazalo jer u ovome Kurelac nije imao sljedbenika.

Vidimo da je Kurelac imao među svojim prijedlozima za standardizaciju i one koji su prava, ali i one koji su neprava arhaizacija. To on u svojemu vremenu nije mogao metodološki jasno razlikovati, ali mi danas možemo. Fran Kurelac je, jednostavno, ovim postupcima nastojao čuvati vrijednosti koje je smatrao značajnima za hrvatski jezik kao jezik višestoljetne pismenosti, ne jezik na početcima standardizacije, kako su neki tijekom, a posebno potkraj 19. stoljeća pokušavali pokazivati hrvatski jezik.

To je slika standardizacijskih poteza riječke filološke škole na razini gramatike. Drukčija je situacija bila na drugom standardološkom polju, onom leksičkom.

Leksičke dvojbe

Djelatnost filoloških škola obilježile su posebno zanimljive polemike vezane uz leksikološka pitanja.

Središnje je ime hrvatske leksikografije u 19. stoljeću Bogoslav Šulek, autor više rječnika i autor brojnih novotvorenica. Znao je kako iskoristiti rječotvorne mogućnosti hrvatskoga jezika, ali takav tvorbeni model nisu svi prihvaćali te su uslijedile polemike. Često ih je pokretao Fran Kurelac, ali nije odgovarao Šulek nego obično Adolfo Veber Tkalčević.

Najbolje o njihovim leksikološkim koncepcijama govore dvije knjige: Veberov Brus jezika iz 1862. i Kurelčev Mulj govora nespretnâ i nepodobnâ nanešen na obale našega jezika ili: o barbarismih iz 1873., te Veberov odgovor u članku Obrana njekoliko tobožnjih barbarizamah iz 1874. godine. Osim tvorbenih i leksikoloških načela u tim radovima nalazimo i niz leksema koje se nudi za standardnu uporabu, uz niz onih koje se označava barbarizmima. Upravo su ti povod polemici – što je jednom polemičaru prihvatljivo, drugome je barbarizam, i obrnuto.

Poznata je Kurelčeva metafora o barbarizmima kao metuljima: »metulji, kratka života, danas jesu a sutra nisu«, ili uspješna slika o travurinama: »koli je mučno te travurine gledat u raju jezika Slovinskoga«.

Svojim poznatim temperamentom Kurelac brani svoje stavove, a ni Veber nije u tome mlak. Kada danas pogledamo koje su riječi ostale u uporabi, a koje su nestandardnojezične (ili barbarizmi), nema nekog pravila: ima tu i Kurelčevih i Veberovih prijedloga, odnosno nema nekih koje se tada žučno branilo. Zajedničko je obojici polemičara da pišu izrazito purističkim tonom kojim brane svoje izbore iz sinonimijskih mogućnosti u hrvatskom jeziku.

Kurelac je odbacivao uporabu sljedećih riječi i svrstavao ih u barbarizme: brzojav, čin, dĕlokrug, faliti, haps, obćilo, opetovano, pištole, poljodĕac, posada, priobčiti, prostorija, sredstvo, strog, svrha...

Konkretno: iz para brzojav – žica za novo tehnološko postignuće u 19. stoljeću on bira žicu, s mogućnošću atribucije koja pojašnjava uporabu: želĕzna žica, odnosno navodi kolokacije: predati ili izručiti žici, javiti po žici. Onome kome žica ne bi odgovarala nudi naziv munjika ili dalekopis, dok brzojav proglašava nespretnim, dakle, barbarizmom. S odmakom od stoljeća i pol danas možemo reći da je tu Kurelac bio u krivu, a zagrebački filolozi u pravu – danas je u uporabi brzojav, dobro tvorena riječ, sa stanovišta i rječotvorbe i semantike.

Složen je njegov komentar uz riječ čin. Smatra je novom omiljenom riječi, koju bi bilo dobro zamijeniti riječima: dĕlo, rabota, trud, muka, stvor, tvor..., dok djelomično prihvaća u tom značenju posao. Danas su iz toga niza u neutralnoj uporabi čin i posao i djelo, s nešto drukčijim značenjem muka i trud, dok su ostale uporabe rijetke i stilski obilježene.

Slijedi dĕlokrug, riječ iz javne, administrativne uporabe. Kurelac prednost daje bliskoznačnicama kako ih se čuje u narodu: oblast, područje, doseg, obseg... Riječ djelokrug bila je u 20. stoljeću manje rabljena, na razmeđi aktivnoga i pasivnoga leksika, da bi se potkraj stoljeća vratila u aktivni leksik.

Iz kruga strukovnoga nazivlja nalazimo parobrod, koji obilježava barbarizmom i nudi paroplov. Rasprava o nazivu za novu vrstu plovila na parni pogon izišla je iz kruga rasprave Kurelac – Veber i obilježila je nekoliko desetljeća s nizom prijedloga (parobrod, paroplov, paroplav, parohod, parnjača, toplobrod, brod na paru...), da bi na kraju prevladao parobrod, koji je danas stručni naziv.

I tako dalje, od riječi do riječi mogli bismo nalaziti barbarizme koji to u hrvatskom standardnom jeziku danas nisu, te su zaslužili već tada Veberov epitet tobožnji barbarizmi i odgovor u članku Obrana njekoliko tobožnjih barbarizamah.

Naravno, u Kurelčevu mulju nalazi se i niz barbarizama koje i standardni jezik danas takvima vidi, kao što su: faliti, falinga, haps, opetovano, pištole, predmnĕva ...

Njegova je slika standardološkoga rada na leksičkoj razini u Mulju zorna: »Idimo sad za tim, da zasadimo, čto smo obrekli, izprva poveće dublje, poslĕ omanje bud kržljave dubke«.

Rad na strukovnom nazivlju

Vidjeli smo da je dio leksičkih napora usmjeren nazivlju.

Posebno valja zastati na trenutku u kojem se vode ove polemike. Godine 1874. donesen je prvi autonomni hrvatski školski zakon – Zakon o pučkim školama i preparandijama, kojim je uvedena opća obveza pohađanja škole. A općeobvezatno je školovanje tražilo jasno definiranje književnoga jezika, sastavljanje normativnih priručnika te normiranje leksika. Osim općega leksika rad je bio usmjeren uspostavljanju hrvatskoga nazivlja pojedinih struka, da bi se omogućilo stručno i znanstveno komuniciranje, što za potrebe nastave i pisanja školskih udžbenika, što za potrebe pisanja znanstvenih radova, koji su u prethodnim stoljećima bili gotovo isključivo na latinskom (manje na drugim stranim jezicima). Pri tome ne smijemo smetnuti s uma da govorimo o 19. stoljeću, stoljeću značajnoga napretka u znanosti, posebice u prirodnim znanostima.

Očekivano, pokazao se nedostatak stručnih naziva te je trebalo prići njihovu stvaranju. Bogoslav Šulek u predgovoru svojega Hrvatsko-njemačko-talijanskoga rječnika znanstvenog nazivlja iz 1874/1875. o tome kaže: »Uvedenjem hrvatskoga jezika u sva učilišta, a tim i u znanosti, nastade prieka potreba jedinstva u znanstvenom nazivlju, da nebude svaka školska knjiga rek’ bi drugim jezikom pisana«.

Sličan je stav 1868. godine iznio i Ivan Dežman u predgovoru svoga Rječnika lječničkoga nazivlja, kada je utvrdio da je glavni razlog nerada na stvaranju medicinskoga nazivlja u činjenici što se školovanje za bilo koje medicinsko zvanje provodi isključivo u inozemstvu, što nema sustava medicinskih ustanova, a »ono malo ludnic (bog im se smilovao) i bolnic, što ih imamo, većinom u tudjih su ruku«, te je i medicinsko osoblje strano, »polovica lĕčnikov tudjega porekla«.

Sve su se tri filološke škole posvetile radu na strukovnome nazivlju, a većinu je Šulek unio u svoj rječnik te je Hrvatsko-njemačko-talijanski rječnik znanstvenog nazivlja kruna terminološkoga rada u drugoj polovici 19. stoljeća.

U stvaranju strukovnoga nazivlja svoje su mjesto u tome rječniku, ali i u drugima našli prijedlozi pripadnika riječke filološke škole, najviše Frana Kurelca i Ivana Dežmana.

Kada govorimo o leksikografiji, ne smijemo zaboraviti i riječke pomorske leksikografe Jakova Antuna Mikoča i Božu Babića, koji su pripadnici riječkoga filološkoga kruga, ali ne i sljedbenici riječke filološke misli. Iza sebe su ostavili terminološke rječnike, u kojima vidimo da su, premda izvan Zagreba, bili sljedbenici zagrebačke filološke škole te da su imali afirmativan odnos prema novotvorbama, obilježju nazivoslovnoga rada zagrebačkoga leksikografa Bogoslava Šuleka.

Ostali pripadnici riječke filološke škole

Ivan Dežman

Među Kurelčevim sljedbenicima svakako valja izdvojiti njegova riječkog učenika Ivana Dežmana. Za svoga kratkoga života napisao je brojne radove, od poezije (Hrvatsko primorje), preko romantičnoga epa (Smiljan i Koviljka), proze (Pripoviesti), libreta za jednu Zajčevu operu (Ban Leget) i drame (Varadinka Mara) do popularno-znanstvenih tekstova iz područja zdravstvene kulture u svrhu zdravstvenoga prosvjećivanja (Čovjek prema ljepoti i zdravlju). Ali, zasigurno će ostati upamćen kao leksikograf. Bio je liječnik (Doktor lěčništva i vidarstva, primalj, začasni fizik grada Zagreba i uznički lěčnik kod kr. sudb. stola županije zagrebačke) te utvrdio veliku potrebu za uređivanjem medicinskoga nazivlja. Sastavio je i 1868. godine objavio kao prvu knjigu tada osnovanoga izdavaštva Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti Rječnik lječničkoga nazivlja, prvi hrvatski terminološki rječnik iz područja zdravstva.

U tom hrvatsko-njemačkom i njemačko-hrvatskom rječniku sakupio je brojne anatomske nazive (npr. kolĕno; kost gornje vilice), nazive za bolesti i simptome bolesti (npr. sušnost; kratelj; zubobolja; gubitak krvi; treskavica), načine liječenja (npr. lĕčba; iglobod; obadati ranu; ustaviti krv), načine postupaka u spoznavanju bolesti (npr. razudba), alate (npr. brizgalo; klĕštača; vidarski nožić) te ljekarničke nazive, mahom nazive biljaka (npr. kadulja; kopriva) i lijekove (npr. lĕkovita trava; domaći lĕk; lipin čaj), a sve u skladu s medicinskim znanjima svoga vremena. Osim jednorječnih u rječniku ima i višerječnih naziva, između kojih se nalazi i veći broj leksikaliziranih metafora (npr. korĕn jezika / nosa/ srdca / vlasa; čelo jezika; nosni trn).

Uz prikupljene je nazive bilježio tko mu je nazive poslao (npr. Šulek, Torbar), tko ih u Hrvatskoj (npr. Ličani, Kastavci) ili šire (Vivodjani, Srĕmci) rabi, iz kojih starih hrvatskih rječnika je ekscerpirao (npr. Vrančić, Belostenec), ali nam je vrlo značajna i bilješka o autorima predloženih novotvorenica. Na podužem su popisu otac hrvatskoga znanstvenog nazivlja leksikograf Bogoslav Šulek, ali i Dežmanov učitelj Fran Kurelac, dvojac sa suprotstavljenih strana dviju filoloških škola i dviju leksikoloških koncepcija. Dežman navodi i svoje nazive, često vrlo uspješno tvorene (npr. žila; odvodnica; dvanajstnik; pazušna žlĕzda: pazučnik /živac/; ledvena mišica: ledvenik /živac/...). Odlučio se za sastavljanje terminološkoga rječnika u kojem navodi više naziva, a ostavlja vremenu da izvrši izbor između tih bliskoznačnica (npr. s. v. Gefäss: krvna cĕv, krvni okrutak /Kurelac/, žila /Dežman/). To je za stvaranje strukovnoga nazivlja dobar metodološki postupak, a danas se primjenjuje u dvojbama unutar terminološke baze STRUNA.

Vinko Pacel

Vinko Pacel bio je Kurelčev kolega u zbornici riječke gimnazije, nastavnik prirodne grupe predmeta. Kada je Kurelac izgubio posao u školi, predložio je Pacelu da ga zamijeni kao učitelj narodnoga jezika, što je Pacel i prihvatio.

Naime, Pacel je svoju filološku djelatnost obogatio poznavanjem prirodnih predmeta te je uspješno isprepletao znanja obaju područja.

Tako je bio autorom niza članaka (npr. Naše nazivlje u prirodoslovnih naukah), stručnih knjiga (npr. Nauk o dudarstvu, bubarstvu i svilarstvu) i udžbenika (npr. Logika ili misloslovje) iz mahom prirodnoga područja, a najznačajnije je da ga nalazimo u stručnome odboru koji je pratio Šulekov rad na znanstvenome nazivlju.

S druge strane, bio je autorom niza gramatika i jezikoslovnih članaka (npr. Nješto o našem glagolu), uključujući izvrsnu studiju o hrvatskoj sinonimici. Suvremenici su zabilježili i da je ostavio nedovršenu stilistiku, ali tekst nije nikada pronađen.

Povijest ga pamti i kao potpisnika Književnoga dogovora u Beču 1850. godine i kao autora gramatike u čijem je naslovu prvi put uporabljen naziv hrvatsko-srpski jezik – Slovnica jezika hrvatskoga i srbskoga iz 1860. godine. Ali pamti i nazive drugih njegovih djela, kao što su Oblici književne hrvaštine i dr.

Njegov je rad posebno zanimljiv i sa stanovišta filoloških škola. Započeo je kao sljedbenik Frana Kurelca, dapače, prvi tekst koji je objavljen jezikom riječke filološke škole bio je upravo njegov. Riječ je o prijevodu Humboldtove pripovijesti Životna sila ili rhodski genij iz zbirke Pogledi na prirodu objavljenu 1855. godine. Tekst je svojim jezičnim obilježjima izazvao buru reakcija, bio je prvi poticaj kritičarima književnojezične koncepcije riječke filološke škole, a reakcija Vladislava Vežića bila je početak višegodišnjih polemika između riječke i zagrebačke filološke škole.

Poslije je Pacel prihvatio zagrebačku književnojezičnu koncepciju te su mu ostala djela objavljena na tako oblikovanu jeziku.

Zaključak

Kada je 30-ih godina 19. stoljeća mladoga Frana Kurelca upoznao Ljudevit Gaj, predvidio je da će ostaviti traga u hrvatskoj povijesti: »Hvala Bogu, da med ostalemi dragoga prijatelja Kurelca na našu stran doveli jesu, ov osebujni mladenec, svetla nekda domovine zvezda postal bude«.

I zaista, Fran Kurelac je postao osnivač i predvodnik riječke filološke škole, nezaobilazni sudionik standardoloških procesa u 19. stoljeću. Ipak, ostao je do kraja života jedini uporni zastupnik filološke misli koju je oblikovao sredinom 19. stoljeća u Rijeci. Imao je sljedbenika, ali su oni tijekom godina uvidjeli neprihvatljivost Kurelčeve jezične koncepcije u cijelosti. On je, pak, imao zasluženi status znanstvenika i kao član Akademije imao je mogućnost objavljivati na jeziku kakav je zastupao čak i u Akademijinim izdanjima, tiskanim tada jezikom zagrebačke filološke škole.

Pred nama je danas zadatak valorizirati Kurelčeve stavove, uzimajući u obzir vrijeme u kojem je radio i teorijskojezične spoznaje toga vremena. Tako mnogo od onoga čemu se atribuirala arhaičnost kao osnovno obilježje Kurelčeva jezika neće biti arhaično nego na tragu višedijalekatske tradicije hrvatskoga pisanog jezika.

U svakome slučaju, koncepcijske razlike i polemički tonovi poslužili su razbistrivanju stavova i, premda filološka škola bez vidljivoga, opipljivoga utjecaja na budućnost hrvatskoga jezika, obavila je velik i značajan posao u hrvatskoj jezičnoj standardizaciji.