Novi prilozi o staroj baštini

Svi gradovi imaju osebujnu povijest, samo sebi svojstven kulturni i povijesni identitet, koje valja temeljito upoznati želimo li ih bolje razumjeti. No, problem nastaje u slučajevima kada o tome nedovoljno znamo, tako da nismo u mogućnosti donositi valjane sudove. Nedostatak znanja neizbježivo dovodi do toga da se, možda i nesvjesno, prepuštamo predrasudama a katkad i posve pogrešnim stavovima o nekom problemu. Na primjeru Rijeke, grada koji je tema ovoga broja Hrvatske revije i koji će, kao što je poznato, sljedeće godine nositi titulu europske prijestolnice kulture, to se vrlo lijepo može vidjeti i pokazati. Prva asocijacija našega današnjega prosječnoga čovjeka, kada se spomene grad na Rječini, vjerojatno je međunarodni karneval, a to je, dakako, tek površna percepcija stvorena godinama putem domaćih medija, koji, ako o Rijeci i govore, uvijek ponavljaju iste, površne i uglavnom potpuno nebitne stvari. Istodobno se uporno zaobilazi ono što je uistinu relevantno, čime bi se slika o ovome gradu ipak više približila stvarnom stanju. Tako dolazi do nevjerojatne simplifikacije, koja grad svodi samo na jednu jedinu »vijest«.

Riječki Korzo početkom XX. stoljeća. U prvom planu restoran »Al Tirolese«, u drugom (sa četiri stupa), ulaz u Narodnu čitaonicu.

Međutim, pravo je lice ovoga grada puno drukčije, složenije i sadržajnije od lokalne tradicije karnevalskih povorki koja se uporno nameće kao jedina specifičnost, jedini prepoznatljivi znak raspoznavanja Rijeke vrijedan pažnje i isticanja. Na taj se način čini velika nepravda svemu što je taj grad nekada uistinu značio kao iznimno razvijena i uvijek, u svakom pogledu napredna građanska sredina, ali i tome što bi on, po svojem velikom potencijalu, mogao značiti u današnjem vremenu, kada su okolnosti posve drukčije negoli prije. To se, nažalost, u pravilu zaboravlja ili potiskuje u drugi plan, a trebalo bi biti upravo suprotno, da, umjesto površnosti i trivijalnosti karnevalske kulture, prave i autentične vrijednosti napokon postanu predvodnicom moderne i relevantnim činjenicama osnažene priče o Rijeci. Ima, dakako, puno razloga zbog kojih je došlo do takve nerealne, čak u neku ruku i abnormalne, percepcije grada u cjelini. Osim povijesnih razloga i nedovoljne opće informiranosti te nedostatka stvarnoga interesa drugih, odnosno, ljudi izvan samoga grada za ono što se u Rijeci zbivalo ili se zbiva, svakako treba priznati da velik dio odgovornosti za takvu situaciju snose sami Riječani. Oni se ne trude dovoljno promijeniti tako površnu percepciju svojega grada, očekujući valjda da će se to samo po sebi dogoditi. Ta pasivnost i nezainteresiranost pokazala se do sada prilično kobnom, a čini se, nažalost, kao da i dalje nema razloga za optimizam.

Rijeka je, kao što znamo, oduvijek bila ne samo grad vrlo razvijene trgovine i pomorske tradicije nego i snažno industrijsko središte, koje je u tom pogledu dugo vremena prednjačilo, razvijajući se mnogo prije negoli neka druga područja Hrvatske. Rijeka je među svim hrvatskim gradovima prva bila zahvaćena modernizacijom, industrijalizacijom i snažnom urbanizacijom, danas bismo rekli, u skladu s vremenom, i europeizacijom, koje će se odraziti i na razvoj osebujnoga riječkog mentaliteta, kao i autohtone kulture u cjelini. Ako i nije bio uvijek baš u svemu prvi od sličnih mu gradova, svakako nije bio ni zadnji, jer se uvijek nastojao prilagoditi potrebama novoga vremena i pronaći svoje mjesto koje mu po pravu ili položaju svakako pripada. Riječanima, dakako, ništa nikada nije bilo poklonjeno. Sve što su uspjeli postići i što su stekli, a to nije bilo malo, napravili su svojim rukama, ulažući u sve vlastite sposobnosti i ambicije. Vrlo su rano shvatili da je potrebno uložiti velik napor da bi se dostigla potrebna razina razvoja, da bi se išlo ukorak sa svijetom, te da je u tom pogledu moguće da svatko bude kovač svoje vlastite sreće. Bila je tako malo-pomalo stvorena povoljna poslovna klima i vrlo rano uspostavljena tradicija kolektivnoga djelovanja i suradnje, bez čega nema napretka, kao uostalom ni danas, kada volimo spominjati važnost sinergijskih učinaka.

Zahvaljujući svemu tome možemo reći da je Rijeka uvijek bila (ili bar nastojala biti) napredan grad u svakom pogledu, širom otvoren budućnosti i novim projektima, koji imaju dalekosežnu vrijednost i koji donose konkretne probitke za same Riječane, ali podjednako tako i za cijelu zajednicu. Riječani stoga nikada nisu vjerovali u prazne riječi i obećanja, nego samo u djela, u ono što je praktično i realno ostvarivo u određenom trenutku. Bili su radišni, pragmatični i racionalni ljudi, koji čvrsto stoje na zemlji i dobro procjenjuju vlastite mogućnosti, znali su komunicirati i pregovarati s drugima kako bi postigli ono što je za njih najbolje rješenje. Za njih je ljudski rad bio neka vrsta svetinje, jer su dobro znali da na njemu počiva svijet. Njihov urođeni poslovni instinkt rijetko kada bi ih iznevjerio, jer su uvijek daleko unaprijed planirali svoje projekte. Stoga danas uistinu začuđuje kada vidimo da se nevjerojatno malo toga korisnoga i praktičnoga primjenjuje od svega onoga što je oduvijek bila velika i uspješna tradicija ovoga grada, a to je da bude u toku s vremenom i s općim napretkom te da se uvijek ugleda na razvijene narode i kulture, usvajajući i učeći od njih ono što je korisno i dobro, a odbacujući ono što takvo nije. Kada se to ne uzima u obzir, a to je danas očito tako, onda neizbježivo dolazi do velikoga zaostajanja i stag­nacije, čega smo svi koji u ovome gradu živimo više negoli svjesni. Jer, umjesto da se razvija onako kao što se uvijek razvijao, grad tako ne samo da neizbježivo počinje nestajati i odumirati nego postupno i gubi svoj smisao postojanja. I s pravom se možemo upitati, osvrćući se čak i na još nedavnu prošlost ovoga grada, kako je moguće da se Rijeka, koju smo još prije dvadesetak godina mogli doživjeti kao tipični lučki i industrijski grad, u čijim je tvornicama radilo na tisuće radnika, u čijem je lučkom akvatoriju bilo na desetine brodova koji su čekali na ukrcaj ili iskrcaj, danas doima posve drukčijom, praznom i tihom. Kamo su nestali radnici, kamo su nestali brodovi, gdje su one brojne kompozicije vlakova koje su danonoćno prevozile terete prema unutrašnjosti? Kamo je nestala ta poslovična radinost i duh poslovne inicijative po čemu je taj grad bio toliko prepoznatljiv, po čemu je oduvijek prednjačio pred svim drugim hrvatskim gradovima? Na to pitanje uistinu je teško dati neki jasan i jednoznačan odgovor. No, kakav god da on bio, činjenice ostaju i ne možemo ih opovrgnuti.

Kao što je poznato, Rijeka je nekada bila značajan trgovački i industrijski emporij, luka s vrlo razvijenim pomorskim prometom, u kojoj je vodeću ulogu imalo poduzetno građanstvo, zahvaljujući kojem će grad doživjeti gospodarski procvat. U tom gradu vladala je neka posebna atmosfera poduzetnosti i radinosti. S porastom gospodarskoga i privrednoga značaja Rijeke, taj grad postojano je razvijao kulturu otvorenosti i višejezičnosti, što je opet bio specifikum u odnosu na druge hrvatske sredine. Riječani su, kao što je dobro poznato, po tradiciji bili i ostali tolerantna sredina, gdje su se ljudi bez obzira na svoje podrijetlo osjećali kao kod kuće te su se već u prvoj generaciji prilagođavali lokalnoj građanskoj kulturi, gdje su se osim hrvatskog i talijanskog jezika, zbog povijesnih okolnosti, uvelike koristili njemački, mađarski, francuski i drugi europski jezici, što je gradu pridavalo značaj kozmopolitskoga grada. U tom gradu postojano se razvijala i lokalna umjetnička tradicija. Ona, uz ostalo, obuhvaća književnost na različitim jezicima i prevodilaštvo koji još uvijek nisu dovoljno istraženi, za razliku od, recimo, graditeljstva, kiparstva ili slikarstva, o kojima postoje važne monografije i studije. Međutim, tijekom dvadesetoga stoljeća slika grada postupno se počela mijenjati, tako da je on ušao u razdoblje novih velikih promjena koje još uvijek traje. Upravo zbog svega toga, zbog tih ubrzanih promjena, potrebno je veliku pozornost posvetiti onomu što predstavlja trajnu kulturnu vrijednost, a nastajalo je tijekom vremena u ovome gradu, kako bi se to sačuvalo ne samo za našu sadašnjost nego podjednako tako i za budućnost. Činjenica je da se mnogo toga što je nekada bilo važno nepravedno zaboravlja ili jednostavno nije dovoljno poznato našoj široj javnosti.

Namjera je ovog broja Hrvatske revije dati kreativan prilog prikazu riječke kulturne i društvene sredine u ozračju predstojeće uloge Rijeke kao europske prijestolnice kulture; predstaviti grad na drukčiji način, kroz različite teme i epohe, ali bez namjere da se daje zaokružena priča: takva bi priča prelazila okvire tematskoga broja jednoga časopisa. Bit će ovdje, uz ostalo, riječi o antici, srednjem vijeku, ranom novovjekovlju, baroku, prvoj velikoj međunarodnoj kompaniji za preradu šećera, o prvom predsjedniku Narodne čitaonice u Rijeci, riječkome političaru Erazmu Barčiću, riječkoj filološkoj školi, likovnoj kulturi, industrijskoj baštini, književnicima Nedjeljku Fabriju i Janku Poliću Kamovu, te riječkim kinima u dvadesetome stoljeću. U književnom dijelu časopisa uvrštene su i pjesme Milorada Stojevića. Samo je po sebi jasno da ovdje nisu zastupljene sve teme o kojima bi se moglo govoriti kada govorimo o Rijeci, nego je prije svega riječ o jednom od mogućih pogleda na riječku prošlost i kulturu, kako bi zainteresirani i radoznali čitatelji mogli dobiti barem približnu sliku o tome što bi imala biti riječka baština. Nadamo se da smo izborom tema i odabirom autora donekle uspjeli u namjeri da našoj široj kulturnoj javnosti dolično predstavimo bogatu riječku baštinu. Ujedno zahvaljujemo autorima priloga na trudu, kao i uredništvu Hrvatske revije, koje je predložilo realizaciju ovog projekta.