Napuštene pjesme

SNIJEG KOJI SE IZNENADA POJAVLJUJE

(Pjesma kakvu veliki pišu)

Vrijeme kroz mene prolazi,

veli mi stari pjesnik

sa židovskog dijela tišine

na groblju Kozala. Na

nadgrobni kamen stavljajam kamenčić,

kao da ga hranim u gnijezdu, a

da on meni pjevuši iz njega, iz

krletke. Danas,

12. XII. 1998. imao bi devedeset

i dvije godine, i barem nekoliko

redaka više.

Kada ga pospreme u Italiju,

ovdje u Rijeci neću više

imati prijatelja. Zamijenit će mu i

nadgrobnu ploču, njegov jastuk

smrti. Ovdje njegovo

ništa neće više biti. A oni

koji će na mramoru čitati

njegovo ime u Parmi,

ništa o njemu

neće znati.

Niti da dolazi

s mračnih livada na kojima su

u vremenu, kao rukom odnešenu,

koze Mate Balote i Umberta Sabe

brstile bijele cvjetove akacije

uz, nanizane na nit, krhke

ostatake rimskog limesa.

Kad se iznenada pojavi snijeg

na mjestu gdje je bio humak,

ili kad zaškrguće bura, ili kada

lišće obliže svježe iskopanu zemlju,

pojest ću ih, kako bi sve bilo

kao i prije, da bude kao da se

ništa nije zbilo.

Kao da još samo

valcer diže prašinu u pustinji.

ĐAVO S TRI ZLATNE DLAKE

zove se jedna priča

braće Grimm. Gledam ju na ledu,

smrzava se.

Režem prijevod na njemu,

na hrvatskome. Na onome

što pripovijeda. Ako se

malo pomakne led, čuje se i

original.

Grimmovi su braća

koja se jedino na ledu mogu

rimovati. U katrenu samo,

parnim srokom i u vrijeme kada

led glumi zrcalo. Kada se

led otopi, ponovno postaju

braća u peru.

Poput svih ljudi koje poznajemo.

Vragovi su

redovito u tercinama, i

u daktilskoj rimi. Nema ih u

rimariju, popisu duhova

koji se daju sročiti.

Palim vatru na njihovu

odrazu. A oni tamo

pišu, štrikaju željezne oklope

kao babe zimi. Utvare su s ekrana.

Kada hoću

da budu takvi

titlovanje postane

nemoguća misija. Postanu đavo s tri

zlatne dlake. Zovu jednu priču

braće Grimm.

Obojicu ću

ujutro spaliti. Ne vole

letjeti. Nisu Chagal.

MOLO LONGO

Na selo? Je li to ono mjesto
gdje pilići hodaju sirovi?!

(Max Jacob)

U e-knjigama

strašnih je i podatljivih viđenja.

Ona su žurni pizzicato. Snijeg

na opranom rublju.

Prelati i kudravi psi

leže na njima, ukočeni,

rashlađeni, mirišu na

mokra konjska stegna.

Koja se puše. Isparavaju.

Tako je bilo

dok je i tkalja bilo, dok bilo je

ata i smrti, dok

je pjesništvo imalo

umijeće laganja

duhovne sirotinje.

Tkalački stan i stan za

razbojnike prazni su. Koraci,

muški i ženski, čavrljaju

u prahu drva što ih crvi toče –

samo zato da bi ugodili

govoru koji se prosipa iz

posude za samo takvu

namjenu.

Na carini bardi nam

otimaju balade o naricanju nad

vremenom koje nismo

upamtili, nismo ga takli,

a prošlo je kroza sve

što je najstrože čuvano.

VEZANE VIJESTI, ŽRTVOVANJE PIJETLA

GLADNE GODINE

Bile su predviđene u alfabetaru. Ovako se brišu (nažalost).

(Iz Krležine ostavštine. Marginalije. Enciklopedija Jugoslavije. Izbor.)

Nitko se tako lijepo ne čudi

sitnicama kao mačke. Rašire

oči i njima ih zgrabe.

Jednostavnost te igre je

navika. U njoj je toplo

kao u pamuku snijéška

pred smrt. Očajni

ljudi ne dobivaju

tričarije. Određeni su

načinom kojim vole.

U žurbi su.

Posvajam njihov doživljajni

svijet. Mačke ga grubo

grebu i maste brkove.

Nabrajanje

pomoćnih pjesama ništa

ne bi odgonetalo u

smislu. Stvaram grimizan

grad gdje će sve to biti

ponuđeno na trgu do

dućana s prljavim

rubljem i rabljenim stvarima.

Vezane se vijesti pitaju:

»Što će nam Mjesec pohranjen u

kori jabuke?« Odgovaram im:

»Šaljem ti

duhove, lakoćo moja.«

CARE FRATER PAULE

Htio bih postati drvosječa u Hrvatskoj.

(Scipio Slataper, Moj Kras)

Kao što je poznato, u Kini je car Kinez, a i svi koji ga okružuju također su Kinezi.

(H. C. Andersen, Slavuj)

Care frater Paule, bradavice

na slici padaju s dojke, potom

plešu na muzejskom mramoru,

na pločicama crno-bijele

šahovnice. Vrte se a nisu

čigre, niti li su vijci. Prozirne su

i prema prozoru i prema

duši. Care frater Paule.

Care frater Paule, tek je

zgoda glave, tek je hir starca

koji žvače duhan na rivi. Care

frater Paule. Care frater

Paule,

vidik gleda poda se. Ne bulji

u oči. Na se trpa utrobu, ne

daje se svijetu. Care frater

Paule,

prska nam mozak po

plahtama. Slika nas

na friško, krepko i

prohladno. »Na divlje«,

iz sjene će kustos.

Što sve nije, Paule,

staro, pohlepno na

suhe prizore, na sliku mimo

umijeća. Care

frater Paule, mirisno

na prah, na dah

mirisno. Paule. Lagano.

Care frater Paule,

poskakuju one po lokvi, piju

iz jezika i vraćaju tami ono

što je mrklo i ono što se

pojede prstima. Sada konstruiraš

hladne pjesme, ali kad ćeš ih

početi pisati bez izuma? Paule,

care frater Paule.

Care frater Paule, u tvrdom si dimu.

Obrađuje te,

pȃrā i razvlači. Sokolovim kljunom

i brašnom, kretanjem u vrtnji. Kao one

bradavice koje se uspinju

na svoje mjesto, jer je muzej ušao kroz

škulje u dojke, Paule. Care frater

Paule,

nismo izmislili scenu,

niti smo na njoj. Care frater Paule,

slavuji krešte

pod ponjavom. Truli. Poklisari,

dave se

poklisari na šari

koja se zove Neizdrživo

Pismo. U sekvencama,

višekratno uzastopno

ponavljajuć motiv, tako se

okrećemo oko sebe. Ni ònē na podu

ne bi tako. Ljupko, budno,

na glečeru barataju nama. I dobro je

da smo tako

rekli, care

frater

Paule.

EVAKUACIJA HOLLYWOODA

Teško je ceremonijalnim

hrvatskim jezikom rastumačiti

prerafaelite.

Mirise koje stvarni lopoči

nemaju, dim što ga nikakvo

stvarno tinjanje ne može stvoriti –

nekako ništa od toga hrvatski

razjasniti.

Čitajući stare putopise

redovito primijetim da sada,

(u ovaj čas i u naše

vrijeme), nečega nema u meni.

I prije, dok sam ih pisao, i ovoga

trenutka, kada ih čitam

kao sâmō znamenje

privida. Kao da je sve u

toplome, u mlijeku –

tragedije se ni nedjeljom

ne izvode ispred Grand

Hotela, poznatom po

recepcionisti koji kaže: »Imamo

hotel s beskonačnim brojem soba

i sve su te sobe popunjene.«

Mi ga pretičemo: »Može li taj hotel

primiti još jednog gosta?«

Niti se slapstick izvodi

u parku ispred brijačnice. A ni

opatice ne igraju golf

na tratini s jaglacima. Sve je

tmurno i ja zatvaram

izložbu. »Evakuirajte Hollywood

prije kiše. Pospremite

paradokse u džep. A onda

ravno u smočnicu. Urednički

kolačići ionako su

rasuti po stolu.«

Prije nekoliko stoljeća

utopili bi me poslije

rođenja.

»Zapravo, nisam je htio buditi

da je pitam. Shvatit će da nisam imao

izbora, s obzirom na to da moj

konj šepa.’«

Sigurno želite postaviti hrpu

pitanja o okolnostima moje nazočnosti

ovdje. Razumijem vašu znatiželju.

Sada sam već trebao biti mrtav.

»Evakuirajte Hollywood«, dodajem

u didaskaliji. Ostale dijaloge

stavite u oblačiće. Krilata bojna

postrojila se na križanju

W Sunset Blvd-a i

N Highland Ave. Tamo će mi

junačka djela donijeti slavu.

MICHELANGELOV SNJEŠKO

»Skupi nam pahulje

u snjegovića!«, viču

djeca Michelangelu.

Platit će,

dodaju, skromnom

porcijom toskanskog sira

i lakoćom večernje meditacije.

»Najbolje to

znaš ti, maestro!«

Desetljeće poslije sve mi otkriva,

sub rosa, dobri duh Sebe,

pripovijeda mi a capella,

ako apstrahiramo da se

slabašan glas vatre u kaminu

smije nazvati glazbalom.

»Taj prizor

spominjem kao trenutak

poniženja i sramote«, reče mi još

i ponovno umre u samom

činu kazivanja zgode.

Ne dirnuvši

mrvice osušena toskanskog

sira nalik zrnatu snijegu,

koga vrane na prozoru zoblju –

baš kao što pun i modar

Mjesec zrno po zrno

pohlepno jede njih.

»Idemo učiti

hrvatski!«, obrate se ponizno djeca

tamnom učitelju. »Samo da se

naviknem na onaj

događaj«, njega se čulo,

Michelangelova snjegovića.

U PROLAZU I KOD KUĆE

Titan arum, najveći je

cvijet na svijetu. Procvjetao je

u Baselu.

Divovska biljka visoka je 2,3 metra,

cvjeta jednom u nekoliko dana.

A i cvijet živi u tom stupnju  

raširenosti u vremenu.

Cvijetak, koji potječe iz prašume

na Sumatri, nije samo najveći na svijetu:

ima izrazito neugodan miris, podsjeća na

trulo meso.

Proces cvatnje pratile su brojne kamere,

a onima kojima smrad

nije predstavljao problem,

došli su izbliza svjedočiti

ovom čudu prirode.

Titan arum,

titan arum.

Harum–farum–larum–hedervarum –

Procvjetali cvijeti –

in der schweizer Stadt,

Dans la ville suisse,

Titan arum

U siru šupljem, u gradu

Reliquiae, olim regni Croatiae

Reliquiae reliquiarum!

Zbori antun, Veli gustav,

kod kuće matoš Glagòljā

iz obredne Čaše: božja Volja,

koja Svemu krade sustav.

I po suncu i u Hadu –

radinosti kućne – Impostacije!

TRANSFIGURACIJA OLIVIERA
MESSIAENA NA FIUMARI

Egzotična ptičica sam ja.

Sva pozornost koju mi

posvećuješ, nije vrijedna tvojih

trulih očiju. One su tvoj prah,

štap ti je za tapkanje po uličicama

Primorja na vodenoj mapi.

U njima te gađam knjigom,

staklom te lomim

u manje dijelove, koji ti idu

nasuprot. Bojiš li me se?

tamne zvijeri koju objašnjava

pogovor i napomenu. Tamo gdje

zlo sanja palaču.

Otvorena su su ti vrata u vatri.

Pramenovi tvoji ližu ih

i peru u pamćenju/vosku, kako bi

ispraznila prostor za motiv naše,

motiv kuće nedaleko mlada zamaha

vjetárca u pôrtu. On će, ta šara,

razraditi temu derući je.

Poslati je

obojenu jeziku.

U njemu žežu, peku i muče

verse u bijeloj svili. Sanjajući

da su isti, slični

i različiti. Izvođenje radnje čini ih

jedrima, kljastima za uzor u

ostalim značajkama dana, naših

dana koji plešu u kutiji za

mala bića. Nakon što umru u

nepoznatu glasu, koji se

poput pileta šepuri u

obiteljskoj kripti.

VELEBIT

I. Rogiću N.

Velebit

Il ne bit

(Z. Mrkonjić, Monolog vile)

Skotni Arese ljubim te u prsa.

Košulja na buri okreće se

kao čovjek. Konačno treba

ponovo pisati o smrti. Topli

leševi prošlosti krzmaju

oko litica. Ona pozira

indigo djeci. Prede u divljoj

mački. Na vidikovcu

čupamo im oči. I djeci

i mačkama.

Jezici žderu jeku, iako je

ne razumiju. Lagana je

i tiha. Stane u sjenu, u

more umjesto tabana.

Svi su divlji u teatru,

drobe drvo u sol, kupuju

dojenčad i mladu kišu za

ničiji obred. Tek da

kopiraju priču, njoj ni traga

u tami. Na buri košulja, u prsa

te ljubim skotni Arese.

Bojam ti staklo, darujem bič.

Prosječeno more puše

pjesmi u drob. Rȋtā se s

kramom. Za počinak. Mlitava je

nekad mahnita noć, jeziku

ravna, i koži i websisterici.

Hysteria rediviva u domu

doslovnog. Ptice smrznute

padaju s grana. Kao u

Mausu, kao u dubini. Imita-

cija poezije bolja je od

originala.

Zvijer je među nama, kažu

vijesti na IPodu. Mučna

zagonetka ostaje uz patnju

i rebus. Među zidinama

zvučnici. Maca je skočila

na mrtvačeva prsa, i tu

zaspala. Drvene su noge

gorjele. I bila je zima.

Iz naše rezidencije

curi mrak, krpa rupe na

pločniku. Tamo sablast

tapka. Elegantno,

slijepo. Prikladno hladu

pod platanama uz

mrklo more. Upravo tamo

usnuli šaptač-kobac

goloj djeci čita hrvatsku

rezidencijalnu

poeziji. Preskače

retke. Presvlači male

crne zmije.

GRADNJA OSORA, ISPOČETKA

(Propagandni canticum Sv. Gaudencija)

Orosio se Osor, on je

bona brosqua. A uroboros,

nagrđena sablast, žvače

dan, jede mrak, zubima

sitni i guta međuvrijeme.

Osor spava u morskoj

mjesečini, tad je stablast,

mrežasto prevučen

preko oka. Preko kanala

zmijasto se, u čvorovima

grča, račvajući stvara

Lošinj. Organička

arhitektura a la Gaudí y

Cornet gmiže iz

spilje i Tržića. Osor se,

ko gospodski jež,

uvrtio u kolut. Ne može

preko, ne može...

Bona brosqua, pjeva kantor,

Poslije Svega, ništa nije.

Prolaz u model mira, gdje

nema ni zvijezda sa crkvena

svoda. Oda je to, hodajući,

prokazala sitnoj autorovoj

kuji, koja zna da je

horoz puki Nauk pijetla. Kada se,

Ovaj, s kokotom

na vrh kampanela

ogleda s munjama

iz pećine. Osorno,

s morem tinte u srcu.

Koja se natječe s rumom, rumom

za jednu putnu, i onu prvu,

iskapljenu iz gušta.

ALEGORIJSKA KOLA

Via Roma, nikad doma.

(Narodna)

Ako je čarolija izvorna –

alegorijska su kola prazna, šuplja

poput duše, nalik praznoj stolici,

slična vrtu u kojoj se

njiše bez gospodara.

Ni cvijeća oko nje, mirisa

snijega i mora. I prostor je

iscurio u suhu krpu, zajedno

s našim kudravim psima.

Ništa nije bilo svetije od

razbacanih komadića slike.

Nazeble ih dame prodavale

na Riječkom mostu. Srče frajla

krv iz šešira: »Per favore,

molim vas gospodine,

kupite našu kožu, dugmeta

i noževe,

signore, comprare la nostra

pelle, bottoni e coltelli.«

(Hoće li mu to ponoviti

iduće godine?) »Što ovdje rade

kipovi isklesani iz praha?« Pitam

ja snove koji u šatoru od mora

biraju ljude za antimistički

obred. »Ecco i segreti severamente

vietato.« Zato vam, gospon, i

nudimo pelud, zato vam i

stavljamo sakramente u

zapučak. – »Stai lontano

da me, signore!« »Klonite me se,

moje dame. Pa, to je otvorena

ponuda da vam sastavim opet sliku

redigere un quadro.« »Ne, signor,

nismo mi suđenice«, gledajuć

mrtvu vodu pod nogama:

»Non siamo le Parche,

Gospon.«, tek mala vreća

zemlje u kojoj leptiri srču

pjesničke grafite u

pothodnicima. Iznad nas

hoda nestvaran svijet i

ponešto loših dana.

Mi smo akacije koje

simuliraju 11. rujna i poneki

svitak iz Nag Hammada.

Imamo otvorene utrobe i

stručak pakosti u njedrima,

nismo plijen iz brloga

da proričemo i kažnjavamo

žrtvenike, murjake i

medicinske sestre, signor.

Prodajemo slijepa viđenja

i kućna stubišta. – »Scale

casa? E dove è la mia casa?

io sono contro quel

signore apolidi!« Oholim

i zlikovcima bit će to strnište,

dolci signore, tek

da ne udarim prokletstvom

vašu zemlju, mi comprerò

il vostro pezzo di spazzatura.

Blijede su contesse i zamirući

glas, ruku pod ruku, trgovali

na Riječkom mostu.

Zvijeri je bila prigoda da se

ceri nad Velim vratima i

Maltempu. Ako je čarolija

izvorna, njen je hir birao strune

što u nama spavaju poput

životinjskih crijeva.

»Mislite? Zar samo to?«

»Signore, ne mislite li

da negdje gori trn u peti.«

Da, da. Strnište, moje dame.

DRUGO ČITANJE

Ka jo deskurin karvojski, meni nijedan ne razumi.

(Neka Cresanka u nekom problemu Apsyrtidesa)

Dva zahrđala Hrvata od stara i

ljuta gvožđa, stoje u polju lavande. Sriču

nešto o nekom zamišljenom biću i

tehnički dotjeranim stihovima

na hrpi ogledala. Govore

uglas:

Onaj koji čita jahač je,

onaj koji čuje kljuse je, pjesnik je

blijeda para s konjskih sapi.

Ja, Stojević, litica sam nad

morem i stvaram im registar sjena po

licu, kao da su to orfičke

pločice u spiritualnom ćaskanju.

(Nešto kao barjaktar i muze.)

Drugo čitanje cijeli prizor

promatra iz drugačijeg kuta. Dva su

Hrvata drugo čitanje, prebirem ih

slijepačkim prstima a ne ljestvicom

sjena. Polje lavande

izmaknuo je netko i

pospremio pod litice. Kao da je to

počast mrtvima, kao da je to

mjera žalovanja za škripavim udovima.

Kojima nitko ne može pomoći dok

usta će u cviležu:

Onaj koji čita jahač je,

onaj koji čuje kljuse je, pjesnik je

blijeda para s konjskih sapi.

Eto smo ura na osvijetljenu tornju.

Nismo protuhe u

palači na brdu. Gdje se more

vrti poput starih baba na obali.

Što je iza druge verzije

dvaju Hrvata u polju lavande,

pitam se, Stojeviću. Čude se tome

modni dizajneri iz morskih

pećina, smišljaju

uvrnute priče i pale jezik

na slanim oblucima. Igraju se

s prošlošću kao s riječima.

Bože sveti, oni, ona dva Hrvata,

klepeću iz čeličnih usta:

Onaj koji čita jahač je,

onaj koji čuje kljuse je, pjesnik je

para/sapa s konjskih sapi.

Tako su raspolutili krajolik,

razderali ga na okrutnost i na

jalovu kulisu. S pukotinom u sredini,

pukotinom u koju smo, dva Hrvata i

ja treći, pohranili dobar dio

naših čuđenja iz zbirke tajni. O braćo,

vratite mi vaš laki pripjev, gdje

jahač razabire usne, riga labirinte

zvuka a pisar tekstova

proizvodi kišu:

Dva zahrđala Hrvata od starog

gvožđa, stoje u polju lavande. Sriču

nešto o nekom zamišljenom biću i

tehnički dotjeranim stihovima

na hrpi ogledala. Govore

uglas:

»Gledat ćemo i gledati,

putovati i putovat, a da shvatit

ništa nećemo«, jer žali se jedan Hrvat

drugome Hrvatu kojem je sat

ukrao breme, okrenuo dlan

naopako. Ili naslov ove pjesme

stavio na dno, kao zadnji stih.

Govore oni riječi izgubljena

značenja, misleći da one

još uvijek govore dovoljno izdašno

o njima, dvojici Hrvata. Iako ih ja

ne razumijem. Iako sam

njihov Treći:

Onaj koji čita jahač je,

onaj koji čuje kljuse je, pjesnik je

blijeda para s konjskih sapi.

Tko će na kraju dobiti obraz

a tko pismo, nešto što nema

vidljiva oblika a ipak vuče sjenu.

U njemu su posvađane stvari:

ima sjenu a nema njega, nema

toga, sjenu koju proizvodi

nevidljivo na ovom svijetu.

O duše moje, gdje ste sada?

Jeste li ikada i bile, ili ste

to što stvara sjeninu maglu.

Moja kuća u hrđi

i salamuri

ne dopušta samoću.

Pierrot i Hamlet, isti su – dva

su Hrvata. Mili moji,

mašta je grijeh. Klonite se

grozota koje vas određuju. Protjerivanje

naracije ide vam na ruku,

pije vam tamo, iz nje. Pazite da mačka

ne skoči na mrtvaca,

s odra. Lešinu na truloj dasci.