Kao Feniks iz pepela

Rani srednji vijek i suton(i) Tarsatike

Uobičajeno je i donekle točno tekstove o srednjovjekovnoj Rijeci započinjati razdobljem razvijenoga srednjeg vijeka, korijene njezina postanka tražeći u 12. ili 13. stoljeću. Makar i zbog zavičajne privrženosti prema gradu dugo zanemarivane baštine dužnost mi je ipak spomenuti i one, zasad vrlo škrte a katkad i međusobno protuslovne vijesti ili tek teze, koje idu u prilog opstojnosti naselja u razdoblju ranoga srednjeg vijeka. K tomu, ovaj format lišen strogih kanona znanstvene rasprave iskoristit ću i kao poligon za neke slobodnije zaključke pa i atribucije, za koje se nadam da će čitatelja zainteresirati, a mene potaknuti da pronađem vremena detaljnije ih obrazložiti i komparativnim grafičkim materijalom dodatno osnažiti.

Novija arheološka istraživanja dodatno su naglasila važnost Tarsatike, kao i proces pretvaranja toga lučkoga urbanog središta u kasnoantičko vojno uporište, ujedno potvrdivši velik opseg njegova razaranja početkom 5. stoljeća nakon Krista, što se vezuje s prodorom Alarikovih Vizigota prema Italiji. Mlađi su istraživači I. Basić i T. Turković u nedavno objavljenoj, vrlo zapaženoj povijesnoj studiji, istaknuli da je dobro utvrđen grad smješten na važnom prometnom položaju morao biti obnovljen u sklopu upravne jedinice prema njemu nazvane Liburnia Tarsaticensis. No i u tom slučaju, u razdoblju izmaka kasne antike, obilježenom smanjenjem broja starosjedilačkog stanovništva, slijedilo mu je postupno zamiranje. Slična je sudbina pogodila niz sličnih gradova utvrđenih širokim pojasom gradskih zidina, neobranjivih bez sudjelovanja većih i dobro organiziranih vojnih postrojbi kojih na strani branitelja jednostavno više nije bilo. Značaj položaja ranosrednjovjekovne Tarsatike potvrđuje glasovita Peutingerova karta. Izgleda da je na tom zemljovidu prema nekom kasnoantičkom predlošku i temeljem tada nezaobilaznog ugledanja na antičku tradiciju, uz kasnije srednjovjekovne intervencije, dokumentirano i ranosrednjovjekovno stanje u doba karolinških planova prodora na istok. Položaj Tarsatike na antičkoj prometnici kojom su i u srednjem vijeku prodirale vojske, došao je do izražaja i 799. godine. Tada je pokraj nje u borbi, ili iz zasjede kako to uobičajeno tumače franački izvori, ubijen furlanski markgrof Erik, pobočnik Karla Velikoga, zadužen za obračun s jugozapadnim krakom avarskoga kaganata. Dio istraživača zaključio je da je nakon toga uslijedilo uništenje naselja u osveti Franaka, dok dio njih misli da je ono ipak preživjelo, oslanjajući se na bizantske gradove na kvarnerskim otocima. Prema dosad objavljenim nalazima arheoloških istraživanja možemo zaključiti da se ipak radilo o prekidu, ionako već odavno degradirane urbane kulture. Dakle prekidu zasad utvrđenom na glavnim gradskim arheološkim nalazištima, koji ipak ne isključuje neki oblik reducirana preživljavanja unutar prostranog areala tada već ruševnih no i dalje impozantnih kasnoantičkih gradskih zidina.

Dio Peutingerove karte, prostor između Trsta i Senja,  s označenom Tarsatikom (Tarsatica)

Fragment mozaika podnice ranokršćanske crkve sačuvan podno zvonika crkve Uznesenja Marijina u riječkom Starom gradu, snimio Damir Krizmanić

O diskontinuitetu osobito svjedoči nestanak predantičkoga i antičkoga imena grada, na mjestu na kojem se ono stoljećima održavalo. Prema akademiku Luji Margetiću ranosrednjovjekovna je slavenizacija ovdje bila temeljita, jer su imena predjela Kozale i Ponsala, i danas periferno smještenih u odnosu na povijesno središte grada, ujedno i jedini prežitci romanske toponomije. Njima valja pridodati kontinuitet kultnih mjesta na barem dvjema a vjerojatno i trima pozicijama na kojima su se srednjovjekovne crkve izdigle na svojim ranokršćanskim prethodnicama, o čemu će poslije biti riječi. Spomenimo i da je u djelu O upravljanju carstvom bizantski car pisac Konstantin VII. Porfirogenet, tj. njegov nepoznati nastavljač, Hrvatsku opisao kako se »protezala primorjem do međa istarskih, tj. do grada Labina«, uključujući dakle i prostor Tarsatike. U povelji Otona III. iz 996. godine spominje se Tarsatička biskupija, što se tumači kao pravo njezina utemeljenja na temelju tradicije o njezinu ranijem postojanju, ujedno i kao program proširenja nadležnosti akvilejske crkve, za koje je vladar ovlastio akvilejskog patrijarha, sve i u ključu ideje obnove Carstva. Prigodno na ovom mjestu valja spomenuti i već dugo tinjajuću glasinu o nalazu fragmenta predromaničke skulpture na mjestu crkve Uznesenja Marijina. Ona zasad ostaje u kategoriji urbane legende koja, neprecizna kakva jest, nimalo ne pripomaže u razjašnjenju stanja.

Razvijeni srednji vijek i rađanje
Rijeke – Reke

Gradom koji se počeo obnavljati negdje od kraja prve polovice 12. stoljeća upravljala su gospoda Devinski, nazvani tako prema svojem patrimonijalnom posjedu smještenom u priobalju zapadno od Trsta. Na prostoru od Kvarnerskog zaljeva do Furlanije bili su najvažniji vazali Akvilejskog patrijarha. Našem će se gradu uskrslom na kasnoantičkim ruševinama u srednjovjekovnim pisanim izvorima redovito pojavljivati inačice njemačkog, latiniziranog i talijanskog imena (St. Veyt am Pflaum–Flumen sancti Viti–Terra Fluminis sancti Viti– Terra di Fiume – Fiume) no njegovi su ga čakavski stanovnici jednostavno zvali – Reka, kao što su i rijeku na čijem se ušću nalazio zvali – Rečinom. Godine 1300. Rijeka je na vrlo predvidljiv način zabilježena u pisanim izvorima. Hugo Devinski tada je redovnicima cistercitima iz glasovite opatije Stična bez carine i drugih nameta odobrio tovarenje pedeset tovara soli i šest tovara ulja. Već od posljednjih desetljeća 13. stoljeća spominjala se mitnica na Rupi pokraj Jelšana, tada pod kontrolom Goričkih, no svakako gospodarski povezana s Rijekom i Kastvom. Gospodarski je uzlet, povezan s trgovinom iz zaleđa i prema njemu a pritom prvenstveno mislim na susjedni Kras ali i Kranjsku, Goričku i Furlaniju, vjerojatno pratila prva prava srednjovjekovna urbanizacija grada, jer ono što se zbivalo u ranom srednjem vijeku bila je njegova redukcija pa i negacija. Kao i drugdje na razvalinama antičkog svijeta ruševine njegova antičkoga prethodnika koristile su se kao kamenolom ili podloga novih gradnji. Odraz toga poleta vjerojatno je i Čudotvorno raspelo, monumentalni ranogotički drvorezbareni reljef koji je do danas sačuvan u riječkoj katedrali sv. Vida, izvorno isusovačkoj rotondi građenoj na mjestu mnogo manje srednjovjekovne crkve sv. Vida.

Ranogotičko Čudotvorno raspelo u katedrali sv. Vida,
snimio Damir Krizmanić

Kasni srednji vijek i zenit srednjovjekovnoga grada

Polovicom 14. stoljeća Rijekom su nekoliko desetljeća upravljali knezovi Krčki a zatim je vraćena Devinskima, no članovi obitelji Krčkih i dalje su se spominjali u riječkim notarskim spisima prepunim vijesti o živahnim poslovnim aktivnostima. Sami Devinski su se od 1366. godine podvrgnuli Habsburgovcima kao novoj regionalnoj velesili u usponu, osobito zainteresiranoj za kontrolu sjevernojadranskih luka Rijeke i Trsta. Smrću maloljetnoga Huga IX., posljednjega muškog nasljednika Devinskih, njihovi su posjedi potkraj 14. stoljeća i formalno prešli u posjed obitelji Walsee, habsburških ministerijala podrijetlom iz Bavarske. Od 1465. godine njezinim kvarnerskim posjedima pa tako i Rijekom direktno je upravljao rimsko-njemački car Fridrik III.

U nedostatku opsežnijih materijalnih ostataka važna nam je svaka vijest iz pisanih izvora ili pak djelić dekorativne kamene plastike ugrađen na fasadu naknadno radikalno preoblikovanih kuća riječkoga Staroga grada. Ugovori iz notarske knjige riječkoga notara Antonija de Renna iz Modene svjedoče o poslovanju riječke luke i cirkuliranju ljudi iz riječkoga zaleđa, s Krasa, iz Kranjske i Goričke ali i gradova s obiju jadranskih obala, od Dubrovčana do Venecijanaca i stanovnika Pesara, smještenoga sučelice Rijeci.

Iz notarskih akata 15. stoljeća posve je jasno da se barem od vremena uprave obitelji Walsee pokraj sjevernih gradskih vrata i na mjestu gdje se danas uzdiže secesijska zgrada Sudbene palače s istražnim zatvorom, nalazila utvrđena feudalna rezidencija, taj plemićki grad unutar grada, preciznije na njegovu rubu i povezan s gradskim zidinama, tako da se riječki kapetan kao njegov upravitelj sa svojim dvorjanima i oružnicima prema potrebi mogao obraniti od vanjske opasnosti, ali i one koja mu je mogla zaprijetiti iz unutrašnjosti grada. U pisanom se izvoru iz polovice 15. stoljeća unutar te utvrđene palače spominje protokolarna dvorana – sala palatii ilustrissimorum dominorum de Valse. Podno današnje katedrale sv. Vida nalazi se kuća koja je pripadala obitelji senjskoga biskupa Ivana Antuna Benzonija (1730–1745). U njezinu se ziđu raspoznaju preostatci sjeveroistočnog ugla kasnoantičkoga Tarsatičkog principija a na njezinu je pročelju uzidan kvalitetni gotički reljef s prikazom glave muškarca. Možda potječe iz prvotne crkve sv. Vida ili iz reprezentativnih prostora u unutrašnjosti utvrđena dvorca, koji se poput do danas izvrsno sačuvanoga tršćanskoga kaštela, sve do početka 20. stoljeća izdizao nad Rijekom sv. Vida.

Augustinski tj. sada dominikanski samostan sv. Augustina s crkvom sv. Jeronima i danas dominira jugozapadnim, nizinskim dijelom staroga grada, kao najvažniji preostali materijalni svjedok riječkoga kasnog srednjovjekovlja. Podignut je nad ostatcima antičke arhitekture. Prema riječkom arheologu N. Novaku ondje je u doba kasne antike na obilju vode iz lokalnih zdenaca i pokraj južnih gradskih zidina funkcionirala vojna faktorija. Preneseno na svako­dnevni jezik nešto daleko skromnije no ipak slično postrojenjima koja su se nalazila u sjevernom dijelu Dioklecijanove palače u Splitu. Kasnosrednjovjekovni izvori kao važno urbano težište često spominju Velika vrata sv. Augustina, koja su se nalazila pokraj augustinskog samostana, pa su očito prema njemu i prozvana, dakle upravo ondje gdje bi se, komparativno promatrano, još i u antici trebala nalaziti glavna gradska vrata okrenuta prema zapadu. Uz crkveni titular zanimljivo je naglasiti da se kult sv. Jeronima sjevernim Jadranom širio već tijekom 14. stoljeća. Do njegove nagle ekspanzije došlo je tek u drugoj polovici 15. stoljeća, što je bilo povezano s raspravom glasovitoga talijanskoga humanista Flavia Bionda, koji je svečevo rođenje nastojao locirati u Zrenj (tal. Stridone), selo smješteno između Buzeta i Oprtlja u Istri. Veliki hrvatski arheolog Mate Suić jednim eruditski napisanim i opsežnim znanstvenim radom pokušao je dokazati Jeronimovo podrijetlo s područja Šapjana, Pasjaka i Starada na današnjoj hrvatsko-slovenskoj granici, dakle u neposrednu zaleđu Rijeke, pretpostavljajući da je glasoviti dalmatinski svetac kao mladić pripadao tarsatičkoj municipalnoj zajednici.

Kapela Presvetog Trojstva, sadašnja sakristija crkve sv. Jeronima tijekom nedavno dovršenih radova na konzervaciji i prezentaciji svodnih fresaka, snimio Damir Krizmanić

Prema arheologu N. Novaku i sama crkva sv. Jeronima mogla bi imati ranokršćansko podrijetlo, no u takvu je stajalištu zasad ostao osamljen, iako se podno nje pružaju antičke supstrukcije. Izvjesno je da je ondje negdje u 14. stoljeću već postojala crkva koja je na prijelazu iz 14. u 15. stoljeće pregrađena za potrebe augustinskih redovnika. Danas je iz te kasnogotičke faze »oko 1400. godine« raspoznatljivo dugo, upravo za redovničku zajednicu projektirano, nekad križno-rebrastim svodovljem svođeno i elegantnim gotičkim prozorima proviđeno poligonalno svetište poduprto kontraforima. Prebrišemo li barokizacijsku fazu vrlo mu je nalik svetište augustinske crkve u štajerskom Fürstenfeldu, no ima i geografski mnogo bližih primjera tog tipa arhitekture poput prezbiterija crkve sv. Danijela u Celju. Prema glasovitom kranjskom polihistoru J. W. Valvasoru (1689) u crkvenoj lađi ispred svetišta nalazila se grobna ploča ukrašena parom reljefnih likova samostanskih utemeljitelja. Mali ostatak izvornoga klaustra, ukomponiran u postojećem koji je iz doba ranoga novog vijeka, svojim karakterističnim, sada zazidanim šiljastim lukom izvedenim u obliku »magarećih leđa« nalikuje vrlo sličnima iz bivšega kartuzijanskog samostana Bistra pokraj Rijeci nedaleke Vrhnike.

Prema raširenom srednjovjekovnom običaju feudalni kapetani koji su za obitelj Walsee a poslije i za Habsburgovce upravljali Rijekom donirali su samostan i ondje se ukapali. Tako je oko 1450. godine dovršena, arhitektonskom dekorativnom plastikom i zidnim slikama bogato ukrašena zavjetna kapela Presvetog Trojstva, s nadgrobnom pločom Martina Raunachera i Margarete Lamberger, isklesanom od crvenkastoga salzburškoga kamena. Sve je u kapeli bilo u znaku slave Božje ali i Raunachera, čiji se grb ponavlja na zaglavnom kamenju svodovlja i na razdjelnim stupovima pod talijanskom upravom između dvaju svjetskih ratova rekonstruiranih elegantnih dvojnih prozora, kao i s njima rodbinski povezanih obitelji plemstva s područja Rijeci susjednoga Krasa. Svojim položajem a na dalji način i oblikovanjem, ta grobna kapela podsjeća na jednostavniju inačicu kapele Žalostne Matere Božje, smještene sjeverno od prezbiterija današnje celjske župne crkve sv. Danijela. Godine 1485. vjerojatno je već bila dovršena i zavjetna kapela obitelji Rauber u kojoj je pokopan Nikola, brat Gaspara Raubera, koji je umro nekoliko godina prije. Izvorno je taj kultni prostor bio kasnogotički »totalno dizajniran«, dekorativnom kamenom plastikom i freskama. Osobito se to odnosi na svodovlje krunjeno reljefno ukrašenim i oslikanim zaglavnim kamenjem, među ostalim i heraldičkim crnim bikom, izrastajućim iz srebrne podloge štita, sa zlatnim prstenom u nosnicama i plamićcima vatre koje je rigao iz ždrijela, dakle grbom obitelji Rauber.

Svetište crkve sv. Jeronima, tj. ono što je ostalo od njegove izvorne kasnogotičke faze, posve je kontinentalno izvedeno a nadgrobne su ploče spomenutih utemeljitelja kapela djelo majstora sjevernjačkoga podrijetla. Plemićke grobne kapele arhitektonski slijede takvo oblikovanje a njihov ornamentalni ures nije djelo jedne grupe majstora, pače na njemu se prepoznaju sličnosti s ostvarenjima tzv. Ljubljanske kiparske radionice ali i brojnim Rijeci obližnjim spomenicima smještenim na prostoru od Lovrana do tršćanskoga Krasa. Važno je istaknuti da u detaljima poput portala ukrašena tordiranim užetom predstavlja primjer hibridnog stila svojstvenoga kasnosrednjovjekovnoj Rijeci u kojem je izrazito kontinentalno oblikovanje bilo prožeto i ornamentalnim detaljima preuzetim iz repertoara jadranske kasne gotike. Istom vremenu i ozračju pripada kontinentalno oblikovani kasnogotički drvorezbareni reljef Bogorodice Sućutne koji se danas čuva u Pomorskom i povijesnom muzeju Hrvatskog primorja u Rijeci.

Srednjovjekovni zvonik i klasicističko pročelje zborne crkve
Uznesenja Marijina (u podzemlju podno njih nalaze se ostatci mozaika tarsatičke ranokršćanske urbane bazilike), snimio Damir Krizmanić

Na augustinskoj cjelini suprotnoj, jugoistočnoj strani nizinskoga dijela grada, podignuta je riječka zborna crkva Marijina Uznesenja. U srednjem je vijeku crkveno-administrativno Rijeka pripadala Pulskoj biskupiji. Mjesni je zborni kaptol imao status arhiđakonata za koji se drži da bi čak mogao biti preostatak tradicije nekadašnje ranokršćanske i ranosrednjovjekovne biskupije. Nad središnjim dijelom i svetištem ranokršćanske crkve, podignuta je romanička zborna crkva Uznesenja Marijina, dok se nad prednjim dijelom nekadašnjih triju lađa i ruševinama narteksa oblikovalo glavno gradsko groblje. Prema raširenom modelu, u regiji prisutnom od Akvileje do Nina, pred crkvom je podignut zvonik. Kao i njegov akvilejski parnjak temeljen je na ranokršćanskim mozaicima. Dijelom je građen kamenim kvadrima preuzetim s nekih antičkih građevina. Četrdesetih godina 15. stoljeća lateralno ziđe riječke zborne crkve je povišeno a formirano je i novo pravokutno svetište kraće od današnjega. Zahvat je vodio zadarski graditelj Juraj Dimitrov, inače vrlo aktivan i na obližnjem Rabu kao i u gradu Novom Pagu. To je izvrstan primjer orijentacije riječkoga, pomorskom poduzetništvu orijentiranoga građanstva, prema kulturnom krugu susjednih sjevernodalmatinskih otoka. Majstor je ugovorno bio obvezan opločenje svetišta izvesti rumenom rapskom brečom u to vrijeme popularnom na gradilištima od dalmatinskih gradova do Venecije. U notarskim su spisima dokumentirane i nabavke kamena s Brijuna i iz rovinjskih kamenoloma. Kasnogotičkoj fazi pripada i zaglavni kamen križno-rebrastoga svoda s Kristovim likom, sekundarno ugrađen na južnom zidu crkve. Izvorno je možda krunio križno-rebrasto svođeno svetište. Riječka je zborna crkva posjedovala relikvijar u obliku poprsja sv. Ursule datiran na početak 15. stoljeća i pokaznicu iz druge polovice 15. stoljeća, potonja je bila dar Barbare Frankapan. Talijanski konzervatori u osvit napada na Jugoslaviju u Drugom svjetskom ratu evakuirali su te umjetnine zbog ratne ugroze, no do danas one nisu vraćene u Rijeku.

Rani novi vijek i još jednom iz pepela

Procvat 15. stoljeća nasilno je prekinut na prijelazu iz prvog u drugo desetljeće 16. stoljeća kada su Rijeku nakratko zaposjeli i u više navrata opljačkali, zapalili i razorili Mlečani, čime se oholo hvalio zapovjednik mornarice Angelo Trevisan. Prema mletačkom piscu Marinu Sanudu tada je iz Rijeke odnesen relikvijar glave sv. Klare. Brzoj obnovi grada nakon ratnih razaranja u prvim desetljećima 16. stoljeća nije pogodovala samo habsburška jadranska politika nego i smiraj obližnjega Senja, koji se već za hrvatsko-ugarskoga kralja Matije Korvina počeo pretvarati u vojno uporište, da bi se od trećeg desetljeća 16. stoljeća posve militarizirao, praktično se našavši na prvoj crti obrane od Osmanlija. To se poklopilo s krunjenjem Ferdinanda Habsburškoga za hrvatskog vladara. Nije slučajno Šimun Kožičić Benja odabrao Rijeku, kao prvi od napada Osmanlija relativno sigurniji grad. Kako se to često zbivalo u povijesti, sumrak jednoga značio je uspon drugoga, susjednoga grada. Snažne riječke gradske zidine podignute na širokim temeljima svojih kasnoantičkih prethodnica, koje su najvećim dijelom porušene potkraj 18. stoljeća, pripadale su razdoblju ranoga novog vijeka a jedan od prvih zahvata nakon protjerivanja Mlečana bio je izgradnja snažne kule na obali, današnjega Gradskog tornja. U njegovu podnožju se unatoč brojnim pregradnjama jasno nazire arhitektonski sloj ranog 16. stoljeća s klesarskim znakom nekoga kasnogotičkoga kranjskoga graditelja. Od tada se gubi značaj u pisanim izvorima dotad dominantnih Vrata sv. Augustina a sve više se spominju vrata na obali. Tako je 16. stoljeće postalo doba novog uspona, urbanističkog redizajna i izgradnje grada unutar moderniziranih zidina, utemeljena na gospodarskom razvoju ali i pravnom okviru Gradskoga statuta. Za kriterije 16. stoljeća to je stanje 1579. godine iznimno precizno dokumentirao Dubašljanin Ivan Klobučarić, koji je bio mnogo više od priora riječkog augustinskog samostana. Zbog strahovitih rušenja riječkoga Staroga grada koja su se odvijala tijekom 20. stoljeća preostalo je samo nekoliko kuća iz toga razdoblja a i one su naknadno pregrađivane no preostali su karakteristični detalji renesansne kamene plastike. Posebnost su svođena podzemna spremišta za žito zidana podno kuća koje su građene u višim gradskim predjelima, do kojih nisu mogli doprijeti potoci i podzemne vode na kojima je počivao grad. Izvorna crkva sv. Vida s trijemom pred pročeljem ustupila je mjesto isusovačkoj rotondi. Urbanizacija 19. i ranog 20. stoljeća pomela je crkvu sv. Andrije smještenu uz potok zapadno od grada, kao i crkvu sv. Lovre, koja se istočno od grada nalazila na mjestu današnjega Hrvatskoga kulturnog doma. Prva je vrlo vjerojatno bila srednjovjekovna memorija svoje daleko veće ranokršćanske cemeterijalne prethodnice a sličan se postanak naslućuje i kod drugoga, sušačkog primjera srednjovjekovne sakralne arhitekture izvan gradskih zidina.

O pitanju Trsata

L. Margetić na sebi svojstven način znao je lakonski naglašavati da se ime Tarsatike ugasilo negdje od kada se počinje spominjati Trsat. Povezao je to tek s prvom polovicom 12. stoljeća, devinskim preuzimanjem primorskoga naselja i prelaskom izbjeglica na nedaleku klisuru nad kanjonom Rječine. Naravno, izvrsno je poznavao i dugotrajnu prethodnu znanstvenu raspravu u kojoj su u prošlosti izrazito dominirale raširene interpretacije o toponimu uzvisine nad lijevom obalom kanjona Rječine koji seže u prapovijest, daleko prednjačeći pred onim primorske Tarsatike. Prema tom do danas uvriježenom tumačenju toponim se selio s litice u dolinu tj. na ušće a zatim i obratno. Od takve mi je zavrzlame draža svaka druga mogućnost na tragu Margetićeva objašnjenja. Ipak, na litici iznad kanjona Rečine već se u kasnoj antici moglo nalaziti manje utvrđeno uporište, kako je to predlagala R. Matejčić. To se podudara i sa širim rasporedom kasnoantičkog obrambenog sustava znanog pod imenom Alpska klauzura. No u kontekstu razvijenog i kasnog srednjovjekovlja Trsat se prvenstveno može promatrati kao pogranično naselje srednjovjekovnoga Vinodola, s utvrdom knezova Krčkih, kao njegovih gospodara. Vinodolom su oni upravljali vjerojatno već od 12. stoljeća. Plovan (župnik) Vazmina, satnik Nedrag, sudac Dominik i Vieka zastupali su Trsat u povjerenstvu sastavljenom od predstavnika devet vinodolskih općina koje je 1288. godine sastavilo Vinodolski zakon. Pozicija te utvrde vrlo je svojstvena razvijenom srednjem vijeku, razdoblju prije uvođenja vatrenog oružja, jer radilo se o izdvojenom hrptu veće uzvisine. Zbog otežana pristupa s triju strmih strana takva se lokacija lako mogla utvrditi i braniti. Pružala je i izvrsnu mogućnost nadzora okolice. Pod dojmom Krbavske bitke i drugih vojnih uspjeha Osmanlija, kao i njihovih pljačkaških prodora prema zapadu, utvrda je ojačana već u prvoj polovici 16. stoljeća. Podno nje se duž jedinoga pristupnog puta prema istoku pružalo naselje uglavnom drvenih kuća.

Između dvaju svjetskih ratova nastala kopija Klobučarićeva akvarelirana crteža grada Rijeke iz Državnog arhiva u Rijeci, vjeran prikaz izgleda Rijeke, Trsata i zaljeva Martinšćica u drugoj polovici XVI. stoljeća

Već 1453. godine papa Nikola V. odobrio je Martinu Frankapanu franjevcima opservantima na Trsatu podignuti samostan. Martinove napore treba promatrati i u kontekstu težnje za stabilizacijom i boljom kontrolom zapadne granice posjeda. U tom je duhu on sklopio savez s Ulrikom Celjskim. Trsatu je iz frankapanske vizure dodatno porasla važnost nakon podjele zemalja među brojnim nasljednicima velikoga Nikole IV. Frankapana i nakon što im je hrvatsko-ugarski kralj Matija Korvin 1469. godine oduzeo Senj, u kojem se nalazila franjevačka crkva sv. Petra kao dotad glavni mauzolej dinastije. Na Trsatu nije sačuvano ništa od arhitekture prvotnog samostana. Jednostavno je nakon požara koji je poharao samostan polovicom 17. stoljeća uslijedila barokizacija. Zanimljivo je da je Klobučarić 1579. godine taj nekadašnji samostan prikazao kao da se nalazio na suprotnoj, sjevernoj strani od crkve, nacrtavši i trijem pred pročeljem crkve i asimetrično postavljen zvonik na preslicu. Uobičajena franjevačka jednobrodna crkva s pravokutnim svetištem dobro je sačuvana u glavnom brodu današnje crkve. Oblikovanje šiljastoga trijumfalnog luka upućuje na drugu polovicu 15. stoljeća, što odgovara vremenu smrti Martina i Bartola X. Frankapana, pokopanih sedamdesetih godina 15. stoljeća. Nadgrobna ploča s likovima dvaju pokojnika jedina je znana na izvornoj poziciji preostala nadgrobna ploča Frankapana. Svetište je polovicom 17. stoljeća produljeno prema istoku, kako bi dimenzijama nalikovalo svojem parnjaku i uzoru iz Loreta, s kojim je Trsat tad već bio snažno povezan predajom o preseljenju Svete kuće.

U tekstu o srednjovjekovnom Trsatu kao najatraktivniji i najočitiji materijalni preostatak srednjovjekovlja neza­obilazno je spomenuti još uvijek tajnovit slučaj ikone Gospe Trsatske. Zadržimo li se na povijesnoumjetničkoj analizi, prema Z. Demori-Staničić ona je triptih iz 14. stoljeća, na kojem su bočna krila slobodnije izvedena od središnjeg prikaza Bogorodice s Djetetom. Taj je središnji prikaz vjerojatno slijedio neki raniji predložak. Krilni prizori predstavljaju daleko naprednije gotičko slikarstvo precizne naracije, od Navještenja koje se odvija ispred nazaretske kućice do Raspeća, praćenih likovima svetaca poput sv. Bartula, Stjepana ili Ivana, odreda čestih imena knezova Krčkih. U znanosti je prisutna hipoteza o preseljenju trsatske ikone iz nekoga drugoga franjevačkog svetišta, od kojih se kao najpouzdaniji kandidat predstavlja crkva sv. Petra koja se nalazila izvan senjskih gradskih zidina.

Premda srednjovjekovni Trsat treba sagledavati u administrativnom kontekstu srednjovjekovnoga Vinodola, njegova je veza s gradom iznad kojega se uzdizao bila vrlo snažna i dalekosežna. Uvjeren sam da bi i u samoj Rijeci već u kasnom srednjem vijeku niknuo barem još jedan muški samostan da nije bilo franjevačkog samostana na Trsatu. Veza Trsata i Rijeke dodatno je naglašena gradnjom stuba koje su se od samostana spuštale do franjevačkih vinograda na lijevoj obali Rečine. Početak gradnje Trsatskih stuba i zavjetnih kapela koje su se duž njih nizale pripisuje se Petru Kružiću, gospodaru Lupoglava, kapetanu Klisa i junaku iz rata protiv Osmanlija. Godina 1531. glagoljski je uklesana na gotičkom luku prve, tzv. Kružićeve kapele, posvećene sv. Nikoli. Stube su vodile do skele na Rečini kojom je upravljao zakupnik a preko nje se u srednjem vijeku odvijao sav kopneni promet između Vinodola i Rijeke.