Jučer industrijski dimnjaci, danas industrijska baština

Kada bi postojao način kojim bi prolaznik riječkim gradskim središtem otprije stotinjak godina bio prebačen u današnje vrijeme, uz hod istim urbanim koordinatama, njegov pogled mora da bi odavao zbunjenost.

Grad koji on poznaje bio bi tako sličan današnjem, a opet tako različit. Ili obrnuto. Korzo bi, unatoč svim izvanjskim promjenama i promicanju pomalo čudno odjevenih šetača, i dalje bivalo Korzo, a Gradski bi toranj i dalje bivao Gradski toranj, vizualno zaključen skulpturom dvoglavog orla na kupoli, za koju bi se reklo kako se nikad otuda nije pomaknula. Tko zna, možda doista i nije.

Ono što bi, međutim, bilo toliko različito od grada koji je naš prolaznik poznavao stiže u vidokrug iznad gradskih krovova. O čemu je riječ, jasno govori pogled na panoramske razglednice riječkog središta tiskane u njegovo vrijeme: srcem grada na tim razglednicama dominira mnoštvo industrijskih dimnjaka. Dimnjaka koji su površnije oko mogli i zavarati, sugerirajući mu kako tu nije na djelu standardna stambena zona jednoga srednjoeuropskoga grada (neočekivano lociranog na Mediteranu, ali ipak...), nego zona kojom u priličnoj mjeri caruju industrijski objekti. Tako je to izgledalo na području što ga Riječani nazivaju Školjić, od kojega u brdovito zaleđe hita kanjon Rječine, i on s mnoštvom svojih industrijskih dimnjaka, a tako i na suprotnu stranu, prema morskoj obali. Obalu je riječka industrija zauzimala podjednako moćnom gestom, koja je, uz neizbježne dimnjake, uključivala lučke dizalice i skladišta, energetske objekte, brodograđevne navoze, mrežu željezničkih šina i visoke ogradne tvorničke zidove.

Današnji hod jučerašnjeg prolaznika istim dijelovima grada ne bi mogao bez suočavanja s pitanjima: Kakva se tu, zaboga, kataklizma dogodila? Gdje su nestali jučerašnji silni industrijski dimnjaci? Zar nismo u gradu gdje je oduvijek izgledalo kao da su premrežili nebo?

I svako od tih pitanja bilo bi na mjestu, jer danas se čini kako toliko toga u Rijeci nije kao jučer da pomisao kako je tu vjerojatno riječ o nekom drugom i drukčijem gradu nije bez vraga. Gradu koji se iz samo nekog njemu znanoga hira odlučio za identično ime, Rijeka.

Šećerana kao početak industrijalizacije grada

Ostavimo našega zbunjenog prolaznika njegovim upitnicima, trebat će mu neko vrijeme za prilagodbu novoj stvarnosti, i nadovežimo se na njih svojim. Što je danas ostalo od nekad moćne riječke industrije, koja je sredinom 19. stoljeća toliko razvila preradbene mišiće da je činila više od 50 posto ukupne industrije u Hrvatskoj?

Podsjećanje na nju teško pada velikom dijelu riječkih stanovnika, koliko zbog razloga egzistencijalnih (živjeti se od nečega uvijek mora), toliko zbog razloga emotivnih (mnogi su od njih sve donedavno vezivali vlastite sudbine uz riječke tvornice, štoviše u njima su radile brojne generacije Riječana iz istih obitelji, pa su se nerijetko s tim tvornicama osobno i obiteljski poistovjećivali). Riječane se posljedično moglo dijeliti prema gospodarskim objektima za koje su familijarno složno disali, na obitelji torpedaša, rafineraca, trećemajaca, lučkih radnika, harteraša, konopaša, vulkanaca, benčićevaca.

Takva se riječka sociodemografska struktura počela stvarati u 18. stoljeću, s početkom u godini 1750., kada se u gradu pojavila velika Rafinerija šećera, s prvim pogonom u današnjoj Baračevoj ulici, koja je, zahvaljujući tomu, postala i rodno gnijezdo sveukupne riječke industrije. Raznovrsnih proizvodnih jedinica bilo je u gradu i prije, poput mlinova, voštarnica, uljara i sličnih, ali sve su to mali objekti manufakturnog tipa, koje ne treba poistovjećivati s industrijskim pogonima u suvremenom smislu riječi. Pojava goleme Šećerane na riječkom zemljovidu 1750. značila je riječki industrijski Big Bang nakon kojeg ništa više nije bilo isto. O tome je, uostalom, na uvjerljiv način svjedočio primjer same Šećerane, koja se, logikom uspješno vođenog biznisa, širila s inicijalne lokacije u Baračevoj na nove gradske prostorne akvizicije, danas ih nazivamo kompleks Benčić i lokacija Pomorskog fakulteta. Šećerana je radila do 1820-ih godina, a kada je nestala s gospodarskoga horizonta, grad je već dobio stubokom izmijenjeno lice.

U Rijeci su radili ili su se spremali krenuti radom uistinu brojni industrijski pogoni. Popis je dug, navedimo tek neke, bez ambicije za konačnim poretkom gospodarske važnosti spomenutih: Tvornica konopa (1764), Tvornica papira (1821), mlin Žakalj (1841), Matešićev mlin (1846), Tvornica kemijskih proizvoda (1847), Tvornica duhana (1851), Tvornica rasvjetnog plina (1852), Riječki tehnički zavod (1858), Tvornica likera Pfau (1867), Tvornica torpeda (1875), Kožara Ružić (1879), Ljevaonica Skull (1879), Ljuštionica riže (1881), Rafinerija nafte (1882), Ljevaonica Cussar (1886), Tvornica bačava i drvenih sanduka Ossoinack (1888), Tvornica umjetnih gnojiva (1890), Tvornica sapuna Levi & Bianci (1890), Brodogradilište Howaldt & Co (1894), Tvornica konjaka i žestokih pića (1895), Brodogradilište Lazarus (1900), Brodogradilište Danubius (1905), Tvornica ulja Hungaria (1908), Talionica olova Plumbum (1911), Tvornica igraćih karata (1915)...

Tim se pogonima pridružuju prometne, komunalne, vojne i slične građevine koje danas smatramo industrijskom baštinom poput lazareta (1722), Petrolejske luke (1882), glavnog lukobrana (1884), svjetionika na Mlaki (1884), željezničkoga kolodvora (1891), električne centrale Ponsal (1897), lučkih skladišta (građenih u rasponu od 1870-ih do 1940. godine), spalionice smeća (1905), termoelektrane u Vodovodnoj ulici (1907), hotela Emigranti (1908), željezničke remize (1913) itd.

Grad s desetcima tisuća radničkih duša nije mogao bez izgrađenih radničkih naselja, poput Whiteheadova (1884) ili Romsina (1940), a usporedno, logikom života, točnije biznisa, i bez kontrastnih stambeno-radnih situacija simboliziranih u vilama Whitehad, Ružić, Gorup i drugim, bome i bez velebnih zdanja poput palače Šećerane (iz 1750-ih), palače Rafinerije nafte (prenamijenjena građevina iz 1881), palače Lučke uprave (1885), palače Ploech (1888) ili palače Jadran (1897).

Grad na moru nije cjelovit bez brodova. U potrazi za onima koji danas nose baštinsku etiketu, dovoljno je produžiti korak prema riječkoj putničkoj luci, gdje se ljuljuškaju trajno privezani ili miruju izvučeni na obalu Uragan (iz 1890-ih), Marina (1936), Galeb (1938) i Nina 2 (1955).

Lansirna rampa torpeda (foto V. Đekić)

Za razliku od putničke, teretna luka nije dostupna dokonom šetaču, iako je ono što se u njoj može vidjeti manje dojmljivo. Raznovrsni modusi riječke industrijske proizvodnje koji su lančano uslijedili nakon Rafinerije šećera, uključujući nju samu, teško su ostvarivi bez izravne gradske spone s morem, što znači bez radnih aktivnosti tipičnih za morsku teretnu luku. Velik dio njih odvijao su u lučkim skladištima, zbog čega su ona od druge polovice 19. stoljeća izrasla u jedno od ključnih poglavlja riječke industrijske povijesti.

U njima se amalgamira međunarodna dimenzija priče (skladišne objekte na hrvatskoj obali autorski mahom potpisuju graditelji mađarskog i austrijskog podrijetla) s izvođačkom grandioznošću (kompleks Metropolis na Praškom pristaništu najveća je građevina dosad podignuta na riječkom tlu, riječ je zapravo o složenom objektu s pet skladišta, građenih sukcesivno u razdoblju od 1909. do 1914. godine). Tomu valja pridodati tehničke posebnosti skladišta (tijekom njihove izgradnje zabilježene su prve uporabe francuskih konstruktorskih tehnologija tipa Monier i Coignet – De Tedesco na području Hrvatske), a sve zaključuju stilske unikatnosti tih lučkih građevina (dio njih raritetni su primjeri mađarske secesije na Mediteranu).

Drugim riječima, lučka skladišta u Rijeci svjetski su reprezentativna i kao tehnološki zahvati i kulturološki miks­tum. Vizualna šetnja operativnom obalom potvrđuje kako te činjenice nisu ostale dokumentirane samo u sačuvanoj arhivskoj građi. Informacija o takvu lučkom jučer stigla je do nas danas zahvaljujući živim sudionicima toga jučer u obličju devet sačuvanih povijesnih skladišta, sve unatoč ratnim i poratnim rušenjima, od kojih se osam nalazi u zapadnom, a jedno u istočnom lučkom bazenu.

Na lučkom terenu, unutar kompleksa bivše svjetski glasovite tvornice, uzdiže se i lansirna rampa torpeda, toga tehničkog izuma što ga mnogi s razlogom proglašavaju perjanicom riječke industrijske baštine. Premda ostavlja dojam jedne građevine, ta je lansirna rampa zapravo umješan sklop od čak tri objekta te vrste: rampe iz 1930. godine, rampe iz 1942. godine i rampe iz 1935. godine (s time da je potonja, za razliku od prethodne dvije, bila namijenjena simuliranju ispaljivanja torpeda iz zrakoplova, u čemu je Rijeka zabilježila kronološki svjetski primat).

Industrijska baština se obnavlja

Većina tih riječkih industrijskih objekata još uvijek je bez teškoća vidljiva u gradskom tkivu, unatoč činjenici kako se u njima gotovo u pravilu više ne odvijaju proizvodne i slične aktivnosti zbog kojih su ti objekti u neka druga vremena nastali. Štoviše, oni lokacijski i prostorno zauzimaju nadasve značajne dijelove urbanog organizma, što obvezuje i njihove vlasnike i gradske planere. S obzirom na brojnost i razmjere svega onoga što čini riječku industrijsku baštinu, teško se oteti dojmu kako je te baštine danas više od onoga što je grad u stanju apsorbirati, zbog vlasničko-pravnih, financijskih, strateško-razvojnih i drugih razloga. Aktualno odijelo koje grad nosi s baštinskog se aspekta pokazuje pretijesnim i počesto mu pucaju šavovi, što je stanje koje vodi u javna iskrenja, u čijem je središtu pitanje – sačuvati određene naslijeđene objekte ili ne?

Ima u tome situacija sa sretnim završetkom i onih drugih.

Pozitivnih primjera očuvanja i prenamjene riječkih industrijskih građevina više je nego što se dijelu riječke za baštinu senzibilizirane javnosti katkad čini.

Jedan od njih nalazi se na početku Vodovodne ulice i govori o prenamjeni dviju tvorničkih zgrada za potrebe Državnog arhiva. Riječ je o zgradi izvorno građenoj 1883. za Tvornicu kože, a poslije ju je koristila Ljevaonica i tvornica strojeva Skull, također zgradi radničkog doma Ljevaonice iz 1942. godine. Obje su nakon Drugoga svjetskog rata funkcionirale u rukama tvornice Rade Končar, do njezina povlačenja iz Vodovodne ulice, da bi 2000. bile obnovljene i predane na korištenje Državnom arhivu, kojemu služe kao depoi za čuvanje arhivske građe. Te su zgrade prvi primjeri adaptacije objekata industrijske baštine za kulturne namjene u Rijeci.

Ne zaboravljajući kako industrijsku baštinu ne čine samo zgrade nego i strojevi, pogotovo ako su odigrali tako značajnu ulogu u ovdašnjoj i svjetskoj povijesti kao što su to učinila torpeda, Muzej grada Rijeke otvorio je 2016. stalnu izložbu Riječki torpedo – prvi na svijetu. Izložba je otvorena u kompleksu povijesnih željezničkih skladišta na Žabici (1881), prikazujući povijest torpeda od zamisli Riječanina Giovannija Luppisa o stroju nazvanom čuvar obale naovamo, posebno uzimajući u obzir stogodišnje razdoblje od prvog uspješnog probnog lansiranja projektila u Rijeci 1866. do kraja proizvodnje u tvornici Torpedo 1966. godine.

Neki riječki strojevi toliko su dugo u stalnom vidokrugu gradskih stanovnika da u njihovim očima čine već tradicionalnu sastavnicu urbanoga krajolika, što osjetljivost na sudbinu tih strojeva podiže na stupanj više. To je bio razlog što su od demontiranja spašene dvije lučke dizalice što su prethodno klizile operativnom obalom i glavnim lukobranom. Riječ je o dizalicama proizvedenim 1948. i 1957. u tvornici Ganz, uz koje su radile generacije lučkih radnika, prebacujući milijune tona tereta. Dizalice su 2013. obnovljene i postavljene na lukobran, koji se od zatvorenog objekta pretvorio u ekskluzivnu javnu šetnicu. Danas funkcioniraju kao spomenici lučkoj djelatnosti grada, a privlačnost im je noću udvostručena raznobojnim osvjetljenjem.

Na sudbinsku povezanost s morem upućuje od 2012. godine kvarnerski festival mora i pomorske tradicije Fiumare. Njegovi organizatori dovode jednom godišnje na središnju gradsku šetnicu Korzo obnovljene primjere tradicionalne kvarnerske male brodogradnje, njima nastoje i podsjetiti na ono što se može nazvati mediteranskom kulturom grada, organizirajući regate, ribička natjecanja, predavanja, turnir u briškuli i trešeti, etnosajam i slične sadržaje. Da, industrijska baština zna imati iznenađujuće raznolika lica.

Električna centrala Ponsal (foto V. Đekić)

Nije sve u Rijeci na moru ili uz more, potraga za sačuvanim i prenamijenjenim objektima industrijske baštine vodi i u gradsko podzemlje, do tunela koji je u ratno doba služio kao objekt za zaštitu građana od zračnih napada. U razdoblju od 1939. do 1942. godine, u dužini od 33 metra, deset metara ispod tla, prokopala ga je talijanska vojska, spajajući ulaz u Ulici Dolac s izlazom na Trgu Grivica ili obrnuto. Objekt je 2017. uređen i prilagođen postati dio gradske turističke ponude, s filmskim, izložbenim, glazbenim, sajamskim i sličnim programima.

Zamijenimo li hod ispod gradskih ulica i trgova njegovim antipodom, dizanjem visoko iznad tih trgova i ulica, stiže se ususret Astronomskom centru. I on ima sponu s talijanskom vojskom, nastao je rekonstrukcijom vojne utvrde (1941) na vrhu Sv. Križ. Riječ je o bunkeru koji je propadao dok 2009. nije postao dom Astronomskom centru, koji je objedinio zvjezdarnicu i planetarij, nudeći javnosti najsuvremeniju opremu za takve objekte u Hrvatskoj. Kad smo već kod prenamijenjenih bunkera, ne bi valjalo previdjeti onaj u gradskoj luci, smješten uz palaču Lučke uprave. Čudna je gdjekad volja Gospodnja: nastao kao vojni objekt na kraju Drugoga svjetskog rata za skladištenje streljiva njemačke armije, što će reći povezan s eksplozijama i razaranjima, danas je ugostiteljski objekt, u prijevodu mjesto opuštanja i ugode.

Takvi primjeri, međutim, koliko god bili pozitivni, gotovo su simbolični koraci u odnosu na ono što se sa stajališta očuvanja industrijske baštine u gradskom organizmu upravo čini.

Najspektakularniji primjer skrbi za tu baštinu nedvojbeno je obnova i prenamjena cijeloga kompleksa nekadašnje tvornice Rikard Benčić, što je danas najveći zahvat preoblikovanja jednog industrijskoga kompleksa u mjesto posvećeno kulturi u Republici Hrvatskoj. Planirani riječki art-kvart na toj je lokaciji, kojom već neko vrijeme bučno vladaju građevinski strojevi, radnici i oblaci prašine, zapravo već počeo živjeti ono što mu je planirano, čineći svoj prvi važan kulturni korak. Dogodilo se to 2017. godine, kada se u tzv. H-objekt kompleksa, izvorno građevinu u kojoj je radila Tvornica duhana (1851), uselio Muzej moderne i suvremene umjetnosti, nakon silnih godina podstanarskog statusa u zgradi Sveučilišne knjižnice.

U palači Benčić (foto V. Đekić)

Pozornost javnosti trenutačno ponajviše privlače građevinski zahvati vezani – nakon obavljenoga dobrog dijela restauracije interijera – uz rekonstrukciju palače Rafinerije šećera, koja je najveće, a zbog privlačnih zidnih oslika u interijeru, mnogima i najljepše neobarokno zdanje na istočnoj obali Jadrana. Palača Šećerane će nakon završetka rekonstrukcije i restauracije postati sjedište Muzeja grada Rijeke, s njegovim prvim stalnim postavom, sve na bruto površini od 5.700 četvornih metara. Istovjetna obnoviteljska sudbina čeka T-objekt iz vremena Tvornice duhana, koji se planira preurediti u Gradsku knjižnicu, s bruto površinom od 5.750 četvornih metara. Time će Gradska knjižnica prvi put u svojoj povijesti dobiti priliku lokacijski objediniti funkcije i usluge središnjih odjela ustanove. Art-kvart će u svoj organizam također uključiti tzv. Ciglenu zgradu iz vremena Tvornice duhana, koja će nakon obnove biti prenamijenjena u Dječju kuću, bruto površine od 2.971 četvornih metara, programski profiliranu tako da najmlađim stanovnicima grada ponudi kulturne sadržaje u režiji Gradskoga kazališta lutaka, Art-kina Croatia i Gradske knjižnice. Bit će to unikatan objekt te vrste u Hrvatskoj za stvaranje kulturnih sadržaja za djecu, u koji će se preseliti Dječja knjižnica Stribor.

Uređenje kompleksa podrazumijeva i uređenje njegovih javnih površina, riječ je o 12.690 četvornih metara tla.

Dobar dio kompleksa Benčić, a kada to kažemo mislimo na njegov najatraktivniji dio, upravnu palaču Šećerane, uređuje se u sklopu projekta Turistička valorizacija reprezentativnih spomenika riječke industrijske baštine, ukupne vrijednosti 81.339.442,05 kuna, sufinanciranog iz Europskog fonda za regionalni razvoj sa 68.891.606,18 kuna bespovratnih sredstava. Taj projekt uzima pod svoje ne samo palaču Benčić nego i brod Galeb, a kao posebnu sastavnicu dodatno uključuje definiranje nove gradske kulturno-turističke rute.

Motorni brod Galeb (1938) postao je dijelom projekta kao kulturno dobro Republike Hrvatske koje je spoj industrijske baštine i simbola ovdašnje, važnim dijelom i svjetske političke povijesti, zbog čega se u gradskoj turističkoj priči doživljava kao moćan magnet za privlačenje posjetitelja, čak unatoč činjenici kako trenutačno izgleda kao ruina. Izgrađen za Društvo Regia Azienda Monopolio Banane iz Genove pod nazivom Ramb III., brod je 1943. završio u njemačkim rukama. Preuređen je u minopolagača imenom Kiebitz, a rat završio 1944. na dnu riječke luke, pod bombama savezničkoga ratnog zrakoplovstva. Otuda je 1948. izvađen i rekonstruiran, dobio ime Galeb i nastavio ploviti kao školski brod Jugoslavenske ratne mornarice. Usporedno ga je kao rezidencijalnu jahtu počeo koristiti Josip Broz Tito, pa je uslijedilo 26 godina plovidbi svjetskim morima za potrebe Titove politike nesvrstavanja. Galeb je danas vlasništvo Grada Rijeke, koji ga nastoji pretvoriti u brod-muzej.

Industrijska baština se ne obnavlja

Manje sretni primjeri od takvih ne prestaju davati povoda polemičkim tonovima u riječkoj kulturnoj, pa i svakoj drugoj javnosti.

To se ponajprije odnosi na sačuvanu veliku armiranobetonsku lansirnu rampu torpeda, taj sveti gral riječke industrijske baštine. Kako već rekosmo, riječ je o sklopu triju lansirnih rampi, koje su odlukom Ministarstva kulture stavljene na popis zaštićenih kulturnih dobara Republike Hrvatske 2008. godine. No, što u nas znači izraz »zaštićen«? U praksi doslovce ništa. Tko god se zaputi prema lansirnoj rampi, ostaje preneražen razmjerima propadanja toga impozantnog objekta, a jedina razlika između njegova stanja u trenutku stavljanja na popis spomenika kulture i danas svodi se na razmjere uznapredovalog propadanja pojedinih dijelova objekta. Željezna konstrukcija viri ispod popucalih ili otpalih dijelova betonske obloge, drveni dijelovi građevine prijeteći vise nad glavama odvažnog ili samo krajnje neopreznog posjetitelja, a mogućnost pada kroz otvore građevine na mjestima pokradenih metalnih dijelova, koji su završili u otkupnim centrima starog željeza (kada će se već jednom te centre kažnjavati zbog kupnje očigledno ukradene robe, čime postaju sudionici kriminalnog čina?), sve to upućuje da se klonimo rampe. Lučka uprava postavila je nedavno oko nje visoku metalnu ogradu, ali znatiželjnici je lako prođu.

Energana Tvornice papira (foto V. Đekić)

Posjetitelji grada, obični turisti ili svjetski stručnjaci za torpedistiku – potonji redovito dolaze u grad zahvaljujući seriji međunarodnih konferencija o industrijskoj baštini u organizaciji udruge Pro Torpedo, koja već 16 godina uspješno djeluje na senzibiliziranju okruženja za tu vrstu kulturnog naslijeđa – istovremeno su osupnuti stupnjem propadanja toga spomenika kulture i njegovom nevjerojatnom izdržljivošću pred udarima nebrige vlasnika, drskih kradljivaca, žestokih valova i nagrizajuće morske soli.

Glavni razlog propadanja rampe, zbog kojeg je zaštita Ministarstva mrtvo slovo na papiru? Pitanje nadležnosti nad rampom, koje se svodi na stav – kako odmaknuti problem što dalje od sebe. U Gradu Rijeci se problem objašnjava činjenicom kako se rampa nalazi na pomorskom dobru unutar lučkog područja, što znači da o njoj mora skrbiti Lučka uprava. U Lučkoj upravi drže se stava kako rampu treba održavati onaj tko ubire spomeničku rentu, primarna zadaća Lučke uprave je razvoj riječke luke. Godine prolaze u jalovu natezanju, a rampa postaje sve tužnija priča, dok se država istodobno drži po strani, kao da nema nikakvih zakonskih ovlasti u rukama. A ima.

Grad je u međuvremenu uložio novac u arhitektonsku snimku postojećeg stanja nadzemnog i morskog dijela konstrukcije, dok iz Lučke uprave stižu glasovi kako je osigurala sredstva za izradu projektne dokumentacije, što su sve predkoraci u smjeru saniranja stanja. Prema nekim procjenama, za obnovu objekta potrebno je uložiti osam milijuna kuna. Koji nikako da se nađu, na opće nezadovoljstvo stanovnika Rijeke, takvim razvojem događaja dodatno senzibiliziranih za sudbinu građevine. Također na čuđenje riječkih posjetitelja, uključujući svjetske eksperte za industrijsku baštinu i turizam, sve do nasljednika obitelji Whitehead, čiji je predak jedan od izumitelja torpeda (zajedno s Riječaninom Giovannijem Luppisom), koji su počeli sve češće svraćati na Kvarner, velikim dijelom upravo zbog želje da pomognu očuvati baštinu koja je važan element obiteljske sage.

Koliko lansirna rampa još može izdržati, pitanje je bez odgovora.

Jednako je pitanje bez odgovora koliko će izdržati odlukom Ministarstva kulture također zaštićena lučka skladišta, počevši od impresivnoga kompleksa Metropolis, gotovo u samom gradskom središtu – vrijedi ponoviti: toga najvećeg objekta ikad napravljenog u gradu – što ga Luka Rijeka zbog promjene tehnologije prometa više ne može koristiti za izvornu namjenu, ali ga ne želi prenamijeniti, niti prepustiti Gradu ili bilo kome drugom. Posljedično, umjesto win-win, na djelu je obostrano gubitnička, lose-lose situacija.

Lučki preokret

Jedna od najtežih situacija vezanih uz pitanje gradske industrijske baštine ne odnosi se samo na takvu praksu nego i na razvojne planove riječke luke.

Tradicionalno viđenje riječke gospodarske povijesti drži se stava formuliranoga krilaticom: Rijeka je luka – luka je Rijeka. Koliko god ona u nekom obliku bila točna, tragom činjenice kako se grad dobrim dijelom razvijao ovisno o prometnom položaju, danas postaje sve vidljivije i naličje toga stava. Dogodio se apsurdan preokret odnosa, pa je umjesto funkcioniranja na obostranu dobrobit, riječka luka danas prvi put postala remetilački čimbenik u životu grada, dapače prava omča oko gradskog vrata. Objašnjenje pre­okreta leži u viđenju razvoja teretne luke u samom gradskom središtu, što je koncept tipičan za 18. i 19. stoljeće, a od kojega je svijet odustao prije pedesetak godina. Razvijati teretnu luku unutar najužih gradskih koordinata, što se upravo čini projektima kontejnerizacije Zagrebačke obale i širenjem kontejnerskog terminala Brajdica, u 21. stoljeću je razvojni anakronizam, koji vodi prema urbanističkom uništavanju Rijeke.

Teretnoj luci treba prostor za širenje, što je put u rušilački sukob s gradom oko sebe – a gradu pak treba izlaz na morsku obalu, oduzet još u austrougarsko doba, što je put u sukob s lukom. Simboli prvoga? Rušenje sušačkoga željezničkoga kolodvora, rušenje staroga željezničkog mosta na ušću Rječine, aktualno ulaganje u obnovu teretne željezničke pruge kroz najstroži gradski centar, svjetlosno i zvučno zagađenje koje stiže od gigantskih lučkih dizalica i podjednako takvih kontejneraša privezanih pod prozore stambenih kuća na sušačkoj strani grada, obezvrjeđivanje elitne stambene zone Pećina. Simbol drugoga? Nastavak žrtvovanja najvrednijega gradskoga prostornog resursa, obalnog, prijevozu teškog tereta, onemogućavanje građana jednoga mediteranskog mjesta u izlasku na more, blokiranje prometa u gradskom središtu zbog prolaska teretnih vlakova, odlučivanje o rušenju vrijednih građevina u lučkom okruženju iza zatvorenih vrata, bez ikakva konzultiranja s gradom i građanima.

Riječani kao taoci vlastite luke? Da im je to jučer netko rekao, teško bi mu povjerovali.

Naravno da to ne znači kako rješenja ne postoje. Jedno od njih, primjerice, moglo bi biti poput onog što se nazire za veliki teren na kojem se nalazi pogonski kompleks ugasle Rafinerije nafte na Mlaki, koja je dijelom gradskoga krajolika od 1883. godine, kada je počela radom kao najveći pogon za preradu nafte na kontinentu. Gradski planeri vide tih osam hektara površine kao znanstveno-tehnološki park koji bi započeo život suradnjom Grada Rijeke, Sveučilišta u Rijeci i kompanije INA. Urbanističko-arhitektonska studija prenamjene toga prostora između Ulice Milutina Barača i željezničke pruge ispod Zvonimirove ulice vidi taj teren dijelom i kao muzej na otvorenom, s cijelim spektrom javnih sadržaja. Bivše proizvodne hale Rafinerije, i one od 2015. trajno zaštićene kao kulturno dobro, studijom dodatno dobivaju edukacijsku, prezentacijsko-izložbenu i sportsko-rekreacijsku ulogu, postaju konferencijske i sajamske dvorane, multimedijalni studio, apart-hotel, dječji vrtić.

Svjetionik na Mlaki (foto V. Đekić)

Mjesto u toj viziji dobio je i naftaški muzej, čime bi se Republika Hrvatska pridružila nizu od gotovo 30 europskih zemalja koje takvu specijaliziranu ustanovu već imaju, premda se u pravilu ne mogu mjeriti s hrvatskom, a posebno riječkom naftaškom poviješću.

I zaštita i razvoj

Zaključimo. Riječanima se u novije doba ne jednom nudila i još uvijek se nudi, možda čak više nego prije, lažna dvojba – želite li zaštitu baštinskih objekta ili gospodarski razvoj (uz coup de grace: s otvaranjem radnih mjesta)? Dvojba je lažna jer jedno drugo ne isključuje. Osim, naravno, u biznis­menskim glavama koji svoj posao reduciraju na krajnje minimaliziranje ulaganja uz maksimiliziranje profita, što se u praksi pokazuje kao put u iscrpljivanje valjda svih ovdašnjih resursa, bez ikakve odgovornosti prema lokalnoj zajednici. Koju se, zapravo, podcjenjuje, nju i njezinu kulturu u užem i širem smislu riječi.

S druge strane, objekti riječke industrijske baštine svojom brojnošću, prostornim udjelom u kvadraturi gradskog teritorija i posebnošću pojedinačnih realizacija danas su već dobrim dijelom postali međunarodno prepoznata činjenica, ujedno izvorište procesa kojim grad uobličava vlastiti brend. A to obvezuje sve sudionike procesa zvanog život u Rijeci.

Riječki industrijski dimnjaci, gdje ste danas? Dimnjacima smo krenuli u priču o riječkoj industrijskoj baštini, njima i završimo. Ima ih još uvijek, premda ni izdaleka u jučerašnjem broju, a i valja prilično protegnuti korak da bi ih se pronašlo. Impozantni dimnjak energane Tvornice papira, visok 85 metara, najviši objekt te vrste u gradu (iz 1931), bit će u kanjonu Rječine nagrada takvim tražiteljima, jednako tako i prvi dimnjak Rafinerije nafte na Mlaki (iz 1883). Ne možemo jamčiti kako će pogledom na taj skromni dimnjački dvojac naš prolaznik gradskim ulicama kojeg smo za potrebe ovoga teksta katapultirali iz Rijeke otprije stotinjak godina u današnju Rijeku biti posve zadovoljan. Ali, priznajmo, takav kakav jest, on je ipak više nego poseban svat, kojemu podosta od možebitnih prigovora valja oprostiti.